Cohenu, ne di Capriu, da Vinciu ili Nimoy-u....
Suzanne sam cula prvi puta sa nekih 14-15 godina. Sjecam se da je mama imala plocu u sepia tonovima sa Cohenom u prvom planu. I sjecam se da me je taj duboki muski glas odmah osvojio. Kao i milijune drugih fanova. Od tada pa do danasnjih dana Cohen je za mene bio i ostao glas koji se slusa uz dobro vino, salicu caja prije spavanja il jednostavno u nekoj prometnoj guzvi dok cekam da se upali zeleno na raskrscu, pa da krenem. Uvijek osim u kisno jutro, jer me sama kisa dovoljno baca u melankoniju, pa mi ne treba jos i ovaj vremesni "starac".
Ove sam godine odlucila otici na koncert, pa makar zabe padale, makar mi dijete imalo kozice, makar mi izrasli rogovi na glavi - i nisam pozalila.
Vise od tri sata izvrsne muzike...tri sata u koja tesko da se moze staviti citav zivotni opus, no jos uvijek dovoljno da izadjem u jedan iza ponoci sa velikim smjeskom na licu i pozitivnom vibrom.
Ovo je bio treci koncert Leonarda Cohena u Lisabonu, a ja se nekako ne mogu oteti dojmu da ce proci jos puno mjeseci prije no sto ga zivot opet donese u ovaj kraj. Zato mi je posebno drago da sam u prosli petak bila i ja dio publike koja je na nogama provela vece, pjevajuci zajedno sa njim. Izbor od 29 pjesama, tri izlaska na bis i jedna pauza od 15 minuta....za covjeka od 76 godina...wowowowowowowow. Ozvucenje je bilo izvrsno, svjetlo koje se pretakalo po barsunastim zavjesama fenomenalno kordinirano i u skladu sa pjesmom koju je pjevao. Sve u sluzbi njegovog velicanstva "with the golden voice". Jednu od mojih omiljenih pjesama "Because of" nazalost nije pjevao...ne znam zasto. Ali zato je tu bila i Suzanne, Gipsy wife, I'm your man, First we take Manhattan, So long Marienne, Partisans, Boogie Street....ah, Boggie Street u izvedbi fenomenalne Sharon Robinson...da se najezis. I naravno Javier Mas na svojoj 12 zicanoj gitari.
Sta jos reci...osim, zahvalna sto sam imala prilike potrositi 3 sata svog zivota u ovoj glazbenoj bajci.
