Izgubljena palaca u Lisabonu i starinski dzem od grozdja sa orasima / Forgotten palace in Lisbon and old grape jam with walnuts

 

 

 

 

 

Zivim u Lisabonu 10 godina. I malo vise. No jos uvijek mi se desi da zastanem u cudu kada otkrijem blago koje mi se do sada skrivalo pod nosom.  U ulici Portas de Santo Antão, u samom turistickom centru grada nalazi se neugledna fasada, sa jos neuglednijim neonskim natpisom - Casa do Alentejo -.

 

 

I live in Lisbon for 10 years. And a little more. But still it happens that by miracle I discover the unknown  treasure that was standing in front of my nose all this years.  The street Portas de Santo Antao, in tourist center of the town, is hiding  - Casa do Alentejo-. This palace is hidden behind facade that says nothing and horrible neon placard.

 

 

 

 

 

 

Nakon sto odskrinete teska vrata i oci se priviknu na tamnu, teba se uspeti kamenim stepenicama. I tada ulazite u jedan drugi svijet. Svijet ispunjen arapskim motivima, prepun svijetla i vegetacije koja savrseno upotpunjuje dozivljaj

 

 

First you need to open heavy door  and let the eyes adjust to the dark, than climb the stone stairs. And then you enter to the another world. World that is fulfilled with arab motifs, full of light and vegetation that perfectly complements the experience.

 

 

 

 

 

Palaca je gradjena u 17. stoljecu i do danas je prezivjela nekoliko novih vlasnika. Osim prvotnih vlasnika obitelji Paes de Amaral, ovdje se tijekom povijesti nalazila skola, zatim jedan od prvih lisabonskih kazina "O Majestic Club" 1919.

The palace was built in the 17th century and has survived a few new owners. Original owner's were family Paes de Amaral, than school came, then one of the first Lisbon casino "O Majestic Club" in 1919.

 

 

U to vrijeme palaca je vecim dijelom preuredjena, te poprima danasnji izgled. 1932. useljavaju novi stanovnici - Udruga Alentejo - kojoj je svrha promocija i unapredjenje Alenteja kao regije, te njena industrijska i ekonomska ekspanzija.

At that time the palace was largely revamped, and assumed its present appearance. 1932. new resident came - Association of Alentejo - which had a purpose to promote Alentejo region and its industrial and economic expansion.

Danas ovdje mozete probati neke od poznatih jela tipicnih za Alentejo, kusati jaka, crna vina, te kupiti lokalne suvenire u manjem ducanu. Ili jednostavno prosetati palacom, procitati danasnje novine u citaonici, popiti kavu i rjesiti sudoku. Izgubiti se u vremenu i prostoru.

 

Here today you can try some of the famous dishes typical of the Alentejo, strong tastes, red wines, buy local souvenirs in a small shop. Or simply walk through the Palace, read today's newspapers in the reading room, drink coffee and solve sudoku. You can lose yourself in time and space.

 

 

 

 

 

 

 U tijeku su restauracijski radovi na unutarnjoj fasadi. No sve je u tisini. Jedini zamor dolazi od grupe spanjolskih studenata koji u klaustru slusaju kratko predavanje vodica.

 

Restoration works on the inner facade are in progress. All in silence. The only fatigue comes from a group of Spanish students in the cloister.

 

 

Nakon sto obidjete donji dio i stepenicama se popnete na prvi kat, unutrasnjost postaje jos neobicnija. Arapske mozaike, palme i kolonijalni vrtni namjestaj, zamjenjuje barokna raskos i kristalni lusteri. Na gorenjem katu nalaze se 3 velike sale. Citaonica, Salon za predstave i Restoran sa kuhinjom. U salonu poznati poruglaski casopis snima editorijal za bozicno izdanje - malo provirih iako je bilo kao zabranjeno.

After seeing a downer part, I climb the stairs to the first floor. Here the interior becomes even more outlandish. Arab mosaics, palms and colonial garden furniture were replaced with Baroque luxury and crystal chandeliers. At the upper floor are 3 large rooms: reading room, lounge and restaurant with kitchen.
In the lounge, well known Portuguese magazine was shooting Christmas edition -  it was forbidden, but I peeked a little.

 

 

 

I onda - u tisini otvaram sljedeca vrata. Polumrak, i miris limuna. Ispred mene dvorana dostojna kraljevskih odaja.

 

And then - in silence I opened next door. The gloom and the smell of lemon. Hall in front of me worthy of royal chambers.

