srijeda, 27. listopada 2010.

o vanjstini i zaboravljenim kolacicima

"Žena je kao knjiga, koja se, bila dobra ili loša, mora najpre svideti naslovnom stranom. Ako ta stranica nije zanimljiva, neće pobuditi želju za čitanjem, a ta je želja upravo tolika koliko je zanimanje što ga naslov podstiče. Naslovna strana kod žene ide odozgo do dole, baš kao kod knjige; pa tako i njene noge; koje zanimaju sve muskarce kojima su ukusi slični mojima, imaju istu privlačnost kao i oprema knjige. Medjutim, većina ljubitelja ili premalo ili nikako ne pazi na ženske noge, baš kao što većina čitalaca ne mari za izdavača knjige. Stoga žene s pravom posvećuju toliku brigu licu, odeći i držanju, jer samo time mogu u onima koje priroda nije pri porodu obdarila slepoćom potaknuti radoznalost i želju da ih pročitaju. Ali kao što ljudi koji su pročitali mnogo knjiga požele na kraju nove, pa bile i loše, tako se i muškarac koji je upoznao mnogo krasnih žena na kraju zaželi ružnih, samo neka su nove."

(neka mi oprosti autor, al ne sjecam se odakle sam ovo uzela...a tako mi se dopalo...)


Ovi kolacici zovu se Zaboravljeni ili

Esqecidos i na prvi pogled ne primamljuju svojom vanjstinom, bojom il ukrasom. Vjerojatno ih nikad ne bi kupila u ducanu niti krenula praviti, no u receptu mi je jedan detalj privukao paznju. Pisalo je da se jaja trebaju mjesati sa secerom pola sata. U zivotu nisam mijesala jaja pola sata i kako sam recept nasla u kuharici samostanskih kolaca, odmah mi je u masti narasla slika podeblje opatice kako stoji nad velikim loncem punim jaja i secera negdje u 19.st na sjeveru Portugala, dok vani padaju prve pahulje snjega i vjetar najavljuje zimu.


Ja sam iz puke znatizelje, da vidim kako to izgledaju jaja kad ih se mlati pola sata krenula u izradu Zaboravljenih, a za to mi je trebalo:

250 gr secera

250 gr brasna

4 jaja

ribana korica narandze il limuna (moj doprinos okusu)

Posto nisam ni opatica, a ni ne zivim u samostanu u 19. st. - imam mikser. Jaja i secer sam ostavila na srednjoj brzini i namjestila sat da mi zvoni nakon 30 min. OK priznajem da sam povremeno skicala u kuhinju, tek toliko da mi ne bi neko cudo iskocilo iz miksera, jer pred nepoznanicama nikad nije na odmet biti na oprezu. Nakon pola sata smjesa je bila pjenasata i blijedo zuta - sto je i bilo za pretpostaviti. Dodajem prosijano brasno i ribanu koricu. Zlicicom radim male kupove i pecem u zagrijanoj pecnici dok ne pozute.

Kolacice sam sakrila u limenu kutiju, u nadi da ce drugi zaboraviti na njih :-)). A ja cu ih uz caj tu i tamo posjetiti, dok vani u mojoj masti padaju prve pahulje snjega, a u zbilji je 22C. Stvarno mi ponekad nedostaje balkanska snjezna zima.



ponedjeljak, 25. listopada 2010.

O egipatskoj torti

Da, ja sam jedna od onih koja kad trazi odredjeni recept umjesto na tekst, klikne na slike. Pa ako je fotografija dobra - onda citam recept.
Tako sam kod Palachinke naisla na ovu tortu koja me je, priznajem, osvojila na prvi pogled. Osim toga uvijet je bio da torta nema cokolade. OK, fotografija super, recept isproban, ne pretjerano tezak, malo konfuzan kad se krene usporedjivati sa originalom...ustvari sto vise citam, to mi je vise upitnika nad glavom.
Uglavnom, psiholoske pripreme i konzultacije cijeli tijedan, ko da trebam radit tortu na 23 kata sa seika UAE. Nisam takva u stvarnom zivotu, majke mi. Ne znam sta mi je bilo. Ocito takav tjedan, jer sam isto ponasanje imala i kod onog sakrivenog zapca, al o toj avanturi drugi puta.

