na putovanju...

O proljecu, generalnim remontima i kis sa gljivama i susenim rajcicama

2012-02-15T01:16:00.000-08:00

Ako uguglate rijec - freedom - i postavite opciju slika, prve koje cete vidjeti jesu ljudi rasirenih ruku, konji u galopu, individue u skoku ... Sloboda je pokret, zrak, sum i urlik, sloboda je nemati lancima okovane noge, nemati nista sto bi te zadrzalo na istom mjestu. Sloboda je odgovornost.

Kao sto je Stulic davno rekao - sloboda nije bozje sjeme pa da ti ga neko da, sloboda nije zahvalnica procitana abecednim redom, sloboda nije krilatica reklamnog panoa, konstruktivna kritika postojeceg stanja...

Stiglo je proljece. Slobodno. Proljece poziva na promjene, na gibanje, generalni remont duha i tijela. Pocesto deprimira svojom snagom zazivajuci slabice u nama na dvoboj. Iz staha od neuspijeha, cudnovatih pogleda i prijekora, ostajemo prikovani za fotelju koja vec poprima oblike nasih straznjica.

Cudnovati se miris plijesni uvukao u pore zivota. Ako pospricate najnovijim parfemom - prikrit ce se. Oh, da....kvalitetno ce se prikriti na neko vrijeme. Dok ne udari ponovo, jos jace, jos pljesnivije.

Vrijeme je remonta. Izvucite svoje barke na dokove, izpraznite ih i prevrnite naglavacke. Sastruzite usahle boje, smirgl papir nije toliko skup, a ni kanta svijeze boje. Za pukotine, one dubinske, predlazem strucne ruke (mjesecni odlzak na kauc trebao bi biti redovan kao i uklanjanje nepozeljnih dlaka), ogolite svoje barke do srzi, jer samo tako se jasno vidi koliku je stetu napravilo more. I dok tako radite na ogoljevanju vlastite srzi - pozovite dobrog druga u pomoc. U dvoje je uvijek lakse. Brze se pojede i popije, brze se nasmije i lakse u dvoje rasplace.

Budite sigurni da nakon remonta nista nije kao prije. Bolje? Losije? Tko zna, no svakako ne isto.

I onda dodje kraj. Nakon mnogo dana struganja, lupanja i kuckanja, mazanja i poliranja. Barka je sprema na porinuce. Mirno more vam zelim, jer navigare necesse est...

Za kis je portrebno:

baza za tijesto

200 ml vrhnja

1 zlica kiselog vrhnja

3 jaja

1/2 glavice luka

250 gr svijezih gljiva

5 susenih rajcica iz ulja

saka brokula

2-3 jusne zlice kukuruza iz konzerve/smrznutog

maslinovo ulje

origano

sol/papar

Na maslinovom ulju prodinstati luk. Dodati narezane glive i narezane rajcice. Dinstati dok gljive malo ne puste vodu. Dodati nasitno narezane brokule i kukuruz, origano i zacine. Nakon 5 minuta, skloniti sa vatre i ostaviti da se ohladi.

Tijesto postaviti u odgovarajuci kalup, te sasuti smjesu od gljiva. Zasebno umutiti jaja, vrhnje i malo soli. Preliti po gljivama i staviti da se pece u predhodno zagrijanu pecnicu. Oko 40 min na 180C.

* U principu uz gljive mozete staviti sve ostatke iz frizidera, ukoliko ste u fazi ciscenja istog.

O ukusu se ne raspravlja...kumquat i djevojka sa tetovazom zmaja (svedska verzija)

2012-02-01T13:34:00.000-08:00

Nekoliko dana razmisljam kojom pricom da pocastim moj novootkriveni plod. Jer doista je toliko poseban da zavredjuje posteno predstavljanje. I onda me put nanese na video snimku jednog intervjua, sa glumcem, ciji sam film nedavno pogledala....i pogledala...i pogledala...i platila zakasninu od par dana. No, necu o filmu, nego o glumcu - muskarcu.

Moj se ukus pocesto razlikovao od ukusa djevojka/zena oko mene. Pavokosi ljepotani tipa Tristana nikad nisu visoko kotirali na mojoj ljestvici. Ja sam vise Michael Corleone/Jack Sparrow tip uz obavezno dodatni plus ako se u kombinaciji nadje i inteligencija Hannibala Lecter-a. Ipak njegovi gastro izleti nisu mi zanimljivi.

Kada sam jednom prilikom, prije par godina, javno pohvalila interesantan izgled tadasnjeg (a mozda i ponovnog) ruskog predsjednika, nisam naisla na sveopce odobravanje mog izbora. Danas doticnog ne simpatiziram previse, nekako mi ova botox faza ne lezi. Takodjer sa neskrivenim obozavanjem odgledam svaki film Gabriela Byrne-a. Ne javljam se na telefon, ne idem na WC, ne zvacem .... samo buljim.

Dakle ja bih pala na, diplomatskim rijecnikom receno - nekonvencionalnu ljepotu. Pomalo ruznjikavost cak! Tijekom svog zivota dosla sam do zakljucka da su pomalo ruznjikavi, pardon, nekonvencionalno lijepi muskarci - daleko zanimljiviji od pustih latino zavodnika. Dok ce ovi potonji izazvati reakciju - "molim te budi samo lijep i suti" nakon par sati provedenih u zagusljivom separeu, ovi nekonvencionalni ce izazvati reakciju "molim te pricaj, ja cu samo biti lijepa i sutjeti". Nema nista zvodljivije od interesntnog sugovornika koji se ne libi reci sto misli , a u isto vrijeme ne pretace iz supljeg u prazno.
Da, priznajem, rijetki su danas likovi koji imaju dovoljno senzibiliteta, a da nisu gay, kucnog odgoja i zdrave samodopadnosti. Cini mi se da su izumrli oni istinski avnturisti, koji zive avanturu zivota - radi zivota, a ne radi uredskih prica nakon 5 u lokalnoj birtiji.

Trazi se muskarac koji ce ulaskom u prostoriju ostaviti svoj suncani trag, ne pretjerano lijep, sa britkim smislom za humor, kvalitetnim zivotnim iskustvom bez histericne prtljage. Trazi se muskarac koji ce u ustima ostaviti svijez, limunkasti, ne pretjerano sladak okus, okus koji ce na prvu izazvati odbojnosti, na drugu ushit i iznenadjenje, a na trecu zelju za jos. Druzenje pocinje doruckom, a film definitivno preporucam i to u originalnoj, ne hollywoodskoj verziji. Ustvari preporucujem cijelu trilogiju.

* * *

Kumquat se nasao na mom stolu, sasvim slucajno, kao poklon donesen sa juga Portugala, iz Algarve-a. Na prvu sam mislila da su neke male, genetski poremecene mandarine, dok mi se nije objasnilo o cemu se radi. Do tada sam ovo voce vidjala po samoposluzi, u malim kolicinama, po cijeni od 12 eura kilo. A kako ne izgleda dovoljno zanimljivo - nikad nije zavrsilo u mojoj kosarici.

Kumquat je jedino citrusno voce koje se jede sa korom. Kora mu je slatkasta, a jezgra gorka. U nutrini se skrivaju 2-3 omanje kostice. Na prvu, izazvati ce odbojnost, na drugu, vec slijedeci trenutak, iznenadjenje kad se slatki sok raspe po jeziku, a na trecu....usprkos usnama koje bride od cudnovatog ukusa gorcine, ruka ce krenuti po jos. Gorak okus ostavlja suprilni trag jos dugo u noc.

Za pocetak jednog posebnog prijateljstva, uz kavu, sa malo mlijeka i prepecenac, uz dobro jutro - posluzujem ti slatko od kumquta, dovoljno nesvakidasnje i intrigantno da potaknem zelju za jos.

Potrebno je:

12 plodova kumquata

180 ml vode

1 zlicica skrobnog brasna

200 gr secera

Plodove oprati i narezati na kolutove. Vodu sa secerom zakuhati i dodati zlicicu skrobnog brasna. Promjesati i dodati narezane kolutove. Kuhati oko 30 minuta dok kumquat ne omeksa. Prebaciti u steriliziranu staklenku.

Gdje bih bila - kad bih bila i cup cake (take 1)

2012-01-30T01:19:00.000-08:00

Prije nekoliko veceri, napokon, uspijeh u miru pogledati "Ponoc u Parizu" . Jedan od onih filmova koji ostavlja neki slatko gorak okus u ustima i tjera na mastanje i nerealne komparacije. Tko razumije filmove Woody Alena - razumjet ce film. No, stavimo li na stranu cinjenicu da ako imas love - u svakom stoljecu ti je dobro i dopustimo si cetvrt sata buljenja u prazno, gdje bi smo zivjeli? Kad bi smo zivjeli? Sto je bitno? Sa kim bismo djelili stol i polu-pun tanjur?

Pariz u proljece negdje oko 1880-te? Ispruzena na lezaljci brokatnog uzorka, ovijena grimiznim slom koji njezno golica. Muza neshvacenog slikara. Kroz otvoren prozor cuje se graja sa obala Seine.

Firenza u jesen, kao Laura, vjecna muza nesigurnog Petrarce? Da li je njeno nedjeljno popodne bilo drugacije od vaseg? Da li se onda udisao svijeziji zrak, da li je povjetarac nosio laganije lisce? Buke je zasigurno bilo manje, ali i ostrica maca cesce se vitlala zrakom. Iste su se igre igrale iza kulisa, igre moci, za novac i posjede, nimalo moralnije nego danas. Njezni dodiri svile za gospodske ruke i grubost hlaca sasivenih od jutene vrece za najstrijeg sina siromasnog konjusara. Niska bisera za ljubavnicu Pape Borgia i malena skoljka na koznoj ogrlici za prvu ljubav maorskog ribara. Sa smjeskom u oku i rumenilom na obrazima.

Proljeca su ista. I ona Laurina, i ona Jelenina i Ernestova. Zime su okicene snjegom, negdje hladne i nepredvidive, negdje tople, suncem okupne. Jeseni su kisne i zaljubljene u toplinu opalog lista, a ljeta....ah, ljeta su hrana za dusu. Svako ljeto. Plavo i nago, slano i ono sibano vjetrom na liticma Cornwall-a. Osjecaj ljubavi jeste isti, one prave, istinske, prema njoj, prema samome sebi, prema jutru okupanom rosom ili prema dolasku veceri sto najavljuje jedna, jedina, ali najsjanija zvijezda Sjevernjaca. Rimska bozica ljubavi - Venera.

U sumrak, carobni se prah prosuo nad rijecnim koritom. Jos jedan suncan dan, jos jedan korak blize... Najbitnije je biti slobodan.

* * *

Nikada nisam radila cup cakes, niti sam, moram priznati neki ljubitelj istih. Glavni razlog je krema kojom se ukrasava. Ideja da jedem putar u tolikim kolicinama...nekako mi je pretjeran. Stoga sam odlucila da ce krema biti drugacija. Bazu sa iskopirala sa Joy of baking i jako mi se dopala, mada sam se na prvu iznenadila velicinom (malom) cup cakes-a nakon pecenja. Mislila sam da ce vise narasti.

Potrebno je:

Za bazu

50 gr kakao u prahu

240 ml vruce vode

175 gr brasna

2 zlicice praska za pecivo

1/4 zlicice soli

113 gr putra/margarina

200 gr secera

2 veca jaja

2 zlice ekstrakta vanilije (nisam stavila)

Za kremu

200 ml slatkog vrhnja

100 gr tamne cokolade

Pomijesati kakao u prahu sa vrucom vodom. Mijesati dok se sav kakao ne rastopi. Ostaviti sa strane da se ohladi. Pjenasto izraditi margarin/putar s secerom. Dodavati jaja - jedno po jedno i nastaviti mijesati. Na kraju dodati mjesvinu brasna/praska za pecivo/soli. Kada je smjesa jednolicna, dodati ohladjenu tekucinu (voda/kakao) i jos malo promijesati.

Puniti kosarice ili silikonske kalupe (ne do vrha) i peci na 190C u predhodno zagrijanoj pecnici oko 15- 20 minuta.

Na pari rastopiti cokoladu i dodati je umucenom slagu. Kada se tjesto ohladi ukrasiti ga kremom i ostalim djidjama.

O novom pocetku, lagane setnje i to....uz hobotnicu na salatu

2012-01-11T07:00:00.000-08:00

Kuglice za bor - spremljenje. Bor - spremljen. Lampice - svaka u svojoj vrecici, spremljene. Ostali skupljaci bozicne prasine - spremljeni. Pod posaugan i opran.

Priznajem da sam sa olaksanjem pozdravila prazni dnevni boravak. Koliko veselja na pocetku decembra - toliko olaksanja na pocetku januara.

Cistoca prostora, bez nepotrebnih stvari preko kojih bi samo ionako preskakala, tjera me van...na zrak.

U vrijeme oseke, kada se rijeka Tejo povuce u oceanske dubine, stvara se setnica duga desetak kilometara. Od moje plaze do mosta Vasco de Gama, pa jos malo naprijed do vojne baze i natrag. Tada na pjescanu pozornicu dolaze skoljke, rakovi, rijecni puzevi, zaboravljene mreze i sareni obluci. U neka cudna doba godine, na plazi, zaglave divovske meduze i ribe nesretnih sudbina. Danas, samo ostavljena igracka zalutale sirene.

Lako je naviknuti se na lisabonsku klimu. Sunce i njezne, tople zime tjeraju na zaborav drugog svijeta. Zato oni koji se igrom sudbine nadju na privremenom radu u Lisabonu, nakon povratka u svoje domovine, koje su najcesce puno hladnije i kisnije, sa nostalgijom pregledavaju kartice ispunjene fotografijama. Treba nauciti cijeniti sadasnjost i uzivati u malim radostima koje ispunjuju ionako prebrzo prolazeci zivot.

Vec dulje vrijeme nije padala kisa, a maglovita jutra uz rijeku toliko su rijetka, da ih se brzo zaboravi. Ovakvo vrijeme budi srecu i pozuruje u aktivnosti, slavi jednostavnost i odbacuje teret sumornih misli. Toliko je sve lakse uz suncana jutra. I cekanje autobusa i prelazak preko rijeke i trcanje kuci u sumrak.

Dogadjaji iz proslosti poprimaju patinu i odlaze u ropotarnicu, noseci sa sobom neizvijesnost, strahove i ljutnje. Svijet se mijenja i okrece, sa nama ili bez nas. Potrebno je produziti korak i doskociti na vrtuljak u ovom luna parku...dograbiti mjesto na najvisem konjicu, udobno se smjestiti i .... pozdraviti sunce.

It's a new dawn
It's a new day
It's a new life
For me
And I'm feeling good

;-))

I onda povratak ... ostaci u frizideru. Od poslijednje feste. Tako je dobro kada ne moram kuhati...

Za salatu od hobotnice potrebno je:

hobotnica

1 dcl bijelog vina

1/4 crvene paprike

1/2 veceg luka

persin

limunov sok ili ocat

maslinovo ulje

Za salatu je najbolja predhodno smrznuta hobotnica, koju cete vece ranije ostaviti u sudoperu da se odledi. U lonac dodati bijelo vino i srednji luk. Ostaviti da se kuha u vlastitoj vodi. Kada je luk mekan - hobotnica je skuhana. Narezati je na komade, dodati sitno narezanu crvenu papriku i luk, te zaciniti limunovim sokom i maslinovim uljem. Na kraju dodati sjeckani persin i sve dobro promjesati.

O onome sto svaka postena zena mora znati....uz portugalsku visnjevacu (Ginju)

2012-01-04T09:05:00.000-08:00

Da odmah rascistimo nedoumice oko naslova. Svaka postena zena mora znati - voljeti sebe. Onda dolazi sve drugo i drugi. Sebicno? Mozda, a mozda i ne. Kako hocete. Treba si znati udovoljiti. Probuditi osmijeh u onim rijetkim minutama dok se gledamo u ogledalo nakon tusiranja, umotani u frotirni rucnik koji je vidio i bolje dane. Nikako ne brisati parom zamagljeno ogledalo, jer ovako "sfumato" nasa silueta poprima misticne konture, a turban oko glave odaje pravu holivudsku divu u zlatnom dobu njemog filma. U pozadini molim, obavezno, prije tusiranja namjestiti neku muzicku pozadinu (ne, djeca koja krice u dnevnom boravku nisu opravdanje da se ne moze - danas svaki mobitel ima dovoljno memorije da si nasnimite 3 postene pjesme!).

Osim tehnike zatvaranja jednog ili oba oka, radi sacuvanja vlastite uracunjljivosti, svaka zena treba ovladati tehnikama odrzavanja na zivotu onog plamicka samodopadnosti i svjesnosti svoje seksualnosti. Hoce li to biti potpetica od 8 cm dok se mota sarma ili savrseno izvuceni eyeliner koji ugledate u retrovizoru dok se pokusava smiriti cirkus na zadnjem sjedalu u koloni od 15 km - totalno je nevazno. Bitno je da se nadje nesto. Nesto sto ce izvuci seretski osmijeh i namig lijevog oka iako nikoga ispred nema....sjecate se jos onog osjecaja Kad hodas, ne zastajkujes i zemlju ne dodirujes...?

I nadjite 15 minuta prije spavanja da procitate nesto. Nista od onih frizerskih casopisa iz kojih iskacu likovi fotosopiranih pozadina na kojima bi im i J.Lo pozavidjela. Nista od Uradi sam, a bome ni kuharice ovdje ne dolaze u obzir. Nadjite si nesto smijelo, nesto sto postene zene - ne citaju! Nesto sto je ispod pulta mjenjalo ruke, nesto sto tijera krv u obraze, nesto sto ce zivjeti u malom mozgu i sutra dok se budete drndali u javnom prevozu - uvijek prepunom. Nesto radi cega cete sakriti lice uz prozorsko staklo, tek toliko da se ne primijeti onaj zaboravljeni osmijeh i lagani, nesvijesni ugriz za donju usnu.

Lepeza je poveca. Od francuskih klasika De Sade-a, Louys-a, preko Miller-a, Illose i Mrs. Nin, Nabokov-a, ...a mozete se i docepati Suzane Rog, on(a) se nalazi u svakoj biblioteci. Dajte si oduska u utorak popodne i sa velikim, suncanim naocalama usetajte u najvecu knjiznicu u gradu. Kao, tu ste radi ozbiljne literature i onda kad nadjete to sto trazite, laganim korakom produzite do cuvara literarnih vrijednosti koji ce vas uz sumljicavi pogled odmijeriti od glave do pete. Tu trebate zatreptati okicama i reci nesto u stilu - srednjoskolska literatura, sta cete, ova danasnja mladez....ccccc!

I onda - bi vece. U tisini iznajmljenog, ili mozda vlastitog stana vrijeme je da se povuku kazalisne zavijese, na pozornici vise nikog nema, padaju maske. Ako dobro odigrate karte, mozda vam netko i napravi caj i donese na kauc, ali ja ipak biram nesto sto je kraljica majka, Lady Elizabeth Angela Marguerite Bowes-Lyon, pila prije spavanja - Visnjevacu - portugalsku Ginju.

Potrebno je:

visnje

secer

stapic cimeta

kvalitetna rakija

Visnje oprati, odstraniti peteljku, te posustiti. Ispuniti 1/3 flase (ona sa dubokim, pardom sirokim grlom) visnjama, dosuti secer, toliko da dodje u ravninu sa visnjama, protresti i dodati stapic cimeta. Jos jednom dobro protresti da secer obavije visnje. Iduci dan dodati rakiju do vrha flase. Svakodnevno protresti tijekom prvog tjedna. Ostaviti na tamnom i suhom mjestu 3 mjeseca, tada otvoriti i provijeriti slatkocu, ako je potrebno dodati jos secera, zatvoriti i zaboraviti na flasu do iduce godine u isto vrijeme.

Ovo je moja ulaznica za ovomjesecni krug igrice "Ajme....koliko nas je!", cija je domacica Tamara odabrala visnje. Zivjeli!

O ljubavi konkubine i martini sa litchijem

2011-12-30T04:49:00.000-08:00

Proljetni se sjeverac njezno provlacio kroz svilene zavjese boje meda. U kutu odaje Yung Guifei, careva najdraza konkubina veselo je prebirala po zicama zhenga. U ovo doba godine zivot u palaci postajao je dinamicniji, oslobadjajuci se one zimske samodopadnosti i zatvorenosti. Dani su obilovali suncem, ptice sarenog perja veselo bi pjevale i skakutale zlacanim kavezima koje su sluge svakoga jutra iznosile u vrt ispred njenih odaja, a dvorske su dame necujno obilazile palacu sluzeci.

U proljetnim mjesecima stizale su kocije iz juznih provincija, dovozeci novu svilu, rijetke instrumente, drago kamenje i lichi. Njeno omiljeno voce. Toliko rijetko u ovim krajevima. Ponekad je zeljela da zivi dolje, na jugu, samo da bi im bila blize. Polako prelazeci kaziprstom po hrapavoj crvenkastoj kori, posegne za malim srebrnim nozicem i njezno ga zarije u vrh ploda. Mekana se kora raspukne i na njen dlan kapne prozirni slatki nektar. Na trenutak zastane da ga osmotri suncevu zraku koja se lomila na malenoj kapi, podigne dlan u vis, te se ispruzi dodajuci voce Caru. On se nasmjesi i nespretno uhvati sklizavi plod medju prstima. Slatkasti se miris prosiri zrakom, mameci osmijeh u kutu njenih usana...
Yung Guifei pomisli kako je on svojim dugim sutanjem otkrio vise toga nego da je ista rekao. Kako je mjesec velik i okrugao...

Uskoro ce ponovo na dugo putovanje. U obilazak zapadnog dijela kraljevstva, kroz nepregledna prostranstva suma i planina, sve do jezera Qinghai. Zapocinje nova godina. Godina Zmaja. Dvorski su astrolozi nagovijestili velike promjene, velike srece i nepoznate putove za one koje krasi hrabrost. Za one koji kroz zivot plove u sigurnim, dobro gradjenim djunkama - kurenti se mijenjaju. Kaos izvan palace, nagle promijene povijesti - izgleda kao da ih ni on nije mogao shvatiti. To sto nista nije govorio cak ni njoj znacilo je tek da je kaos toliki da se nista i nije moglo reci.

Sareni je leptir zastao na uljanoj svijetiljci. Doslo je proljece.

***

Nazdravljam Novoj godini Zmaja, svima vama koji cutite promjene u svom srcu, ali i onima koji mirno plove u svojim sigurnim djunkama. Neka vam novi krug pomogne ostvariti ono sto smatrate da je za vas najbolje. Zaboravite strah - uvijek moze biti gore! Zivjeli uz martini sa orijentalnim okusom litchija

Potrebno je:

15 ml suhog vermuta

104 ml gin-a (moze otka u zamjenu ako bas nemate)

5-6 oljustenih litchija (mogu i oni u konzervi)

U shakeru protresti led, vermut i gin. Litchi izgnjeciti vilicom i dodati sok u shaker. Kad se sve dobro protrese, preliti u ohladjenu casu i dodati 1-2 ploda litchija.

Vama koji me citate....

2011-12-22T02:20:00.000-08:00

Svima vama koji nalazite trenutke zabave il utjehe

u mom virtualnom svijetu, zelim miran, bez stresa i histerije,

osmjesima ispunjen Bozic.

