Put u nepoznato, Alentejo i portugalski gaspacho

 

 

 

Ponekad je potrebno krenuti u nepoznato. Sici sa sigurne, svakodnevne auto ceste i zaputiti se prosaranim putevima koji pocesto zazivaju Rimljane. Ukoliko se vozeci kroz zivot opredijelite za sigurnost auto ceste, propustiti cete hladovinu stabala, cistocu sakrivenih rijecnih tokova i tisinu koju remeti zujanje debelih pcela. Da, slazem se, autocesta jeste brza, udobnija....ali ipak, nisu li najbolje stvari u zivotu, ujedno i besplatne?

 

 

 

 

 

 

Sa zalutale radio stanice cuje se prigodna muzika, tjerajuci osmjeh na lica i odjednom uglas zaori se pjesma....And I can't wait to get on the road again, On the road again . Kao da smo u nekom drugom filmu, drugom zivotu, toliko udaljenom od svakodnevnice i glupih, preglupih problema, koje nam namecu drugi i svakodneva "vazna" geo - politicko - ekonomska predavanja. Osjecam da ce ovo biti poslijednje ljetno putovanje. Stoga valja se opustiti i pratiti vijugavu cestu, tek povremeno povjeriti jesmo li na pravom putu. Ne nosim modernu tehnologiju, samo stampani papir.

 

 

 

 

 

 

Kada se krene ka unutrasnjosti Portugala, nacionalnom cestom N119, ulazi se u zonu divljih bikova, maslina, hrasta plutnjaka i vrucine...one prave, istinske koja zaustavlja dah i tjera ljude da se zavuku u tisinu i hlad svojih domova. Svaki gradic prica svoju povijesnu pricu, dok uske ulicice pletu labirint u cijem se sredistu uvijek nalazi - dvorac.

 

 

 

 

 

 

Ovdje su rijetke terase i otvoreni kafici, suncobrani i stolice sa kusinima. U ljetnim mjesecima podnevna temperatura cesto prelazi 38-40C, stoga citanje dnevnih novina u hladovini stoljetne palace ili crkve samo do 10 sati ujutro.

 

 

 

Krenuli smo u Crato. Mjesto blizu granice sa Spanjolskom, poznato po ljetnom muzickom festivalu i navodno sajmu gastronomije. Kazem navodno jer upravo smo na taj famozni sajam i krenuli....No, poljubismo zatvorena vrata jer - ona se otvaraju u 18 sati popodne, a sada je 11 sati ujutro. Cekanje na plus 36C ne dolazi u obzir, kao ni sklanjanje u neki primjereni prostor, jer takav ne postoji. Vijece staraca je odlucilo: lagana setnja po okolici, pronaci nesto za rucak, i o ostalom cemo kad za to dodje vrijeme.

Crato je nastao prije 2.500 godina, osnovali su ga Kartazani, kroz njegove ulice prosli Alani, Vizigoti, Mauri, Rimljani. Rusilo se, pa ponovo gradilo. Danas Crato - spava.

Na glavnom trgu - pelorinho (pelorinjo), kameni vertikalni stup, koji se u davnoj proslosti koristio pri javnom kaznjavanju kriminalnog miljea. Danas, diljem Portugala pelorinho stoji kao podsjetnik na neka druga vremena, kada su se lopovi - kaznjavali. Kratka setnja do centra, nabrojali smo desetak ljudi.

Kuce zbijene jedna do druge, podsjecaju na kulisu nekog crtanog filma. Sve u bijelo zutoj kombinaciji. Tek u drugom selu - otkrih ovaj plavo ukraseni prozor. Nesto podalje zatvorena vrata cudnovate prodavaonice tanjura. Vrijeme je rucka, pardon, vratite se poslije pet.

Pronasli smo otvoreni restoran. Prepun ljudi, kao da i nije kriza. Neugledan ulaz, skriva veliki prostor i zamor, zveket casa i tanjura. Naci ce se mjesto i za nas. Probah ljetnu hladnu juhu i prosetah vrtom iza restorana. Iznenadjena prostorom. Lijepo je biti na selu. Dobro dosli u Flor da Rosa.