I tako ja krenula..posto ni sama nisam znala dal da radim tortu promjera 26 cm il je to previse ( a tu me priznajem i malo mucio matematicki obracun sa originalnim receptom), ja ne budi lijena kupim formu promjera 20 cm, kao sto Palachinka ima i streberski krenem po njenom receptu. Valjda ce biti dosta za 6 ljudi, a ako ne - rezite tanko.
Ispekla se prva kora, kod druge vec me hvata panika - cini mi se to jako malo, evo i treca je gotova, a ona mi se ko za inat nekako sva jadna skupila u se. Vec cujem kritike u stilu: - da opet si stedila, zidovski geni rade, jel... znas da je bolje da ostane nego da ima taman, gledas na jedno jaje.... Odignoriram alter ego, i krenem raditi zutu kremu. Skuham kremu...i....nemrem vjerovat, nemam margarina...ustvari imam 65 gr...toliko o pripremama cijeli tijedan. Aha, dobro, sjedam u auto i do ducana po margarin. Vracam se i taman se krema ohladila da umjesam margarin. Napravim bijelu kremu sve po ps-u kako pise u receptu i uspilam secer bez da se ispecem. I krenem u konstrukciju...zuta krema pretekuca.....!!!!!!!! Lijepo mi se cijedi sa svih strana. OK, stavljam obruc u nadi da ce se u frizideru dogoditi cudo. Ufff...bijela krema je fenomenalna. Torta prespava noc u frizideru. Ujutro vidim da je zuta krema isto tako tekuca, pa skupljam po plehu sta je iscurilo..pola salice za caj. Al barem mi se sad cini dovoljno velika za 6 ljudi. Skidam ibruc i mazem okolo sa ostatkom bijele kreme i da si jos malo kompliciram zivot odlucim se igrati francuskog sefa i spilati jos malo secera (poslijednjeg kojeg imam doma....). Propada mi pokusaj da napravim tu kupolu...leptire...Mona Lisu..i prebijam na mrtvo ime secer, te ga takvog pospem po torti.

Da avantura jos nije gotova pobrinulo se jucerasnje vrijeme...ah, da mali detalj, torta se nosi na rucak kod sveki koja ima rodjendan. Vani 25C...u autu nekoliko vise. Jos kod kuce sam shvatila da ce mi se secer vjerojatno poceti topiti. I bi tako. Dok smo dosli na odrediste, kojih 35 min voznje, moje skulpture su se rastopile i stvorile smedju rjecinu oko torte koja se jos uvijek dobro drzala.

Da zakljucim: - jaja se valjda trebaju dulje kuhati

- obruc od 20 cm je dovoljan za 6 ljudi i jos je ostalo pola

- torta nije za nositi van kuce ako vam je bitan estetki izgled, osim ako vani nije -5C

- okus je fenomenalan i vrijedilo je cijele ove avanture

ponedjeljak, 18. listopada 2010.

O juhi za krizna vremena

Da je kriza, to valjda vec svi znaju, al ovakva frka kakvu slaze ovdasnja vlada, samo ce dobro potkozeni prebroditi sa smjeskom. Sprema se proracun sa izmjenama za 2011. g. Osim sto vec standardno sve ide gore..od cestarina, struje i tko zna jos cega, sprema nam se i povecanje pdv-a na cijelih 23%. Ono sto je danas 6% ide na 23%, sve je pod zastinim znakom 23%. Ne znam postoji li zemlja u Europi da ima stopu pdv-a vecu od ove, al vidim Portugal na dobrom putu da to za koju godinu postane. S druge strane strane agencije izvjestavaju o 2 miliona ljudi ispod granice siromasnih - sto znaci 2 miliona bijednika u zemlji od 10 miliona. Vlada, naravno, ovakve izmjene objasnjava kao mjerom zastite ekonimije, zaposlenosti - ne znam samo koje kad je stopa nezaposlenosti 15% i raste...i tko zna jos cega (u prevodu vlastitog dupeta).


