petak, 30. prosinca 2011.

O ljubavi konkubine i martini sa litchijem




Proljetni se sjeverac njezno provlacio kroz svilene zavjese boje meda. U kutu odaje Yung Guifei, careva najdraza konkubina veselo je prebirala po zicama zhenga. U ovo doba godine zivot u palaci postajao je dinamicniji, oslobadjajuci se one zimske samodopadnosti i zatvorenosti. Dani su obilovali suncem, ptice sarenog perja veselo bi pjevale i skakutale zlacanim kavezima koje su sluge svakoga jutra iznosile u vrt ispred njenih odaja, a dvorske su dame necujno obilazile palacu sluzeci.

 


 
 
U proljetnim mjesecima stizale su kocije iz juznih provincija, dovozeci novu svilu, rijetke instrumente, drago kamenje i lichi. Njeno omiljeno voce. Toliko rijetko u ovim krajevima. Ponekad je zeljela da zivi dolje, na jugu, samo da bi im bila blize. Polako prelazeci kaziprstom po hrapavoj crvenkastoj kori, posegne za malim srebrnim nozicem i njezno ga zarije u vrh ploda. Mekana se kora raspukne i na njen dlan kapne prozirni slatki nektar. Na trenutak zastane da ga osmotri suncevu zraku koja se lomila na malenoj kapi, podigne dlan u vis, te se ispruzi dodajuci voce Caru. On se nasmjesi i nespretno uhvati sklizavi plod medju prstima. Slatkasti se miris prosiri zrakom, mameci osmijeh u kutu njenih usana...
Yung Guifei pomisli kako je on svojim dugim sutanjem otkrio vise toga nego da je ista rekao. Kako je mjesec velik i okrugao...


 




Uskoro ce ponovo na dugo putovanje. U obilazak zapadnog dijela kraljevstva, kroz nepregledna prostranstva suma i planina, sve do jezera Qinghai. Zapocinje nova godina. Godina Zmaja. Dvorski su astrolozi nagovijestili velike promjene, velike srece i nepoznate putove za one koje krasi hrabrost. Za one koji kroz zivot plove u sigurnim, dobro gradjenim djunkama - kurenti se mijenjaju. Kaos izvan palace, nagle promijene povijesti - izgleda kao da ih ni on nije mogao shvatiti. To sto nista nije govorio cak ni njoj znacilo je tek da je kaos toliki da se nista i nije moglo reci.

Sareni je leptir zastao na uljanoj svijetiljci. Doslo je proljece.
                                                                            ***

Nazdravljam Novoj godini Zmaja, svima vama koji cutite promjene u svom srcu, ali i onima koji mirno plove u svojim sigurnim djunkama. Neka vam novi krug pomogne ostvariti ono sto smatrate da je za vas najbolje. Zaboravite strah - uvijek moze biti gore! Zivjeli uz martini sa orijentalnim okusom litchija

 



Potrebno je:


15 ml suhog vermuta
104 ml gin-a (moze otka u zamjenu ako bas nemate)
5-6 oljustenih litchija (mogu i oni u konzervi)


U shakeru protresti led, vermut i gin. Litchi izgnjeciti vilicom i dodati sok u shaker. Kad se sve dobro protrese, preliti u ohladjenu casu i dodati 1-2 ploda litchija.






 

četvrtak, 22. prosinca 2011.

Vama koji me citate....




Svima vama koji nalazite trenutke zabave il utjehe
u mom virtualnom svijetu, zelim miran, bez stresa i histerije,
osmjesima ispunjen Bozic.






petak, 16. prosinca 2011.

O kucnom ljubimcu i pocetak pecenja...Tito i kolacici od kokosa i badema




Moje ime je Tito. Ustvari, imam i originalno ime koje je stiglo samnom, ali mojoj se gazdarici nije svidjelo, pa me pocastila sa ovim - kracim. Rekla mi je da sam ime dobio po nekom liku, faci stoljeca sa balkanskih prostora. Nije da ja znam sta je faca, a bome niti sto je stroljece, meni je samo vazno da me mazi do besvjesti i da mi ime ne mijenja svakih 15 dana.




