O jeseni

Shvatih danas da bi se trebala sluzbeno pozdraviti sa ljetom iako mi temperatura zraka govori drugacije…

Od jeseni sam vec digla ruke, jer ona nikako da dodje. No svejedno negdje u ovo doba godine cesto mi se u sjecanje dosulja Andriceva recenica.. ”Ali kad pocne da se skracuje sunceva staza i lisce biva redje, a na jasnoj kori drveta ukaze se munjevita veverica koja vec menja dlaku, prividjenje pocinje da se gubi i bledi….”. Kad dodje jesen, barem ona kalendarska, ja dozivam u sjecanje mirise i glasove jedne daleke meni drage zemlje…lagane kapi kise, prohladni vjetar koji se kradom usuljao sa planine i miris cimeta, klincica i przene kafe koji mami slucajnog prolaznika da krene za njim.

Kasni je oktobar, sest sati popodne i zaucao je ezan sa Begove, vjetar nosi u zrak otpalo lisce, u plitkim virovima Miljacke razigrano se igra jedna odbjegla, crvena lopta, pale se ulicna svijetla…i sve je u smiraju.

Stojim ispred Bascarsijske dzamije, na lijevo mi Sebilj, na desno burekdzinica sa najboljim ustipcim i kajmakom na svijetu.

Sjedamo i porucujemo dvije porcije i tri caja od nane. Zasticena od kise koja rominja, promatram svijet koji prolazi pored mene i razmisljam zasto mi je sve ovo toliko poznato i drago, toliko “moje” iako sam tek stigla. Trazim se po proslim zivotima i pustam da me Carsija svojim barsunastim dlanom privuce blize u svoj zagrljaj.

- Daj marku, imas marku? – kaze mi malo cigance, seretski se smijuci, i vec u slijedecem trenutku nestaje u guzvi, zvacuci jedan topli ustipak punjen kajmakom.

To je moje sjecanje savrsene jeseni, jedan trenutak na uzurbanom putovanju kroz zivot , jedna usputna stanica na koju me doveo “prst sudbine” il mozda dobro razradjeni plan mastovitog kreatora mog zivota… Ne znam, al nije ni bitno.

Oprastam se od ljeta…

I pozdravljam zimu…

Jer jesen ionako postoji samo u mom zen trenutku…