Ovo je inace uslikano sa mog prozora, nisam skinula sliku sa nekog portala zemlje treceg svijeta.
Jucer gledam reportazu sa ulica u kojoj ispituju prolaznike sto misle kako ce na njihove zivotu utjecati ove promjene i kaze lijepo jedna zena: - " Nema vise odrezaka, prelazimo na juhu i jednu sardinu koja se dijeli na 3 ljudi!".
Tako sam i ja odlucila krenuti sa juhom...pa kud koji mili moji...dakle, ovo je Sopa de feijao verde
ili juha od mahuna. Ok znam da mahune i nisu najjeftinije na placu, al moram od necega krenuti.
3 srednja krumpira
4 srednje mrkve
luk
cesanj cesnjaka
1 tikvica
mahune
maslinovo ulje
sol i papar
Narezati sve sastojke (osim mahuna) na komadice i staviti ih kuhati. Kad omeksaju, izmiksati da juha postane "krem". U medjuvremenu nasjeckati mahune na rezance i odvojeno ih skuhati. Dodati krem juhi i zaciniti vrhnjem po zelji.


Vecina portugalskih juha su ovako izmiksane, pa se onda u takvu bazu dodaju sastojci po kojima se juha zove. U ovu bazu se mogu dodati i listovi spinata, poriluk narezan na tanke kolutove ili listovi zelene salate.
Fotke su namjerno histericnih boja, tek toliko da sve ne krene u lepi Honduras....

srijeda, 13. listopada 2010.

O grahu...jos malo

Portugal je poznat po svojim samostanskim kolacima koje odlikuje velika kolicina jaja i secera. Ja nisam neki ljubitelj ovdasnjih kolaca, vjerojatno zato jer mi okus jaja i nije najmiliji. Jedan od poznatih slatkisa su Pasteis de feijao, ili slobodno prevedeno Tortice od graha. A prica ide ovako:



Krajem 19.st u gradicu po imenu Torres Vedras zivjela je uzorita gospodja po imenu Joaquina Rodrigues. Imala je recept za kolace kojima je posluzivala svoje prijatelje i obitelj, a koji su docekivani kao prava delicija. Kako su kolaci uzivali dobar glas, Joaquina ih je pocela raditi u vecim kolicinama i prodavati, postajuci tako prva u proizvodnji ovih kolaca koji su zazivjeli i do danas.
No medjutim, kako to obicno u zivotu biva, kad ti nesto dobro ide, uvijek ima netko tko te "ozeni" za recept. Tako neka rodjaka po imenu Maria Adelaide Rodrigues de Silva, u obitelji poznata kao "Zloca", poskrivecke otudji recept i zapocinje prva tvornicka izrada tortica, tamo negdje oko 1940 godine. Baza je do danas ostala ista - grah i bademi...uz naravno uvijek prisutne zutanjke. Danas je pasteis de feijao zastitni znak regije.

Za cca 20 komada:

540 gr/1 staklenka skuhanog bijelog graha

430 gr/2 pakiranja lisnatog tijesta

7 jaja

250 secera

100 gr mljevenih badema

1 dcl vode

korica limuna

cimet u prahu

secer u prahu

Zakuhati vodu i secer i kuhati cca 5 minuta. Propasirati grah i dodati u serbet. Dodati ribanu koricu limuna, cimet, mljevene bademe 3 cijela jaja i 4 zutanjka. Ja sam smanjila tu kolicinu jaja na 2 cijela i 2 zutanjka jer sam radila malo vise od pola kolicine (za slucaj da mi nesto krene naopako). Dobro sve umutiti. Razvaljati tanko, tanko tijesto i izrezati krugove malo vece od promijera modli.

U modle sa tijestom uliti smjesu, ali ne do vrha. Kad je sva smjesa potrosena, povrsinu svake totrice malo pobrasniti i poseceriti secerom u prahu.

Peci u zagrijanoj pecnici na 180C oko 25 minuta. Jos tople posuti secerom u prahu.

Ovo je jos jedan prilog igrici "Ajme, koliko nas je" i Tanji kao ovomjesecnoj domacici...:-)

*Moram dodati neke napomene nakon sto je kolac proban od strane domicilnog stanovnistva. Dakle, pozeljno je raditi u drugim modlicama, sirima i ne toliko dubokima, kao sto su ove od muffinsa, jer se tijesto nije uspijelo razlistati i postati hrskavo. Bademe je bolje sitno nasjeckati, a ne samljeti.

ponedjeljak, 11. listopada 2010.