Povijest mojih nevolja zapocela je jednog suncanog, jesenjeg jutra dok sam ljeskario na terasi. Inace rijetko izlazim na terasu, ali ovoga puta netko je zaboravio zatvoriti vrata, i posto sam bio sam doma, pomislih - zasto ne, ionako me nitko nece vidjeti. I tako sam izasao na nezasticeni dio terase. Na 5. katu.
Lezim ja, suncam se, gledam svoja posla....kad odjednom - galeb. A za njim i drugi, pa treci. Odlucih da je ignoriranje najbolje oruzje. No oni nikako da odu, nikako da nastupe mir i tisina, meni toliko dragi. Graaaa graaaaaa graaaaa....i tako u krug. I jos, bezobrazni kakvi jesu, krenuli setati oko mene.

Odlucih - vrijeme je da im pokazem tko je gazda u ovoj prici. Skocim, potrcim i skoro da ga uhvatim, kad........................................................................pljas. Shvatih da se nesto cudno dogodilo. Ziv sam, ali boli me svaka koscica. Jos u soku potrcih do ulaznih vrata ( kako sa znao gdje su ona??) i tu stanem i legnem na prag. Nasrecu susjed, gazda mog prijatelja Bude, u to je vrijeme dolazio na rucak.
Mislim da mu uopce nije bilo jasno sto ja radim ispred zgrade, ali u tom trenutku ni meni nista nije bilo jasno. Da ne duljim ruznim detaljima, odveli su me doktoru, nazvali moju gazdaricu koja ni danas o tome ne voli pricati, a ja sam medju prijateljima postao poznat kao - Tito Bionic - zahvaljujuci nizu operacija i cudesnih implanata koje nosim u svojim sapama kao uspomenu na neuspijeli padobranski skok. Komada 8. Ako cu ikada putovati avionom, ima sve da pisti oko mene.

 

 

Sto jos o meni trebate znati....danas imam 5 i nesto sitno godina, oko 7.5 kg, sto je za moju vrstu normalno, i ako vam se mozda cini da sam debeo - varate se to mi je krzno na puf. Ne volim biti sam, ne volim jesti sam, radje cekam da svi dodju i sjednu za stol - onda jedem i ja. Ne volim da me se znara i navlaci, volim svoj prostor, ali takodjer volim imati situaciju pod kontrolom pa se cesto nahodam gore - dolje za svojom gazdaricom. Ona mi cesto kaze da se ponasam ko pas. Mislim da je to kompliment, ali macka nikad ne moze biti sigurna. Najdraza mi je zabava uvaliti joj se na stol ili prozor dok pokusava uslikati fino spremljenu hranu. Nekad stvarno pretjeruje i ja ne shvacam zasto osim tih kolacica ne bi na slici bio i moj brk. Ne volim kad koristi onu cudnu svijetlost, od nje me bole oci, ali kada samo skljoca...e onda me moze slikati cijeli dan (mada mi ponekad dosadi, pa okrenem glavu na ignore, ali nemojte joj to reci, da se ne uvrijedi).
Volim spavati u lavabou, ali trenutno mi je draze ispod ovog cuda koje svijetli i stoji nasred dnevnog boravka. Jer, drusto cesto zaboravi da sam se sakrio, pa me ko sumanuti traze po kuci. Onda se ipak netko sjeti da pogleda ispod bora. Ha ha ha...bas je blesava ova ljudska vrsta.




Rekla mi je da ne mogu samo okaciti svoje slike nego da vam moram pokazati i sto smo ispekli ovaj tjedan, pa evo, pecenjara je otvorena.... rekla mi je da se zovu - kolacici od kokosa i badema - . Nije da cu ja to jesti, ali vi biste mogli. Odoh sada, bole me sape od tipkanja...ostavljam sve njoj, a ja odoh prileci. Budite mi zdravi, veseli i debeli i mazite svoje cetveronozne ljubimce....ok, pricajte i sa ribicama, mada sumnjam da ce vam one dati neki inteligentni odgovor.






