nedjelja, 13. veljače 2011.

O vikontu, markizi i popodnevnom caju...


Vikont: Često se pitam kako ste uspeli da postanete takva.

Markiza: Nisam imala izbora, zar ne? Ja sam žena. Žene moraju biti daleko sposobnije od muškaraca. Možete uništiti naš ugled i naše živote sa svega par odabranih reči. I onda, naravno da sam morala izmisliti ne samo sebe... nego i načine za izlaz o kojima niko pre nije ni razmišljao. I uspela sam zato što sam oduvek znala da sam rođena da dominiram vašim polom i osvetim moj.
Kada sam ušla u društvo, bilo mi je 15 godina. Znala sam da mi je uloga, na koju sam bila osuđena prvenstveno da ćutim i činim ono što mi je rečeno, dala savršenu priliku da slušam i posmatram. Ne ono što bi mi ljudi rekli...već sve ono što bi pokušali prikriti.
Uvežbavala sam odstojanje. Naučila sam kako da izgledam veselo dok bih ispod stola štipala ruke do bola. Postala sam... majstor obmane. Nisam žudila za zabavom već za znanjem. Savetovala sam se s najstrožim moralistima o tome kako se ponašati. Filozofima, da bih znala šta misliti. Čak i romanopiscima, ne bih li otkrila šta sebi mogu dopustiti. Na kraju sam sve to pomešala u jedno vrlo jednostavno načelo... pobedi ili umri.

Vikont: Vi ste, dakle, nepogrešivi?

Markiza: Ako želim muškarca, imam ga. Ali ako želi da se hvali, otkriće da ne može. To je cela priča.

Vikont: Bila je to i naša priča?

Markiza: Želela sam vas pre nego što smo se uopšte upoznali. Moje samopoštovanje je to zahtevalo. Kada ste počeli sa udvaranjem, tako sam vas želela. To je ujedno bio i jedini put kada je požuda
bila jača od mene.







Madaleine sa narancom i ruzmarinom

100 gr putra / margarina
100 gr secera u prahu
2 jaja
200 gr brasna
1 naranca
1 jusna zlica usitnjenog ruzmarina
prasak za pecivo


Za preljev:

1 dcl vode
1 manja naranca
prstohvat ruzmarina
2 jusne zlice secera



Umutiti bjelanjke u snijeg. Umjesati putar i secer da postane kremast. Dodati sastruganu koricu narance i zutanjke jedno po jedno. Dodati prosijano brasno u koji ste umjesali prasak za pecivo i zlicu nasjeckanog ruzmarina. Na kraju lagano drvenom kuhacom dodati snijeg od bjelanjaka. Puniti kalupe, ali ne do vrha i smjestiti u zagrijanu pecnicu 180C na cca 30 min.

Ukuhati serbet od vode, nasitno narezane narance i secera. Pri kraju dodati ruzmarin, da serbet dobije miris. Procijediti. Kad su madeleine gotove, jos vruce jednu po jednu preliti zlicicom serbeta.




ponedjeljak, 7. veljače 2011.

O predgradju Lisabona ili gdje se uputiti za vikend

Odmah, na pocetku, u ovom javljanju nema recepta.
Slijedi jednostavno izvjestavanje o uzivanju kad napokon dodje sunce.

O da, doslo je napokon, vikend lijep, suncan, cijelih 17 C, temperatura koja mami na obalu.




Cascais je gradic na obalama Atlanskog oceana, udaljen od Lisabona 30-tak kilometara. Ukoliko dolazite organizirano, sigurno je da ce vam posjet Cascais-u biti jedn od fakutativnih izleta. A ako ne, sjednite na vlak koji iz centra Lisabona vozi ka zapadu i za pola sata, sidjite u Cascais-u. Jednostavno i nema straha da cete se izgubiti. A ako se ipak pogubite i noc vas zatekne uspavane na nekoj plazi - vratite se taksijem...cca...30-tak eura.






Cascais je gradic koji je svoju popularnost medju pukom dobio onoga dana kad se kraljevska obitelj spustila na jednu od 17 plaza u ljetnim mjesecima, te tako odredila njegovu sudbinu. Sudbinu gradica u kojem stanuju svi oni koji nesto znace, ili bi takav dojam zeljeli ostaviti. Pomalo snobovski, pomalo pompozno nagurali su svoje vile i palace uz samu obalu, a oni koji bi se rado sakrili od znatizeljnih pogleda, svoje su palace sakrili unutar visokih ograda. Stranci u prolazu, diplomati na odsluzenju trogodisnjeg zadatka, surferi u potrazi za velikim valovima, lovci na jastoge...i mi...slucajni prolaznici - svi smo dobrodosli.