 

 

 

 

Istina, unutarnje stukature su vidjele i bolja vremena. No upravo to, upravo to nesavrsenstvo daje posaban sarm nekog davnog, izgubljenog vremena koje danas mozemo dozivjeti samo na filmu. Ovo je prostor toliko drugaciji od drugih. I da biste ovdje rucali il vecerali nije potrebno obuci svilene haljine i crni frak, mada protiv istih nemam nista protiv.

True, interior stucco had seen better days. But just that, just that imperfections give special charm of an ancient, lost time, that today we can experience only in movies. This space is so different from others. To have lunch here or dinner you don’t need silk dresses and black tuxedos, although I do not have anything against them.

 

 

Na meniju tipicna alentejanska hrana - to je jos jedan elemenat koji me ostavlja u cudu. Tipicna alentejanska hrana je tezacka, robusna, vrlo cesto spoj onoga sto se u tom trenu imalo u kuci. Bogata okusom, no cesto sirotinjska. Toliko daleko od bogatih stolova plemica i ustirkanih damastnih stoljnjaka. Nekako alentejansku hranu smjestavam u malene taverne i omanje restorane, nikako u grandiozne palace.

 

On the menu you can find typical food from Alentejo - this is another element that surprises me. Typical food from that area is simple, working class type of meals, very often a combination of what was at that moment in the house. Rich in flavor, but simple. So far away from wealthy and aristocratic tables with damask tablecloths. Somehow, I connect Alentejo food with homey tavern and small restaurants, definitely not with grand palace.

 

 

 

Provedoh u palaci citav sat. Slikajuci, i zaboravih pogledati na ulazu koje su cijene jela....Nisam ovdje rucala, jer sam imala dogovoreno na drugom mjesto. Pisuci ovaj post dadoh si truda i procitah komentare na nekoliko turistickih portala, te dok sama ne probam sto se nudi, preporucam slijedece:

 

I spend an hour walking around, taking pictures, sitting on the floor and in the end - forgot to look at the prices of food .... I didn’t had lunch here, because I had some other plans. While writing this story I made and effort and spent some time reading the comments on food and service by tourists who did eat.  The recommendation is following:

 

 

 

 

Udjite, obidjite, dozivite nesto sasvim drugo, popite kavu i rucajte negdje drugdje. Komentari bas i nisu na nivou. Pa zasto da vam dozivljaj okusa pokvari dozivljaj vida!

 

Come in, visit, experience something completely different, have a coffee and dine elsewhere. Comments are not exactly on the level. So why should you spoil your sight experience with bad taste experience!

 

 

 

U medjuvremenu dok cekate dolazak u Lisabon, pripravite jedan starinski alentejanski recept - bagulhada - dzem od grozdja, dunje i oraha. Apsolutno je fantastican!

 

In the meantime, while waiting arrival in Lisbon, prepare an old fashioned recipe from Alentejo - bagulhada - grape jam, quince and walnut. It is absolutely fantastic!

 

 

Potrebno je:

1 kg grozdja (bijelog il crnog il mjesano)

1 zrela dunja

500 g secera

kora od 1/2 narance

100 g oraha

Grozdje dobro oprati i izvaditi kostice Staviti da se kuha oko 1/2 sata. U medjuvremenu ocistiti dunju od kore i kore, te narezati na ploske. Kada grozdje omekani, dodati narezanu dunju, secer i koru narance. Ostaviti da se kuha. Nakon sat vremena izvaditi koru od narance i stapnim mikserom malo usitniti slatko. Dodati nasitno narezane orahe i staviti u sterilizirane staklenke.

You will need:

 

1 kg grapes
1 quince
500 g sugar

ripe of 1/2 orange
  100 g  walnuts

 

Wash grapes and remove the seeds. Put to cook for 30 min. Wash the quince, wipe the peel and seeds, and cut it into small cubes. Put quince, sugar and orange ripe together with grapes and cook for an hour. Stir well and bring to a simmer until the point of the road. Add finely chopped walnuts.

 

 

 

Ovo nije dzem za palacinke, vec kao i slatko od bundeve, odlicno pase iz neki jaki sir i krekere.

This is not jam for pancakes, but as pumpkin sweet, goes well with some strong cheese and crackers.

O carobnom svijetu Sintre i Geleia od kostica i kore dunje

Doci u Lisabon, a ne otici u Sintru - tezak je propust. Znam, nekad se dogadja i najboljima, ali to je onda jos jedan razlog za ponovni posjet.