O kucnom ljubimcu i pocetak pecenja...Tito i kolacici od kokosa i badema

2011-12-16T01:23:00.000-08:00

Moje ime je Tito. Ustvari, imam i originalno ime koje je stiglo samnom, ali mojoj se gazdarici nije svidjelo, pa me pocastila sa ovim - kracim. Rekla mi je da sam ime dobio po nekom liku, faci stoljeca sa balkanskih prostora. Nije da ja znam sta je faca, a bome niti sto je stroljece, meni je samo vazno da me mazi do besvjesti i da mi ime ne mijenja svakih 15 dana.

Povijest mojih nevolja zapocela je jednog suncanog, jesenjeg jutra dok sam ljeskario na terasi. Inace rijetko izlazim na terasu, ali ovoga puta netko je zaboravio zatvoriti vrata, i posto sam bio sam doma, pomislih - zasto ne, ionako me nitko nece vidjeti. I tako sam izasao na nezasticeni dio terase. Na 5. katu.

Lezim ja, suncam se, gledam svoja posla....kad odjednom - galeb. A za njim i drugi, pa treci. Odlucih da je ignoriranje najbolje oruzje. No oni nikako da odu, nikako da nastupe mir i tisina, meni toliko dragi. Graaaa graaaaaa graaaaa....i tako u krug. I jos, bezobrazni kakvi jesu, krenuli setati oko mene.

Odlucih - vrijeme je da im pokazem tko je gazda u ovoj prici. Skocim, potrcim i skoro da ga uhvatim, kad........................................................................pljas. Shvatih da se nesto cudno dogodilo. Ziv sam, ali boli me svaka koscica. Jos u soku potrcih do ulaznih vrata ( kako sa znao gdje su ona??) i tu stanem i legnem na prag. Nasrecu susjed, gazda mog prijatelja Bude, u to je vrijeme dolazio na rucak.

Mislim da mu uopce nije bilo jasno sto ja radim ispred zgrade, ali u tom trenutku ni meni nista nije bilo jasno. Da ne duljim ruznim detaljima, odveli su me doktoru, nazvali moju gazdaricu koja ni danas o tome ne voli pricati, a ja sam medju prijateljima postao poznat kao - Tito Bionic - zahvaljujuci nizu operacija i cudesnih implanata koje nosim u svojim sapama kao uspomenu na neuspijeli padobranski skok. Komada 8. Ako cu ikada putovati avionom, ima sve da pisti oko mene.

Sto jos o meni trebate znati....danas imam 5 i nesto sitno godina, oko 7.5 kg, sto je za moju vrstu normalno, i ako vam se mozda cini da sam debeo - varate se to mi je krzno na puf. Ne volim biti sam, ne volim jesti sam, radje cekam da svi dodju i sjednu za stol - onda jedem i ja. Ne volim da me se znara i navlaci, volim svoj prostor, ali takodjer volim imati situaciju pod kontrolom pa se cesto nahodam gore - dolje za svojom gazdaricom. Ona mi cesto kaze da se ponasam ko pas. Mislim da je to kompliment, ali macka nikad ne moze biti sigurna. Najdraza mi je zabava uvaliti joj se na stol ili prozor dok pokusava uslikati fino spremljenu hranu. Nekad stvarno pretjeruje i ja ne shvacam zasto osim tih kolacica ne bi na slici bio i moj brk. Ne volim kad koristi onu cudnu svijetlost, od nje me bole oci, ali kada samo skljoca...e onda me moze slikati cijeli dan (mada mi ponekad dosadi, pa okrenem glavu na ignore, ali nemojte joj to reci, da se ne uvrijedi).

Volim spavati u lavabou, ali trenutno mi je draze ispod ovog cuda koje svijetli i stoji nasred dnevnog boravka. Jer, drusto cesto zaboravi da sam se sakrio, pa me ko sumanuti traze po kuci. Onda se ipak netko sjeti da pogleda ispod bora. Ha ha ha...bas je blesava ova ljudska vrsta.

Rekla mi je da ne mogu samo okaciti svoje slike nego da vam moram pokazati i sto smo ispekli ovaj tjedan, pa evo, pecenjara je otvorena.... rekla mi je da se zovu - kolacici od kokosa i badema - . Nije da cu ja to jesti, ali vi biste mogli. Odoh sada, bole me sape od tipkanja...ostavljam sve njoj, a ja odoh prileci. Budite mi zdravi, veseli i debeli i mazite svoje cetveronozne ljubimce....ok, pricajte i sa ribicama, mada sumnjam da ce vam one dati neki inteligentni odgovor.

Za cca. 20 komada potrebno je:

2 bjelanjka

80 gr secera u prahu

80 gr kokosa

100 gr mljevenog badema

Ulupati snjeg od bjelanjaka, te pazljivo dodavati secer u prahu za vrijeme lupanja. Kad se napravi snjeg, dodati pazljivo kokos i bjelanjka. Formirati kolacice - ja sam koristila dvije zlicice - i peci na 180 C oko 30 minuta. Ukrasiti cokoladom po zelji.

O pismima, Abelardu i Heloizi uz domaci aromaticni caj

2011-12-03T09:01:00.000-08:00

Lisabon, 3 prosinca ....a.d.

Vi cete mi zasigurno oprostiti na smijelosti, uvijek ste mi sve oprastali, ali rado bih zapocela jedno staromodno dopisivanje. Znate, onakvo dopisivanje koje ukljucuje komad, po mogucnosti, bijelog papira i olovku, obicnu, ili naliv-pero, ili gusce pero ako ste u posjedu kojeg. Nije vazno cime cete mi pisati, bitno je da mi pisete. U pocetku mozda nece niti biti vazno o cemu mi zelite pricati, meni ce biti vazno da osjetim tezinu vaseg pisma na mom dlanu, da osjetim uzbudjenje otvarajuci uredno zalijepljenu kovertu i onda uz sakriveni miris.... u polumraku, skoro bez daha procitam Vase rijeci.

Mozete mi pisati o jutru ispod Vaseg prozora i kako su duge zimske noci na Vasem otoku. Mozda o vjetru koji nikako da prestane i rijetkim suncanim minutama koje provodite setajuci uz strme litice.

Mozemo poput Abelarda i Heloize, u pocetku, kao stranaci, disciplinirano i ugladjeno pokusati demistificirati ljudski um i posvetiti se metafizici ljudske sudbine. Iako znamo gdje ce nas na kraju pero samo odvesti. Uloge Napoleona i Josefine dovoljno dobro poznajemo. Ali mozemo hiniti da se nikad nismo niti zbili.

Dugo od Vas nisam dobila pismo, neku vijest, stoga Vam i pisem. Znam da ste dobro, da Vam dani prolaze brze nego meni, stoga biste mogli protumaciti moje javljanje kao egoisticni i sebicni cin da sebi udovoljim, da svoje dane ucinim bogatijim, zanimljivijim. Znate me i predobro. I zato Vam i necu lagati, hiniti druzeljubivu brigu za izgubljenog druga. Treba mi Vase drustvo, Vasa briga, Vasa mudrost i djecacka ishitrenost. I sami dobro znate koje je boje moje sebicno nebo.

Sjecate li se kada sam Vas jednom pitala sto ce biti kada otkrijemo sve tajne? Kako ce tada izgledati nase prijateljstvo? Rekli ste mi da cemo ih sve zakopati i praviti se da nista nismo otkrili, te krenuti ispocetka. Lukavo, dragi moj, lukavo! Uvijek ste znali mangupski zavarati trag.

Necu Vas zadrzavati, mada bih to zeljela, ali nauceno lijepo ponasanje od mene trazi da odglumim djevojacku cednost i privedem svoju poslanicu kraju. Nadam se da ce Vas moja zelja naci u dobrom zdravlju i da mi necete zamijeriti ovu (promisljenu) hrabrost. Evo, vec se cuje uzavrela voda na plameniku, za caj, koji bih tako rado sa Vama popila. Jednom, u mom ili Vasem svijetu, kako Vam draze bude.
Za kraj dopustite mi da Vas podsjetim na rijeci naseg prijatelja R.B. kojima je tako smjelo opisao nase prijateljstvo - Kad bi naše prijateljstvo ovisilo o vremenu i prostoru, onda bismo, svladavši vrijeme i prostor, upropastili i naše bratstvo! Svladamo li prostor, ostaje nam samo OVDJE. Svladamo li vrijeme, ostaje nam samo SADA. Zar ne misliš da ćemo se na tom putu, između Sada i Ovdje, ipak povremeno susretati? -

Jos uvijek samo svoja L.

Za jedan ovakav aromaticni caj potrebno je:

svijeza menta

1/2 stapica cimeta

3 cm svijezeg djumbira

4 klincica

4 kardamoma

Djumbir ogulite i nasjecite na kolutove, kardamom otvorite, ali ostavite sjemenke u kori. U spremnik za caj ili vrecicu od gaze poslazite mentu, cimet, djumbir, klincice i kardamom. Pristavite 1.5 vode i kad prokljuca ubacite sastoke. Neka se kuha oko 10-tak minuta. Izvadite spremnik sa zacinima, jer stajanjem postaje caj postaje prejak i gorak. Zasladite medom i limunom. Ili ne, ovisi o ukusu. Ako zelite mozete ubaciti i jednu vrecicu caja od mente, ja nisam, meni se vise svidjelo ovako.

Ovaj caj je moja ulaznica za ovomjesecnu igricu "Ajme, koliko nas je...", cija je domacica Nevena i njen Ebba's cuisine blog, a caj je predmet pozude i zadnjem mjesecu ove 2011.-te godine.

O izletu u Bavariju i juha od povrca (napokon!)...mit Kartoffelpuffel

2011-11-30T14:31:00.000-08:00

Ovoga puta Oberammergau nas je docekao u proljetnom ruhu iako smo vec davno zagazili u kalendarsku zimu. Zavoljela sam ovo selo na prvi pogled. Onomad prije dvije godine kada sam u njega stigla dok je bio pokriven snjegom. Puno je razloga za ljubav, ali onaj najsentimentalniji jeste to da mi je ovo selo ispunilo san i dopustilo mi dozivim zimsku atmosferu iz zlatnog doba Hollywooda.

Znate one scene seoceta zavijenog u bijelo, male kucice iz cijih dimnjaka polagano izlazi bijeli dim, a kada se spusti noc, tisucu svijetiljki zablista na prozorima i krovovima kuca.

Kao sto rekoh, ovoga puta nije nas docekao snijeg, no Oberammergau je ostao jednako savrsen i bez bijelih pahulja. Njemacka urednost na svakom koraku. Ima nesto ocaravajuce u toj disciplini, toliko stranoj i Balkancima i Portugalcima. Bice da je to nesto u krvi. Fasade savrseno oslikane, ciste ulice i kosare sa zimskim cvijecem i u ove hladne dane izgledaju kao da su sad izasle iz cvjecarne.

Oberammergau je tradicionalno, vrlo katolicko seoce u kojem se svakih 10 godina odrzava predstava "Pasija" koja traje nekoliko mjeseci, a u cijem izvodjenju sudjeluju svi stanovnici sela.

Sjecate se da sam ne toliko davno kukala da nemam gdje setati po prirodi. U Oberammergau se ima gdje setati. Da setati....kilometri i kilometri prirodnih puteva kroz polja, od jednog sela do drugog. Setajuci kroz selo, nailazim na uredne vrtove, prve znakove bozicnog uredjena i kucne ljubimce na pragovima.

Ono sto prvo upada u oci jesu metri do bola precizno poslaganih drva za ogrijev. Nema mjesta kreativnom neredu. Sve je precizno izmjereno, iscjepano i poslagano niz strijemove. Osim drva, vrtove krase kucice za ptice, umjetna jezerca koja su u jutarnjim satima zaledjena, i staklene kugle zarkih boja. Ne znam da li imaju jos neku ulogu osim da hvataju sunceve zrake i tjeraju uroke, ali nije ni bitno - lijepo ih je vidjeti. Prozori uokvireni malim bijelim zastorima ostaju otvoreni i u vecernjim satima

U ujutarnjim satima temperatura je oko nule, a tijekom dana uspije se podignuti do oko 6-7C. Ali ta me jutarnja hladnoca potice na kretanje, nimalo slicna portugalskoj hladnoci koja je prepuna vjetra i vlage sto se upija u kosti. Volim njemacku hladnocu.

Tisinu ponekad propara veseli djeciji smjeh. Vrijeme je povratka iz skole. Svugdje djeca su ista. Nestasna i zanesena u svojim sanjama.

Trecega dana mog boravka, desilo se ovakvo jutro. 7.30 sati. Ovdje se budim rano. Vjerojatno zato jer lezem sa kokosima, posto se ovdje nakon 20 sati navecer nema sta raditi.

Ovakav pogled sa prozora hotelske sobe moze znaciti samo jedno - PAO JE SNIJEG!!!!!

OK, nije bas pao snijeg, ali je dovoljno zahladilo preko noci da se dio vale zamrzne. Sretna sam ko malo dijete. Znate, morate me razumjeti, ispod moga prozora pasu deve i konji i nikada ne pada snijeg.

Tako da se i neznatna kolicina bijelog inja u mojim ocima pretvara u savrsenu kulisu zimske bajke.

Setajuci uz rijeku koja se polako isparava, rukom nestasno tresem pahulje sa malenih grmova. Sunce izvire preko vrhova planina i za nekoliko sati nestat ce ove carolije. Bolje je da se pozurim. Oko mene savrsena tisina. Nista i nitko. Samo ja i ona.

Zurnim korakom krecem duz rijeke ka starom groblju. Moje me sedmogodisnje dijete prije nekoliko dana pitalo sta je to groblje i ovo narnijsko groblje u bavarskom selu je objasnjenje koje joj zelim dati. Sjecam se tog groblja jos od proslog puta. Nestvarno lijepo, prekriveno bijelim velom, svojom tisinom upozorava na prolaznost. U mislima zahvaljujem na cinjenici sto sam jos ziva. Zatvorenih ociju stojim i osjecam njenu ruku u mojoj ... jos jednom potvrdjujuci sama sebi da bitno je ocima nevidljivo, jer samo se srcem dobro vidi.

Nastavljamo dalje, niz rijeku...veselo skakucuci prema mostu. U daljini se cuju crkvena zvona, a ja se sjetih pjesme iz mojeg djetinjstva. Pucketanje ploce, miris kolaca i iglica pravog bora....Vecernji zvon...

Seoce je okiceno...pocelo je odbrojavanje. Sutra odlazimo kuci.

Ipak, svaki puta kada odem ... dozivljavam isti problem, koji nakon tjedan dana vec poprima ozbiljne dimenzije. Naime, ja meso ne jedem...a sta se u Bavariji nudi? Kobasice i mesina u inim oblicima. Zahvala do boli, iako me sram reci, na postojanju jednog odlicnog talijanskog restorana, koji me prehranio. Na aerodromu kupujem knjigu Bavarian cooking i 2 casopisa prepuna njemackih recepata i odlazim doma. Znanje njemackog mi je na razini prezivljavanja, ali vec cu se nekako snaci sa prevodjenjem - jer fotografije su tako bajkovite! Dajte mi juhe da se najedem!!

Gemusesuppe mit Kartoffelpuff ili po naski, juha od povrca sa popeccima od krumpira, iz njemackog casopisa. Zahvalna na tehnoloskim cudima danasnjce i on line prevodilicama.

Potrebno je:

2 mrkve

2 strucka celera

2 tikvice

3 rajcice

1 cesanj cesnjaka

1 manja glavica luka

400 gr bijelog graha

1.5 l jusnog temeljca

Na maslinovom ulju omeksati narezani luk i cesnjak, dodati na kolutove narezanu mrkvu i celer, pa prodinstati. Na kockice narezati tikvice i rajcice i dodati. Podliti jusnim temeljcem. Kad povrce omeksa, dodati grah (ja sam koristila vec skuhani iz teglice) i kuhati sve zajedno jos 15-tak minuta. Na kraju dodati narezani persin.

Za popecke od krumpira:

500 kg krumpira

1 jaje

4-5 zlica brasna

sol, papar i muskatni orascic

Krumpire oguliti i naribati. Posoliti i ostaviti da pusti vodu. Ocijediti i umutiti jaje, brasno i zacine. Prziti u ulju dok ne porumeni. Posluziti uz neki aromaticni senf.

O maloj zimskoj bajci i slatko od cokolade i krusaka

2011-11-18T13:41:00.000-08:00

Idemo na put, idemo na put, letimo, letimo....tako otprilike u mojoj glavi odzvanja zadnjih 14 dana.

Zadnji puta sam u Oberammergau bila prije skoro 2 godine. Tada nas je seoce docekalo okupano snijegom, prepuno sjajnih bozicnih lampica i kocija koje vuku konji.

Zimska idila i produzena Bozicna bajka, bilo je nesto sto mi je nedostajalo svih ovih godina zivota u Portugalu, jer snijega pred mojim prozorom jednostavno - nema. A white Xmas znaci obuci bijelu pidjamu na Badnjak.

Tada smo obisli dvorac Neuschwanstein, obisli selo uzduz i poprijeko, pili kuhano vino i uzivali u divovskim porcijama strudle od jabuka.

Ovoga puta, nazalost, snijeg jos nije pao. Ali najavljuju suncane dana, u prosjeku 5C. Nadam se da jos kuhaju vino i posluzuju strudle...sve ostalo cemo lako savladati. Sigurna sam da je priroda i bez snijega prekrasna. Mir i tisina u kombinaciji sa svijezim planinskim zrakom koji svojim hladnim prstima stipa za nos, uvijek su dobitna kombinacija.

Nemam planova... Zelja mi je obici Garmisch Partenkirchen, jer u njemu nikad nisam bila, te Mittenwald - seoce poznato po izradi violina. U stankama izmedju uskakanja iz jednog autobusa u drugi - mislim na vas, koji rintate, trpite histericne sefove i cangrizave supruge, te vam saljem 2 duboka udaha planinskog zraka. Ommmmmm ommmmmm .....

Osim visinske meditacije, ostavljam vam i poslijednji hedonisticki uradak iz moje kuhinje. Kremu od krusaka i cokolade sa cimetom i anisom.

Potrebno je:

500 gr ociscenih krusaka

100 gr secera

1/2 stapica cimeta

1 zvijezda anisa

sok od 1/2 limuna

korica od narance

sok od 1/2 narance

2 rebra tamne cokolade -70% kakao

Kruske nasjeci na kockice, te zajedno sa ostalim sastojcima staviti da zakuha. Kupiti pjenu koja ce se poceti stvarati, te mijesati da se ne primi za dno. Kad kruske omeksaju i sok skoro ispari, pomocu vilice ili stapnog miksera, usitniti u kasicu. Ako volite osjetiti kruske onda je bolje samo vilicom izgnjeciti. Dodati na kocke natrganu cokoladu i mijesati dok se cokolada ne rastopi. Sasuti u steriliziranu flasicu, te ostaviti da se ohladi. Kako cete je jesti - ovisi o vama. Kod mene je na zlicu ili u palacinkama.

O jesenjim setnjama koje su nestale i torta od kestena i cokolade

2011-11-11T10:45:00.000-08:00

Zavidim zemljama koje imaju stanovnistvo dovoljeno razvijenog razuma da znaju da je potrebno, cak blagotvorno imati uredjene staze za setanje. Ne mislim na neke posebne staze prekrivene poslijednjim tehnoloskim cudima ne bi li mi korak bio lak, a posebni nagib malog noznog prsta povoljno utijecao na razvijanje gluteusa, vec na dio neobradjene povrsine po kojoj mogu bez sraha setati.

Dok sam prije 10 godina boravila u Cornwall-u i obilazila tamosnje znamenitosti, setnice su bile ono sto me odusevilo. Covjek moze provesti cijeli dan hodajuci po prirodi, bez da lupi nosom o neki auto-put ili sikarom zaraslu precicu. Nedostaju mi takve aktivnosti. Jer ovdje se covijek prvo mora odvesti automobilom do mjesta A ne bi li mogao hodati oznacenom trasom, te stici do tocke B. Bezveze.

Izgubio se onaj istinski osjecaj slobode, disanja punim plucima i blagotvornog umora na kraju dana. Sve je postalo isprogramirano, umjetno i liseno svake spontanosti u trajanju duljem od 15 minuta. Vjerujem da postoje ljudi i mjesta, gdje jos uvijek mozes otvoriti vrata i otici u setnju prirodom. Samo ja tamo ne zivim.

Lunjanja meni fali. Puta u nepoznato i ruksak u koji cu spremiti putem nadjeno blago. Sisarke, sareno kamenje i rimske novcice. Dobro, oni se ne nalaze na svakom koraku, ali nikad se ne zna. Ja bih kao Marianne Dashwood sanjarila na zelenim obroncima obliznjih farmi, fantazirajuci o .... bilo cemu. Ili kao Maria rasirenih ruku pozdravljala visoke obronke planina.

Kuci bih se vratila sa kosaricom gljiva (jestivih, ne ovakvih sa slike) i kestena. Hladnog nosa i pomalo promrzlih prstiju. Ali zdrava ko dren.

I onda stavila neku prastaru plocu na pucketavom gramofonu, dodala cjepanicu na oganj, udobno se smjestila na trosjed i lagano vilicom otkinula komad jeseni.

Komad u obliku jesenjeg kolaca od kestena i cokolade koji se nekim cudom stvorio na kuhinjskom stolu dok me nije bilo....Mora da su Domaci bili vrijedni....

Potrebno je:

300 gr kuhanog kestena

120 gr secera

4 jaja

100 gr margarina

100 gr cokolade tamne

1 dcl mlijeka

za kremu:

200 ml vrhnja za slag

2 zlice secera

za glazuru:

100 dkg cokolade tamne

0.5 dcl mlijeka

casica likera od narance (ja sam koristila Mozart sa narancom)

Ukljuciti pecnicu na 180C.

Skuhani kesten propasirati uz dodatak mlijeka. Bjelanjke izmiksati u snjeg, a zutanjke sa secerom. Rastopiti cokoladu sa margarinom, te kad postane svilenkasta uliti u smjesu zutanjaka. Promjesati i dodati pire od kestena. Lagano umutiti i na kraju dodati snjeg od bjelanjaka. U protvan sa pak papirom sasuti smjesu i peci je oko 25 min.

Kada je u sredini peceno, uzvaditi i pustiti da se sasvim ohladi. Prerezati na pola i premazati slagom. Poklopiti i na vrh izliti rastopljenu cokoladu.

U Portugalu se na danasnji dan jedu peceni kesteni uz Jeropigu - desertno vino, slatkastog okusa. Martinje kakvo poznajemo na Balkanu, ne postoji. - Saude! -

O carobnom svijetu Sintre i Geleia od kostica i kore dunje

2011-11-04T05:49:00.000-07:00

Doci u Lisabon, a ne otici u Sintru - tezak je propust. Znam, nekad se dogadja i najboljima, ali to je onda jos jedan razlog za ponovni posjet.

Sintra je utociste, izletiste, masonsko okupljaliste, magicni zaklon od svakodnevnice. Ona je jednostavno - mjesto iz bajke. Nekoliko kilometara udaljena od Lisabona, svoje je vile, kucerke i palace sakrila na obroncima pokrivenim gustom sumom. Lijepa u ljeto, magicna u jesen i ledena u zimi, Sintra se daje na dlanu.