O grahu i sipi ....

Feijoada de chocos je jelo koje se vrlo cesto nalazi na meniju svakog restorana, ali i u prosjecnoj portugalskoj kuci. Feijoada je cuspajz od graha u koji se osim standardne kobasice, na koju smo i mi navikli, stavlja sipa, skampi, lignje...bilo sta iz mora. Kombinacija koja je nama nezamisliva, ali to ne znaci da ju ne treba probati. Ja sam odlucila da za ovaj mjesec u sklopu igre "Ajme koliko nas je..", koju je pokrenula Monsoon, a trenutna domacica je Tanja i njen dzak brasna - napravim kombinaciju sa sipom, jer mi je ona najbolja.


Za cca 6-8 osoba vam treba:
1 kg bijelog graha
1.5 kg sipe - OCISCENE OD CRNILA
1 domaca kobasica (pikantna ;-)
1 rajcica
sol
maslinovo ulje
ljuta papricica
persin
2 luka
2 cesnja cesnjaka
2 dcl bijelog vina

U lonac staviti maslinovo ulje i na laganoj vatri zazutiti luk, cesnjak, te dodati kobasicu narezanu na komade. Dodati ociscenu i na trake narezanu sipu, paradajz, pomjesati, te ostaviti da se malo prodinsta. Nakon cca 10 min dodati persin, lovorov list, papricicu, bijelo vino i pustiti da se lagano kuha, uvijek na slaboj vatri. Po potrebi dodati vode. Kada je sipa kuhana dodati grah (predhodno skuhani) i ostaviti da se jos malo krcka. Ugasiti i ostaviti poklopljeno da se sve sjedini. Po potrebi dodati sol.

Cinjenicu da su stari Grci i Pitagora bili protiv konzumacije grahorica, pripisujuci upravo njima demenciju, ignorirat cu, jer feijoada tako dobro pase u ovim kisnim i hladnim danima. Pa ako mi se posreci da posenilim - neka, barem cu svaki dan cuti nesto novo! Dobar tek!

petak, 8. listopada 2010.

O kisnom petku i prijateljima koji nisu blizu...kava & cantuccini

Kisa, kisa i kisa....Fuj! A sta da se radi kad je takav dan? Kuzina i umjetna rasvijeta.
Kad sam prije nekog vremena vidjela kod Dajane da je krenula sa Christmas cookies, jucerasnji dan mi se cinio kao savrsen za otvaranje knjizice recepata. I odluka je pala na Cantuccini... koje inace gledam skoro svaki puta u ducanu, nikad ih ne kupim, jer stalno mislim da ih napravim, a onda nikad nista. I tako u krug...



Za cca komada nam treba:

100 gr ljesnjaka il badema
250 gr brasna
150 gr secera
100 gr maslaca
2 jaja
1 vrecica praska za pecivo
1 vrecica vanil secera
korica limuna
i malo soli

Ako koristite bademe sa kozom, zagrijte vodu i u vrucu potopite bademe da lakse skinete kozu. Ja sam koristila ljesnjake, tako da sam ovo preskocila.
Brasno i prasak za pecivo promjesati, dodati ostale sastojke i sve umjesiti. Napraviti "kobasice" promjera cca 3 cm i ostaviti u frizideru 30 min, a moze i manje, a moze i vise, sve ovisi koliko ste nestrpljivi.
Zagrijati pecnicu na 180C i staviti "kobasice" oko 15 minuta da se peku, izvaditi, pustiti da se malo ohlade i narezati na ploske oko 1 cm. Vratiti u pecnicu na jos 10 minuta.




U popodnevnim satima ... kava i mala nostalgija..


Che questa mia canzone...arrivi a te....
Ti portera dove niente e nessuno l'ascoltera...
La cantero con poca voce... ;-)


video






nedjelja, 3. listopada 2010.

O poslijednjem trzaju ljeta...skoljke i to....

