O kucnom ljubimcu i pocetak pecenja...Tito i kolacici od kokosa i badema

Moje ime je Tito. Ustvari, imam i originalno ime koje je stiglo samnom, ali mojoj se gazdarici nije svidjelo, pa me pocastila sa ovim - kracim. Rekla mi je da sam ime dobio po nekom liku, faci stoljeca sa balkanskih prostora. Nije da ja znam sta je faca, a bome niti sto je stroljece, meni je samo vazno da me mazi do besvjesti i da mi ime ne mijenja svakih 15 dana.

Povijest mojih nevolja zapocela je jednog suncanog, jesenjeg jutra dok sam ljeskario na terasi. Inace rijetko izlazim na terasu, ali ovoga puta netko je zaboravio zatvoriti vrata, i posto sam bio sam doma, pomislih - zasto ne, ionako me nitko nece vidjeti. I tako sam izasao na nezasticeni dio terase. Na 5. katu.

Lezim ja, suncam se, gledam svoja posla....kad odjednom - galeb. A za njim i drugi, pa treci. Odlucih da je ignoriranje najbolje oruzje. No oni nikako da odu, nikako da nastupe mir i tisina, meni toliko dragi. Graaaa graaaaaa graaaaa....i tako u krug. I jos, bezobrazni kakvi jesu, krenuli setati oko mene.

Odlucih - vrijeme je da im pokazem tko je gazda u ovoj prici. Skocim, potrcim i skoro da ga uhvatim, kad........................................................................pljas. Shvatih da se nesto cudno dogodilo. Ziv sam, ali boli me svaka koscica. Jos u soku potrcih do ulaznih vrata ( kako sa znao gdje su ona??) i tu stanem i legnem na prag. Nasrecu susjed, gazda mog prijatelja Bude, u to je vrijeme dolazio na rucak.

Mislim da mu uopce nije bilo jasno sto ja radim ispred zgrade, ali u tom trenutku ni meni nista nije bilo jasno. Da ne duljim ruznim detaljima, odveli su me doktoru, nazvali moju gazdaricu koja ni danas o tome ne voli pricati, a ja sam medju prijateljima postao poznat kao - Tito Bionic - zahvaljujuci nizu operacija i cudesnih implanata koje nosim u svojim sapama kao uspomenu na neuspijeli padobranski skok. Komada 8. Ako cu ikada putovati avionom, ima sve da pisti oko mene.

 

 

Sto jos o meni trebate znati....danas imam 5 i nesto sitno godina, oko 7.5 kg, sto je za moju vrstu normalno, i ako vam se mozda cini da sam debeo - varate se to mi je krzno na puf. Ne volim biti sam, ne volim jesti sam, radje cekam da svi dodju i sjednu za stol - onda jedem i ja. Ne volim da me se znara i navlaci, volim svoj prostor, ali takodjer volim imati situaciju pod kontrolom pa se cesto nahodam gore - dolje za svojom gazdaricom. Ona mi cesto kaze da se ponasam ko pas. Mislim da je to kompliment, ali macka nikad ne moze biti sigurna. Najdraza mi je zabava uvaliti joj se na stol ili prozor dok pokusava uslikati fino spremljenu hranu. Nekad stvarno pretjeruje i ja ne shvacam zasto osim tih kolacica ne bi na slici bio i moj brk. Ne volim kad koristi onu cudnu svijetlost, od nje me bole oci, ali kada samo skljoca...e onda me moze slikati cijeli dan (mada mi ponekad dosadi, pa okrenem glavu na ignore, ali nemojte joj to reci, da se ne uvrijedi).

Volim spavati u lavabou, ali trenutno mi je draze ispod ovog cuda koje svijetli i stoji nasred dnevnog boravka. Jer, drusto cesto zaboravi da sam se sakrio, pa me ko sumanuti traze po kuci. Onda se ipak netko sjeti da pogleda ispod bora. Ha ha ha...bas je blesava ova ljudska vrsta.

Rekla mi je da ne mogu samo okaciti svoje slike nego da vam moram pokazati i sto smo ispekli ovaj tjedan, pa evo, pecenjara je otvorena.... rekla mi je da se zovu - kolacici od kokosa i badema - . Nije da cu ja to jesti, ali vi biste mogli. Odoh sada, bole me sape od tipkanja...ostavljam sve njoj, a ja odoh prileci. Budite mi zdravi, veseli i debeli i mazite svoje cetveronozne ljubimce....ok, pricajte i sa ribicama, mada sumnjam da ce vam one dati neki inteligentni odgovor.

Za cca. 20 komada potrebno je:

2 bjelanjka

80 gr secera u prahu

80 gr kokosa

100 gr mljevenog badema

Ulupati snjeg od bjelanjaka, te pazljivo dodavati secer u prahu za vrijeme lupanja. Kad se napravi snjeg, dodati pazljivo kokos i bjelanjka. Formirati kolacice - ja sam koristila dvije zlicice - i peci na 180 C oko 30 minuta. Ukrasiti cokoladom po zelji.