Palacio Nacional da Pena, najvisi je zamak i svakako mjesto na koje vrijedi doci. Do njega vodi vijugava cesta kroz nestvarno lijepu sumu, koja u jesen poprima vizuru dostojnu svake bajke. I kada se popnete, ili dovezete automobilom na poklon vam se daje zamak kao iz onih kutija puzzli od 5000 komada.

Sam zamak ima dugacku povijest, od malog, drvenog samostana i svetista u 15. stoljecu, preko ljetne rezidencije kralja Ferdinanda II i poslijednjeg prenocista poslijednje portugalske kraljice Amelie, prije no sto ce krenuti u izgnanstvo 1910.

Danas je ova palaca muzej. Nazalost unutrasnjos nisam mogla slikati. Unutrasnjost je relativno mala, komparirajuci je sa vanjskim dijelom. Sastoji se od 15-tak soba. Privatne odaje, radne sobe i sale za primanja, sve su uredjene sa posebnom paznjom i namjestajem koji odgovara vremenu kada je poslijednja kraljevska obitelj u Palaci boravila. Kuhinja je restaurirana i jedino sto nedostaje jest miris nekog ujuska u zraku. Bakrene zdjele i lonci, preparirane zivotinje, zecevi i jarebice, vijerne kopije povrca....to je ono sto cete poslijednje vidjeti od unutrasnjosti.

I onda izlazite na svijetlo dana.

U sklopu Palace nalazi se i mali restoran. Popiti kavu, izolirati svoje misli, zatvoriti oci i disati....duboko distati, sve dok prohladni jesenjski zrak ne udje u sve pore. Biti sretan u jednom trenutku.

Ovdje se moze "izgubiti" cijeli dan. Ako volite detalje, ako ne prolazite ko muha bez glave, ukoliko zelite nesto sto cete ponijeti sa sobom kuci, u sjecanju naravno, Palacio da Pena, jeste idealno mjesto za to.

Najpoznatiji detalj, osim sarenih kupola, jeste Tritonov prozor. Na kojem je u alegorijskom prikazu osvjescen Triton, grcki bog mora, sin Posejdona i Amfitrite, u trenutku dok na svojim ledjima nosi svijet. Triton sjedi u skoljci, a oko njega je rasut morski svijet.

Azulejo, tipicne keramicke plocice, kojima su optocene fasade, ovdje nadopunjuju raskos u svojoj 3 D varijanti.

I onda, polako, zadje sunce, i Sintra utone u svoj nocni ogrtac. Pametno bi bilo ne ostajati na brdu, jer sumske vile i carobna stvorenja od kojih i nisu sva dobro namjerna cekaju izgubljenog putnika da ga zaplase, otmu i tada mu se gubi svaki trag, a ime nestane sa stranica knjige zivih.

Odabrala sam ovaj cudni recept, da bude u skladu sa nesvakidasnjim okruzenjem Sintre. Geleia de marmelo, dobija se od kore i kostica dunje. Kada se radi - kotonjata - kora se moze skinuti. Ona se doda kosticama koje se inace bacaju, te se nakon kuhanja dobija ovaj zelatinozni desert koji podsjeca na med.

Potrebno je:

kora i kostice od dunja
voda
secer

Kostice i kora stave se u lonac, te prekriju vodom. Zakuha se i ostavi da kuha oko 30 minuta. U cijediljku se prebaci skuhana masa i pomocu kuhace protiskuje se sok u drugi lonac. Taj sok treba biti zelatinasti. Izmjeri se kolicina iscjedjenog i protisnutog sadrzaja i doda ista kolicina secera (1 l - 1kg). Pristavi na vatru i ostavi kuhati oko 10 minuta. Kada tekucina postane gusta (kao gusci med), makne se sa plamena i prebaci u sterilizirane flasice.

Kako se jede? To jos istrazujem. Do sada se u kombinaciji sa kruhom i putrom pokazalo odlicnim, na preprecencu takodjer, a mislim da bi dobro islo kao i zasladjivac u caj.

O bijelom...uz juhicu za okrijepu

2011-10-27T02:54:00.000-07:00

And now, the end is near,
And so I face the final curtain.
My friends, I'll say it clear;
I'll state my case of which I'm certain.

I've lived a life that's full -
I've travelled each and every highway.
And more, much more than this,
I did it my way.

Regrets? I've had a few,
But then again, too few to mention.
I did what I had to do
And saw it through without exemption.

I planned each charted course -
Each careful step along the byway,
And more, much more than this,
I did it my way.

Yes, there were times, I'm sure you knew,
When I bit off more than I could chew,
But through it all, when there was doubt,
I ate it up and spit it out.
I faced it all and I stood tall
And did it my way.

I've loved, I've laughed and cried,
I've had my fill - my share of losing.
But now, as tears subside,
I find it all so amusing.

To think I did all that,
And may I say, not in a shy way -
Oh no. Oh no, not me.
I did it my way.

For what is a man? What has he got?
If not himself - Then he has naught.
To say the things he truly feels
And not the words of one who kneels.
The record shows I took the blows
And did it my way.

Yes, it was my way.

Potrebno je:

500 gr svijezh rajcica (u zimi moze i konzerva)

1 glavica luka

1 rezanj cesnjaka

3 zlice brasna

Knorr kocka

500 dcl vode

svezanj majcine dusice

sol i papar

maslinovo ulje

1 zlica maslaca

1 zlicica secera

Na maslacu i maslinovom ulju zazutiti luk i cesnjak, dodati brasno i promjesati. Dodati vodu u kojoj ste razmutili kocku Knorr (pilecu ili od povrca, kako zelite), secer, rajcice narezane na kockice, sol i papar po zelji, te svezanj majcine dusice.Na laganoj vatri ostavirti da zavrije, te povremeno promjesati. Ostaviti da se kuha cca 20-tak minuta. Izvaditi majcinu dusicu i stapnim mikserom sve usitniti u kasicu.

Ovo je moja ulaznica za igricu "Ajme, koliko nas je..", te recept saljem Lakoj kuharici koja je za ovaj mjesec odabrala majcinu dusicu.

O trznicama i jesenjskoj ponudi...kotonjatom punjene pecene jabuke sa Portom

2011-10-25T01:47:00.000-07:00

U ovo doba godine, kao i pocetkom proljeca, cesto na food bologovima nailazim na price sa posjeta lokalnim trznicama. Stoga odlucih da vas izvijestim o ponudi sa jedne Lisabonske, kao najpoznatije, koja je nekad bila sve ono sto danas nazalost vise nije. Vjerojatno kao i vecina tradicionalnih trznica u zemljama Europske Unije.

Lisabonska trznica, Mercado da Riberira, nalazi se uz samu obalu rijeke Tejo. Ako dodjete u ponedjeljak, kao ja, ostat cete neugodno iznenadjeni cijelokupnom otuznom slikom. Nekada je ova trznica bila glavno mjesto opskrbe za male trgovce i restorane, danas, nazalost zjapi poluprazna. U svojem pocetku, pri kraju 19.stoljeca trznica je bila rezervirana iskuljucivo za prodaju i trgovinu ribom, dok se povrce i voce prodavalo na standovima uz rijeku. Ah, godine.....

Kao vjeciti optimista, nastavljam se nadati da sam totalno promasila dan za posjetu, vjerujem da je subotom bolje. Moje prvo sjecanje na trznicu vezem za jutarnje posjete Tresnjevackoj trznici (u Zg). Moj otata me gurao u kolicima, probijajuci se kroz redove uredno poslaganih drvenih stolova. Kumice iz zagrebacke okoline svakoga su dana donosile svoje povrce, jaja, sir, zive kokosi, purice...1978. proslog stoljeca.

Na tom nasem jutarnjem putovanju prvo bi stali kupiti pirosku sa sirom, sa koje se naravno cjedila mast, u maloj trgovini na uglu Ozaljske i Krapinske. Sigurna sam da su se te ulice prije 30 godina drugacije zvale, ali nikako da se sjetim kako.

Nakon prelazka preko zebre, uslijedilo je manevriranje kolicima kroz trznicu. Vjerujem da je otata imao svoju uobicajenu rutu i kumice koje je svakodnevno obilazio. U ono doba jos se pozdravljalo sa - Moj naklon - i kratko doticanje sesira rukom. Saka puna narezanog, kiselog zelja, obavljena trznica i idemo doma.

Lisabonska trznica ovog jesenjskog ponedjeljka, godine 2011. nema ni pilica, ni kokosi, ni raca, a bome ni narezanog kiselog zelja. Ima jabuka, krusaka i drugog voca, jagoda iz cudnog uzgoja, velike bundeve i pusleke aromaticnog bilja.

Tog ponedjeljka jedan je gospodin prodavao svoje velike bundeve i zeleno povrce. Dok je lijepo uredjena gospodja u blizini nizala ljute papricice. Svaki u svom uglu, u tisini, sami sa svojim mislima. Ponedjeljak doista nije dan za kupnju.

Jedan je vlasnik obliznjeg restorana dogurao svoja kolica i uz mrzovoljni izraz lica krenuo u obilazak trznice, dok su nesto dalje radnici na kolica uredno postavljali vrece sa krumpirom i lukom. Dvije su se gospodje Ane susrele na minutu dvije, razmijenile osmjehe i pozeljele jedna drugoj ugodan dan.

U izlogu obliznjeg kafica...tanjur zlacanih pasteis de nata mame uzurbane prolaznike dok se zrakom lijeno razlijeze miris svijeze pecenog kruha. Zvonjava tramvaja i trube nervoznih vozaca. Toplo je, pretoplo za ovo doba godine.

Ja trazim - klipove kukuruza. Vjerovali ili ne. U veletrgovinama samo onaj prekuhani i vakumirani. Rekli su mi da bi one svijeze, zdravoseljacke sa pripadajucom korom i brcinama mogla naci na trznici. Nema....

Na bocnim stranama trznice nalaze se standovi sa ribom. Ponuda je usprkos promasenom danu bila sasvim zadovoljavajuca. O odrezaka tune do malih girica. Grdobine, orade, oslici...Portugalci jedu puno ribe, vjerojatno tri puta vise nego Hrvati. Hrvati pojedu godisnje 7 kg. Navodno nema ribe u Jadranskom moru.

Ono sto me svaki puta izludi u ribarnici jest cinjenica da je mozda 5% ribe iz portugalskog ulova, a ostalo je iz ribogojilista u Spanjolskoj i Grckoj. OK, ne brojim nekolicinu riba ulovljenih u Atlantiku po cijeni od 28 eura za kilu. Ta porazavajuca cinjenica jest poslijedica katastrofalno lose ugovorenih kota pri ulasku u EU. Zalosno.

Sipe, hobotnice i jaja (ikra) oslica uredno poslagane cekaju da promijene vlasnika i zavrse u salati, sa jajima ili przeni.

I naravno bakalar. Bez njega nigdje. Najbolji je sa Islanda ili Norveske. Suseni u soli. Da, malo smrdi, al na kraju price jelo bude fantasticno. Bilo koje.

Kupila sam jabuke, papricice i puslek susenog origana...Popila kavu i pozurila natrag na brod koji ce me preko rijeke prevesti na moju stranu.

Jabuke koje su se naguravale u mojoj vrecici zovu se - maça reineta - . Vrlo neuglednog izgleda, smedje, hrapave kore. Sirova nije nesto posebno, koristi se najcesce kao pecena ili za pire. Vi mozete koristiti neku drugu vrstu, zlatni delises ili sl. Za punjenje sam koristila komadice kotonjate.

Potrebno je:

4 jabuke

kotonjata/slatko od dunja

4 jusne zlice smedjeg secera

cimet u prahu

1.5 dcl Porta

Jabuke operite i izdubite. Kotonjatu narezite na kockice i uvaljajte u mljevene orahe il bademe. Nagurajte u izdubljenu jabuku. Poslazite u protvan i na vrh jabuka dodajete secer u koji ste umjesali cimet. Podlijte jabuke Portom ili crvenim vinom (u tom slucaju dodajte jos secera u vino). Ukoliko vam je protvan malo veci, dodajte 1 dcl vode. Ideja jest da na kraju pecenja imate dovoljno umaka za posluziti uz jabuke. Peci u zagrijanoj pecnici na 180C - 20 minuta.

O duljim jesenjim nocima i kotonjata za prijatelje

2011-10-19T13:21:00.000-07:00

Zapuhao je hladni vjetar i dani su postali kraci. Uskoro cu zamijeniti sandale nekom toplijom obucom. Vec izjutra zrak mirisi na vlaznu koprenu koja se lijeno preljeva preko ogoljelog zbunja. Navecer zatvaram skure i poput lijene macke trazim svoje mjesto u uglu. Gospodja Zima uskoro ce u nekom svom srebrnom ruhu zakucati na vrata.

U zimskim vecerima vise vremena provodim u kuci. Prorijede se izlasci i setnje, pice u lokalnom baru uz rijeku postaje rijetkost. Sada zazivi druzenje u 4 zida. U studenskim danima, pardon nocima, zime su se provodile uz izguzvani papir i olovku, Belu, Remi ili Poker za odvazne. Ponekad Monopoly ili Riziko. Zadimljena soba studentskog doma na Savi, trestavi radio i piroske od rucka. Igramo za bonove.

Danas vise ne igramo za bonove, a ovdje ni ne znaju sto je Bela. No svejedno se tu i tamo okupimo oko stola. Niposto isti igraci kao prije 20 godina. Pozdrav mojim bivsim suigracima. Zagrebu i Gostivaru. Nadam se da ste zdravi i da niste izgubili svoju mladost. Da niste ostarili. Da vas zivot nije pogrbio i da volite. Onako bezuvijetno.

Moji su novi suigraci ozbiljni ljudi. Koji nakon 2 butelje vina pocnu varati na kartama. Ili padnu u iskusenje da pokradu banku. Tako je lako ponovo postati mlad i blesav. Tako je lako zalutati dionizijskim bespucima i zapesti nogom o mrezu sjecanja. Svojim cu suigracima posluziti orahe, sir, kotonjatu, hladnu jabuku, mirisne datulje i najbolje vino....a sve to samo zato da ih opijem i vratim u vrijeme bezbriznosti i studenskih dana.

Potrebno je:

2 kg dunja

1.200 kg secera

1 limun - sok i korica

Dunje ocistiti od kostica, narezati na kocke i slagati red dunja, red secera u lonac. Ostaviti preko noci da odstoji. Tako ce dunje pustiti svoj sok, i ne trebate dodavati vodu. Iduci dan dodati narezanu limunovu koricu (bez bijelog) i sok od limuna. Staviti da se kuha i kad dunje budu omeksale, mikserom ih pretvoriti u pastu. Sto se dulje kuha, to je boja kotonjate tamnija. Kada se smjesa odvaja od kuhace, preseliti je u nauljene posudice, pokriti pak papirom i ostaviti da se susi. Zbog velike kolicine pektina, kotonjata ostaje jestiva dugo vremena. Nakon cca 2 tjedana, spremna je za posluzenje uz sir, jabuke i vino.

Ja i dunje i Ines...pire od dunja i jedne jabuke sa cimetom

2011-10-13T03:52:00.000-07:00

Ja i dunje ne zivimo na istoj relaciji. Cijeli zivot slusam o mirisu dunja, dunje ranke, dunje na ormaru, jesen stize dunjo moja....a sve dunje koje sam ja do sada vidjela i omirisala, nit mirise, nit ih mozes jesti, niti jesen stize....

Prije nekoliko tjedana doselilo mi je u kucu par kila dunja. Oku ne bas pretjerano oku ugodnih. Gledam ja njih, gledaju one mene. Cuce par dana u kutu kuhinje, mameci musice. Kad mi je napokon dosadilo tjerati musice, kojih je sa svakom zorom bilo sve vise, odlucih da bi se nesto od tih dunja moglo i napraviti. Ah, muko moja....

Moje su dunje bile iz ekoloskog uzgoja, doslovce, o njima nitko nije vodio brigu, sto je dovelo do useljenja brojnih crvuljaka. Od nekoliko kila ostala mi je jadna sacica mesa.

Nakon nekoliko minuta kuhinjom se pronio miris...napokon! Napokon su sve rime, sve slavonske dunje sa ormara dobile smisao. To je onaj miris koji doziva sjecanje iz gena. Sjecanje na drvene skrinje koje cuvaju tajnu dote, sjecanje na doba kada su pijetlovi kukurikali u zoru, a konjska kopita prasila sokakom. Sjecanje na prikrivene poglede nedjeljom ispred crkve...Faljen Isus, velecasni... i uzurbani korak dok osjecam stisak pod miskom....Ne okreci se... Pozuri dijete, nemoj da te otac vidi...

Sjecanje na stare tetke i ugovorene brakove, drhtave ruke koje motaju duhan i nespretno sakrivenu suzu u prerano ostrarjelom oku, na djecju graju i mala, bosa stopala, prekratke hlace satkane od grubog platna, nasljedjene od najstarijeg brata. Miris dunja i slame, miris ljubavi, nostalgije i siromastva.

A ponovo pocinje kiša, kao što vec kišni listopad, na otocima more od olova i nebo od borova, udaljeni glasovi koji se mješaju glas majke, prijatelja, kceri , ljubavnice, roda, brata ...Na brzinu pokupljeno rublje pred kišu i nestale svjetlastom bjelinom , još malo šetnje uz more i gotovo..

Potrebno je:

3 srednje dunje

1 zrela jabuka

korica limuna

sok od 1/2 limuna

100 gr secera

1/2 stapica cimeta

Dunje oprati i izvaditi kostice, narezati na kriske. Jabuku oguliti i narezanu dodati dunjama. Posuti secerom i pristaviti na vatru. Dodati koricu i sok od limuna, te stapic cimeta. Kuhati dok ne omeksa, izvaditi koricu limuna i cimet, te propasirati. Presuti u vrucom vodom ispranu staklenku i cuvati u frizideru. Posluziti uz jogurt.

O ljucem, najljucem bez rezervacije...homemade piri piri

2011-10-10T03:48:00.000-07:00

Anthony Bourdain....pisac, putnik, kusac svega sto raste, gmize i skakuce, kuharski sef....moj idol. Obozavam njegove gastro putopise "No reservations". Evo, napokon ne mogu naci nista sto bih zamjerila. Za one koji ne znaju o cemu se radi - slijedi mali intro. Anthony Bourdain putuje svijetom i susrece razlicite ljude koji sa njim dijele tipicnu hranu svoga podneblja. Ne, ne radi se o jos jednom u nizu reportaza sa nemogucim receptima, nema gramaze ni idealne vremenske obrade hrane. Samo jednostavan zivot, svakodneve situacije obicnih ljudi i njihova sjecanja na mirisna blagdanska jutra, zaboravljene obicaje i puna saka autorovog humora.

Od kolinja na periferiji Praga, preko cudnovate polu zive gastro fuzije Japana, do hrane spremljene u nekom kurdistanskom satoru...sve je to cudnovati svijet u koji se uvlacim vikendom, pregledavajuci nasnimljene epizode "No resevation".

Ne mogu reci koja mi je najdraza epizoda... ona snimljena u Rimu? U stilu Gregory Peck/Audrey Hepburn - crno bijeli film, gdje autor posjecuje lokalne restorane snimajuci zivot u njima. 45 minuta zivotne ironije obavijene u cinicnu koprenu svakodnevnice. Ili epizoda snimljena u nestvarnoj ljepoti Shanghai-a?

Na jednom od svojih putovanja, ne sjecam se vise gdje, na ponudjeni piri-piri uz napomenu da je vrlo, vrlo jak, uz seretski osmjeh odgovara doslovce: "Volim kad pece dok ulazi i dok izlazi".

Piri-piri/pimenta malagueta je vrsta ljute papricice podrijetlom iz Brazila, dok je u Portugalu naziv piri piri povezan sa ljutim umakom koji svaki iole posteni restoran mora imati. Kao sol i papar.

Ja volim ljuto. Ne u istoj mjeri kao Anthony Bourdain, ali volim da mi usnice nakon jela trepere. Zato vam donosim, ovogodisnji, home made piri piri.

Potrebno je:

2 sake susenih ljutih papricica

1 saka raznih svijezih papricica

200 ml maslinovog ulja

500 ml whisky-a

Ova je mjera za bocu od 700 ml, a vi mozete smanjiti sastojke, ovisno o boci.

Susene papricice usitniti u muzaru, a svijeze narezati na tanke kolutove. Sasuti u bocu i dodati maslinovo ulje, te whisky. Ostaviti na tamnom mjestu oko mjesec dana. Nakon toga moze se poceti koristiti, no sto duze stoji - piri piri postaje jaceg okusa. Za one koji vole umjereno ljuto, 3-4 kapi u tanjuru biti ce dovoljne da i najobicnije jelo pretvore u eksploziju okusa.

Whisky ne treba biti najskuplji u ducanu, vec neki srednje kvalitete koji biste i inace koristili u kuhinji.

* Ne zaboravite dobro oprati ruke nakon posla!

O nedjeljnoj lisabonskoj setnji i kao zadnji pozdrav ljetu...breskve u brendiju

2011-09-29T10:21:00.000-07:00

Prvo, zadnji pozdrav - malo sutra, danas je bilo 30 C u hladu.

Sto se tice setnje, bilo je to ovako.

Ispod centra Lisabona nalaze se rimske galerije koje grad otvara jednom godisnje na 3 dana. Petak, subota i nedjelja - zadnji vikend u rujnu. Ulaz je besplatan, samo trebate ispuniti slijedece: doci oko 8 ujutro i stati u red, a u 10 ce gradski radnici otvoriti rupu u cesti, te vas u grupi od 25 poslati u "unutrasnjost zemlje". Razgled uz vodica traje 20 minuta, nakon kojeg se vracate na pocetak i kroz rupu u koju ste usli - izlazite na danje svijetlo.

Ja nisam dosla u 8 ujutro nego u 11, sva nadobudna. I docekao me red od brat bratu 700 ljudi. Teta koja radi red na cesti izracunala je da ako stanem na kraj gdje mi je mjesto, oko 16.30 imam sanse da se spustim na galerije. Aha, da. Nista od galerija, nemam zivaca stajati 5 sati u redu. Tako da nista od slika Plutonovog podzemlja, nego evo uzivajte u kasnom ljetu.

Grad je jos uvijek pun turista, mozda ne toliko kao u kolovozu, ali jos uvijek do uha dopiru svi evropski jezici. Za stolovima taverni razdragane grupa nizozemaca uz pomoc ulicnog harmonikasa rasteze O sole miooooooo...

Ako ste nesto dubljeg dzepa, na Praça do Comercio je otvoren novi fancy shmancy restoran sa cijenom od 7-9 eura za desert, 18 eura gravno jelo i tako to....

U gradskoj oazi na Av. da Liberdade, u sjeni topola, ispijaju se popodnevne kave.

U Confeitaria Nacional, zivi se u nekim starim, dobrim vremenima, uz osmjeh i dobar, tradicionalni Bolo Rei.