Da se kojim slucajem kraljevska obitelj odlucila tog sudbonosnog dana uputiti negdje drugdje, Cascais bi mozda danas bio jos jedan u nizu ribarskih gradica, kakav je i do tada bilo. Plaza prepunih skoljaka i ostataka dagnji po kojemu je i dobio ime - "casca" - kora, oklop u ovom slucaju od dagnji. Ili pak gradic poznat po obrambenoj utvrdi iz doba nemilosrdnih i lukavih gusara koji su svoj plijen trazili u njegovim lucicama. Volim tu i tamo otici u Cascias, svidjaju mi se sarene brodice koje cekaju noc i svoje vlasnike - da isplove duboko u noc i da se u praskozorje vrate kosara punih morskih plodova sa rubnih djelova Atlanskog ocena.





Bilo kako bilo, danas Cascais slovi za mjesto mondenog okupljanja. Nesto poput Opatije. Tijekom cijele godine u njemu odsjedaju imucniji turisti, a posebno je popularan medju Britancima, koji su u njemu pronasli svoj novi dom, sklanjajuci se od engleskih kisa i depresivnog vremena koje im domovina nudi. Zato danas kada dodjete u Cascais imate osjecaj da ste u nekom gradicu na jugu Cornwalla. Ulice pune pub-ova, engleskih obiljezja i zastava. Malo dalje na nekom svjetioniku mozda ipak ugledate i portugalsku zastavu, tek toliko da vas vrati u stvarnost i na pravi meridijan.






Restorani kao i svugdje u svijetu mame svojim poznavanjem stranih jezika, nudeci ponajprije morske specijalite, ali i tradicionalnu portugalsku kuhinju. Cijene su nesto vise nego na drugim mjestima - ali, zaboga, u Cascais-u ste. Sto biste svakako trebali probati, tu il negdje drugdje, za vrijeme svog boravka.... Bachalau com natas / bakalar sa vrhnjem / ili neko drugo od 365 jela sa bakalarom. Arroz de pato / riza sa pacetinom/. Açorda de camarao / jelo do natopljenog kruha, cesnjaka, maslinovog ulja i skampi /. Carne a porco alentejana / svinjetina sa vongolama i przenim krumpiricima/...i tako dalje i tako dalje. Ja vam preporucam da ako dolazite u Portugal, zaboravite na dijete, odricanja i samokontrolu, da vam se ne bi dogodilo da kao Isabela Allende u Afroditi zapocinjete prepricavanje svojih dogodovstina recenicom: "Kajem se zbog svojih dijeta, slasnih jela odbacenih zbog tastine...."





U zabitim ulicicama Cascaisa, ako posjedujete istrazivacki duh i relativno kvalitetnu obucu, mozete pronaci i male, sakrivene radnje koje prodaju visokokvalitetna portugalska vina, likere i rekvizite sa kojima se po povratku kuci mozete praviti vazni pred prijateljima. Ili pak, ako ste zaljubljenik u vojnu memorabiliju i imate dublji dzep - neki od ducana sumljivog mirisa i na prvi pogled - izgleda, postat ce vas mali raj.










I onda negdje oko 19 sati postaje hladno. Sunce zalazi, a rijeke setaca, pretvaraju se u rijeku automobila koja polako napusta mjesto zlocina. Jos jedna subota je iza nas. Dovidjenja Cascais, do nekog novog susreta - ate a proxima!







Posted by Picasa

petak, 4. veljače 2011.

O Izraelu, glistama i humusu



Moje putovanje u Svetu zemlju, tamo neke godine, krenulo je naopacke...skroz. Na aerodromu overbooking, grupe izraelaca vracaju se sa odmora kuci. Ne mogu vjerovati da cu izvisiti nakon toliko mjeseci priprema....prijateljsko lice na check in-u rukom mi daje znak da dodjem malo blize.

- Cuj, nemamo vise mjesta u ekonomskoj klasi, stavit cu te u poslovnu, al mi moras donijeti nesto posebno iz Izraela.

- Ak je legalno, samo reci - mada vec si mislim u sta cu se morati uvalit

- Donesi mi teglicu humusa

- OK, dogovoreno - odahnuce....


Da nisam prije par tjedana saznala da humus nije samo ono sto kalifornijske gliste ostavlju iza sebe, vjerojatno bi mu se zahvalila na ponudjenoj usluzi. A saznala sam ovako. Jedan od mojih tadasnjih gostiju, polu ortodoksni zidov, kojemu se nikako nije svidjela nasa mediteranska kuhinja..tj. ono sto se tada moglo naci u ponudi restorana visoko razvikanog grada na jugu jadranske obale, jedne me veceri pitao - gdje mogu pojesti humus?