Red rajcica, red grozdja, pa malo paprika i ljutih, malih, crvenih papricica. Iza otskrinutih vrata, iz zemlje izviruju glavice kupusa, salate i kelja. Sa druge strane omanjeg zidica - bazen, ugodan trosjed i disko kugla. Mogu zamisliti kako su ugodne ljetne noci, toliko daleko od buke grada, nervoznih vozaca i bljestave ulicne rasvjete. Zamisljam kako je zvjezdano alentejansko nebo. Kako mirise zemlja i kako su glasni probudjeni cvrci.

                               
                                                                           *   *   *

Iako nam je jesen polako zakucala na vrata, odlucila sam staviti ovu ljetnu - hladnu juhu, kao moj doprinos ovomjesecnoj igrici "Ajme, koliko nas je...", jer je napravljena od rajcice, koja je zahvaljujuci Tamari - zvijezda ovog mjeseca. Dakle, ovo je Gaspacho Alentejano - hladna juha, koja podsjeca na salatu.

 

 

So this is Gaspacho Alentejano - traditional cold soup from Alentejo, it taste like salad, but it's a - soup!

 

Potrebno je:

4 zrela paradajza/rajcice

1 paprika zelena

1 paprika crvena

5 cesnja cesnjaka sitno nasjeckana

1 svijezi krastavac

50 ml maslinovog ulja

4 jusne zlice vinskog octa

 

250 g tankih snita jucerasnjeg kruha

1,5 l vrlo hladne vode

1 cajna zlica suhog origana

 

sol po ukusu

masline

Povrce nasitno narezati i dodati maslinovo ulje, sol, papar i ocat. Preliti sa hladnom vodom i dodati origano. Juhu je najbolje ostaviti nekoliko sati u hladnjaku. Prije posluzivanja u tanjur narezati komadice kruha. Bitno je da kruh ne bude neki koji se nakon jednog dana mrvi, nego neki kompaktniji, onako reklo bi se seljacki. Ova juha odlicno pase kada je vani + 100C.

Is necessary:

 

4 fresh tomatoes
1 green pepper
1 red pepper
5 garlic cloves finely chopped
1 fresh cucumber
50 ml olive oil
4 tablespoons vinegar

250 g thin slices of yesterday's bread
1.5 liters of very cold water
1 teaspoon dried oregano

salt to taste
olives

Cut vegetables in small cubes and add olive oil, salt, pepper and vinegar. Baste with cold water and add the oregano. Left for several hours in the refrigerator. Prior to serving in the plate, cut pieces of bread. It is essential that the bread is not one that is crumbling after one day, but a more compact, as  rustic type.

Food fotografija dio 2.

Posto vam se svidio dio 1., odlucih da napravim odmah (dok mi je atmosfera) i dio 2. , te sa svekolikim pucanstvom podijelim jos neke metode i trikove koje koristim u fotografiranju. Osim sto ganjam sjene po stanu i okrecem rolete na sve strane koristim i slijedece:

 

Rekvizit br. 1  koji mi je cesto u pomoci, a narocito kada vise nemam direktnog sunca u tanjuru, jeste aluminijska folija iz auta - ono sto stavimo sa unutarnje strane na prednje staklo, da nam sunce ne udara u auto. To kod Kineza kosta 1 euro i odlicna je stvar za podizanje razine svijetla pri slikanju.
Ako nemate tripod, nego fotografirate iz ruke, i niste skloni akrobacijama - morate imati pomagaca koji ce vam pridrzati foliju.

 

 

Rekvizit br. 2 je bijelo platno za slikanje velicine 60x50 cm, kojim ublazavam sivilo ako slikam unutra - jer vani pada kisa. Rijetko mi se svidjaju takve slike, al dobro je imati i to. Ako imate dvije, neka jedna bude bijela, a preko druge mozete nalijepiti neki zlatni materijal (papir, tkaninu - bitno je da reflektira svijetlo, znaci ne nesto mat). Ta zlatna varijanta daje toplinu fotografiji.

 

Rekvizit br. 3 je samostojece ogledalo iz kupaone, koje mi sluzi za reflektiranje na manjoj plohi. Recimo ako slikam neke bobice i zelim da mi refleks na jednom dijelu bude pojacan.