Za cca. 20 komada potrebno je:


2 bjelanjka
80 gr secera u prahu
80 gr kokosa
100 gr mljevenog badema


Ulupati snjeg od bjelanjaka, te pazljivo dodavati secer u prahu za vrijeme lupanja. Kad se napravi snjeg, dodati pazljivo kokos i bjelanjka. Formirati kolacice - ja sam koristila dvije zlicice - i peci na 180 C oko 30 minuta. Ukrasiti cokoladom po zelji.






subota, 3. prosinca 2011.

O pismima, Abelardu i Heloizi uz domaci aromaticni caj




Lisabon, 3 prosinca ....a.d.

Vi cete mi zasigurno oprostiti na smijelosti, uvijek ste mi sve oprastali, ali rado bih zapocela jedno staromodno dopisivanje. Znate, onakvo dopisivanje koje ukljucuje komad, po mogucnosti, bijelog papira i olovku, obicnu, ili naliv-pero, ili gusce pero ako ste u posjedu kojeg. Nije vazno cime cete mi pisati, bitno je da mi pisete. U pocetku mozda nece niti biti vazno o cemu mi zelite pricati, meni ce biti vazno da osjetim tezinu vaseg pisma na mom dlanu, da osjetim uzbudjenje otvarajuci uredno zalijepljenu kovertu i onda uz sakriveni miris.... u polumraku, skoro bez daha procitam Vase rijeci.

Mozete mi pisati o jutru ispod Vaseg prozora i kako su duge zimske noci na Vasem otoku. Mozda o vjetru koji nikako da prestane i rijetkim suncanim minutama koje provodite setajuci uz strme litice.
Mozemo poput Abelarda i Heloize, u pocetku, kao stranaci, disciplinirano i ugladjeno pokusati demistificirati ljudski um i posvetiti se metafizici ljudske sudbine. Iako znamo gdje ce nas na kraju pero samo odvesti. Uloge Napoleona i Josefine dovoljno dobro poznajemo. Ali mozemo hiniti da se nikad nismo niti zbili.
Dugo od Vas nisam dobila pismo, neku vijest, stoga Vam i pisem. Znam da ste dobro, da Vam dani prolaze brze nego meni, stoga biste mogli protumaciti moje javljanje kao egoisticni i sebicni cin da sebi udovoljim, da svoje dane ucinim bogatijim, zanimljivijim. Znate me i predobro. I zato Vam i necu lagati, hiniti druzeljubivu brigu za izgubljenog druga. Treba mi Vase drustvo, Vasa briga, Vasa mudrost i djecacka ishitrenost. I sami dobro znate koje je boje moje sebicno nebo.

Sjecate li se kada sam Vas jednom pitala sto ce biti kada otkrijemo sve tajne? Kako ce tada izgledati nase prijateljstvo? Rekli ste mi da cemo ih sve zakopati i praviti se da nista nismo otkrili, te krenuti ispocetka. Lukavo, dragi moj, lukavo! Uvijek ste znali mangupski zavarati trag.

Necu Vas zadrzavati, mada bih to zeljela, ali nauceno lijepo ponasanje od mene trazi da odglumim djevojacku cednost i privedem svoju poslanicu kraju. Nadam se da ce Vas moja zelja naci u dobrom zdravlju i da mi necete zamijeriti ovu (promisljenu) hrabrost. Evo, vec se cuje uzavrela voda na plameniku, za caj, koji bih tako rado sa Vama popila. Jednom, u mom ili Vasem svijetu, kako Vam draze bude.
Za kraj dopustite mi da Vas podsjetim na rijeci naseg prijatelja R.B. kojima je tako smjelo opisao nase prijateljstvo - Kad bi naše prijateljstvo ovisilo o vremenu i prostoru, onda bismo, svladavši vrijeme i prostor, upropastili i naše bratstvo! Svladamo li prostor, ostaje nam samo OVDJE. Svladamo li vrijeme, ostaje nam samo SADA. Zar ne misliš da ćemo se na tom putu, između Sada i Ovdje, ipak povremeno susretati? -


Jos uvijek samo svoja L.