Nakon sto smo popili kavu i pojeli kolac za utjehu, krenuli smo u dio zone poznate po legalnim okupljalistima ilegalnih dosljaka iz Indije, Bangladesa, Kine, ex portugalskih kolonija itd...Martim Moniz. 10 min hoda od centra. Tu se kupuju mirodjije, fake torbe i satovi, kineske gumice za kosu na tonu... Njihov shopping centar je bio zatvoren - nedjelja je, ali smo zato uspijeli pronaci u maloj ulicici ducan koji je bio otvoren.

Tu sam pronasla simpaticnog trgovca sa kojim sam izmjenila recepturu za pikantni piri-piri i jos neka cudna indijska jela. Ovo zeleno u mojoj ruci zove se karela , a ono malo, zeleno i okruglo su tajlandski patlidjani. Ove male ribice koje su sasusene - ne znam koje su, jer mi objasnjenje da je to mali bakalar, nije zvucalo istinito. Ne zato jer se bakalar radja veliki, nego zato jer bakalara u Bangladesu nema. Da, mogao ga je uvesti sa Islanda, ali to mi nije rekao - rekao je da je iz Bangladesa.
Uz obecanje da cu se vratiti u njegov ducan kada proguglam cudnovate sastojke odlazim doma guglati. Kupila sam sjemenke korijandera, kutiju lokuma i suseni piri-piri ili po naski susene, ljute papricice.

Malo dalje u "civilizaciji" pronasla sam ovog ulicnog zabavljaca, koji mi je napokon rijesio misteriju svojeg instrumenta. Ovaj sam bubanj vidjela prvi puta prije nekoliko godina u Amsterdamu. Zove se Hang, i novi je instrument na muzickoj sceni. Ako ga se zna svirati, zvuci prekrasno.

Malo dalje brucosi nekog od lisabonskih fakulteta. Svaki je brucos obavezan kupiti na pocetku godine ovu odoru i u njoj pohadjati nastavu godinu dana. Odora se sastoji od odjela i jednog tipa "dekice" koja se nosi preko ramena. Skupo do zla boga. Vrlo cesto se na ulicama sretnu ovakve grupice brucosa koje sviranjem, glumom ili zongliranjem skupljaju novac za ....knjige....

Ukoliko se pozelite udati u Lisabonu, izbor vjencanica je zadovoljavajuci !

I nakon sto ste se udali, i dosli napokon doma, dignuli noge u zrak, bitno je nesto kvalitetno popiti za zivce. U spajzi vas ceka tegla zadnjih ljetnih breskvi u brendiju. Zivjeli!

Ako ste na vrijeme mislili, bilo vam je potrebno:

3-4 velike i socne breskve

100 gr secera

mahuna vanilije

500 ml brendija

Breskve narezati na osmine. U teglu poslagati red breskvi, red secera. Vaniliju prerezati vertikalno, dodati breskvama, te sve zaliti brendijem. Cuvati 3 mjeseca na tamnom mjestu, povremeno okrecuci teglu. (Taman ce bit fino za Bozic!)

Jednom, davno, davno i pekmez od bijelih sljiva sa orijentalnim stihom

2011-09-26T05:25:00.000-07:00

Bijase to u ono doba kada su ovim krajevima krocili divovi i neustrasivi vitezovi u potrazi za nesretnim princezama koje su svoje duge, zlacane kose spustale niz kule visokih tvrdjava.

Te kasne jeseni vitez po imenu Palmeirim, kojeg su krasile sve odlike junaka, na svojem putu iz Engleske ka Konstantinopolu bijase primoren usidriti svoj brod na obalama Portugala. Nasavsi se u gradu Portu, i nemajuci pametnijeg posla, provodio je dane slusajuci junacke (ribicke) price lokalnih vitezova. Tako jednog jutra, nakon burne noci u taverni iza ugla, odluci izazvati na dvoboj strasnog diva Almourola koji je cuvao istoimeni dvorac nasred rijeke Tejo.

U dvorcu nasred rijeke zivjela je prekrasna princeza po imenu Misaguarda i njeni dvorjani. Bez da je prije vidio Misaguardu, nas se vitez ludo zaljubi i krene prema jugu na svom vrancu.

Priblizavajuci se dvorcu spazi viteza Tuznog kao se bori sa nekim drugim vitezom, braneci cast svoje drage, ciji je portret nosio na stitu, princeze Misaguarde. Pobijedivsi ga, oduzme mu stit i baci na ga oblizni deponij stitova. Svi oni su pripadali vitezovima ne pretjerano vjestim i inteligentnim koji su se sa vitezom Tuznim upustili u krvave duele na trgu pored dvorca.

Racunajuci na izmorenost viteza Tuznog, nas Palmeirim prepun testosterona nagovijesti novu rundu i zapocne novi okrsaj. Medjutim, nakon nekoliko sati borbe - stigne noc, bez pobjednika. Vitez Tuzni zaklon od noci potrazi u podrumu dvorca, vidajuci rane, a Palmeirim u obliznjem selu.

Bez pobjednika, princeza nikako da odluci cija ce biti, te posalje svog glasnika sa porukom vitezima da neka uzmu pauzu od godinu dana, usavrse svoje vjestine, pa neka probaju ponovo. Tuzni je poslusa, a Palmeirim nastavi svoje putovanje ka Konstantinopolu.

Nakon tog nesretnog dogadjaja, div od Almourola bijase napadnut od drugog diva, po imenu Dramusiando, porazen i prisiljen predati zastitu vjecne djeve i njenih podanika Dramusiandu na cuvanje.

O ovom povijesnom dogadjaju izvijestio nas je Francisco de Marais u svojim Kronikama Palmeirima Engleskog, godine 1567. i ako laze on - lazem i ja vas.

***

Ne znamo koja je sudbina zadesila vjecnu djevu, ali pravit cemo se da je napokon docekala dan svog oslobodjenja, onomad kada su ovuda projahao zalutali Maur, pobijedio diva i odveo svoju dragu put Konstantinopola.

Prije no sto su krenuli na put, djeva mu posluzi pekmez od bijelih sljiva, vec u ono doba poznatih pod nazivom sljiva kraljice Klaudije...ili ameixa reinha Claudia, da se okrijepi i sakupi snagu za delek put.

Dok su se spremali ovo se orilo zamkom... A Misaguarda je ovaj drevni recept proslijedila princezi Snjezi u kraljevstvu koje se zvalo "Ajme, koliko nas je...", posto joj je ona pocetkom stoljeca napisala da su sljive -in-.

Za ovaj niskokaloricni desert princeza je iz svog frizidera izvadila:

1 kg zutih sljiva

600 gr secera

koricu limuna

1/2 stapica cimeta

Nakon sto je izvadila kostice, princeza je u kazan sasula voce, secer, limun i cimet, te na srednje jakom ognju ostavila da se kuha. U medjuvremenu je malo zaboravila na oganj i otisla prosetati. Kad se vratila pekmez se primio za dno, te je brze bolje zamjenila kazance bakrenim i nastavila mjesati ostatak. Na kraju je dodala 2 sake ociscenih oraha koje je omanjom macetom usitnila na obliznjem kamenu. Pricekala da se ohladi i posluzila svom spasitelju. (Njoj okrijepa nije trebala, jer je snagu za put sakupljala zadnjih 69 godina).

O ljetu koje jos traje i nikako da ode....sljive i cimet

2011-09-21T01:49:00.000-07:00

L'été indien

Tu sais, je n'ai jamais été aussi heureux que ce matin-là
Nous marchions sur une plage un peu comme celle-ci
C'était l'automne, un automne où il faisait beau
Une saison qui n'existe que dans le Nord de l'Amérique
Là-bas on l'appelle l'été indien
Mais c'était tout simplement le nôtre
Avec ta robe longue tu ressemblais à une aquarelle de Marie Laurencin
Et je me souviens, je me souviens très bien de ce que je t'ai dit ce matin-là
Il y a un an, y a un siècle, y a une éternité

On ira où tu voudras, quand tu voudras
Et l'on s'aimera encore, lorsque l'amour sera mort
Toute la vie sera pareille à ce matin
Aux couleurs de l'été indien

Aujourd'hui je suis très loin de ce matin d'automne
Mais c'est comme si j'y étais
Je pense à toi
Où est tu ?
Que fais-tu ?
Est-ce que j'existe encore pour toi ?
Je regarde cette vague qui n'atteindra jamais la dune
Tu vois, comme elle je me couche sur le sable et je me souviens
Je me souviens des marées hautes du soleil et du bonheur qui passaient sur la mer
Il y a une éternité, un siècle, il y a un an

On ira où tu voudras, quand tu voudras
Et l'on s'aimera encore, lorsque l'amour sera mort
Toute la vie sera pareille à ce matin
Aux couleurs de l'été indien

***

Potrebno je:

5-6 vecih sljiva

1 kockica putra

2 jusne zlice smejeg secera

sok od 1/2 narance

cimet

Sljive raspoloviti i izvaditi kosticu, putar rastopiti u tavi i poslagati sljive sa licem "na dolje" posuti secerom i cimetom. Lagano zapeci i okrenuti. Dodati sok od narance i pricekati da se umak zgusne. Po zelji posluciti sa sladoledom.

Dobar tek!
Recept saljem Snjezi, koja je domacica ovomjesecnog kruga u igrici "Ajme koliko nas je ...." .

O ostavljenim dijelovima i 3 ljetna pekmeza

2011-09-14T04:19:00.000-07:00

U Lavu Africkom, Hasan, sin Muhameda Mjeraca kaze ovako: " Posudio mi je cetrdeset godina koje sam razasuo prepustajuci se putovanjima: moja je razboritost zivjela u Rimu, strast u Kairu, tjeskoba u Fesu, a u Granadi jos uvijek zivi moja nevinost".

* * *

Do sada mi je posudjeno trideset i devet godina koje sam razasula prepustajuci se trenutku i mjestu u kojem se nalazim: moja je razboritost zivjela u strmim ulicicama Lisabona, strast u zemlji Aleksandra Makedonskog, tjeskoba podno obronaka Sljemena , a u Napulju jos uvijek zivi moja nevinost.

U jutarnjim satima dok sunce tek proviruje iza nocnih oblaka, moji se putevi susrecu u labirintu izmedju jave i sna. Izgubljena cipelica i sjecanja koja mirisu na lavandu i bademe, oporni okus olova u ustima i tihi glas - buon giorno principessa... zapleten o trnovit grm kupine.

Vrijeme je...za dorucak.

Pekmez od bresaka

1.5 kg bresaka

600 gr secera *

naribana narancina korica

sok od 1 narance

sok od 1 limuna

Breskve narezati na komade i zajedno sa koricom narance i sokovima staviti da zakuha, kad zavrije dodati secer i pustiti da se polako kuha. Kad potpuno omeksa i na dnu lonca kuhaca ostavlja "put", pomocu viljuske izgnjeciti preostale vece komade breskvi. Pospremiti u staklene posude, koje ste predhodno pofurili vrucom vodom. Napuniti skoro do vrha, prekriti plasticnom folijom, zatvoriti poklopcem i okrenuti naopacke. Kad se ohladi okrenuti.

* secera mozete staviti vise, ja nisam jer volim kiselkasti pekmez od bresaka.

Pekmez od kupina

1.5 kg kupina

600 gr secera

sok od 1 limuna

Sve zajedno u lonac i cekati dok ne zavrije. Redovno mjesati da se ne primi za dno i cekati da kuhaca otvori "put".

Pekmez od smokava sa cimetom

1.2 kg od kore ociscenih smokava

450 gr secera

sok i korica od 1/2 limuna

2 stapica cimeta

Smokve ociscene od kore i narezane na 4 komada, zajedno sa ostalim sastojcima staviti na vatru. Kontrolirati i mijesati da se ne primi za dno. Kad je gotovo, ukloniti stapice cimeta i pospremiti u sterilizirane posude. Sve isto kao i kod bresaka.

Kao brzo i kao jeftino ... rucak za 5 minuta, kao kod Jamie-a

2011-09-06T12:44:00.000-07:00

Prije nekoliko tjedana na jednom ovdasnjem tv programu pocelo je emitiranje "Jamie's 30-minute meals" by Jamie Oliver. Uredno snimam i pregledavam kada imam vremena. Nakon nekoliko tjedana te fanaticne aktivnosti, jer naravno, nedobog da me netko trazi od 19.45-20.30, dizem ruke od svega. Da, drag mi je i simpa i nadasve cijenim njegovu strast u pokusaju mjenjanja prehrambenih navika pretile nam Europe, no, priznajem ne nalazim se u vecini njegovih recepata.

Pa krenimo redom. Jamie u 30 minuta sprema veceru od najcesce 3 slijeda. Glavno jelo, salata i desert, ili glavno jelo, pice, salata ili juha, glavno jelo, salata, shvatili ste, zar ne?

Neko vrijeme sam zivjela u Engleskoj i iskusila skupocu hrane. Namirnice koje mi uzimamo pod zdravo za gotovo (ovisno o podneblju gdje zivimo, naravno) u Engleskoj su skupe. Voce, povrce, tjestenina, riba...Meni se cinilo sve skupo, preskupo. O tome da nista nema okus, necu ovoga puta. I tu dolazimo do zamjerke broj jedan. Cijena. Cini mi se da je program napravljen za ljude dubljeg dzepa. Nije da se jedu skampi i jastozi svaki dan, ali .... Konkretni komad mesine + set gljiva raznih + pakiranja dva mascarpone sira + vrhnja ko u prici + ... . Sve u svemu ne kuzim tko takva jela sprema nakon dolaska sa posla u 19.30. Osim ako nije proveo dobar dio poslijepodneva u ducanu prebiruci po policama. Ah, da, naime, idea vodilja cijelog programa jest - dodjes doma mrtav, gladan i onda spremas u roku 30 minuta finu veceru za familiju.

Zamjerka broj dva jest cinjenica da se u 90% glavnih jela koristi pecnica. Koliki bi mi trebao stici racun za struju na kraju mjeseca, ako 5 dana u tjednu palim pecnicu? Bilo za rostiljanje ili za pecenje? Iz Elektre bi mi vjerojatno poslali posebnu zahvalnicu na kraju mjeseca.

Da samo ne gundjam, pohvaljujem zamjensku upotrebu svijezih mirodjija za sol. Ali opet, koliko vas ima doma kredenc sa bazilikom, origanom, mazuranom, mentom, majcinom dusicom i timijanom, tik tamo na dohvat ruke? Meni jedva da menta uspije na suncanom balkonu. O ostalom samo sanjam. Ili kupim tu i tamo u ducanu kad me spopadne bolesna nada da ce ipak ovaj puta biti drugacije i da ce mi mazuran prezivjeti dulje od 5 dana. Vi koji imate vrt iza kuce, na vas se ovo ne odnosi.

I tako sam ja neki dan, prikljestena vremenskim tjesnacem u roku od par minuta spremila rucak. Da biste ovo spremili morate kako kaze Jamie staviti svoj mozak u okvir - obrok za 30 minuta -. Ukljucite grijac za vodu, ukljucite pecnicu na max, upalite plin (sala, nema pecnice, a grijac za vodu moze). Na meniju je ljetna tjestenina.

Potrebno je:

250 gr tjestenine tipa penne ili makaroni

100 gr dimljene pancete

150 gr graska

3 cesnja cesnjaka

tvrdji sir tipa pecorino ili parmezan

maslinovo ulje

persin

Pancetu poprziti na malo maslinovog ulja. Dok se przi dodati cesnjak, neoljusten, ali jednim udarcem zgnjecen. Kad se isprzi staviti sa strane. U zavrelu, posoljenu vodu sasuti grasak (smrznuti u mom slucaju) i tjesteninu. Kad je gotova tjestenina, gotov je i grasak. Prebaciti u tavu gdje se isprzila panceta, pa sve zajedno na laganoj vatri izmjesati. Po potrebi dodati malo maslinovog ulja. Na kraju naribati sir i nasitno narezati persin, te sve zajedno promjesati.

O prvim kisama i jeseni zivota....uz mirisnu kavu

2011-09-02T15:14:00.000-07:00

Na Monmartru pada kisa. Ona teska jesenja. Izlizane kocke od granita i prigusena svijetla kafea. A.D. 1933.

Toga dana nije bilo nekog posebnog razloga za uredjenje. Za niske laznih, svjetlucavih perli, za jeftino prstenje koje je netko odbacio putem u nocnim spoticanjima. Nije bilo nekog posebnog razloga za izguzvani cvijet na sesiru koji je od silnih godina izgubio formu. Niti za razmazanu sminku. Za nista nije bilo nekog narocitog razloga - pa ipak se desilo. Madam Bijou nalazila se u jeseni svoga zivota. Naravno da joj to nije bilo pravo ime, al njega se ionako nitko nije sjecao. Niti je ikoga zanimalo.

Prebacivsi kisom natopljeni kaput preko naslona separea pogleda preko polupraznog kafea.

- Danas nije najbolji dan - pomisli izmedju dva gutljaja opornog likera od krusaka. Nekad se ovaj liker sluzio u kristalnim casama. Nekad je noci umjesto u zagusljivom ulicnom kafeu provodila u otmjenim vilama dobrostojecih pariskih obitelji. Nekadasnjih prijatelja, priguseno se smijuci neslanim, lascivnim salama punasnog domacina. Zvukovi omanjeg orkestra, zveket porculana i zamor glasova nestaju u daljini...I onda je zavrsilo proljece i ljeto. Sada je jesen.

Vecinu nocnih sati provodila je u istom kafeu, pricajuci ljetne price onome tko ih je zelio slusati. Franak prica, franak za nepoznate tajne ispruzenog dlana.

- Vidim daleko putovanje, monsieur... vidim ....- uvijek ista prica, iste nade i dobre zelje. Za franak.

Njegov dolazak prosao je neprimjecen svima osim grupici prijatelja za stolom u uglu. Brzim je pokretom skinuo zastitni prekrivac sa kamere i smjestio je u kut. Mdm B lagano kimu glavom pozivajuci ga da pridje.

- Brassai, mon cheri, zelis li znati sto ti jesen sprema? Novu ljubav mozda? Ha, daj, franak...- rece potiho mrmljajuci sebi u bradu, kao da se skriva iza nevidljivog zastora.

- Ne zanima me jesen, kod mene je uvijek proljece. Nego, dat cu ti franak, ali zato da te slikam - seretski se nasmije i otrci po kameru.

Za to vrijeme Mdm B vec se namjestila. Zagrnula bolje, pokazujuci svoj nekad novi ovratnik od zecje

koze, zapalila poslijednju smotanu cigaretu, teatralno provela lazne bisere kroz debeljuskaste prste i pogledala ga prkosnim pogledom.

- Pozuri se, Madjaru, nemam cijelu noc za tvoje igrarije....- ...

"Chance is always there. We all use it. The difference is a poor photographer meets chance one out of a hundred times and a good photographer meets chance all the time. " - Brassai

Potrebno je:

- za 4 osobe -

600 ml jake vruce kave

8 kockica secera

6 cl konjaka

Usuti kavu u predhodno zagrijane salice, zaseceriti. U dubljoj zlici zagrijati konjak te ga pomocu plamena svijece zapaliti. Pazljivo uliti u salice sa kavom i ostaviti da se flambira.

O poklonima i darivanju....muffin sa breskavama i kupinama

2011-08-31T16:49:00.000-07:00

Posjedujem povecu kolekciju skoljki. Trenutno se rasprostrla na dvije police staklenog ormara. Takodjer posjedujem i kvalitetnu filatelisticku zbirku. I to je sve. Uzasavam se sakupljanja. Figurica koje nicemu ne sluze, suhog cvijeca, mada priznajem da sam u jednoj fazi svoga zivota zivjela prakticki u susionici ruza. Sto sam starija to mi manje stvari treba da bih se osjecala ugodno. Pa ipak, kada se radi o poklonima i poklanjanju, volim voditi racuna kome i sta kupujem. Poklanjanje beskorisnih kipica, kuhinjskih krpa ili vazica toliko malenih da u njih eventualno stane tratincica - smatram zajebancijom na moj racun. Da se odmah razumijemo, ne smatram da je dobar poklon samo onaj te doveo do ruba mjesecnog bankrota, daleko od toga. Znam da se da 10-15 eura mogu naci dobre srebrne nausnice, pareo za plazu u prekrasnim bojama, kompilacija nekog jazz majstora - za nekog tko voli jazz... Moze se naci svasta. U vrijeme snizenja. Zato ja vec par sezona poklone za Bozic kupujem na ljetnim snizenjima. Kvalitetni zenski crveni kozni remen sa dizajnerskom kopcom - 5 eura (nevjerojatno!!!!!), odmah uzimam jos jedan u smedjem tonu za drugu priju. Kozmeticka kutija, poznatijeg brand-a - 12 eura. Set cajeva u sarenim kutijama...isto toliko. I tako ja do kraja ljeta obavim Bozicni shopping. Jest da se nahodam, al nije da mi je mrsko.

Sa druge stane, us svojem sam zivotu do sad uspijela dobiti poklone za koje nisam znala dal da se smjem il placem. A moras se lijepo zahvaliti. Sjecam se prije par godina, tetka zakonitog mi, sva ponosna urucuje set salica za kavu u plavoj, futranoj kutiji. Otvaram je i ... wow...ma prekrasno, divno, fenomenalno, oduvijek sam si zeljela takvo sto. Nakon uloge za koju sam trebala dobiti Oscara...slijedi - kud cu sa ovim kicem, majke ti mile? Dakle, salice za kavu, standardne velicine, sa 4 zlacane nozice, drska zlacana, a oko obruba nesto u plavom tonu. Baby plavom tonu. Mislim da su te salice najgroteskiji poklon koji sam ikad dobila. Nekom drugom prilikom, sogor sa svog svadbenog putovanja u D.R. donosim mi - figuricu aligatora od nekog kao poludragog kamena. Velicine mojeg dlana. Dovoljno velik i tezak da bi mi u nekoj situaciji za nosenje tog suvenira trebao oruzani list. Lako se moze dokosuriti nekoga aligatorskim repom.

Sjetih se sada jos jednog nikad prevazidjenog poklona. Nocna lampa velicine podlaktice u bordo tonu, u formi zenskog korzeta. Sa cipkanim detaljima. Pa na koga ja to licim? Donosioc poklona se uvrijedio kad sam jasno i glasno rekla da u zivotu nisam nista ruznije vidjela.

Ove godine moji su se prijatelji potrudili biti ... onakvi kakvi prijatelji trebaju biti. Jedni su me pitali sta bih htijela, pa sam ih obavijestila o knjizi koje ovdje nema, a na Amazonu ima. Drugi su, znajuci za moju kuharsku zanimaciju, donijeli knjigu lijepih fotografija hrane i interesantnih menija za 5 razlicitih prigoda. Treci su se pojavili sa setom jednostavnih staklenih zdjelica, objasnjavajuci mi da su odabrali ove manje, jer iako u njih ne stane bas pretjerano puno - na fotografiji hrana servirana u manje zdjelice izgleda privlacnije. Obradovali su me bas svi. U njihovim se poklonima vidjelo da su mislili za koga i sto kupuju. Male, jednostavne stvari, odabrane sa ljubavlju.