 

Rekviziti br. 3 i 4 zahtjevaju malo vise rada i spretnosti, pa vam stoga stavljam link kako napraviti lightbox kod kuce. Ja imam bijeli - veci i crni - manji box. Bijeli koristim kada zelim fotografirati neki proizvod, predmet u bijelom okruzenju i pritom maximalno naglasiti kvalitetu proizvoda, te pritom izbijeci ostre sjene.

Crni koristim kada zelim naglasiti igru sjene i svijetla ili jednostavno smjestiti proizvod u tamno okruzenje. Reflektore nemam, ja stavim box na suncevo svijetlo i onda okrecem kako mi pase. U slucaju da zelim povecati svijetlost samo sa jedne strane koristim jacu dzepnu lampu. Crni kao sto vidite ima samo jedno stranu otvorenu + manji otvor sa poklopcem sa druge strane u koju ili smjestite objektiv, ili ako slikate sa prednje strane - snop svijetla.

 

 

 

I to bi bilo sve za sada. Nadam se da sam vam dala jos neke ideje kojima cete biti zadovoljni i poboljsati svoje fotografije. Zelim vam ugodan tjedan, a onima koji se nalaze u nekoj zivotnoj kuhinji - muzicka za kraj, uz najbolje zelje!

 

 

 

 

Kud svi - tu i ja - food fotografija ili kako ostaviti sramotu na putu...

U draft-u mi stoji tekst na ovu temu vec godinu dana, no nikako da mi legne momenat za objavljivanje. Sto bi moja mama rekla - nije mi atmosfera bila. Eto sad je lego.

 

Nakon sto su Tihana i DG, objavile postove sa svojim utiscima, iskustvima i preporukama za food blogere, evo ja im se pridruzujem u temi, no s drugacijom poantom i mojim iskustvom.

 

 

Da krenemo od pocetka. Moj prvi susret sa food fotografijom bio je prije 5-6 godina, preko Flickr-a. Otkrila sam foto galeriju La tartine gourmande, koja je u to vrijeme bila puno drugacija nego sto je danas - imala je relativno manji broj fotografija, i gledajuci iz danasnje perspektive B.P. je tek zapocinjala svoje food carstvo. Uglavnom, tu sam se zaljubila u food fotografiju i provodila sate proucavajuci njene boje, podloge, props-e, svijetlo....Ubrzo sam shvatila da sa tadasnjim dzepnim fotoaparatom necu daleko dogurati.

 

Lekcija br. 1 - ukoliko se zelis baviti iole ozbiljnije fotografijom, ne mozes racunati sa prastarim, dzepnim Sony fotoaparatom. Mora se imati barem minimalni kvalitetni zoom.

 

 

Za cijelo to vrijeme uporno sam istrazivala stranice poluprofesionalnih i profesionalnih food fotografa, primjecujuci uvijek nesto novo na njihovim stranicama. Jos uvijek nakon kupovine nekog stranog food casopisa trazim imena fotografa i guglam njihove stranice. Nakon nekoliko godina shvatila sam da me vise privlaci makro fotografija sa dramaticnim kontrastima (nesto tipa starih holandskih majstora) nego tip fotografije B.P. Ustvari ja sam se osjecala senzibilnijom u stvaranju dramaticne igre svijetla i sjene, nego u samom rasporedjivanju zdjelica i hrane. Priznajem da se jos danas gubim u ovom poslijednjem. Jednostavno ne osjecam tu kompoziciju kao neku gdje hvatam sjene po stanu.

 

 

(Ova je fotografija, kao i ona prva, nastala pri zadnjim zrakama sunca, na kuhinjskom podu. Sjedeci na podu, lijevom nogom, pardon, noznim prstima pridrzavam papir da se ne preklopi, lijevom rukom sipkam secer, a u desnom fotoaprat. I naravno da mi nije uspijelo od prve, niti je ovo jedina fotografija, koja je izasla iz te akrobacije)

 

Lekcija br.2 - uvijek treba istrazivati profesionalne stranice i ne izgubiti entuzijazam pred profi opremom koju cesto ti fotografi imaju. Oni svoj proizvod najcesce snimaju u zatvorenoj prostoriji, a vi ako iznesete svoj tanjur na danje svijetlo i podesite ISO, te se poigrate sa obicnim ogledalom koji vam sluzi sminkanje, takodjer mozete stvoriti prekrasne kontraste. Stoga vjezba i samo vjezba. Ucite od najboljih.