Za jedan ovakav aromaticni caj potrebno je:

svijeza menta
1/2 stapica cimeta
3 cm svijezeg djumbira
4 klincica
4 kardamoma


Djumbir ogulite i nasjecite na kolutove, kardamom otvorite, ali ostavite sjemenke u kori. U spremnik za caj ili vrecicu od gaze poslazite mentu, cimet, djumbir, klincice i kardamom. Pristavite 1.5 vode i kad prokljuca ubacite sastoke. Neka se kuha oko 10-tak minuta. Izvadite spremnik sa zacinima, jer stajanjem postaje caj postaje prejak i gorak. Zasladite medom i limunom. Ili ne, ovisi o ukusu. Ako zelite mozete ubaciti i jednu vrecicu caja od mente, ja nisam, meni se vise svidjelo ovako.






Ovaj caj je moja ulaznica za ovomjesecnu igricu "Ajme, koliko nas je...", cija je domacica Nevena i njen Ebba's cuisine blog, a caj je predmet pozude i zadnjem mjesecu ove 2011.-te godine.



srijeda, 30. studenoga 2011.

O izletu u Bavariju i juha od povrca (napokon!)...mit Kartoffelpuffel




Ovoga puta Oberammergau nas je docekao u proljetnom ruhu iako smo vec davno zagazili u kalendarsku zimu. Zavoljela sam ovo selo na prvi pogled. Onomad prije dvije godine kada sam u njega stigla dok je bio pokriven snjegom. Puno je razloga za ljubav, ali onaj najsentimentalniji jeste to da mi je ovo selo ispunilo san i dopustilo mi dozivim zimsku atmosferu iz zlatnog doba Hollywooda.
Znate one scene seoceta zavijenog u bijelo, male kucice iz cijih dimnjaka polagano izlazi bijeli dim, a kada se spusti noc, tisucu svijetiljki zablista na prozorima i krovovima kuca.






Kao sto rekoh, ovoga puta nije nas docekao snijeg, no Oberammergau je ostao jednako savrsen i bez bijelih pahulja. Njemacka urednost na svakom koraku. Ima nesto ocaravajuce u toj disciplini, toliko stranoj i Balkancima i Portugalcima. Bice da je to nesto u krvi. Fasade savrseno oslikane, ciste ulice i kosare sa zimskim cvijecem i u ove hladne dane izgledaju kao da su sad izasle iz cvjecarne.






Oberammergau je tradicionalno, vrlo katolicko seoce u kojem se svakih 10 godina odrzava predstava "Pasija" koja traje nekoliko mjeseci, a u cijem izvodjenju sudjeluju svi stanovnici sela.






Sjecate se da sam ne toliko davno kukala da nemam gdje setati po prirodi. U Oberammergau se ima gdje setati. Da setati....kilometri i kilometri prirodnih puteva kroz polja, od jednog sela do drugog. Setajuci kroz selo, nailazim na uredne vrtove, prve znakove bozicnog uredjena i kucne ljubimce na pragovima.






Ono sto prvo upada u oci jesu metri do bola precizno poslaganih drva za ogrijev. Nema mjesta kreativnom neredu. Sve je precizno izmjereno, iscjepano i poslagano niz strijemove. Osim drva, vrtove krase kucice za ptice, umjetna jezerca koja su u jutarnjim satima zaledjena, i staklene kugle zarkih boja. Ne znam da li imaju jos neku ulogu osim da hvataju sunceve zrake i tjeraju uroke, ali nije ni bitno - lijepo ih je vidjeti. Prozori uokvireni malim bijelim zastorima ostaju otvoreni i u vecernjim satima






U ujutarnjim satima temperatura je oko nule, a tijekom dana uspije se podignuti do oko 6-7C. Ali ta me jutarnja hladnoca potice na kretanje, nimalo slicna portugalskoj hladnoci koja je prepuna vjetra i vlage sto se upija u kosti. Volim njemacku hladnocu.