No, jos uvijek nisam odlucila kako postupati sa onim ljudima koji ti namjeno donose...sranja. Kozmetiku za tijelo proizvednu u Kini (lijepo pise na etiketi), tekuci sapun za ruke ili okvir za slike u kricavo zutoj boji. Ne, naravno da se ne radi o penzionerima koji jedva spajaju kraj s krajem. Niti o ljudima koje vidimo jednom u sto godina u nekom povrsnom prolazu. Treba li takve ljude ignorirati i biti pristojan, zahvaliti se i vjerovati da ce iduce godine mozda imati vise ukusa i zdrave pameti? Ili treba strpljivo cekati priliku i pokloniti nesto u istom stilu. Mozda, magnetski kipic Sv. Kristofora da ih prati na putovanjima veselo se ljuljajuci kod volana?

Sad dok razmisljam kako doskociti takvim situacijama, vani pada kisa. Ona prava jesenja. Ponoc je i svi spavaju. Osim susjeda koji pusi poslijednju dnevnu dozu nikotina, a vjetar unosi smrad u moju kuhinju. Na tanjuricu do kompjutera stoji usamljeni muffin sa breskvom i kupinom. Poslijednji. Napravljen po receptu iz rodjendanske knjige. Zove me da ga oslobodim surovih okova samoce. Dobar tek. (Podsjecam se na Nigellu koja u sitne sate prozdire ostatke hrane...)

Potrebno je:

250 gr putra

250 gr sitog secera

250 gr brasna

4 jaja

sok od 1/2 narance

4 manje breskve

salica kupina

Izmjesati omeksali putar sa secerom da zapjeni. Dodavati jedno po jedno jaje, narancin sok, te prosijano brasno. Lagano umjesati. U forme za muffinse stvljati jednu zlicu tijesta, komad breksve, kupinu, pa opet tijesto. Na vrh utaknuti kupinu. Peci u zagrijanoj pecnici na 180C dok ne pozute.

Leptis Magna - prije i poslije....ili kako sakriti info

2011-08-27T01:52:00.000-07:00

Ovo je Leptis Magna. Grad pod zastitom UNESCO-a. U Libiji. 130 km od Tripolija. Nekad. Osnovana za vrijeme Rimskog Carstva, trgovacki centar, nerijetko oznacavana kao africki Rim.

Grad je prezivio sva ova stoljeca, tirane i turiste, akademike i oznojene arheologe. Ono sto je nemoguce prezivjeti jest NATO-vo bombardiranje. 17. kolovoza 2011. godine. Vjerojatno ne bih ni primjetila ovu sramotu da nisam slucajno zavirila u odbacene novine (vrlo male naklade).

Onda sam se dala u potragu. Rezaultat - niti jedne druge dnevne novine nisu objavile ovu vijest. Objavljena je vijest na nekim trazilicama da Gadafi skriva prijektile izmedju dva rimska stupa. To bi valjda trebalo opravdati ovakav barbarski cin.

Ovdje je jedan od linkova na rijetke objave - http://www.mathaba.net/news/?x=628101

Bljuje mi se na medije koje se kontroliraju za saku dolara. Fuj!!! Slijedeci korak je vjerojatno scenarij u kojem ce dopremiti nekoliko desetina poginulih boraca, priglasiti ih placenicima i namontirati mini pokrenti nuklearni lab podno Apolonovog kipa. "Vidite kako stitimo svijet od ludjaka koji pokusavaju proizvesti nuklearno oruzje....".

Sve u svemu. Tko je bio u Leptis Magni - bio je. Nakon preleta NATO-vih aviona nema se sta vise vidjeti.

O slobodnom vremenu i ljetnim danima...kupine dio II

2011-08-26T03:23:00.000-07:00

U mojem kraju je ljeto. Barem po kalendaru. Prolaze dani, a temperature rano jesenje. Sretna sam zbog toga, jer ne volim vrucine. Volim kada je vrijeme lagodno, ugodno, kada vjetarac pirka sa mora i donosi miris alga. Ove godine, vjece staraca, odlucilo je da se ostaje u ovim krajevima. Nema klasicnog odmora ni za koga. Kriza jest, a biti ce i jos gora kada se ukine bozicnica, a PDV skoci na 25%. Prema tome, otvara se carapa i ubacuju se kovanice u nju.

Na srecu zivim u blizini usca rijeke u more, tako da nisam do kraja osakacena za dozivljaj ljeta. No ipak, onaj tko je rodjen u relativnoj blizini Jadranskog mora, tesko da se moze zadovoljiti nekakvim uscem. No bilo kako bilo, uvijek moze biti i gore, tako da ostavimo to po strani.

Sta se radilo ovoga ljeta? Boravilo na uscu rijeke u more u jutarnjim satima i to samo do 11, jer sacuvajmeboze ostati koji minut dulje - ozonska rupa je nad nama. Ujutro je plaza gotovo pusta. Tisina, vjetar i nemarno struganje stolica u lokalnom kaficu. Kava, noge na susjednoj stolici i literatura...

Na pocetku mjeseca stajala sam ispred police knjiga na materinjem jeziku i pokusavala pronaci ljetno stivo. U lijevoj ruci "Pet cetvrtina narance" by J.H. , u desnoj "Miris kise na Balkanu" by M.K. - knjiga koju sam vec nekoliko puta krenula citati, ali uvijek me nesto omelo. Dobro je sto ljeto jos traje i "Naranca" je pri kraju, tak da mozda jos i stignem do kisnih balkanskih dana...U medjuvremenu sam kao rodjendasnki poklon dobila i Tartelettinu knjigu "Plate to pixel". Pune ruke posla :-))...

Osim ljencarenja po plescanim dinama, brale su se i kupine. Nikad u zivotu nisam nabrala toliko kupina kao sad. OK, istina je i da nikad prije i nisam obilazila tudja imanja uz cestu u potrazi za crnim blagom. U sali, sa pola sakrivene istine, zamisljala sam nekog lika poput Pantelije kako me docekuje u podne iza napukle masline, uperujuci u mene Mauzer Karabiner, sikcuci kroz preostale krnjave zube - " Dalje neces proci....decoooooo decooooooo....". Zao mi je sto ovdasnji puk ne shvaca balkanski humor, pa se uvijek na kraju smijem samo ja.

Losa strana kupina je sto su mi noge i ruke, usprkos pazljivo odabranim odjevnim predmetima, koji su me trebali stititi, izgledale kao da sam se jedva izvukla iz medvjedjih sapa. Zmije nisam vidjela, ni gustere. Kilu sam zamrznula, a dvije utukla u pekmez, ostatak se potrosio na kolace. Jedan od njih je i ovaj klasicni crumble sa kupinama.

A za njega je potrebno:

250 gr kupina

1 zlica limunovog soka

nastrugana korica limuna

2 zlice secera (nisam stavila)

2 zlice skrobnog brasna

1 1/2 salice brasna

1 1/2 salice zobenih pahuljica

1 salica secera

3/4 salice omeksalog putra

1/2 zlice praska za pecivo

1/2 zlicice soli

1 zlicica cimeta

Kupine i limunov sok sa naribanom koricom pristavit da se prokuha. Kada omeksa dodati secer. Ja secer nisam dodavala jer su kupine same po sebi bile dovoljno slatke. Kada zavrije dodati skrobno brasno razmuceno u malo vode i mjesati dok se ne zgusne, sto je u mom slucaju bilo odmah.

U drugoj posudi umjesati ostale sastojeke za tijesto. Polovicu tijesta utisnuti u posudu za pecenje, te na nju zlicom rasporediti ohladjeni preljev od kupina. Ostatak tijesta razmrviti medju prstima i posuti na vrh. Peci na 180C u predhidno zagrijenoj pecnici dok ne pozuti na vrhovima, 30-tak minuta. Ostaviti da se ohladi i tek onda narezati.

Samo mala nocna muzika...

2011-08-18T14:13:00.000-07:00

O haremu i torti svake svecanosti dostojne....kupine i cokolada

2011-08-15T14:04:00.000-07:00

Jednu od polica moje biblioteke krase 4 toma knjige "Hiljadu i jedna noc". Prevod sa ruskoga, izdanje 1971. U moje ruke stigli jedog kisnog popodneva dok sam zavucena u mali antikvarijat pored zagrebackog botanickog vrta cekala nekoga. Od upotrebe ili mozda silnog naguravanja po policama, papirnate korice poljepljene su ljepilom, no jos uvijek sasvim jasno prikazuju idilicnu sliku jednog mastovitog harema. Na sarenim cilimima zalegao par u ljubavnom zanosu, a iznad njih neka druga zena prinosi pehar. Par koji lezi na cilimu prikazan je u tradicionalnoj istocnjackoj odjeci, a "druga" zena kao da je tu greskom u svojoj grimiznoj krinolini. Tu su jos i bubanj, te neki zicani instrument za koji nisam sigurna da li se radi o gitari ili lose nacrtanom oud-u, te pladanj sa cetiri staklene boce. Idila u izgubljenom haremu.

U svojoj ranoj mladosti mastala sam o haremu. Leprsavim zavjesama, svili i kadifi u lila tonu. Zrelom vocu na mjedenim tanjurima i opojnom mirisu jasmina u zraku. Suncu koje se probija kroz zatvorene skure i tihom sumu vode iz centralne fortane. Na zidu u zlacanom kavezu egzoticne ptice svojim pjevom razbijaju tisinu. Ne mogu sa sigurnoscu reci gdje se u cijelu moju pricu uklapao neki mocni Sultan, jer uvijek sam zapela na definiciji moje uloge u haremu. Nikako da se odlucim... za sporednu ulogu, neku fikus zenu koja se tu nasla slucajno ili da si dodjelim onu glavnu. Mocne Sultanice koja prema svojem nahodjenju odlucuje o zivotu i smrti zatocenih djeva. Za tu ulogu bih trebala biti ustvari majka Velikog Sultana, a ta mi se uloga cangrizave babuskare zaista nikad nije dopadala. Ako bih se pak odlucila za neku ubogu, fikus zenu, koja se u haremu nasla jer su je oteli pustinjski gusari, te je prodali na prvom vecem bazaru, morala bih se pomiriti sa trivijalnim ostatkom zivota gdje bi mi dani prolazili u dokolici, valjanju po podu i ispunjavanju sasavih hirova onih koji po rangu dolaze ispred mene. Ne, nije to za mene.

Zato sam se najcesce, u namjeri za zaokruzim svoju mastariju, odlucivala za samog Velikog Sultana. Imala bih na raspolaganju vojsku, biblioteku, mogla bih putovati i trgovati, ponekad odrubiti neku glavu....i.... zivjeti onako kako mi se cefne. Trgovala bih sa kineskim i indijskim trgovcima, kupovala misticne svitke umrlih alkemicara koji su svoj zivot skoncali trazeci zivotni eliksir. Moja bi jela kusali eunusi, tek opreza radi, ako bi nekom omrazenom susjedu palo napamet da me skrati za glavu. U palacu bi pozivala pjesnike i crtace, koji bi mi svojim darom uljepsavali dane kada bih bila "kod kuce". Savjetnike bih mjenjala svako toliko, jer je u ljudskoj prirodi da te namagarce i prebjegnu neprijatelju ako ikako mogu. Stoga, da mi se ne bi desilo ludilo kao kod Ivana Groznog, moji bi generali i savjetnici rotirali. Danas su tu, a sutra tko za gdje. Ne, siguno ne bih bila popularna u palaci, ali barem bih se pobrinula da budem ziva.

U trenucima opceg smiraja i blagostanja, u mojoj bi se kuhinji spremalo nesto poput ovoga....torta od kupina i cokolade u ljetnoj verziji, u cast mojem prezivljavanju 39 godina u ovom obliku u kojem krasim svoju okolinu ;-) ....

Potrebno je:

pakiranje piskota

1 dcl mlijeka

2 jusne zlice Baileys-a

300 gr kupina

2 jusne zlice secera

korica limuna

sok od 1/2 limuna

1 zlicica skrobnog brasna

400 ml slatkog vrhnja

300 gr cokolade za kuhanje

Mlijeko malo zagrijati i dodati Baileys. Potopiti piskote kao kad radite tiramisu i slagati jednu do druge. Kupine, secer, limunovu koricu i sok staviti da zakuha. Kad provrije, smanjiti vatru i ostaviti par minuta da se krcka, umjesati skrobno brasno i kad se pocine zguscavati, maknuti sa vatre, te pustiti da se ohladi.

Na pari rastopiti cokoladu, prohladiti i dodati cvrsto tuceno slatko vrhnje. Smjesom od kupina namazati piskote, te preko toga raspodijeliti smjesu od cokolade i vrhnja.

Kad sam imala 16...i mousse od marakuje za ljetna osvajanja

2011-08-02T10:22:00.000-07:00

Kad sam imao 16, nisam bio sasvim svoj....!

Ljeta sam provodila u Gradu, tamo dolje, u biseru Jadranskoga mora. Uvijek sam govorila da poznajem 3 Grada. Jedan koji je zivio pred kraj '80-tih, prepun ljudi, standova sa rukotvorinama izradjenim u republikama ex.Yu, drvenim capljama i crvenim sarajevskim cilimima, klubovima u sakrivenim ulicicama grada gdje se slusala alternativa. Tada sam imala 16. I svijet je bio moj.

Drugi je Grad onaj sa sredine '90-tih u koji sam doselila nakon jedne od svojih zivotnih putesestvija. Grad u kojem su postojale 2 trgovine cipela, 2 otvorena kafica, 0 slasticarnica, 2 nazovi butika, 1 zlatarnica...Otvorenje trgovine Turbo Limaca u predbozicno vrijeme docekano je kao melem na ranu. Sobe su se izdavale za 5 maraka po osobi sa doruckom, molim lijepo! Hoteli su bili ili razruseni ili prepuni izbjeglica. Ljudi su bili veseli, ponizni, ni traga poznatoj bahatosti.. Zivjelo se iz dana u dan, jednostavno i skromno, a opet prepuno zivota. I svijet je bio moj.

Treci je Grad onaj iz 2006.-te u koji sam radi moje fix ideje morala dovuci na ljetovanje svoju obitelj, jer sam vjerovala da ce tek tada krug napokon biti zatvoren. Od mojeg odlaska 2002. mnogo se toga promjenilo. Ljudi su postali...onakvi kakvi jesu i izgubili svoju cistu, jednostavnu stranu. Otisla sam razocarana, no ubrzo sam shvatila da je svijet doista - moj.

Ovo je bio mali uvod u Grad, a sad se vracam na pocetak.

Kad sam imala 16. zivjelo se u ljetnim mjesecima u Gradu, a kupalo se na maloj sakrivenoj uvali iza Revelina. Na sljunku izmedju dvije stijene lijeno se rastezu domaci. Stranci rijetko ovdje zalaze, jer - ne znaju sta skrivaju male ulicice. U obliznjoj staroj vili, u onim velikim stanovima do kojih vode kamene stepenice zivio je gospar za kojeg se pricalo da je negdje, nekad osvojio povecu kolicinu novaca, no da je istu u rekordnom roku i potrosio. Gospar je svakoga dana jutarnje sate provodio u uvali. Drag i uvijek spreman na salu i razgovor, donio bi mi kavu sa mlijekom iz kafica koji se sakrivao u stijeni, te bi tako ljuljajuci se na plasticnim stolicama gledali kako se polako puni plaza. Pricali smo o svemu, ljudima, mentalitetu, vremenu, zivotu i nadanjima, hrani i picu. U njegovom sam stanu, jednog poslijepodneva, dok se sunce probijalo kroz zute zavjese, probala sir iz ulja. U velikoj staklenom tegli, cuvao je dva red zlatnih kolutova ovceg sira. Objasnio mi je kako se radi sir iz ulja, koliko cesto se okrece i kada je najbolji za jelo. Gospodja nije postojala ili je on nikad nije spominjao, kao ni ostatak eventualne obitelji.

Toga sam ljeta u nekim drugim cakulama prvi puta cula naziv - galebar. Mada priznajem da sam jednom u ljetnoj reportazi koja je izasla u Startu, uz hrpu golisavih zena, procitala i taj termin, iako mi bas i nije bilo u potpunosti jasno sto to znaci. Dakle, galebar. Sto je galebar danas - ne znam, i sumnjam da se u istoj kvaliteti odrzao na zivotu. U ono vrijeme biti dobar, kvalitetan galebar, znacilo je imati bazicno znanje iz engleskog i njemackog, manire, obavezno barem dva para bijelih hlaca, sa pripadajucim im lanenim kosuljama i nekoliko povecih zlatnih lancica. Ne, nemojte pomisliti da se sprdam sa profesijom. Svako vrijeme nosi svoje. Brk i zlatni lanac bili su in. Nadalje, tijelo o kojem se vodilo racuna, pivski trbuh nikako. Ukoliko je postojala i neka barka sa manjom kabinom za jednodnevne izlete - uspjesnost je zagarantirana.

Mog prvog galebara, ako ne brojimo gospara iz obliznje vile, upoznala sam na istoj plazi. U ranim dvadesetim godinama, sa stanom u blizini. Lik je izgledao doista savrseno. Ili se meni sa mojih 16. tako cinilo. Nosioc poznatog dubrovackog prezimena, sa nekim svojim filmom u glavi, dane je provodio lijeno se rastezuci po plazi, uvijek birajuci strateski inteligentno poziciju za svoj sugaman. Cime se isti u zivotu bavio i kako je zaradjivao za zivot, kad imas 16. - ne pitas i nije te briga. Tu i tamo bismo se u prolazu sreli i razmijenili - e dje si!? - e ke nova...- pozdrav, koji nista ne znaci. Jednog hladnijeg jutra, negdje pri kraju ljeta , skupila sam hrabrost i odsetala do kafica gdje se moj, zvati cemo ga Ante, pokusavao razbuditi uz kavu i novinu.

- E dje si mala?! Ke nova? - ne skidajuci pogled sa novina, promumlja Ante

Mama ti je mala, najradje bi mu rekla, no ipak, suzdrat cu se.

- Ante, cuj, cime se ti bavis u zivotu? Mislim, po cijele dane visis tu po stijenama, a ako koji dan ne dodjes, vjerojatno se doma oporavljas od nocnog izlaska....
- A kako ti znas da sam ja ovdje svaki dan?
Minuta sutnje duga ko vjecnost...
- Znam zato jer te spijuniram ispod naocala svako jutro. A ako kojim slucajem zakasnim i ne dodjem prva, pregledam cijelu plazu prije nego sto rasprostrem svoj sugaman! - mislila sam mu tako reci, ali ipak morala sam zadrzati svoj frajerski stav, te sam ga samo pogledala ispod naocala i slegnula ramenima.

Nastavili smo listati svaki svoje novine i cuclati onu kavu, ni ja ni on od volje da se maknemo. Te veceri smo se slucajno, mada u Gradu nista nije slucajno, sreli u kaficu.
- Galebaris li Ante? - uz bezobrazan osmjeh prisapnuh mu u uho
- A sta ti znas, mala, sta ja radim?
- Ne znam, al bas bi me zanimalo.
- Pricekaj jos par godina da narastes, pa cu ti pokazati.
Pokupih svoju kosaricu i pokunjeno krenuh prema izlazu.
- Ma daj, cekaj, samo sam se salia. Sjedi. Sta bi tebe zanimalo, mala?
Rado bih mu pokazala najduzi prst, ali....
- Cula sam da ti galebaris, pa bi me zanimalo sto to tocno znaci?
- A kako da ja to tebi objasnim? Rijecima ili djelom?
- Rijecima, jer ja vjerojatno nemam love da ti platim. Stoga zamisli da mi dajes intervju za novine.
- A mozda bi moga da ti i ne naplatim - seretski se smjeseci, Ante se ugodno zavalio na obliznju stolicu.
- Ajd ne brlji, nego reci...

Tu noc smo prvo prepricavali njegove pocetke u kaficu, osvajanja nastavili na skalinima u vrijeme kada smetlari pocinju svoj posao, i zaokruzili njegovu disertaciju na temu "Kako zavesti strankinju", jeduci vruce kifle iz jedne albanske pekare van Straduna. U to vrijeme osim zlatnog lanca, i bijelih hlaca, ispricao mi je moj Ante, in su bili i oni prekrivaci za krevet animalistickog dizajna, koji, kako primjetih prije nekoliko dana - opet dolaze u modu. Jos mi je rekao da ljubav nema veze sa cijelom ovom pricom, jer kruh je kruh, a sir je sir. Doslovce tako. I da ako hocu, posto sam mu simpaticna jako, mozemo se povaljati po njegovom krevetu kad mi se bude dalo. Dalo mi se jako, ali, eto nisam...ili mozda i jesam, al se danas vise ne sjecam...ipak davno je bilo kad sam imala 16. Ili mozda 18 - da zadovoljim zakonsku formu.

Cijela Antina mudrost mogla se svesti na slijedece: "Svima je potrebna paznja i divljenje. Zagrljaj i periodicno zagrijavanje tijela radi otpustanja nagomilane nervoze (stres nije bila popularna rijec u ono doba) i ucmale svakodnevnice. One su tu tjedan, mozda dva. Zeljne provoda, avanture, uzburkane krvi u zilama. Zele se osjecati kao da im je 16. Ja sam tu da iskoristim ljeto. Passione, Leidenschaft, strasti.... treba nam svima da prezivimo ostatak godine, razumis li mala?"

Onda bas i nisam razumjela, ali danas mi je jasno ko dan. Za sjecanje na moje prvo intervjuiranje jednog galebara (ali ne i poslijednje), koji mi je na zdravo seljacki nacin objasnio da je kruh kruh, a sir - sir, posluzujem vam - mousse od marakuje/pasiflore...najstrastvenije vocke u mojoj kuhinji (zanemarujem religiozne konotacije iste)

Potrebno je:

pakiranje piskota

250 ml slatkog vrhnja

250 ml konzervirane polpe marakuje

200 gr konzerviranog mlijeka

3 lista zelatine

60 ml mlijeka

Piskote umocite u mlijeko i rasporedite u case ili zdijelu, ovisno gdje cete posluziti mousse. U vodi potopiti zelatinu da se razmoci. Mlijeko staviti da se zagrije, maknuti sa vatre, pa u njega dodati rastopljenu zelatinu, uz stalno mjesanje. U posudi umjesati kondenzirano mlijeko, polpu marakuje, i lagano utuceno slatko vrhnje. Na kraju dodati mlijeko sa zelatinom. Presipati smjesu u case/zdjelu i pospremiti u frizider na par sati.

O onome sto treba biti, zapisano ili ne i sto dolazi nakon toga....Mojito od jagoda

2011-07-23T02:14:00.000-07:00

Dok umornim prstima prebirirem dva pramena kose, sjedeci udobno u crnoj stolici sa crvenim jastukom, ocekujuci zalazak sunca.... zatvorenih ociju razmisljam. Postoje dogadjaji u zivotu koji nas obiljeze, prate i svako malo podsjecaju na svoje postojanje. Postoje ljudi koji nam se nadju na putovanju kroz zivot i obogate ili osakate nase vidjenje svijeta. U cast moje hrabrosti, strpljivosti i ludosti, mladenacke zanesenosti i djecje fascinacije nazdravljam vam Mojitom od jagoda. Sa mangupskim osmjehom koji pokusavam sakriti, tek toliko pro forme radi. Ugodan vam vikend zelim!