Ovdje su neki od fotografa na cije stranice bijezim kada mi treba inspiracija:

- Francesco Tonelli
- Photokichen
- Johnny Miller
- Tara Fisher
- Anna Williams
- Lou Manna

Nakon nekog vremena uhvatila sam samu sebe kako manicno obilazim ducane u potrazi za casama, zdjelicama, tanjurima i pocesto kupovala stvari koje uopce nisam znala kako ukomponirati u pricu. Kupovala bih podloge koje su mi se same po sebi svidjale, a na djelu - corak. Kao kad u ducanu vidite kosulju sa vintage engleskim cvijetnim uzorkom i prekrasan vam je taj uzorak, pa kupite kosulju, dodjete doma i zakljucite da vam stoji ko kravi sedlo. Jer uzorak je divno crvenkastog tona, taman da se tuce sa tonom vase kose. I tu sam stala na loptu i tjednim razmisljala i analizirala sto ja ustvari hocu i na koji nacin mogu postici to sto zelim. Tada sam uglavnom prestala kupovati, osim ako mi se nesto stvarno jako, jako ne svidi i po mogucnosti bude na snizenju. I pocela sam obilaziti buvljake i gurati nos u kuhinjske ormare uze i dalje obitelji i prijatelja.

 

 

 

 

 

Lekcija br.3 -  samo zato sto ste vidjeli lijepu fotografiju sa ludim casama, ne znaci da ce te iste case i kod vas odigrati istu ulogu. Ne deprimirajte se ako zivite u zadnjoj selendri u kojoj nema ni postenog shopping centra, a o dostavi postom iz inozemstva da i ne govorimo. U modi je staro, rustikalno, napuknuto, zahrdjalo...a to cete sigurno pronaci u ropotarnici stare tetke. U svijetu se za takve stvari placa suho zlato - a vi samo trebate odgurnuti podrumska vrata. Iskoristite travu ispred kuce il klupu u parku.

 

 

 

I tu pocinje dio - ostavljanja sramote na putu. Ja sam kao i velika vecina vas, lijepo odgojena. Zna se sta se pita, gdje se gleda i sta se komentira. I tako su prosle godine ...a ja gledala na cesti ostavljene komade namjestaja i svaki puta mislila - vidi ova stara vrata nocnog ormarica, taman bi mi pasala kao podloga ili vidi ovu staru drvenu kutiju od vina, taman mi ona treba za vilice i zlice. I prolazila bih. Ljuta na svoj osjecaj srama, u nelagodi da suputniku kazem - zaustavi auto pored kontejnera za glomazni otpad. I negdje prije godinu dana, prolazeci pored dijela plaze gdje se pituraju barke, ugledah odbacenu dasku od dna. Bez boje, napukla sva nikakva. E sad je dosta, reko sama sebi. Il sad il nikad. Tu je uslijedio kratak vise monolog nego dijalog u kojem sam ja svog susetaca obavijestila da ja dasku nosim doma jer da to meni treba. I da me bas briga sto cu dasku morati nositi kroz cijelo selo. I da ako hoce - moze pomoc, a ako ne - nikom nista. I stigla daska kuci.

Tako sam do danas bez imalo srama, stala nebrojeno puta kod kontejnera za glomazni otpad i prekopala daske, puknute mramorne plohe, stakla, drvene ladice...U vrijeme oseke kao pas tragac njuskam plazu u potrazi za zanimljivim teksturama i naplavinama koje je ostavilo more. Cesto se kuci vracam sa nekim oblim crijepom sa kojeg vise alge il komadom drveta koje je stiglo iz zemlje cudesnih predmeta. Vise me nitko i ne pita nista, cak i sami traze sto bi mi moglo koristiti. Najbolje je ipak, kad vase vlastito osmogodisnje celjade, uzurbanim korakom dodje do vas, sa komadom odbacene mreze i pita - mama, jel ti treba ovo za slike?