Tisinu ponekad propara veseli djeciji smjeh. Vrijeme je povratka iz skole. Svugdje djeca su ista. Nestasna i zanesena u svojim sanjama.





Trecega dana mog boravka, desilo se ovakvo jutro. 7.30 sati. Ovdje se budim rano. Vjerojatno zato jer lezem sa kokosima, posto se ovdje nakon 20 sati navecer nema sta raditi.
Ovakav pogled sa prozora hotelske sobe moze znaciti samo jedno - PAO JE SNIJEG!!!!!






OK, nije bas pao snijeg, ali je dovoljno zahladilo preko noci da se dio vale zamrzne. Sretna sam ko malo dijete. Znate, morate me razumjeti, ispod moga prozora pasu deve i konji i nikada ne pada snijeg.
Tako da se i  neznatna kolicina bijelog inja u mojim ocima pretvara u savrsenu kulisu zimske bajke.






Setajuci uz rijeku koja se polako isparava, rukom nestasno tresem pahulje sa malenih grmova. Sunce izvire preko vrhova planina i za nekoliko sati nestat ce ove carolije. Bolje je da se pozurim. Oko mene savrsena tisina. Nista i nitko. Samo ja i ona.
Zurnim korakom krecem duz rijeke ka starom groblju. Moje me sedmogodisnje dijete prije nekoliko dana pitalo sta je to groblje i ovo narnijsko groblje u bavarskom selu je objasnjenje koje joj zelim dati. Sjecam se tog groblja jos od proslog puta. Nestvarno lijepo, prekriveno bijelim velom, svojom tisinom upozorava na prolaznost. U mislima zahvaljujem na cinjenici sto sam jos ziva. Zatvorenih ociju stojim i osjecam njenu ruku u mojoj ... jos jednom potvrdjujuci sama sebi da bitno je ocima nevidljivo, jer samo se srcem dobro vidi.






Nastavljamo dalje, niz rijeku...veselo skakucuci prema mostu. U daljini se cuju crkvena zvona, a ja se sjetih pjesme iz mojeg djetinjstva.  Pucketanje ploce, miris kolaca i iglica pravog bora....Vecernji zvon...






Seoce je okiceno...pocelo je odbrojavanje. Sutra odlazimo kuci.






Ipak, svaki puta kada odem ... dozivljavam isti problem, koji nakon tjedan dana vec poprima ozbiljne dimenzije. Naime, ja meso ne jedem...a sta se u Bavariji nudi? Kobasice i mesina u inim oblicima. Zahvala do boli, iako me sram reci, na postojanju jednog odlicnog talijanskog restorana, koji me prehranio. Na aerodromu kupujem knjigu Bavarian cooking i 2 casopisa prepuna njemackih recepata i odlazim doma. Znanje njemackog mi je na razini prezivljavanja, ali vec cu se nekako snaci sa prevodjenjem - jer fotografije su tako bajkovite!  Dajte mi juhe da se najedem!!

Gemusesuppe mit Kartoffelpuff ili po naski, juha od povrca sa popeccima od krumpira, iz njemackog casopisa. Zahvalna na tehnoloskim cudima danasnjce i on line prevodilicama.




Potrebno je:

2 mrkve
2 strucka celera
2 tikvice
3 rajcice
1 cesanj cesnjaka
1 manja glavica luka
400 gr bijelog graha
1.5 l jusnog temeljca

Na maslinovom ulju omeksati narezani luk i cesnjak, dodati na kolutove narezanu mrkvu i celer, pa prodinstati. Na kockice narezati tikvice i rajcice i dodati. Podliti jusnim temeljcem. Kad povrce omeksa, dodati grah (ja sam koristila vec skuhani iz teglice) i kuhati sve zajedno jos 15-tak minuta. Na kraju dodati narezani persin.

