Nisam vidjela snijeg 150 godina.
Odrastajuci u Zg, sjecam se zimskih dana i snjega do bokova. OK, to do bokova se smanjivalo reciprocno sa odrastanjem, da bi zavrsilo negdje u '80-tim sa snjegom do koljena. U jednom periodu zivota sam zivjela u "zelenoj zoni" grada. Tamo je postojala samo konjska ralica koja je dva puta dnevno prolazila gore - dolje cisteci napadali snjeg i tako (ne)uspjesno pokusavala stvoriti uvijete za normalan promet. Jedino sto je bilo uspjesno bila su sanjkaske veceri za cijelu osnovnu skolu. Tada bi se valjda svi iznad 5. razreda osnovne uspeli na brijeg i uzivali u zimskim radostima.... Danas tu istu cestu cisti gradska sluzba ciscenja, dobila se i bus linija, tako da je sanjkanje otislo u povijest. A nekako mi se i cini da danasnja djeca vise padaju na skijanje i destinacije puno dalje od vlastitog vrta....
Nije da sam tip koji je lud za zimom i snjegom, ali priznajem da nalazim veliku kolicinu romantike u dobro upakiranom spotu Last Xmas koji mi se odbija o glavu od pocetka studenog i da sam uvijek govorila da bi mi savrseni Xmas bio u nekog brvnari bogu iza nogu, na -15C, sa salicom toplog gluchwine i vatricom koja pucketa u kaminu. Uz dobro drustvo i dobru mezu, naravno!
I onda mi se ukazala mogucnost da spojim ugodno sa korisnim i odem u Oberammergau nakon Nove godine...Krenuli su dani promatranja site-a sa live web kamerom uz mantranje da snijeg padne dok mi dodjemo, da mi dijete napokon vidi to bijelo, leprsavo sto pada s neba. Jes da ga je vidjela one godine dok smo uzivali u Sarajevu, al ta zima i nije bila zima, tako da od to i ne brojim kao neko zimsko iskustvo. Proslo vrijeme, dodje rok i mi smo krenuli....
O mjestu sa 6.000 stanovnika
Oberammergau se nalazi u Bavariji, 90 km juzno od Munchena, 20 minuta voznje od Garmischa. Prekrasno malo selo poznato po kucama oslikanih fasada, izradi drvenih, sakralnih predmeta i po izvedbi "Pasije" svakih 10 godina. Ta prica sa Pasijom krenula je u 17. stoljecu kada su se stanovnici zavjetovali Bogu u nadi da ce ih postedjeti kuge koja je u to vrijeme harala Europom. Predstava se odrzava svakih 10 godina, a sudjeluje gotovo cijelo selo. Ali samo oni koji su tamo rodjeni ili zive vise od 20 godina. Muski pustaju brade od prosle godine i sve se vrti oko uzurbane pripreme za dogadjaj desetljeca koji ce ima donijeti i do 5000 posjetitelja svaki dan i tako od mjeseca maja do rane jeseni. Veliki dogadjaj za tako malo mjesto... Oberammergau Passion Play 2010
U 18.00 sati zatvaraju se ducani i tada se muska celjad sastaje u obliznjem restoranu, za svojim rezerviranim stolom uz litru pive, gdje se raspredaju cakule iste u svakom dijelu svijeta...Ta scena me pomalo vracala u neka druga, davno zaboravljena vremena koja kao da jos u Oberammergau zive. Zamislite scenu....restoran u kuci debelih zidova i malih prozora. Drveni stolovi sa klupama uz zid i malenim jastukom u kutu. Kuhinja u dnu sale i konobarice u tipicnoj bavarskoj odjeci. Ali ne onoj za turiste izradjenoj, nego jednostavnoj, u jednoj ili dvije boje. Pored velike, zelene kaljeve peci stoji drveni stol bez stolnjaka - on je za domacu celjad. Za stolom sjedi 5 muskaraca, bijele brade, ispucale ruke i skromna odjeca odaju njihov zanat. Drvodjelci koji su cijeli dan proveli u svojim malim ducanima pripremajuci drvene ukrase koje ce, ako Bog da, na proljece dobro prodati turistima. Malo nas sumljivo gledaju, al mene uvjeravaju da je to tako kada se malo vise popije, da onda covjek teze fokusira pogled, te mu dulje treba da taj isti pogled makne sa jedne strane na drugu. Aha, dobro...Nekima su oci vec malo pocaklile i rijeci ne teku tako lako. Vani je - tko za koliko C i snijeg pada. 20 je sati i vrijeme je da se krene kucama. Drustvo se razilazi.
Mi smo narucili pohanu ribu za mene, i haxe ili ti buncek po domaci za ostatak. Porcije su ogromne, uz pivu naravno. I za kraj strudlu od jabuka sa kuglom sladoleda od vanilije.... Oni koji su odrasli uz Alan Ford, mozda ce se sjetiti ilustracija debelih sismisa koji nakon dobre vecere lete u svoj zamak, a iznad njih je napisano - puf - pant - e tako sam se ja osjecala nakon vecere.
Sutra idemo pogledati Neuschwanstein dvorac...onaj prekrasan koji se nalazi na Ravensburgovim puzlama u proljece, ljeto, jesen i zima izdanju.
Zbog štrudle su mi oči ispale. Tako je famozna.
OdgovoriIzbrišiJa se sjećam sarajevskih zima mog djetinjstva i sankanja i klizanja (na klizaljkama) niz ulicu. Obožavala sam te zime i zimske raspuste čak i više od ljeta i ljetnog raspusta.
Sjeam se i zima kada Jahorina nije bila uređena, tamo negdje 78 ili 79. Sjećam se svojih zima u hotelu Košuta (hotel je bio Energoinvestov, a mama je radila u Energoinvestu pa smo mogli zimovati svake godine po sedmicu u januaru). to je bila divota, gledati u taj pejzaž, snijeg vani unutra toplo, vatrica, miris drveta. Čak iako sam bila dijete davali su mi čaj sa rumom, mmmm...gdje su sada ti dani?
Moji se sjećaju da se nekad niz Dalmatinsku ulicu koja vodi sa Mejtaša na Titovu sanjkalo. Titova tada nije bila toliko prometna, i zimi szu uglavnom išli samo tramvaji. Bilo je pravo umijeće zaustaviti se na vrijeme kada se dobije ubrzanje sa onog brda, ali sigurno i avantura.
eto bas mi je zao sto se nismo prije spojile :) pa bi se lijepo i upoznale u Lisabonu :))) Ober mi je predivan, imala sam priliku otici tamo, prava mala seoska idila sa fantasticnim retoranima i okolicom, ja sam bas uzivala:) I mene su odusevile ogromne porcije u restoranima:)))
OdgovoriIzbriši