Jucer je bio poslijednji suncani dan...danas kad pogledam kroz prozor znam da mi je jesen za vratom. Kisa, lisce po cesti i nigdje zive duse. U nadi da je to sve samo prolazno, naivno sam uz jutarnju kavu izokretala sve poznate web stranice sa vremenskom prognozom, koje su mi jedna za drugom brisale osmijeh i nadu sa lica...cijeli tjedan kisa i vjetar. To sto ja hodam u japankama i sandalama, vjerojatno nikog nije briga.




Neznajuci koja me sudba ceka ovaj tjedan, jucerasnji suncani dan sam odlucila provesti na obali u Nazare-u. Sat i pol voznje do Lisabona prema sjeveru. Nazare je gradic uz obalu Atlaskog oceana. Slikovit i vjetrovit. Kuce zbijene jedna do druge, sarenih fasada podsjetile su me na Amsterdam...al to je druga prica....



Nazare je poznat po svojoj legendi, a Jose Luis Borges je rekao da legende nisu obicne izmisljotine, vec iskrivljena il uvecana realnost - znaci dogodilo se...jednom na danasnji dan.


1182 g. portugalski je plemic po imenu Fuas Roupinho sa svojom svitom lovio divljac, te odjednom ugledao jelena....Brz i spretan, hitro je potjerao svoga vranca ne bi li uhvatio jelena, al odjednom se sa mora uzdigla gusta magla. Fuas ne zeleci izgubiti jelena, odvojio se od svoje svite i jurio, jurio...ka litici gdje je bilo svetiste Nase Gospe i djeteta...ne mogavsi se zaustaviti, a u strahu da se ne sunovrati sa litice u more, zavapi: Gospe, pomagaj!
I tada se cudesno zaustavio konj, ostavljajuci tragove svojih kopita u kamenoj litici, koji se jos i danas mogu vidjeti na istome mjestu....Plemic sagradi na litici kapelicu sjecanja , zahvaljujuci tako Gospi na cudesnom spasenju.








Danas na samoj litici nazaretske zene prodaju kikiriki, kostice i ostale zanimacije, a ova je teta prodavala i cudesne percebes. Njihova tradicionalna nosnja sastoji se od marame, kosulje i suknje do koljena, koje zahvaljujuci stirkanim podsuknjama daju poseban "puf" izgled. Povrh suknje stavlja se pregaca...i sve je sareno, sareno, najsarenije.







Osim po legendi i tetama u sarenim suknjama, Nazare je poznat i po ribolovu i tradicionalnim barkama, susioni ribe na otvorenom i teskom suzivotu ljudi i nepredvidive prirode. Danas jos uvijek postoji susiona ribe gdje se moze kupiti osusena i ociscena riba...Srdele, skuse i manji morski psi danima se suse na vjetru i suncu.

Upoznajte Percebes ....il ako hocete fancy shmancy... Pollicipes pollicipes.

Ovo je jedno od najcudnijih bica koja sam do sada vidjela i ovaj vikend u Nazareu smo ih sasvim slucajno kupili od lokalne pitoreskne prodavacice na gornjoj slici. Dakle, Percebes osim u Portugalu i Spanjolskoj nisam nigdje vidjela, al wikipedia kaze da ih ima i u Francuskoj i sjevernoj Africi. Izgleda kao kozja nogica, velicine cca 3-4 cm. Raste u moru (naravno!) na grebenima i olupinama. Vrlo intenzivnog, morskog je okusa, a tekstura podsjeca na meso raka. Jede se tako da se skuhaju u slanoj vodi, te kad se ohlade, skida se tvrda nogica i izvlaci meso iznutra. Opna i nogica se bacaju.




Osim cudnovatih percebes, kupili smo i vongole, koje smo danas spremili za rucak...

Vongole....'a Bulhao Pato....

1 kg vongola
1 dcl maslinovog ulja
2 cesnja cesnjaka
1 dcl bijelog vina
prstohvat korijndera/persina
limun
sol i papar po zelji


U slanoj vodi isprati vongole od pijeska. U loncu na maslinovom ulju zagrijati cesnjak i kad pusti onaj fini miris, dodati bijelo vino i vongole. Kad se otvore posuti korijanderom il persinom. Na tanjuru po zelji dodati par kapi limunovog soka.

I tako je zavrsilo ljeto...nadam se jos samo onom babljem za koji tjedan....






video