Za popecke od krumpira:

500 kg krumpira
1 jaje
4-5 zlica brasna
sol, papar i muskatni orascic

Krumpire oguliti i naribati. Posoliti i ostaviti da pusti vodu. Ocijediti i umutiti jaje, brasno i zacine. Prziti u ulju dok ne porumeni. Posluziti uz neki aromaticni senf.



petak, 18. studenoga 2011.

O maloj zimskoj bajci i slatko od cokolade i krusaka



Idemo na put, idemo na put, letimo, letimo....tako otprilike u mojoj glavi odzvanja zadnjih 14 dana.
Zadnji puta sam u Oberammergau bila prije skoro 2 godine. Tada nas je seoce docekalo okupano snijegom, prepuno sjajnih bozicnih lampica i kocija koje vuku konji.





Zimska idila i produzena Bozicna bajka, bilo je nesto sto mi je nedostajalo svih ovih godina zivota u Portugalu, jer snijega pred mojim prozorom jednostavno - nema. A white Xmas znaci obuci bijelu pidjamu na Badnjak.






Tada smo obisli dvorac Neuschwanstein, obisli selo uzduz i poprijeko, pili kuhano vino i uzivali u divovskim porcijama strudle od jabuka.
Ovoga puta, nazalost, snijeg jos nije pao. Ali najavljuju suncane dana, u prosjeku 5C. Nadam se da jos kuhaju vino i posluzuju strudle...sve ostalo cemo lako savladati. Sigurna sam da je priroda i bez snijega prekrasna. Mir i tisina u kombinaciji sa svijezim planinskim zrakom koji svojim hladnim prstima stipa za nos, uvijek su dobitna kombinacija.






Nemam planova... Zelja mi je obici Garmisch Partenkirchen, jer u njemu nikad nisam bila, te Mittenwald - seoce poznato po izradi violina. U stankama izmedju uskakanja iz jednog autobusa u drugi - mislim na vas, koji rintate, trpite histericne sefove i cangrizave supruge, te vam saljem 2 duboka udaha planinskog zraka. Ommmmmm ommmmmm .....






Osim visinske meditacije, ostavljam vam i poslijednji hedonisticki uradak iz moje kuhinje. Kremu od krusaka i cokolade sa cimetom i anisom.






Potrebno je:

500 gr ociscenih krusaka
100 gr secera
1/2 stapica cimeta
1 zvijezda anisa
sok od 1/2 limuna
korica od narance
sok od 1/2 narance
2 rebra tamne cokolade -70% kakao

Kruske nasjeci na kockice, te zajedno sa ostalim sastojcima staviti da zakuha. Kupiti pjenu koja ce se poceti stvarati, te mijesati da se ne primi za dno. Kad kruske omeksaju i sok skoro ispari, pomocu vilice ili stapnog miksera, usitniti u kasicu. Ako volite osjetiti kruske onda je bolje samo vilicom izgnjeciti. Dodati na kocke natrganu cokoladu i mijesati dok se cokolada ne rastopi. Sasuti u steriliziranu flasicu, te ostaviti da se ohladi. Kako cete je jesti - ovisi o vama. Kod mene je na zlicu ili u palacinkama.



petak, 11. studenoga 2011.

O jesenjim setnjama koje su nestale i torta od kestena i cokolade



Zavidim zemljama koje imaju stanovnistvo dovoljeno razvijenog razuma da znaju da je potrebno, cak blagotvorno imati uredjene staze za setanje. Ne mislim na neke posebne staze prekrivene poslijednjim tehnoloskim cudima ne bi li mi korak bio lak, a posebni nagib malog noznog prsta povoljno utijecao na razvijanje gluteusa, vec na dio neobradjene povrsine po kojoj mogu bez sraha setati.