 

 

 

 

 

Lekcija br.4 - okanite se srama i istrazite otpad (ne govorim o kontejnerima za smece u koji bacamo kuhinjski otpad, to vam je valjda jasno).  U isto vrijeme, objasnite prijateljima i rodbini da vas zanima fotografija i da ako imaju neku zgodnu staru/novu/napuklu stvar, neka je ne bacaju prije nego sto vas obavijeste. Ubrzo cete dozivjeti sitaciju tipa - cuj, nasla sam mjedeni tanjur od cukunbabe, sav je nikakav al se moze urediti - jel ga hoces il da bacim? I onda kada ga primite u ruke....ma kao da prica 1000 prica i bas vam takav treba za fotografiju sa svijeze nabranim gljivama.

 

Bez puno filozofije -

 

Lekcija br.5 - nabavite si barem osnovni foto program. Tako cete moci barem poboljsati tonove il kontrast.

 

- Picasa 3

 

 Za one naprednije tu je uvijek Photoshop il Lightroom .

I to bi bilo to. Od mene. Poanta price jeste - istrazujte, eksperimentirajte, ne dajte se obeshrabriti i zivite bez srama. Laka vam noc!

O blagu iskopanom uz put....i salata od tusta i bresaka

 

 

 

Na mojoj je plazi jos uvijek ljeto. Istina, sa puno manje sarenih suncobrana, koji su do neki dan prekrivali horizont. No jos uvijek se dobro zivi ispod crvenog suncobrana u hladu obliznjeg kafica. Najlijepse je u rano jutro il kasno poslijepodne. Ponajvise kada caruje oseka, i voda se povuce na sredinu korita rijeke.

 

Tada setajuci po nepreglednom pjescanom putu, pazljivom skupljacu nemogu promaci tisuce malih skoljki koje je voda u svojem povlacenju ostavila na milost i nemilost teskim ljudskim stopalima.

 

 

 

 

 

Ako se sagnete i rukom odmaknete ostavljene alge, pred vama se prostire citav novi svijet satkan od njeznih skoljaka, puzeva i porculanskih krhotina, koje su nekad bile tanjur, terina il zdjelica.

Da li su to ostatci od razornog potresa od prije 500 godina, kada je Lisabon prvo sravljen sa zemljom, a kasnije opran u tsunamiju - ne znam, no znam da tako lijepo izledaju u nekom kretivnom izdanju.

 

 

 

 

U proteklih smo nekoliko mjeseci sakupili kutiju prepunu porculanskih krhotina, slomljenih ostataka tradicionalnih plocica - azulejo - , kojima odlucih dati novi zivot. U mojem domu jos uvijek caruje ljeto, miris lavande, susenog origana i neki novi detalji, sacinjeni od blaga iskopanog uz put.

 

 

 

Uz zabacene puteve i posjecene parkove raste - tust - . Samonikla, korov biljka izrazito ljekovitog svojstva, poznat jos u staroj Kini, a danas zaboravljen- Tust je najbolje koristiti dok jos nije razvio male crne sjemenke, te ga sakupiti negdje van civilizacije gdje nije tretiran kemijskim sredstvima protiv korova. Ukoliko imate slabu probavu - tust je rijesenje za vas!

Mozete ga jesti sirovog na salatu, ili prokuhanog kao dodatak nekoj krem juhi. U Portugalu se najcesce sprema kao dodatak krem juhi od povrca i to samo njegovi listici.

 

 

 

Ja sam odlucila napraviti salatu, jer po ovim vrucinama - juha ne dolazi u obzir. Predstavljam vam zvijezdu ovog ljeta - salatu od tusta i bresaka.

 

 

 

 

Potrebno je:

svezan svijezeg tusta

mozzarella ili neki drugi svijezi sir

breskva

maslinovo ulje

aceto balsamico ili ocat

Tust dobro oprati u odstraniti debele dijelove biljke. Breskvu narezati na komadice i dodati sir. Zaciniti mjesavinom maslinovog ulja i octa. Po zelji mozete dodati suseni origano, sjemenke susama ili sl...

Tutorial o pripremanju puzeva....i zabavi za fotografa

 

 

 

 

 

 

Odmah na pocetku, da znate da su za vrijeme snimanja ovog tutorijala svi puzevi - stradali. U loncu.

Stoga, oni slabog zeluca i jakih emocija mogu preskociti ovaj zabavni post.