Sintra je utociste, izletiste, masonsko okupljaliste, magicni zaklon od svakodnevnice. Ona je jednostavno - mjesto iz bajke. Nekoliko kilometara udaljena od Lisabona, svoje je vile, kucerke i palace sakrila na obroncima pokrivenim gustom sumom. Lijepa u ljeto, magicna u  jesen i ledena u zimi, Sintra se daje na dlanu.

Palacio Nacional da Pena, najvisi je zamak i svakako mjesto na koje vrijedi doci. Do njega vodi vijugava cesta kroz nestvarno lijepu sumu, koja u jesen poprima vizuru dostojnu svake bajke. I kada se popnete, ili dovezete automobilom na poklon vam se daje zamak kao iz onih kutija puzzli od 5000 komada.

Sam zamak ima dugacku povijest, od malog, drvenog samostana i svetista u 15. stoljecu, preko ljetne rezidencije kralja Ferdinanda II i poslijednjeg prenocista poslijednje portugalske kraljice Amelie, prije no sto ce krenuti u izgnanstvo 1910.

Danas je ova palaca muzej. Nazalost unutrasnjos nisam mogla slikati. Unutrasnjost je relativno mala, komparirajuci je sa vanjskim dijelom. Sastoji se od 15-tak soba. Privatne odaje, radne sobe i sale za primanja, sve su uredjene sa posebnom paznjom i namjestajem koji odgovara vremenu kada je poslijednja kraljevska obitelj u Palaci boravila. Kuhinja je restaurirana i jedino sto nedostaje jest miris nekog ujuska u zraku. Bakrene zdjele i lonci, preparirane zivotinje, zecevi i jarebice, vijerne kopije povrca....to je ono sto cete poslijednje vidjeti od unutrasnjosti.

I onda izlazite na svijetlo dana.

U sklopu Palace nalazi se i mali restoran. Popiti kavu, izolirati svoje misli, zatvoriti oci i disati....duboko distati, sve dok prohladni jesenjski zrak ne udje u sve pore. Biti sretan u jednom trenutku.

Ovdje se moze "izgubiti" cijeli dan. Ako volite detalje, ako ne prolazite ko muha bez glave, ukoliko zelite nesto sto cete ponijeti sa sobom kuci, u sjecanju naravno,  Palacio da Pena, jeste idealno mjesto za to.

Najpoznatiji detalj, osim sarenih kupola, jeste Tritonov prozor. Na kojem je u alegorijskom prikazu osvjescen Triton, grcki bog mora, sin Posejdona i Amfitrite, u trenutku dok na svojim ledjima nosi svijet. Triton sjedi u skoljci, a oko njega je rasut morski svijet.

Azulejo, tipicne keramicke plocice, kojima su optocene fasade, ovdje nadopunjuju raskos u svojoj 3 D varijanti.

I onda, polako, zadje sunce, i Sintra utone u svoj nocni ogrtac. Pametno bi bilo ne ostajati na brdu, jer sumske vile i carobna stvorenja od kojih i nisu sva dobro namjerna cekaju izgubljenog putnika da ga zaplase, otmu i tada mu se gubi svaki trag, a ime nestane sa stranica knjige zivih.

Odabrala sam ovaj cudni recept, da bude u skladu sa nesvakidasnjim okruzenjem Sintre. Geleia de marmelo, dobija se od kore i kostica dunje. Kada se radi - kotonjata - kora se moze skinuti. Ona se doda kosticama koje se inace bacaju, te se nakon kuhanja dobija ovaj zelatinozni desert koji podsjeca na med.

Potrebno je:

kora i kostice od dunja
voda
secer

Kostice i kora stave se u lonac, te prekriju vodom. Zakuha se i ostavi da kuha oko 30 minuta. U cijediljku se prebaci skuhana masa i pomocu kuhace protiskuje se sok u drugi lonac. Taj sok treba biti zelatinasti. Izmjeri se kolicina iscjedjenog i protisnutog sadrzaja i doda ista kolicina secera (1 l - 1kg). Pristavi na vatru i ostavi kuhati oko 10 minuta. Kada tekucina postane gusta (kao gusci med), makne se sa plamena i prebaci u sterilizirane flasice.

Kako se jede? To jos istrazujem. Do sada se u kombinaciji sa kruhom i putrom pokazalo odlicnim, na preprecencu takodjer, a mislim da bi dobro islo kao i zasladjivac u caj.