Dok sam prije 10 godina boravila u Cornwall-u i obilazila tamosnje znamenitosti, setnice su bile ono sto me odusevilo. Covjek moze provesti cijeli dan hodajuci po prirodi, bez da lupi nosom o neki auto-put ili sikarom zaraslu precicu. Nedostaju mi takve aktivnosti. Jer ovdje se covijek prvo mora odvesti automobilom do mjesta A ne bi li mogao hodati oznacenom trasom, te stici do tocke B. Bezveze.




Izgubio se onaj istinski osjecaj slobode, disanja punim plucima i blagotvornog umora na kraju dana. Sve je postalo isprogramirano, umjetno i liseno svake spontanosti u trajanju duljem od 15 minuta. Vjerujem da postoje ljudi i mjesta, gdje jos uvijek mozes otvoriti vrata i otici u setnju prirodom. Samo ja tamo ne zivim.





Lunjanja meni fali. Puta u nepoznato i ruksak u koji cu spremiti putem nadjeno blago. Sisarke, sareno kamenje i rimske novcice. Dobro, oni se ne nalaze na svakom koraku, ali nikad se ne zna. Ja bih kao Marianne Dashwood sanjarila na zelenim obroncima obliznjih farmi, fantazirajuci o .... bilo cemu. Ili kao Maria rasirenih ruku pozdravljala visoke obronke planina.





Kuci bih se vratila sa kosaricom gljiva (jestivih, ne ovakvih sa slike) i kestena. Hladnog nosa i pomalo promrzlih prstiju. Ali zdrava ko dren.






I onda stavila neku prastaru plocu na pucketavom gramofonu, dodala cjepanicu na oganj, udobno se smjestila na trosjed i lagano vilicom otkinula komad jeseni.







Komad u obliku jesenjeg kolaca od kestena i cokolade koji se nekim cudom stvorio na kuhinjskom stolu dok me nije bilo....Mora da su Domaci bili vrijedni....






Potrebno je:

300 gr kuhanog kestena
120 gr secera
4 jaja
100 gr margarina
100 gr cokolade tamne
1 dcl mlijeka

za kremu:

200 ml vrhnja za slag
2 zlice secera

za glazuru:

100 dkg cokolade tamne
0.5 dcl mlijeka
casica likera od narance (ja sam koristila Mozart sa narancom)

Ukljuciti pecnicu na 180C.
Skuhani kesten propasirati uz dodatak mlijeka. Bjelanjke izmiksati u snjeg, a zutanjke sa secerom. Rastopiti cokoladu sa margarinom, te kad postane svilenkasta uliti u smjesu zutanjaka. Promjesati i dodati pire od kestena. Lagano umutiti i na kraju dodati snjeg od bjelanjaka. U protvan sa pak papirom sasuti smjesu i peci je oko 25 min.

Kada je u sredini peceno, uzvaditi i pustiti da se sasvim ohladi. Prerezati na pola i premazati slagom. Poklopiti i na vrh izliti rastopljenu cokoladu.

U Portugalu se na danasnji dan jedu peceni kesteni uz Jeropigu - desertno vino, slatkastog okusa. Martinje kakvo poznajemo na Balkanu, ne postoji.  - Saude! -



petak, 4. studenoga 2011.

O carobnom svijetu Sintre i Geleia od kostica i kore dunje




Doci u Lisabon, a ne otici u Sintru - tezak je propust. Znam, nekad se dogadja i najboljima, ali to je onda jos jedan razlog za ponovni posjet.

Sintra je utociste, izletiste, masonsko okupljaliste, magicni zaklon od svakodnevnice. Ona je jednostavno - mjesto iz bajke. Nekoliko kilometara udaljena od Lisabona, svoje je vile, kucerke i palace sakrila na obroncima pokrivenim gustom sumom. Lijepa u ljeto, magicna u  jesen i ledena u zimi, Sintra se daje na dlanu.