Potrebno je:

1 doza bijelog ruma

3 doze sode

1 zlica secera

1/2 limete

5 listova mente

saka jagoda

sitni led

U saker staviti jagode, mentu, cetvrtine limete i secer. Istuci da pusti sok. Dodati rum i sodu, te na kraju sitni led. Ako nemate posluzit ce i onaj u kocicama. Sve izmjesati i ....

O hladjenju i brzom hranjenju....tomatada sa jajima

2011-07-18T05:32:00.000-07:00

Kada se vratite sa plaze, rijeke il jezera, praznih trbuha....crijeva krulje. Hrenovke su OUT, tomatada je IN. Moze se pripremiti dan ranije, ili prije odlaska na plazu. Zdrava je i hranjiva. Jede se sa kruhom uz zelenu salatu zacinjenu octom i maslinovim uljem.

Potrebno je:

1 kg paradajza/rajcica

1 veci luk

3 cesnja cesnjaka

maslinovo ulje

vezica persina

sol

secer

jaja

Zarezati lagano paradajz na doljnjoj strani. Zakuhati vodu i kad provrije preliti paradajz. Nasitno narezati luk i prodinstati ga da omeksa. Dodati narezani cesnjak i persin. Kad kora paradajza omeksa, skinuti ju i narezati paradajz na komade. Staviti da se dinsta dok ne postane kasasto. Dodati zlicu zecera da ubije kiselost. Ukoliko paradajz ima puno vode, pustiti da voda malo ispari, te tada pazljivo dodati svijeza jaja. Smanjiti plamen da se ne bi sos primio za dno. Ne dirati dok se jaja ne skuhaju/posiraju. Ovisno o ukusu mozete ih skuhati u tvrdo ili u polukuhano.

* Ukoliko jelo spremate ranije, zaustavite se prije dodavanja jaja, te ih dodajte tek naknadno prije samog posluzivanja.

O onome sto ljeto jest....i mousse od jogurta i mente

2011-07-14T06:22:00.000-07:00

Ne dam se zavarati.

Gdje god da pogledam, koji god portal da otvorim, sve je prepuno oglasa o brzinskim dijetama i preparatima koji cuda obecavaju. Do njih stratesko razmjestena izvijesca sa mondenih kupalista diljem svijeta. Na fotografijama nasmjeseni ljudi, savrseno potamnjenog tijela. Lica uz red neke pive porucuju - ljeto je i ako niste ovakvi i ne pijete ovu pivu/vodu/sok...vase ce ljeto vjerojatno biti pusiona. Ma da!!!! Pivu ne pijem, nemam 16 i pol godina, godina moje berbe je nesto starija i kvalitetnija, a ni mondena okupljalista me nece vidjeti ovoga ljeta. Model mog badica nikako ne podsjeca na mini trokutice bureka, ali zato boja moje koze podsjeca na najfiniju sirnicu prije pecenja.

Zelim reci....ljeto nije patnja radi onih 5 kg viska od prosle godine, ma nije ni radi onih 15! Nije ni sram radi izdajnickih rupica na bokovima, ima ga i novorodjencad. Nije niti cinjenica da godine idu i da vjerojatno zavredjujemo vise no sto nam zivot daje. Ljeto nije vrijeme za zalopojke nad neumitnom stvarnoscu i zatvaranjem u sebe. Da, znam da vjerojatno imate ladicu neplacenih racuna, da ne znate hoce li se klinac upisati u srednju na jesen, da vas sef kinji i mozda niste dobili placu od veljace, ali....tako ce vam biti i sutra. Pa sto onda danas nesto ne biste napravili za sebe?

Ljeto je sve ono sto ste zaboravili da vas je nekad cinilo sretnim i mladim u tijelu i duhu. Sjecate li se svojih 18? Ako zastanete na kratko, u nekom trenutku kada oko vas utihne djecja vika, konstantno zanovjetanje okoline i udaljite pogled sa kauca na kojem lezi neki trbusasti kljunas (ah, toliko daleko od vaseg mladenackog ideala)....vratite se na plazu svoje mladosti. U neki sretni trenutak. Vratite se u onaj osjecaj lakoce postojanja, leptirica u trbuhu, topline sunca na kozi zategnutoj od morske soli. Vratite se u svoje iskonsko -ja-, u svoje cisto stanje putnika bez prtljage.

Ljeto je svijetlost i toplina, jagode i breskve, lubenice i dinje, kricave boje i nepregledno plavatnilo za one sretnike koji zive uz more. Ucinite nesto za sebe. Ne, ne mislim na pjenusave kupke i masaze u luksuznim salonima. Vi koji zivite na moru, uberite pregrst lavande i objesite je na okno kuhinjskog prozora. Ili zalfije ili ruzmarina... Vi koji zivite miljama daleko od mora, neka vas ne bude sram - zicajte kolegicu blogericu koja zivi uz more da vam posalje, zajedno sa 2-3 bijela oblutka sa obliznje plaze, koje cete poskrivecki polizati kad stignu i tako osjetiti miris i okus morske soli. Slobodno, neka vas ne bude sram. Kad ste imali 18 jel vas bilo icega sram? Okacite kricav cvijet iz uha, obucite bijelu haljinu i predvecer sjednite u kafic na uglu ulice. Narucite nesto sto inace nikad, ali nikad ne biste. Dajte naucite vise kako se radi mojito od jagoda, caipirinha i posluzite sami sebi. Nitko nista vise ne zasluzuje vise od vas samih. Svakidasnju jadikovku preselite na stranice kalendara oznacene sa - mjesec rujan - .

"Summertime" je svakako legendarna pjesma, al zadnje sto vam treba jest melankolicni glas Billie Holiday. Prosecite radje uz ovako nesto, podignite ruke u zrak (ne, nije kao na cajkama!!!) i ispustite onaj iskonski urlik koji toliko dugo zatomljujete u sebi. Negdje uz tracnice vlaka koji prolazi jednom tjedno, a mozete i u vlastitoj kuhinji, tako ce ostali barem shvatiti da ste zivi, a ne da zivotarite. Ne mojte zaboraviti surovu istinu - mozda vas sutra i nece vise biti. Zato, red suza, red urlika i red histericnog smijeha preporucam takodjer prije velikog finala - ZIVA SAM!

A onda kad se smirite iz frizidera izvadite nesto poput ovoga i posluzite zacudjenim licima, koji se jos dvoume dal da okrenu broj hitne ili da se ljute radi vaseg nepristojnog ponasanja. Ko ih sisa, bitno je da je vama dobro!

Potrebno je:

2 bjelanjka
3 lista zelatine

1 dcl mlijeka
10 listova mente dobro nasjeckanih
2 jusne zlice secera
200 gr jogurta

Istuci bjelanjke u snijeg i ostaviti sa strane. Potopiti zelatinu u vodu da se odmoci. Kad zavrije mlijeko, dodati natopljenu zelatinu i dobro izmjesati. Nasitno narezati listice mente, dodati u mlijeko i sve zajedno u predhodno izmjesani jogurt sa secerom. Na kraju dodati snijeg i ostaviti u frizideru par sati da se stisne.

O mirisima jutra i starinskom pekmezu od rajcica/paradajza

2011-07-12T06:15:00.000-07:00

Jedno od onih jutara kada sve mirisi na jesen. A trebalo bi na ljeto. Svijetlo sivi oblaci lijeno se vuku nebom. Vjetar svojim nevidljivim prstima mrsi obliznje krosnje maslina, a dosadna kisa koja samo sipi, ne prestaje. U zraku nedjeljni mir i miris presusene zemlje koja zudi za solidnim potopom. U covjeku takvo jutro budi neku sjetu koja se sakuplja i poprima oblik njezne kugle negdje u predjelu grudi. Ne, nije to tuga ni zalost. Tek genetski zov koji se prisjeca tko smo, sto smo i odakle smo. Ako sklopim oci i naslonim se na kuhinjsko okno prozora, pred ocima mi igraju sokaci ravne Slavonije. Visoka ulazna vrata za jednostavnim valovitim ukrasom na vrhu. Miris svinja, stala, slame i kokosje svadje. Izmedju prasnjave ceste i ulaza - presuseni kanal koji u jesenjim mjesecima postaje dom obitelji zaba.

U djetinjstvu sam nekoliko puta posjetila Slavoniju. Neko selo cijeg se imena danas vise ne sjecam. Ali sjecam se tezine perine koja me grijala tijekom noci. Sjecam se jednostavnog kreveta uz prozor i mirisa nekog, toliko drugacijeg od svega sto sam do tada poznavala. Sjecam se i nekoliko dana provedenih u obliznoj seoskoj skoli. Dan ili dva. I igre na malenom igralistu iza skole.

Onda otvorim oci i vidim ponovo masline i konje koji pasu u daljini. Sa moga prozora pogled je drugaciji. Sve je u miru. Poneki auto prolazi u daljini.. neki susjed podize rolete i remeti tisinu.

Nemam nista drugo za reci, vrijeme je dorucka. Rado bih posjedovala omanji Herendov porculanski set u plavicastom tonu, pa da vam na njemu posluzim dorucak. Onako kako se ranih godina proslog stoljeca radilo u svakoj dobrostojecoj Austro - ugarskoj familiji. Na bijelom stoljnjaku, ustirkanom i mirisljavom. Al nemam ni Herenda, ni stirkanog stoljnjaka...stoga, posluzite se pekmezom od rajcica sa pinjolima, ovako kako jest.

Potrebno je:

1 kg zrelih rajcica

400 gr secera

1 stapic cimeta

naribana korica 2 narance

saka pinjola

Rajcice potopiti u vrucu vodu i skinuti im koru. Narezati i staviti da se kuhaju zajedno sa secerom, cimetom i korom narance. Kada sok ispari i poprimi gustocu pekmeza (oko sat vremena kuhanja), dodati pinjole. Ova kolicina je dovoljna za cca. 3 teglice od 2.5 dcl. Kao i pekmez od bundeve, ovaj se jede ili uz komadice sira, ili uz kreker. Definitivno nije tip pekmeza za namazat na kruh i putar.

O ribarima, zastavama i narodnom okupljanju

2011-07-08T07:41:00.000-07:00

Zavrsila je tjedna festa. Polako se sve vraca u normalu, skidaju se ukrasi, veceri postaju tihe. No prije no sto se zavrsi festa, i graja postane samo sjecanje, potrebno je licitirati zastave sa likovima svetaca. To su zastave koje su sudjelovale u nekoj od crkvenih procesija i sada traze svoj dom na godinu dana.

O velicini i bogatstvu izrade ovisi i pocetna cijena.

Neke zastave ne izlaze na javnu licitaciju, poput ove. Ona je vec godinama rezervirana za odredjenu obitelji ili firmu, dostize cijenu od 500 eura i ceka da dodju po nju.

Licitacija se dogadja na ulici ispred sjedista Udruzenja ribara. Licitaciju vodi predsjednik, a zainteresirane obitelji ili njihov predstavnik stoji na drugom kraju ulice. Licitirati moze svatko. Cijena zastava krece se od 20 do 150 eura.

Kada odlicitirate svoju zastavu, odlazite po nju, a limena muzika koji sjedi u debeloj hladovini izmedju dviju kuca, samo za vas zasvirat ce neku narodnu poskocicu. Sto ste vise eura platili, to oni duze sviraju.

Cijela prica traje par sati. Sali se, prepricavaju dogodovstine, ceka se rucak.

A rucak pripremaju ribari iza kuce. Na otvorenom priprema se caldeirada. Tradicionalno ribarsko jelo, spravljeno od nekoliko vrta ribe, krumpira, paprike....Sa pripremanjem pocinje se rano ujutro. Danas ce rucati oko 250 ljudi, a za to je potrebno oko 150 kg razne ribe, krumpira mali vagon....

Riba se reze na komade i ostavlja sa strane. U velikim kotlovima stprljivo ceka krumpir, paradajz, paprika, zacini, luk....i sve ono sto vec po staroj recepturi ide. Ceka se podne da se upale plamicci.

Nakon sto zavre, i zrakom se pronese zamamni miris, dodaje se riba i sol. Raza, morska jegulja, tamboril (ruzna riba do zla boga), uskoro ce se naci zajedno ispred gladnih gostiju.

Ljudi pocinju pristizati sa svih strana. Glasovi se razlijezu na sve strane, guranje plasticnih, bijelih stolica i ruke u zraku. Caldeirada je gotova. Riba je skuhana. Vrijeme je rucka.

Nakon rucka, u tekucini koja je ostala, kuha se tjestenina, te se posluzuje juha u koju se dodaju listici mente.
15 je sati. Jezici postaju laksi, trbusi su puni. Vruce je. Ispod improviziranog zaklona postaje sparno.

Ja vam necu kuhati ponovo caldeiradu, danas je jos jedan vruci dan i nije mi do parenja nad loncem. Umjesto toga predlazem salatu od pohanog patlidjana, paradajza, maslina i feta sita...sa mentom naravno!

Potrebno je:

500 kg patlidjana

2 jaja

mrvice

brasno

sol

2 paradajza

feta sir

masline

listici mente

Patlidjan narezati na kolutove, posoliti i potopiti u mlijeko.Tako ce se izvuci gorcina. Nakon 20-tak minuta izvaditi ih na papirnati ubrus i obrisati. Ispohati ih na standardni nacin. Kada se ohlade posluziti sa paradajzom, fetom, maslinama i na listicima mente.

A za kraj, narezite si jednu podeblju fetu zrele, rashladjene lubenice....uzivajte!

O Sv.Petru, ljetnim festama i salata od bakalara

2011-07-02T05:03:00.000-07:00

U ljetnim mjesecima metropola, gradici, pa i najmanji zaseok postaju pozornica "narodnih festi" u cast sveca zastitnika. U Lisabonu to je Sv.Antonio, u Portu Sv. Ivan, u gradicu u mojem susjedstvu Sv. Petar, zastitnik ribara. Iako ribarska flota ulaskom u EU dozivljava potpuni krah, i aktivno u ribarenju sudjeluju, glavom i bradom dvije brodice, ovaj tjedan sve su oci bile uprte u porodice koje su se nekada bavile ribarstvom. Unuci i sinovi ribara sa ponosom slave Sv.Petra i u potpunosti se predaju organizaciji ulicnih festi i vjerskih procesija.

Tijekom dana sve je tiho. Vrijeme kada se svi oporavljaju od sinocnjeg ica i pica. Na ulicama poneki ostatak konfeta, poneka plasticna casa, zaglavljena u odvodu za vodu. Nista pretjerano. Na ulaznim vratima kuca popravljaju se ukrasi....

Glavne ulice su bogato ukrasene sarenim metalnim ukrasima, lampicama koje sjaje u noci, a oni najstariji i najmastovitiji zitelji, svoja dvorista uredjuju sa posebnom paznjom. U popodnevnim satima tu se pocinju sakupljati prijatelji, rodjaci, a cesto ce pozvati i potpunog stranca da im se pridruzi uz casu vina.

10 sati i 30 minuta i 25 C, najavljuju pakleni dan. Danas je dan rijecne procesije u slavu Sv. Petra. Oni koji "fantasticnim" programom portugalske vlade nisu spalili svoje brodice (OK, uz neku novcanu naknadu) u devedesetim godinama, te su opstali kao barkovlasnici, danas ce ukrasiti svoja plovila i zaputiti se vodama rijeke Tejo, slaveci sveca zastitnika.

Tijekom prijepodneva, svi Sveci cekaju svoj red u debeloj hladovini lokalne crkve.

U vrijeme rucka, zrakom se siri miris svijeze grilanih sardina. Sardina je kraljica ovih mjeseci. Kazu najbolja je izmedju dvije fete kruha, onako vrela, direktno sa zara. Mirisljava po ugljenju....

Nakon rucka i case vina, negdje oko 14 sati vrijeme je da se otplovi prva etapa procesije. Jedna od one dvije brodice kojom se jos uvijek riba, ima cast prevoziti kip Sv. Petra. Ugledne gospodje koje zive vjeru, svijezim cvijecem ukrasavaju barku, dajuci joj tako posebnu vaznost.

Otisnuli smo se od mula ka izlazu iz zaljeva. Idemo do ponte gdje nas ceka kip koji cemo onda ukrcati na barku i dovesti na kopno. Nikad u zivotu nisam bila na vjerskoj procesiji, tek toliko da znate. I nije mi bas jasan taj put, ali red je red i ja to postujem - sto bi rekao Balas.

Nakon sat vremena voznje, ukazjue nam se ponta. Vidim kamion na kojem pise "Budget" i u njemu kip. Opostite, al taj detalj mi se ucinio ironicno smijesnim. Pardon, idemo dalje.

Kip cuvaju predstavnici izvidjaca (oni su ovdje pod pokroviteljstvom crkve), svecenstva i vojske. Nakon sto se dragocijeni teret ukrcao i ljudi se strateski raspodijelili po barci, te tako ravnomjerno podijelili teret, okrecemo se natrag. Ka luci.

Nasu barku prati saroliko drustvo. Jedrenjaci, kaici.....cak i jedan nadobudni kanuista. Svaka mu cast na snazi. Izbrojala sam 29 plovila raznih.

Priblizavamo se kopnu. Cini se ko da se cijeli grad skupio na rivi. Staro, mlado, lokalni cigici prodaju helijem napuhane balone, zrakom se siri miris kokica sa maslacem. Vjetar lagano piri. Sunce przi. Zaboravila sam kapu u autu i sad me vec pomalo boli glava.

Iskacem iz barke, iako je prvo trebao izaci kip, ali oprostite ja moram slikavat...Na pocasnom mjestu kler u svojim ustirkanim haljama blazeno se smjeskajuci. Obratite paznju na onog koji je odjeven u plavu halju. Ne znam koji je to red, a zanimalo bi me. Ako netko zna...molim obrazujte me! Malo je bilo nezgodno da sam ga hvatala za rukav - pardon, a ciji ste vi?

Zao mi je ove djecice u izvidjackim uniformama, skuhali se zivi cekajuci da mi pristanemo i da procesija krene. Ah, da...i neizostavna muzika je tu.

Dakle, muzika. Tu sam vec postala nervozna, jer muzika koja je svirala neodoljivo podsjeca na pogrebnu. Povorka polako krece. Dva naprijed, jedan nazad...korak.

Uz duzno postovanje vjernicima, al ja ne mogu vise. Deprimira me ova muzika i ja odlazim. Barke su na sigurnom u luci, kip je siguran na kopnu. Do slijedece godine, budite zivi i zdravi!

A nesto bi i pojeli jel? U debeloj hladovini na meniju je - salada grao de bico com bachalau - ili salata od slanutka i bakalara.

Potrebno je:

400 gr slanutka

250 gr mesa bakalara

3 tvrdo kuhana jaja

1 luk

maslinovo ulje

ocat

persin

masline

Koristila sam unaprijed kuhani slanutak. Bakalar skuhati na uobicajeni nacin i odvojiti meso od kostiju. Kada se ohladi primjesati ga slanutku. Nasitno narezati luk i persin, te dodati smjesi. Zaciniti maslinovim uljem, octom. Dodati sol ako je potrebno. Na kraju krupno narezati jaja i dodati salati. Mozete navaliti odmah, no ako odstoji u frizideru koji sat, dobiti cete onaj fini sug koji je odlican za umakati kruh.

O valovima kokosa i cokolade

2011-06-21T06:07:00.000-07:00

Ne sjecam se kad sam prvi puta vidjela ili probala kokos. Nekako mi se cini da je oduvijek bio prisutan u mom zivotu. Na pocetku samo ribani iz vrecice, koje je omama donosila iz Madjarske ili Njemacke pojma nemam, jer pretpostavljam da ga se u Jugi u ono doba bas i nije nalazilo po policama samoposluga. Kokos onakav svijezi izvadjeni iz svoje dlakave kore, probala sam prvi puta na Tajlandu. Narezanog na kockice, cuvanog na ledu iz kolica ulicnog prodavaca voca. U tim rajskim kolicima nalazio se ocisceni kokos, na kriske narezani zuti i fantasticno mirisni ananas, polovice papaje, karambole i ostala cudesa. A sve okrunjeno kockicama leda. Pokazavsi prstom nasmijanom prodavacu sto zelim, ljubazno mi je urucio cetvrtinu ananasa sa malom bambus viljuskom i nekoliko kockica bijelog kokosovog mesa. Ananas je bio....mana, bozanska hrana netom ubrana u vrhuncu svoje zrelosti. Hladan na 38C. Kokos je bio....ok. Prodavac je nastavio stajati pored mene, vjerojatno cekajuci moju reakciju, jer novac je vec dobio. Dok sam ga prebacivala iz jednog kuta ustiju u drugi, pomislila sam da ga dobro prozvacem, ispljunem i time namazem ruke. To sam naime vidjela da rade zene plemena Nakulamene sa otoka Vanuatu, ne bi li im koza bila meka i mirisljava. Prodavac sa osmjehom br.3 i dalje stoji i ceka kompliment i odusevljenje klasicnog turista. Dobro prozvakani kokos ispljunula sam u dlan, podijelila i namazala time ruke i ramena. Njegovo sokirano lice i danas me nasmije. Ostao je jos koji trenutak uz mene, mozda cekajuci da vidi sto cu uciniti sa ananasom. Njega sam pojela, namignuvsi zbunjenom prodavacu koji je nastavljao svoj put.

Ni dan danas nisam shvatila zasto ljudi toliko hvale svijezi kokos ili negovu vodicu - nazovi mlijeko. Mozda kada umires od zedji i dijeluje kao spas, ali u normalnim uvijetima zivota, definitivno nije nesto sto bih narucila da mi donesu pod palmu.

Danas kad imam priliku, probam koji komadic svijezeg kokosa, tek toliko da se uvijerim u svoj stav. No sa ribanim kokosom iz vrecice totalno je druga prica. Njega volim! Jos ako je u kombinaciji sa nekom cokoladom....Afrodizijak cisti. Ameri imaju neki kokos koji je puno svijeziji iako nariban, nego sto je ovaj nas, domestikus, na koji smo navikli. Odlican je i ako uspijete naci negdje varijantu u kojoj nije dodan secer - preporucam kao investiciju za kucne bakanalije.

Ovaj desert zove se manjar branco , brzo se sprema i odlican je za tople ljetne dane. Okusom podsjeca na Bounty cokoladice, i fantasticna je PMS utjeha.

Potrebno je:

1 l mlijeka

1 salica kokosa

1 salica skrobnog brasna

1 1/2 salica secera

U mlijeko dodati ostale sastojke, pristaviti na vatru lagano mjesati. Gotovo je kad se zgusne. Prebaciti u formu, koju ste predhodno namazali sa malo ulja. Staviti u frizider na par sati da se dobro ohladi i stisne. Posluziti sa topljenom cokoladom ili nekim drugim umakom.
* Naknadno sam vidjela da sam izostavila mali detalj, naime kad se stisne i krene u posluzivanje, izvrne se iz kalupa u kojem je bilo na tanjur ili posluzavnik. I onda se rezu kriske.

* Salica koju sam koristila je 250 ml, a na slici je 1/2 mjere sto je dovoljno za 3-4 osobe.