 

 

 

 

 

 

Negdje pocetkom ljetnih mjeseci livade i nisko raslinje prekriju horde puzeva. Malih, ne onih velikih vinogradarskih i oni su glavni gosti gotovo svih portugalskih barova, omanjih restorana i kafica iza ugla tijekom cijelog ljeta. Gosti koji se lijepo sluze uz hladnu pivu i res peceni kruh s maslacem. Na vratima, prozorima i reklamnim panoima pise - HÀ CARAÇOIS! Ima se puzeve!

 





Ovo je tutorijal o spremanju puzeva kod kuce, ukoliko primjetite da su vam se horde nastanile u vrtu, uz omiljenu gredicu malina il svijeze ofarbani bijeli zidic.

 

Kazu da su najbolji marokanski puzevi, no ja vjerujem da ni ovi lokalni ne zaostaju kako svojom velicinom, tako ni okusom. Najcesce puzevi borave na suhim stabljikama, i na dodir izgledaju kao da su mrtvi. Ako ih odlijepite sa stabljike, sa donje strane imaju skorenu koprenu sluzi i otvor kucice zatvoren je nakupinom zemlje, trave i sl. No nedajte zavarati - oni se samo prave!

 

 

 

 

 

 

Kada se puzevi sakupe, znalci kazu da ih je najbolje ostaviti 3 dana u kutiji bez hrane. Oni ce u kutiji zadrzati suhonjavi izgled. Nakon toga puzeve valja potopiti u cistu vodu i ostaviti da ozive. Nakon kratkog vremena oni pocinju otvarati svoje kucice, cisteci se od sluzi, trava i ostale prljavstine. E tada nastupa vas posao. Potrebno ih je kroz nekoliko voda oprati, ocistiti od svake prljavstine i pritom paziti da ne pobjegnu iz sudopera ili posude u kojoj ih perete

 

 

 

 

 

 

 

Ukoliko ste rodjeni pod sretnom zvijezdom i imate nekoga tko ce ovaj odosadni posao obaviti za vas, vi se mozete zabaviti fotografiranjem reanimiranih puzeva, hvatajuci ih pritom po kuhinji. Ukoliko imate i nejacad - evo garantirane zanimacije za sve. Pritom pazite da se nejacad emotivno ne veze za hranu, jer cete u protivnom sve puzeve morati radi mira u kuci i sprijecavanja trauma iz djetinjstva - vratiti u vrt.

 

 

 

Nakon sto su puzevi dobro oprani i pod prstima vise ne osjecate sluz i pjesak, premjestite ih u lonac sa hladnom vodom i poklopite lonac, na taj nacin izbjeci cete pokusaj egzodusa u zadnji cas.

Plamen mora biti malen, te zagrijavanje postupno zato da se puzi ne prepadnu nagle topline i ne zavuku u kucice. Ovako polako nadolazeca toplina im godi - kao da su u termama - te oni izlaze iz kucica i tako se shuhaju. Vodu je potrebno dobro posoliti, jer su puzi sami po sebi slatki.

Nakon cca sat vremena, puzi su kuhani i sad vam je potrebno: * za oko 1.5 kg puzeva

1 dcl maslinovog ulja

2 reznja cesnjaka

1 luk

1 lovorov list

 strucak persina

500 gr paradajza

60 gr pikantne kobasice

1 jusna zlica suhog origana

 

Nakon sto su puzevi kuhani, izvadite ih iz vode i sacuvajte oko 1.5 l vode u kojoj su se kuhali.

U loncu na maslinovom ulju zazutite luk narezan na kolutove i kobasicu narezanu na cetvrtine. Mjesajte kod ne omeksa i pusti sok. Zatim dodajte narezani paradajz i nastavite mjesati, nakon 5 minuta dodajte lovorov list, persin i sacuvanu vodu od kuhanja, te sol po potrebi. Neka vrije 10 minuta. Na kraju dodajte skuhane puzeve i origano. Ostavite da sve zajedno prokuha 10-tak minuta i voila!

 

Jos vam valja isprziti kruh, izvaditi pivu iz frizidera i dodati cackalice kojima cete si pomoci izvaditi eventualno sakrivenog puza. Dobar tek!