Palacio Nacional da Pena, najvisi je zamak i svakako mjesto na koje vrijedi doci. Do njega vodi vijugava cesta kroz nestvarno lijepu sumu, koja u jesen poprima vizuru dostojnu svake bajke. I kada se popnete, ili dovezete automobilom na poklon vam se daje zamak kao iz onih kutija puzzli od 5000 komada.






Sam zamak ima dugacku povijest, od malog, drvenog samostana i svetista u 15. stoljecu, preko ljetne rezidencije kralja Ferdinanda II i poslijednjeg prenocista poslijednje portugalske kraljice Amelie, prije no sto ce krenuti u izgnanstvo 1910.






Danas je ova palaca muzej. Nazalost unutrasnjos nisam mogla slikati. Unutrasnjost je relativno mala, komparirajuci je sa vanjskim dijelom. Sastoji se od 15-tak soba. Privatne odaje, radne sobe i sale za primanja, sve su uredjene sa posebnom paznjom i namjestajem koji odgovara vremenu kada je poslijednja kraljevska obitelj u Palaci boravila. Kuhinja je restaurirana i jedino sto nedostaje jest miris nekog ujuska u zraku. Bakrene zdjele i lonci, preparirane zivotinje, zecevi i jarebice, vijerne kopije povrca....to je ono sto cete poslijednje vidjeti od unutrasnjosti.






I onda izlazite na svijetlo dana.
U sklopu Palace nalazi se i mali restoran. Popiti kavu, izolirati svoje misli, zatvoriti oci i disati....duboko distati, sve dok prohladni jesenjski zrak ne udje u sve pore. Biti sretan u jednom trenutku.









Ovdje se moze "izgubiti" cijeli dan. Ako volite detalje, ako ne prolazite ko muha bez glave, ukoliko zelite nesto sto cete ponijeti sa sobom kuci, u sjecanju naravno,  Palacio da Pena, jeste idealno mjesto za to.






Najpoznatiji detalj, osim sarenih kupola, jeste Tritonov prozor. Na kojem je u alegorijskom prikazu osvjescen Triton, grcki bog mora, sin Posejdona i Amfitrite, u trenutku dok na svojim ledjima nosi svijet. Triton sjedi u skoljci, a oko njega je rasut morski svijet.






Azulejo, tipicne keramicke plocice, kojima su optocene fasade, ovdje nadopunjuju raskos u svojoj 3 D varijanti.









I onda, polako, zadje sunce, i Sintra utone u svoj nocni ogrtac. Pametno bi bilo ne ostajati na brdu, jer sumske vile i carobna stvorenja od kojih i nisu sva dobro namjerna cekaju izgubljenog putnika da ga zaplase, otmu i tada mu se gubi svaki trag, a ime nestane sa stranica knjige zivih.






Odabrala sam ovaj cudni recept, da bude u skladu sa nesvakidasnjim okruzenjem Sintre. Geleia de marmelo, dobija se od kore i kostica dunje. Kada se radi - kotonjata - kora se moze skinuti. Ona se doda kosticama koje se inace bacaju, te se nakon kuhanja dobija ovaj zelatinozni desert koji podsjeca na med.




Potrebno je:

kora i kostice od dunja
voda
secer



Kostice i kora stave se u lonac, te prekriju vodom. Zakuha se i ostavi da kuha oko 30 minuta. U cijediljku se prebaci skuhana masa i pomocu kuhace protiskuje se sok u drugi lonac. Taj sok treba biti zelatinasti. Izmjeri se kolicina iscjedjenog i protisnutog sadrzaja i doda ista kolicina secera (1 l - 1kg). Pristavi na vatru i ostavi kuhati oko 10 minuta. Kada tekucina postane gusta (kao gusci med), makne se sa plamena i prebaci u sterilizirane flasice.




Kako se jede? To jos istrazujem. Do sada se u kombinaciji sa kruhom i putrom pokazalo odlicnim, na preprecencu takodjer, a mislim da bi dobro islo kao i zasladjivac u caj.