O zelenoj boji i cudesa od listova repe

2011-06-20T04:54:00.000-07:00

Cesto u svojim food bauljanjima internetskim bespucima, otrcim do foodgawkera. Tamo kliknem na najnovije, te nakon kraja stranice zavirim u popularne recepte. Vec neko vrijeme obracam paznju na boje jela koje ljudi objavljuju. Ne dovodim u pitanje ni okus, ni cesto vrlo primamljiv izgled hrane - samo vecina jela je u smedjim tonovima. Tu i tamo nadje se neka crvena jagoda ili tresnja koja sramezljivo izviruje iz kolaca ili sladoleda. Zeleno je u sluzbi dekoracije. Persin ili pesto uz spagete. Jedu li ljudi zeleno pitam se. Ili zeleno ne izlgeda lijepo nakon kuhanja? Ipak mi se cini da se zeleno izgubilo negdje u navali bijele, smedje i zute boje. Tu i tamo neka zelena paprika ili list dva zelene salate ugledaju svijetlo dana, posluzeni kao dodatak nedjeljnom rucku. Onda kada se jede pileca juha, pohano meso i pire i...eto je zelena salata. Ne kupujemo li kivi zato jer je skuplji nego jabuka? Ili zato jer nemamo naviku? O kelju, poriluku i zelju da se i ne govori. Ok, desi se tu i tamo u nekom trenutku inspiracije u hladnim zimskim mjesecima da se i oni nadju na stolu, sto je naravno odmah popraceno frktanjem nosa izgladnjelih ukucana. Nije da su izumrli poput T-rexa, ali ako ne mora, bolje da ih nema.

O portugalskim juhama, vec sam u nekoliko navrata pisala. Drugacije su nego nase, balkanske. Gotovo uvijek imaju pasiranu povrtnu bazu u koju se onda dodaju razni lisnati dodaci. Nasjeckani listovi spinata, rastike, dragusca ili listovi repe (nabiça). Upravo te listove sam nakon nekoliko godina promatranja odlucila kupiti. Nije da su jeftini, skuplji su od spinata. Listovi repe se u nas ne koriste, zar ne?
Listovi osim svojih vlakana koji povoljno djeluju na probavu, sadrze i visoke doze vitamina A, C i B kompleksa. Ugodnog su okusa, a dok su sirovi podsjecaju po okusu na mlade, crvene rotkvice. Pomalo pikantnog i osebujnog okusa koji osvjezava. Debeli dijelovi se odstranjuju, te se koristi samo lisnati, njezni dio lista. Osim u krepkim juhama, ovi listovi koriste se uz krumpir i ribu - kao nasa blitva, ili pasirani kao spinat.

Vrlo popularna juha zove se - sopa de nabiças - i za nju je potrebno:

2 tikvice

2 mrkve

1 repa

1/2 luka

1 veci krumpir

svezanj listova repe

maslinovo ulje

sol

Na maslinovom ulju zazutiti luk. Na kolutove narezati mrkvu, te lagano prodinstati. Nakon par minuta dodati na kolutove narezane tikvice, repu i krumpir. Ostaviti da se kuha dok ne omeksa. Propasirati i dodati narezane listove repe. Ostaviti da se kuha na laganoj vatri cca 15 minuta ili dok listovi ne uvenu.

Ako ste se kojim slucajem probudili avanturistickog duha, i u vama buja ona iskonska znatizelja za necim novim, ucinite ovako: ogulite i narezite manju jabuku, listove repe narezite na rezance, iscijedite pola limuna i dodajte pola zlicice meda. Malo vode...i miksajte dok ne dobijete ovo:

Po zelji dodati kockice leda. Okus ce vas iznenaditi, a tijelo zahvaliti....i za kraj sto bi Mr.Spoc rekao - "Live long and prosper!"

O kvalitetnoj jednostavnosti i skusama na zaru

2011-06-15T07:18:00.000-07:00

Vjerojatno ste primjetili da kod mene nema kompliciranih recepata i zahtjevnih jela. Dva su tome razloga. Prvi je taj sto kad vidim tecept na pola strane, odmah mi padne razina koncentracije i idem dalje. Jednostavno se ne mogu koncentrirati na vise od 5 koraka. Zato nikad nuklearni fizicar od mene. Drugi razlog je taj sto smatram da su u zivotu najbolje stvari - one jednostavne. Naravno da neke namirnice zahtjevaju odredjenu termicku obradu i dodavanje drugih elemenata, da bismo na kraju dobili jelo zadovoljavajuceg okusa i oku ugodnog izgleda. Upravo po kategoriji oku ugodnog jela cesto otvaram nepoznate blogove...i onda...ah, idemo dalje. Fasciniraju me Ameri kolicinom cudnovatih sastojaka koje ubacuju u svoja jela. Pretpostavljam da u tom slucaju riba nema okus ribe, vec nekog umaka, a mesina ima okus po? Ne znam....

Glorificaram mediteransku kuhinju dakako. Vjerojatno zato jer sam iz tog podneblja. Da sam rodjena u eskimskoj porodici, slavila bih meso sirovog tuljana. Ponekad je bolje ne pitati tko sta jede, jer mozete pasti u iskusenje da za stolom izazovete medjunarodni incident. Kao ja, jednom, kad sam zenu iz Kentucky-a dovela do ruba suza optuzeci je za barbarstvo, nakon sto mi je rekla da su u njenom rodnom gradu pod normalno jedu vjeverice...u gulasu. Danas, kao pametnija sam i starija, pa progutam knedlu i sutim.

Da se vratim na jednostavnu kuhinju. Odusevljava me kad uspijem kupiti dobru hranu. Svijezi komad ribe, breskeve koje mirisu na metar u pol udaljenosti, debele i socne tresnje. Tada ko malo dijete doskakucem do kuce, prznajem da rijetki dijele moje odusevljenje obicnom tresnjom, i vadim tavu, zdijelu...ovisno o nacinu pripreme. Bit jela za mene je - uzivanje, dozivanje u sjecanju okus iz djetinjstva, miris koji nas je jednom ucinio ...nestasnim. Onaj trenutak kada komad hrane dodiruje nepce, a jezicni pupoljci prepoznaju slano, slatko , ljuto ili kiselo, te salju signale ugode negdje iza hipofize...to je trenutak kad vrijedi zatvoriti oci, duboko udahnuti i zahvaliti na cinjenici da ste svijesni onoga sto jedete, mjesta na kojem zivite i koliko su fantasticne vase kulinarske sposobnosti.

Danas sam uspijela kupit manje skuse. Svijeze, jos u stavu rigor mortis. Ribe su najbolje kad se jedu rukama. Jes da malo smrdite poslije, ali zato postoji limun, pa njime istrljajte prste nakon jela. Neki na rostiljanu ribu stavljaju putar i slicne kerefeke, uvjeravam vas da je riba najbolja sa dvije tri kapi limunovog soka...a ako bas hocete, eto, predlazem gremolatu, mix cesnjaka, svijezeg persina, nastrugane limunove kore i maslinovog ulja.

Dok jedete vazno je sutjeti. Neugodne rasprave i glupa pitanja, samo umanjuju uzivanje u okusu, dodiru i mirisu. Kada vodimo ljubav takodjer ne raspravljamo o dnevno politickim dogadjajima - pa zasto bismo onda dok jedemo. S druge strane, dok vodimo ljubav, dopustena su neka glasanja, ali za stolom nisu. Nekad mi se otme pucketanje jezikom o nepce, onako, sasvim spontano naglasavam kako mi je fino jelo, sto je uvijek docekano prijekornim pogledom. Pih! Nikad od mene dama!

A kad polizete prste, i nekim finim vinom isperete zadnji grumen morske soli, koji se nestasno sakrio pod nepce, nemojte pojesti neki sugavi keks iz spajze...nego, zaronite prstima u zdijelu hladne vode u kojoj se kupaju crvene, debele tresnje. Sada im je vrijeme - sada uzivajte u njima.

Da, zaboravih reci, kvalitetna muzika - dobro je dosla dok pripremate jednostavan i kvalitetan obrok. Kao i kava.

O ljetnim jutrima i hotelskom budjenju uz frappe od jagode

2011-06-14T03:59:00.000-07:00

Dobro vam jutro zelim!

Sa dolaskom toplijeg vremena izbacujem klasicni dorucak - kruh, nesto gore, bijela kava i uvodim razne sokove. Osjecam se bolje tako. Poletnije i sigurnije, bez onog tezackog osjecaja koji vrluda crijevima. Mada priznajem da mi je ponekad muka, na pol snena, rezati i guliti jabuke, narance....tada se sjetim onih fantasticnih zivotnih trenutaka kada doruckujemo u hotelu.

Ne mislim na one hotele koji za dorucak nude 3 fete kruha, maslac i marmeladu u plasticnoj ambalazi. Ne mislim niti na one gdje tete u borosanama sporim korakom dolaze do stola ulijevajuci tekucinu smedjkaste boje u neke salice koje su svoje najbolje dane vidjele u proslom stoljecu.

Mislim na one druge hotele. One gdje ... dorucak izgleda kao gozba na tropskom otoku. Gdje nema teta u borosanama, ni parizera. One gdje se jutarnje sunce stamezljivo probija kroz lanene zavijese, a iz vrta dopire miris svijeze pokosene trave. Nekom bezsumnom kosilicom pokosene, jer buka se nije cula...samo zrkavci sakriveni u nekom boru il sjeni bugenvilije...Toplo je, i gosti se polako pojavljuju na terasi hotela. Za dorucak uz more koje se lijeno talasa, a galebovi u daljini prate brodicu koja ce za koju minutu uploviti u malenu luku na rivi.

Ne trebaju to biti hoteli neke sulude kategorije, nisu nuzne zlatne pipe i pogled na Palm Jumeriah, jer svaki hotel moze imati "dusu" ako to vlasnici zele. Volim one male, obiteljske hotele, koji nemaju vise od 20 soba. Vjerojatno je da ce recepcioner zapamtiti vase prezime, da ce vas upitati jeste li dobro spavali i trebate li nesto posebno toga dana. U jednom periodu svog zivota sam mastala o imanju jednog takvog hotela/pansiona na jugu jadranske obale, tamo dolje, tik uz crnogorsku granicu. Sa kljucevima soba uredno poredanim na zidu unutar okvira za sliku, napravljenog od grane koje je donijelo more. Jos uvijek zivim u uvjerenju da nije potrebno potrositi mali milion za opremenje jednog ugodnog pansiona uz more...uredjenog u morskom zen stilu.

U mom morskom zen hotelu sluzili bi i svijeze sokove i frappe od sezonskog voca. Nesto poput ovoga

- frappe od banane i jagoda -

Potrebno je:

1/2 banane

saka zrelih jagoda

1 zlicica meda

sojino mlijeko

1 zlicica sjemenki lana

Sve zajedno izmjesati i....uzivajte!

O bijegu u veliko plavetnilo... plivajuci sa cudnim ribama

2011-06-11T09:02:00.000-07:00

Sjecate li se filma Big Blue? Ili prevedeno Veliko plavetnilo? Mnogi su tih godina svoje buduce zanimanje zapecatili tim filmom.

Vodim vas u Oceanario de Lisboa, vjerojatno najblize sto vas mogu dovesti do Velikog plavetnila. I nema hrane danas, samo razgledavanje....

Oceanario se nalazi u cetvrti Expo, istoj onoj koja je prije 1998. godine bila gradska rafinerija, a danas je najluksuzniji dio grada, sa cijenom stanova do milion eura.

Gradjen je na dva nivoa, sastoji se od velikog bazena u koji sadrzi 5 miliona litara vode, te 4 manja prostora sa strane. Veliki bazen nazvan je - Globalni ocean, a 4 manja prostora rezervirana su za Antartiku, Pacifik, Sjeverni Atlantik i Trope.

Ovo je globalni ocean i on povezuje sve eko sisteme. Temperatura vode je 22C. U njemu zive himere, morski psi, raze i sve ono sto na svojoj lokalnoj peskariji mozete naci.

Na povrsini pacificke zone zive ovi cooleri...Jedan samo lezi na ledjima i pravi se nevidljiv, dok se drugi dvojac sakriva, ceska i igra po vodi.

U tropskoj zoni je vruce, vlazno i tesko se dise....

U Artickoj je hladnije...

Prolazeci kroz povrsinsku zonu, ulazite u okrugli dio gdje se nalaze staklene stijene velikog bazena.

Male ribe, velike ribe, cudnovate, nikad vidjene, spore i brze....sve su tu, plivaju u krugu.... Ako se pitate kako to da se ne pojedu medjusobno, morat cete cekati do kraja, tamo cu vam reci.

Veliki bucanj (Mola mola) - je ova okrugla riba koja izgleda kao da ju je netko spljostio izmedju dvije tave, nema ljuske vec glatku kozu i hrane ga nekom zelatinoznom smijesom u koju ubaciju povrce tipa brokule i sl, posto se u normalnom habitatu hrani pretezno meduzama i planktonima.

Hranjenje je 2 puta tjedno i raze ne znaju jesti same, pa ih ronioci moraju hraniti ribom u usta. Ustvari, znaju raze jesti, al su spore, pa im druge ribe sve pojedu.

I tako kruzite okolo....i ako imate srece i niste dosli u neki prenapuceni dan, iz zvucnika vas zapljuskuju valovi i podmorski zvukovi. Sa druge strane hodnika nalaze se manji akvariji u kojima zive neke vrste koje nemaju sanse za prezivljavanjem u globalnom oceanu....poput ovog cudnog lika.

Weedy seadragon (Phyllopteryx taeniolatus)

Ili ovih meduza iz mraka - Moon jellyfish (Aurelia aurita)

Ili ovi organizmi u simbiozi, Nemo, anemone i koralji.

Debljina stakla koja vas dijeli od Velikog plavetnila je 25cm, a visina glavnog bazena je 7 metara. Koralji i stijene unutar velikog bazena su laznjaci, jer bi bilo nemoguce odrzavati takav eko sistem. No, kako se prblizavate npr. tropskom dijelu bazena, na dnu vas cekaju prave zvijezde i pravi koralji.

I za kraj - nagradno pitanje - zasto morski psi ne potamane sve oko sebe? Zato jer su prehranjeni. Naime, u normalnom zivotu morski pas jede jednom mjesecno, a ovdje jede 2 puta tjedno. Navodno, morski pas u godinu dana pojede kolicinu hrane ekvivalentne svojoj tjelesnoj tezini. Nemojte misliti da u bazenu pliva i velika bijela psina ili tigar...oni bi ipak potamanili sve sto pliva zajedno sa umjetnim koraljima i grebenima.

Jedina riba koja ponekad pomahnita i napada druge jeste - barakuda.

Nakon 2-3 sata, ovisno koliko dugo provedete sjedeci na podu gledajuci ribe, dosli ste do kraja...izadjite na danje svijetlo i uzivajte u suncu koje ovdje skoro pa stalno sja!

O fantazijama i prvim breskvama

2011-06-09T03:28:00.000-07:00

* Fugas - bijeg, bjezanje (port.)

Vrlo cesto u zajednickim igrama i fantaziranjima postavljamo pitanje jedno drugome - da mozes gdje bi, odmah sad, otputovala? Da, tesko zabu u vodu natjerati. Ja sam lik koji je spreman za put u roku 15 minuta. Toliko mi naime, treba da dodjem do tavana, probijem se kroz ropotarnicu, nadjem torbu/kufer/ruksak, spustim se dolje, otvorim ormar, 2 minute meditacije nad kreativnim neredom, ubacim stvari, otvorim ladicu, ves ubacim u torbu, rezervne cipele, a mozda i ne, dokumenti uvijek na istom mjestu, fotoaparat takodjer. I ja sam spremna. Ovih 15 minuta spremanja u stanju sam i totalno smanjiti na 2 minute, uzimajuci samo dokumente i karticu. Doista, nije floskula. To naravno ako na kartici imam neku kintu, ako ne onda nis...ostajem na kaucu.

Nakon sto sam pospremila sto sam namjeravala, gdje bih otisla. Cek, idem prvo napraviti kavu....Ok, tu sam, mozemo dalje....

Postoje drzave u koje iz principa ne bih otisla. Taj svoj kapric baziram na ne slaganju sa drzavnom politikom i nacinom na koji drzavni vrh tretira bilo svoje gradjane bilo ostatak svijeta. Na te drzave necu ni trositi svoj prostor.

Prvo, pocinjem sa svojim velikim snom i nikad ostvarenom zeljom...ali budem do kraja zivota, budem. Samo da si adekvatnog suputnika nadjem...Dakle, radi se o putovanju vlakom Budimpesta - Moskva - Peking. 9.300 km ciste avanture. Bez komoditeta, sa puno znoja, smrada, buke, ali i adrenalina pred nepoznatim. Spremna sam na zajednicko spavanje sa pola plemena koje prati seobu sobova, cudnovate juhe u kojima plivaju neidentificirani objekti, iznenadne smrti i prerano zapoceti porodi kao poslijedica treskanja starim sinama. Spremna sam na sve sto jedno takvo putovanje moze donijeti.

Ako me kojim slucajem, zivot, zeli poslati tu negdje u blizinu (slinjenje nad Italijom cu u ovom postu namjerno izostaviti)....odabrala bih Irsku i Skotsku u ljetnim mjesecima. To zato jer nije pakleno vruce u zabitima srednjovjekovnih dvoraca. U ranu jesen bih ponovo otputovala do Grcke i njenih otoka. U ono doba godine kad je jos dovoljno toplo da zagrijano tijelo rashladim pod valovima Egejskog mora i procakulam sa pospanim Posejdonom. Nikad nisam bila na Cipru. Mogla bih se zaustaviti i tamo. Oktobar, kad sam vec u tom dijelu svijeta, provodim u Turskoj. Zadnji puta - i jedini do sada - kad sam bila, bila sam u komatoznom drustvu koje me samo isfrustriralo svojom histerijom, tako da zarko zelim ponoviti Istambul ili sama ili sa nekim normalnim. Obozavam sjesti na neku kartonsku kutiju i gledati vrevu kako prolazi pored mene dok zrakom plove valovi zacina, mirisi svijeze ispecene baklave, kadaifa i kebaba.....Kapadokia me ceka takodjer...

E sad, zimski mjeseci su mi mali problem...ne mogu se odluciti izmedju nekog u snjeg zavijenog seoceta u Kanadi i tople Kube. Stoga, mislim da bi bilo najbolje de vrijeme Bozica provedem u Kanadi, a onda oko polovine januara krenem put Kube. Dok je jos Fidel ziv, jer nakon njega nista nece biti isto. Na Kubi bih ostala oko dva mjeseca, ako moze. Toliko da izadjem iz turistickog programa i vidim i osjetim zivot. Rado bih se zaposlila u nekom restoranu u kuhinji, da ponesto i naucim. Mada ako malo bolje razmislim, vjerojatno bih imala problem sa tretiranjem zivotinjskih vrsta u sluzbi posluzivanja istih kao obroka. Hm...mozda bih mogla samo prati tanjure i posluzivati goste, a neka drugi zavrcu vratove kokosima.

Otisla bih rado i do Argentine....Buenos Aires....Samo ime prozima suptilost i sakrivena erotika. Kad ga izgovaram ko da imam usta puna najfinije cokolade. Licem mi prolazi onaj sasavi osmjeh, koji moze znaciti svasta...

Nakon Argentine, bih vjerojatno dosla malo doma. Da se odmorim i preslozim ona dva milijona fotografija. Kasno je proljece. Travanj. I kaj sad? Na dalekom istoku taman zavrsava vrijeme velikih kisa. Bali? Lombok? Jes da su se nesto tresli u zadnje vrijeme, ali nece me to valjda zaustaviti? Avionom preko Praga, Abu Dabija, do Bankoka....malo po unutrasnjosti...i onda Burma....ah, sta da kazem....zadnja stanica Lombok. Nadam se mirnom vremenu. Mogla bih otvoriti tamo neku baraku na plazi i prodavati sladoled i sarene koktele turistima.

Sladoled sa umakom od socnih breskvi i aromaticnih sjemenki senfa...nesto poput ovoga...

Potrebno je:

500 gr zrelih breskvi

30 gr secera

pola stapica cimeta

nastrugana korica narandze

1 jusna zlica sjemenki senfa

Narezati breskve na kockice, dodati secer, cimet, narandzinu koricu i senf. Staviti da prokuha i sok ispari. Posluziti uz sladoled od vanilije...ili palacinke...ili uz Pavlovu...ili..whatever....

(Volim ovaj nacin spremanja voca, jer mi se nerjetko desi u ljetnim mjesecima da danas kupim voce, a vec sutra postane polu gnjecavo....)

Kad ponovno dodju monsunske kise - eto me u "civilizaciji"....

O Buddhinom rajskom vrtu i bruskete sa gljivama

2011-06-08T02:16:00.000-07:00

Ne, necu vas odvesti u Kinu, nazalost do tamo jos nisam stigla. Nego, idemo puno, puno blize, sat i pol voznje od Lisabona prema sjeveru - ka Bombarral - u. Buddha Eden - Vrt mira - "ekscentricni" je projekt jednog vrlo bogatog covjeka, koji se bavi rizicnim investicijama - kako se navodi u Wikipediji.

Vrt se prostire na povrsini od 35 hektara i neprestano se mijenja, nadopunjuje i raste. Nastaje kao odgovor na barbarsko unistenje velikih bajmanskih Buddha u Afganistanu, koje su Talibani sravnili sa zemljom. U cast nestalih spomenika Jose Barardo 2001. godine, pocinje sa projektom nazvanim "Buddha Eden Garden of peace". Zapocinje izrada ovog prekrasnog vrta, utociste svih vjera, filozofija i ideja. Vrt u kojem su svi dobrodosli, bez obzira na svoju nacionalnost, vjeru, spol... Dobro dosli, uzivajte - ulaz je besplatan, wc cist i uredan....i nitko nista ne prodaje na pokretnim kolicima iza coska.

Kada dodjete, okruzit ce vas zeleni vinogradi i tipicne portugalske kucice. Bijele fasade i plavi ili zuti obrubi oko prozora. Veliko parkiraliste pred ulazom nicim ne nagovjestava ono sto se sakriva niz padinu do koje vodi posljuncana staza. I onda.....prizor sa prve slike. Gledano odozgo kroz um prolazi jedna misao - gdje je Zabranjeni grad?

Slijedi setnja nizbrdo do velikog jezera koje je okruzeno ogromnim kipovima, patkama, paunovima...mir i tisina...iako vrt je pun, i svi vjerojatno razgovaraju, ali zamor se gubi u velicini ove oaze mira.

Ovdje mozete ostati cijeli dan, ima se sta vidjeti....Zlatni Buddha, zmajevi od ruzicastog mramora, terakotini vojnici, rucno obojani ...stotine njih posvuda svoje ponosno i casno, cekajuci da veliki car uskrsne i .... znate kako ide legenda, zar ne?

Ovdasnji vojnici, za razliku od idejnih originala, ne nose onu tuznu sivu boju, vec su im odijela ukrasena veselim bojama koje se stapaju sa okolinom, nemaju oruzje, tako da vise nalikuju na mislioce nego na ratnike.

" Ne vjeruj zato što je to mudrac rekao,
Ne vjeruj zato što je to uobičajeno mišljenje,
Ne vjeruj zato što je to zapisano,
Ne vjeruj zato što je to prorečeno,
Ne vjeruj zato što netko drugi to vjeruje,
Ali vjeruj sam onom što si sam prosudio da je istina."