Znate onu scenu u filmu koja traje dvije tri cetiri sekunde kad glumac nije siguran dal je dobro cuo, shvatio, jer zajebancija i ozbiljno. Tako i ja. Naime, jedan se moj clan obitelji svojedobno bavio uzgojem kalifornijskih glista koje proizvode high class dzubrivo - zvano humus.

Po ozbiljnom izrazu lica doticnog gospodina, shvatila sam da je mrtvo ozbiljan i da je to ocito nesto sto se jede. Soric, nemamo humusa na ovom kraju svijeta. Kasnije toga dana sam uhvatila jednu jako simpa udovicu pod ruku i prisapnula joj u uho - what the hell you eat that is called hummus???


I tako sam se ukrcala u avion, gospodski, prva, u poslovnu klasu....Zanimljivo je da kad si u poslovnoj klasi mozes maltene trazit da dubis na glavi i stjuardesa ce ti reci ok uz osmijeh. Naravno ako ne ugrozavas druge putnike. Tako sam ja uz najlijepsi osmijeh koji sam mogla izvuci u 2 ujutro, uz treptaj okica, pitala stjuarta (naravno!!!!!), jel bi ja mogla malo do pilotske kabine u razgledavanje. Naravno prije 11/9. Naravno da bih...izvolte...

I tako sat za satom, bla bla bla...sa pilotom i kopilotom, ugodno smjestena u pilotskoj kabini. Sat je pokazivao da se blizimo vremenu za slijetanje.

- Idem ja natrag, uskoro ce slijetanje jel da?
- A ako ste nam do sad pravili drustvo, mozete i u slijetanju..... - ah, sarmantnog li odgovora


I tako sam ostala i prisustvovala najlijepsem, najjedinstvenijem i najwowowowowow slijetanju u svojem zivotu. Praskozorje puca, sunce proviruje tamo na liniji izmedju sna i jave, a iz moje perspektive vidi se da je Zemlja okrugla. Svijetla grada koji se tek budi svojim zutim treprajem pozdravljaju avione koji slijecu. Dolazimo sa mora. Tamno je, al mirno. Sunce na krajnjoj tocci, zatim siluete grada, svijetla i more bez kraja. Wowowowowowow. Jedan od onih zen trenutaka u zivotu koji se trudite upiti u sve pore svoga bica, u nadi da kad zatreba, iz njih mozete izvuci taj osjecaj savrsenstva i mira. Tel Aviv here I come.


Planirala sam ostati mjesec dana. A viza mi je vazila 3 tjedna. Na avio karti povratak oznacen za 4. Ah, sta je tu je. Vidjet cemo kad dodje vrijeme za povratak. Viza se inace dobijala uzasno tesko ako si individualac, i ako ne ides preko neke turisticke agencije. Uglavnom, moja misija nije bila striktno vezana za posjet Jeruzalemu, Maslinskoj gori i svemu onom sto nude hodocasnicke ture katolickog svijeta. A ne, ja sam zeljela vidjeti kako zive ortodoksni zidovi, gdje su njihova sveta mjesta, kako zive zene....i sve ono sto mi se cinilo toliko egzoticno dok sam gledala "Fiddler on the roof". Zeljela sam dozivjeti Sabbath, shvatiti sto je kosher i probati humus!!!!!!


Na aerodromu su me docekala prijateljska lica, dragi ljudi koji ce mi biti domacini slijedecih mjesec dana. Neka avantura pocne. I pocela je i bila je. Puna nevjerojane slucajnosti il mozda unaprijed odredjenih situacija koje sam morala proci. Al o njima drugi puta. Trajalo bi previse za jedan post.


Stoga prvo humus, koji nije nus proizvod kalifornijskih glista!

Humus sam probala nedugo nakon dolaska, u jednom usputnom restoranu, naoko sumnjivog izgleda u predgradju gradica po imenu Safed, centru misticizma i kabale. I bila je to ljubav na prvi pogled. Ne znam, mozda da su mi ponudili i suhi palmin list meni bi bilo super, jer stvarno sam se osjecala kao kod kuce.




Dakle za humus nam je potrebno:


400 gr slanutka

4-5 cesnjaka

sol

sok od 1 limuna

4 pune kafene zlicice tahine

tobasco umak po zelji



Ja sam koristila unaprijed skuhani slanutak, koji sam ubacila u mikser, dodala sitno, sitno narezan cesnjak, limunov sok, sol, tahine i malo tobasco umaka, jer volim da je okus jak. Miksala kojih 5 minuta da se sve dobro sjedini. I to je to. Za ukras se stavlja malo maslinovog ulja, te se posluzuje sa maslinama i pita pogacama...i jede se rukama naravno....






I za kraj Lechaim!