Siddhartha Gautama Buddha

Ako krenete u setnju po sumskom puteljku, dobro gledajte medju zbunjem se sakrivaju vile i jednorozi, zmajevi, konji i kornjace...i sve prisutni veseli, lezeci i meditirajuci Buddha.

"Nema potrebe za hramovima i kompliciranim filozofijama. Naš vlastiti mozak i srce je naš hram; moja filozofija je ljubaznost." Dalai lama

Djeca veselo trckaraju okolo, neki zaljubljeni par ispruzio se u sjeni stabala, nadajuci se da ce uhvatiti trenutak mira, malo dalje malena obitelj na kariranom prekrivacu slaze lagani rucak. Sareni leptir znatizeljno leti u krugu.

Vrijeme je da se nesto prezalogaji..Pomislila sam da bi nesto lagano, uz rashladjeno bijelo vino, koje se ostalo hladiti u prenosivom frizideru u autu i bruskete sa gljivama bile idealan obrok u 14.30 na padinama brezuljka dok nas ova patka sumljicavo gleda iz prikrajka.

Potrebno je:

400 gr svijezih gljiva po izboru

2 veca crvena luka

timjan (samo listici)

1 rezanj cesnjaka

1 zlicica secera u prahu

ocat

malo putra

persin

Na maslinovom ulju prodinstati na kolutove narezani luk, listice timjana i cesnjak. Cesnjak ne treba cistiti od ljuske. Kada luk pozuti i omeksa, posuti secer u prahu i ostaviti da se karamelizira, lagano mjesajuci. Dodati na listice narezane gljive i na vrh noza putar. Kad gljive dobiju boju i ispari voda, dodati soli po zelji i octa/aceto balsamico - po ukusu. Ostavit da se prodinsta minutu dvije i ugasiti. Izvaditi cesnjak. Kruh tostirati i na njega posloziti gljive i karamelizirani luk. Po zelji dodati malo maslinovog ulja na vrh ili svijeze naribanog parmezana....

I za kraj mala mudrost - "Ja sam u formi. Okruglo je forma." Nepoznati autor

O muci po pivi i pozdrav Briselu

2011-05-31T05:13:00.000-07:00

Priznajem da mi je ovaj krug igrice "Ajme, koliko nas je..." pao teze nego bilo koji ranije. Ana je zadala pivu. Pivu nit pijem, nit je doma imam, nit je volim, nit je koristim.... Mogla sam ovaj mjesec i preskociti. Ali, eto, nisam. Zadnji je dan.

Jedino pivo koje mi je u zivotu pasalo, bilo je neko sa vocnim notama koje sam probala u Briselu. Uz dagnje i przene krumpirice. Ostalo bljak. Stoga sam odlucila da ovaj post ne bude posvecen pivi, vec Briselu. Jer Belgijanci za sebe kazu da imaju najbolje pivo na svijetu.

Posjetila sam ga, prvi puta, prije par godina, slucajno i neplanirano. Moram priznati da me se nije pretjerano dojmio. Vidno prljav, zapustenih zgrada i fasada, cak i u samom centru, tamo na nekoj turistickoj ruti. Ali zato se zna dobro prodati. Uvijek sam skidala kapu zemljama koje imaju relativno malo interesantnog za ponuditi, nisu nesto geografski ni klimatski rodjene pod sretnom zemljom - al zato ono malo sto imaju, prodaju na najvisem nivou. Takav je prvi dojam na mene ostavio - multikulturalni Brisel.

Da nije glavni grad EU i da nema tako dobru cokoladu i vafle...ne znam sto bi od njega bilo....u turistickom smislu naravno.

Najuzurbanije je na glavnom gradskom trgu - Grand Place. Tu mozete popiti kavu, nesto prezalogajiti, kupiti slike ulicnih zabavljaca. Prekrasno uredjen. Cvijece visi na sve strane, a kad se pojavi toliko zeljeno sunce - sve postane veselo. Okruzuju ga mnogobrojni ducani cokolade - Leonidas, Neuhaus, Godiva... - mini obrti za izradu paprenjaka, i luksuzni ducani koji nude tapiseriju i prekrasne cipkane stoljnjake. Pojedini ducani nude vikendom obilazak svojih coko radionica, gdje uz relativno pristoju cijenu mozete napraviti svoje ruzice, skoljke ili autice od cokolade.

Brisel je takodje i centar crtanog stripa. Tintin i prijatelji, Lucky Luc i Talicni Tom, Asterix...svatko od njih ima svojim likom oslikane fasade. Nazalost, ne mogu pronaci fotke....ne znam gdje su nestale, pa u zamjenu nudim link...

Cini mi se da Belgijanci imaju neki fetis na crtane filmove i stripove, jer nigdje drugdje nisam vidjela toliko ducana koji su specijalizirani za stripove i figurice junaka crtanih filmova.

Druga turisticka atrakcija je Manneken Pis, nedaleko od Grand Place, broncani kipic nekog klinca koji piski u fontanu, a presvlace ga u razne odore tijekom godine, ovisno o prazniku i sl...aha....nisam ga slikala iz principa - jer ga svi slikaju, a ja ne kuzim foru.

Ukoliko volite Art Noveau, obavezno otidjite u Horta Museum, ali budite pametniji od mene i otidjite taksijem. Ja sam se naime, pouzdala u objasnjenje turistickog vodica u ruci, pa sam par sati bauljala po sumnjivim cetvrtima Brisela, dok mi napokon neki Turcin nije objasnio kuda ici. Victor Horta jedan je od osnivaca samog pravca, a muzej je kuca koju je on dizajnirao i izgradio za sebe. Za ljubitelje Art Noveau-a - poslastica. Jedina zamjerka, sjecam se, bila mi je sto je ducan u sklopu muzeja sramotno siromasan. Nekoliko knjiga, poster - dva, mozda neka salica ...

I na kraju - znajte, da u Briselu mozete probati tamosnje pivo vocnih nota, Brussels Gueuze - jedino koje se meni u zivotu dopalo i nekom od lokalnih barova veselih naziva: La Mort Subite, Le Cerceuil (ljes) ... veselo, uvrnuti humor....

I sad, na kraju, evo, moja ulaznica za ovomjesecnu igricu... - kruh sa pivom i orasima -

Potrebno je:

500 gr brasna

1 jusna zlica kvasca

25 gr svijezeg kvasca

2 dcl pive

100 gr secera

60 gr omeksanog maslaca

3 jaja

150 gr oraha

1 zlicica soli

Odvojiti 100 gr brasna i primjesati mu zlicu kvasca. Svijezi kvasac rastopite u malo mlake vode. Pomjesati dvije smijese i izradite prstima uz dodavanje malo pive. Kad se dobije homoglena smjesa, ostaviti da odlezi cca 15 min. Dodati ostatak brasna i dobro izraditi. Dodati secer, maslac, jaja i ostatak pive i sol. Ostaviti da se dize. Kad se volumen udvostrucio, sitno nasjeckati orahe i dodati ih tijestu. Formirati male loptice, pobrasniti i ostaviti da se jos dizu. Zarezati malo po povrsini i staviti da se peku u predhodno zagrijanoj pecnici - 160C - oko 30 min.

O zavodjenju kroz jagode na vezirski nacin

2011-05-29T06:47:00.000-07:00

Jagode....crvene...prepune crvenog nektara koji bezobrzno klizi niz ugao usne i nestasno pada na vrat. Gotovo bogohulno bi bilo snazno zatvoriti pest i pustiti crvene kapi da pobjegnu kroz malene pukotine izmedju prsti.

U ovo doba kada izviru sa svih strana, svako iole imena vrijedno zavodjenje, kao krunu svoje intimne orgije zahtijeva - desert od jagode. O ono doba kada jos mirisom pokusavamo odluciti da li je muskarac ispred nas paznje vrijedan, svaka postena ljubavnica priskrbit ce si zdijelu crvenih, mirisljavih jagoda. U vrijeme kada je butelja vec ispijena, a fizicka glad zadovoljena laganim millefeuille aux vegetable, predlazem vam sorbet od jagoda i mente. Menta ce osvijeziti nepce i odagnati ostatke neugodnih mirisa, a jagode....one ce svojim bradavicastim oblikom, nadajmo se, mastovitog ljubavnika orabriti da svoje umijece nastavi u pravcu u kojem zelite.

U vrijeme moj boravka u Sa, pronasla sam vrlo zanimljivu knjizicu "Ljubavnoga vrta cari" - Shaikh al Nafzawi, te cu vam ovom prilikom predstaviti neka zapazanja pisca u obracanju velikom Veziru.

O zenama dostojnima hvale kaze: " Da bi se svidjela i mogla pobuditi ljubav muskarca i razbuktati njihovu zelju, zena treba da ima savrseno tijelo bez i najmanje mane i treba da bude obla i punasna, a uz to i zivahna i vesele naravi...." (znaci, anoreksicarke i cijelodnevne gundjavice ni onda nisu bile in).

O odnosu kaze: " Znaj, o Veziru, ako zeliks obljubiti zenu, da joj ne smijes prici puna trbuha, opterecena jelom i picem, jer ti odnos nece biti ugodan niti je to dobro po zdravlje....
....A prije no sto priones da legnes sa zenom, ti je uzbudi ljubavnom predigrom, kako bi vam odnos oboma zavrsio potpunim zadovoljenjem. Zato ces dobro uciniti ako se malo poigras s njom prije no sto se potpuno sjedinis s njom. A mozes je uzbuditi tako da joj ljubis obraze, usne, dojke. I ljubi joj pupak i bokove i njezno miluj bedrima...ne zanemaruj nijedan dio tijela..."

Malo kasnije nastavlja: " Zena je nalik na plod koji ne daje svoju slast dok ga dobro ne protrljas rukama. Sjeti se samo bosiljka. Ako ga dobro ne zagrijes i na protares medju prtima , nece siriti nikakva mirisa...."

I tako uzduz i poprijeko, od poglavlja o muskaracima dostojih hvale, pa do poglavlja o jelima i sredstvima sto poticu ljubavni zar.... sa zakljuckom: " I tako su su svi bili sretni i zadovoljni, i svi su ostali zivjeti u princezinoj palaci, prepustajuci se radostima i uzicima...."

Za Sorbet od jagode i mente potrebno je:

1/2 kile jagoda

1 dcl vode

60 dkg fruktoze/vocnog secera

5-6 listica mente

Zagrijati vodu i secer, te kad zakipi preliti preko narezanih jagoda. U mikseru dobro izmiksati jagode i prebaciti u dublju posudu. Ostaviti u zamrzivacu uz povremeno mjesanje da se ne bi stvorilo inje na povrsini. Posluziti iza 23:00 sata...

O jutru na uscu rijeke i caldeirada de bacalhau

2011-05-25T06:48:00.000-07:00

Ne znam da li sam vec negdje napisala, no nije bas ni bitno, ja zivim na uscu rijeke Tejo u more, odnosno u Atlantski ocean. Rijeka je smedje boje radi mulja i pjescanih obala, a ne radi pretjerane zagadjenosti. Ipak prije 50-tak godina njome su plivali delfini, danas ih nazalost nema.

Preko rijeke Tejo propinju se dva mosta koji spajaju juzu obalu predgradja Lisabona sa glavnom, sjevernom.

Jedan most napravljen je 1966. godine i dobio je ime po tadasnjem "sefu" drzave Antoniu Salazar-u (uvijek me njegovo ime asocira na Salazar-a Slytherin-a). Danas se tako naravno ne zove, jer i Portugalci prolaze svoju fazu negacije proslosti. Danas se taj most zove 25.Abril u cast poslijednje revolucije na ovim prostorima.

Drugi, veci most, napravljen je u vrijeme odrzavanja Expo-a 1998. godine, dug je 12.4 km i zove se Ponte Vasco da Gama.

U vodama koje protjecu ispod ta dva mosta odvija se zivopisan svakodnevni zivot rijecnih ribara. Ovisno o dobu godine love se orade, bas, cipoli, jegulje, ali i velike ribe poput corvine (nazalost nemam pojma kako se to zove na hr) koje dosezu i do 25 kg na ovom podrucju.

U jutarnjim satima posebno je lijepo uz rijeku. U one mirne dane, kad se sunce lijeno ljeskari na malim valovima, volim prosetati i zaviriti u barke koje se vracaju iz nocnog ribolova.

Na rijeci ima svega, od turistckog jedrenjaka - ponosa i dike mjesta, mocnih glisera u ljetnim mjesecima, pa do malih i velikih ribarica. U jutarnjim satima svi uredno, poput vojnika stoje uparkirani cekajuci novi izlazak.

Ulovljena riba najcesce se prodaje vlasnicima restorana, izbor na trznici, nazalost je sumnjiv. Priznajem da nikad nisam na lokalnoj trznici kupila ribu. Jelo koje se cesto nudi u restoranima je - Caldeirada de peixe - odnosno Caldeirada od ribe. Caldeirada je jelo tipa fispaprikas, nastala na dokovima i tavernama Lisabona, a ne u sofisticiranim restoranima. Honest food sto bi rekli Ameri. Radi se od masnije ribe ili lignji, a posluzuje se sa preprzenim kruhom. Vrlo je jednostavna za napraviti, gotova za pola sata i mirisi fino. Tip caldeirade ovisi o zoni Portugala, negdje se dodaje i kobasica, drugdje dagnje....ili bilo sta iz mora.

Potrebno je:

800 gr ribe - ja sam koristila bakalar

1 zelena svijeza paprika

1/2 crvene svijeze paprike

3 veca paradajza

1 luk

lovorov list

3 cesna cesnjaka

1 mrkva

3 veca krumpira

1 dcl maslinovog ulja

2 dcl bijelog vina

sol i papar

persin

Ribu narezati na komade. U mom slucaju bio je predhodno namocen bakalar. Na maslinovom ulju zazutiti na krugove narezan luk i usitnjeni cesnjak. Dodati lovorov list, na trake narezanu papriku, na kolutove mrkvu, vezicu persina i ostaviti da se prodinsta 10-tak minuta. U medjuvremenu oguliti paradajz i narezati ga na kocke. Dodati paprici. Prodinstati jos malo i dodati narezanu ribu. Podliti vinom i ostaviti da se kuha. Kad riba omeksa, dodati na kolutove narezan krumpir. Ukoliko je potrebno dodati malo vode. Kada je krumpir mekan narezati svijezi korijander i posuti ga prije posluzivanja. Kruh po zelji preprziti na malo ulja i posluziti sa caldeiradom.

O ukrasnim plocicama...i bola de presunto

2011-05-23T04:27:00.000-07:00

Azulejos – i su oslikane keramicke plocice koje u Portugalu krase svaku stariju gradjevinu. Nastale su u 16. stoljecu dok su ovdje prolazili Arapi i sirili svoju kulturu i tradiciju. U pocetku se domaca proizvodnja zasnivala na bijelo-plavim motivima da bi kasnije uvela i ostale boje. Kada sam prvi puta vidjela te plocice, pomislila sam da su Holandjani napravili odlican posao kad su Portugalcima uspjeli prodati toliku kolicinu. Istina je naravno totalno drugacija i upravo su Portugalci trgovinom prosirili ovaj nacin ukrasavanja na ostale zemlje…tko bi rekao…u 18. st niti jedna zemlja nije proizvodila toliku kolicinu plocica kao Portugal.

Ukrasavalo se sve…od fasada, do unutrasnjosti crkava, palaca, vrtova, okna prozora. Na dvorovima su prikazivane cijele price iz lova, dolaska kralja u luku ili nekog drugog vaznijeg dogadjaja. U 18. st. azulejo ulazi u crkve, stepenista i vrtove palaca. Prikazuje se gotovo sve, od zivota svetaca, mitologije do gradjanskih tema i La Fontaine - ovih basni. Osim edukativnog karaktera, plocice postaju odlicna izolacija od vlage.

Danas vise nije u modi oblaciti kuce, narocito ne vlaste u keramicke plocice, a oni koji su to napravili krajem 70-tih pod utjecajem teskog socijalizma, danas izgledaju – otuzno. Nema one razigranosti i palete boja koja je postojala u doba kolonijalizma dok je Portugal vladao polovinom svijeta. Ove su nekako tuzne i jednobojne…sive ili smedje…

Lisabon posjeduje nevjerojatnu kolicinu napustenih zgrada. Zakon je u potpunosti nedorecen, tako da vrlo cesto stare palace postaju skloniste beskucnika i narkomana. Nekada ponos i dika stanara, danasnje stanje fasade prikazuje svu bijedu i tugu drustva. Na Feira da ladra mozete za 5-10 eura, ovisno o kvaliteti i raritetu kupiti originalni azulejo iz 18. ili 19. st., koji je netko pod okriljem noci skinuo sa neke polunapustene zgrade.

Ako ponesete takav jedan azulejo kao uspomenu na boravak u Lisabonu, mozete ga ugraditi u zid svojeg dnevnog boravka ili koristiti kao podmetac na stolu, na koji cete staviti vrucu Bola de presunto.

Potrebno je:

4 jaja

2 salice brasna

1/2 salice otopljenog putra

1 salica mlijeka

1 zlicica praska za pecivo

200 gr prsuta

sol

Kalup u kojem ce se bola peci namazati putrom/margarinom i pobrasniti. Zutanjke umutiti sa brasnom, solju, praskom za pecivo, mlijekom i otopljenim putrom. Kada je masa homogena dodati bjelanjke istucene u snjeg. Lagano umutiti da se snjeg ne raspadne. Sasuti polovicu smjese u kalup i na njega poslagati prsut. Rasporediti ostatak smjese po povrsini. Peci u predhodno zagrijanoj pecnici na 180C oko 45 min.

*Osim prsuta moze se koristiti kombinacija bilo koje kobase, kuhane piletine, ostatka mesa od jucer. Samo je potrebno meso narezati na manje komade.

Ova kolicina je dovoljna za 4 ljudi, a mjera salice je 250 ml.

O toplotnim udarima i idemo na plazu...salata od graha i tune

2011-05-18T03:22:00.000-07:00

Prosli su tjedan obiljezile ljetne vrucine i rigor mortis mog kompjutera. Ne znam koje od te dvije situacije me vise istraumatizirao. Ovaj tjedan pada kisa i komp je spasen, zajedno sa svime sto je u njemu bilo + jos par novih programa za obradu fotografija. Sada slijedi studiozno proucavanje nove igracke...

Sto se sunca i toplotnih udara tice, Portugalci vade rucnike iz ormara cim temperatura skoci iznad 20C i preko vikenda pravac na neku od pjescanih placa u okolici Lisabona. More naravno nije za kupanje, ipak ovdje caruje Atlanski ocean i u ovo vrijeme temperatura ne prelazi 15C.

Lijepo je setati bosonog uz obalu koju oplahuju divlji valovi, donoseci male skoljke i racice koji izbezumljeno pokusavaju pronaci put natrag ka koljevci zivota - moru.

I tako, kada ogladnite u dobrom drustvu, mozete posjetiti neki od obliznjih restorana, a mozete i pripremiti jednostavan piknik uz more...za tu priliku, predlazem vam: salada de feijao frade com atum ili salata od graha i tunjevine. Jednostavan i zasitan obrok koji uz neki fini kruh i laganini vino pomaze da izdrzite do vecere...

Potrebno je:

400 gr kuhanog graha

1 limenka tunjevine

1 luk

2 jaja

persin

sol

maslinovo ulje

ocat

Koristila sam grah iz staklenke, da ne gubim vrijeme i da se ne dunstam u vrucoj kuhinji. Dakle, luk sitno narezati, kao i persin. Pomijestati ostale sastojke, skuhati tvrdo kuhana jaja i zaciniti po zelji. Spakirati u termo torbu i pravac na plazu....

O Fincima i Portugalcima i grasku sa posiranim jajem

2011-05-09T05:49:00.000-07:00

Vec sam u nekoliko navrata rekla da je Pt pred bankrotom. Ono sto se dogadjalo Grckoj prije godinu dana - sada se dogadja pred portugalskim vratima. Hoce li FMI uci sa lovom i sta to konkretno znaci za obicnog covjeka - nikome jos nije do kraja jasno. U trenutku kada se zica na sve strane, zicalo se i od Finske. Taman u vrijeme tamosnjih izbora, sto je rezultiralo dodatnom politickom propagandom koje su koristile neke kontra nastrojene stranke. U prvom redu tzv. "ekstremna desnica" koja je na izborima pozela povijesni uspijeh....I Finci su glasno rekli - ne pada nam napamet podrzavati brod koji tone kad imamo i mi dovoljno svojih problema. Taj negativan stav Finaca spram Portugalaca, ovdje je izazvao nevidjene reakcije. Portugalci su, naime, vrlo ponosan narod i iako samo tonu u zadnjih 10 godina, nedo Bog da im to netko otvoreno na EU pozornici kaze da ne znaju sa novcem.

Bilo kako bilo, nakon mjesec dana puhanja, uzdisanja i zalopojke nad cinjenicom da ih Finci ne vole, Portugalci izradjuju video pod naslovom: "Sto Finci trebaju znati o Portugalu" i prikazuju ga u sklopu konferencije "Globalni izazovi, lokalni odgovori" u Estorilu. Edukativan video svakako. Da si popunimo rupe u znanju iz opce kulture. A dobro i dodje onima koji se prijavljuju na "Milijunasa". Ali u ovom kontekstu, meni, kao liku bez nacionalnog ponosa koji bi me kocio da vidim bez mrene na ocima, taj video izgleda kao - naljutio se mali Ivica, i sad ce on pokazati tko je bio njegov predak....

Da ne rezem dalje granu na kojoj sjedim...evo nekih detalja, da vam popunim rupe u znanju.

Ako vas zanima sto su jos izmislili, poklonili i gdje su prije 500 godina vladali Portugalci - klikajte na naslov videa.

Portugalci su jedna od najstarijih nacija u Europi
Portugalci su izmislili morski kompas, top, latinsko jedro i pre paid karice za mobilni
Arigato (jap.hvala) je portugalska rijec
1751. g. - abolicija ropstva
Napoleon je pokusao osvojiti Portugal - 3 puta - bezuspijesno
Caj je na engleski dvor donijela portugalska princeza Catarina de Bragança kao dio miraza
Portugalci su donijeli ljute papricice u Indiju - bez njih nista od curry-a
Najstarija knjizara na svijetu je u - Portugalu
James Bond je nastao u Estrorilu

A za portugalski rucak....je: ervilhas com chouriço e ovo escalfado - grasak sa kobasicom i posiranim jajem

Potrebno je:

kobasica malo ljuca

1 manji luk

1 rezanj cesnjaka

maslinovo ulje

400 gr graska

persin

sol

jaja

Luk sitno narezati i zazutiti na maslinovom ulju. Dodati na 1/4 narezanu kobasicu (ja sam ubacila i malo dimljene pancete). Prodinstati na kratko. Dodati nasjeckani cesnjak i primijesati. Kada zamirisi cesnjak dodati grasak (bio je smrznuti u mom slucaju) i podliti sa oko 500 dcl vode tople. Poklopiti da se pirja. Kad grasak omeksa, i vecina vode ispari, kuhacom napraviti udubine i u njih saspite jaje. Kuhati dok bjelanjak ne pobijeli, a zutanjak ostane mekan. Servirati odmah, uz dodatak malo crvene paprike - po zelji.