O Madridu u 72 sata .... dan drugi

Ponovo sunce. Pola sata voznje podzemnom zeljeznicom i evo me iza Kraljevske palace na ulazu u vrtove Sabatini. 10 je sati. Pomalo prohladno, ali bez i jednog oblacka. Uspinjem se ka palaci. Nadam se da su Charles i njegova Camilla napustili ovu sluzbenu rezidenciju spanjolske kraljevske obitelji, i da je ulaz ponovo slobodan.

Ulaznica 10 eura + 4 eura slusalice sa nasnimljenim tekstom. Odlucujem se pridruziti grupi talijanskih studenata i slusati njihovog vodica. Fotografiranje zabranjeno. Aha...nisam puno, casna pionirska.

Ono sto je otvoreno za javnost prsti luksuzom. Kristal, Murano, svila i kadifa. Zidne tapiserije tkane na poznatim belgijskim tkalackim stanovima, uvezeni ogromni lusteri kojima treba 3 mjeseca da ih se ocisti, Stradivarijeva violina u muzickoj sobi. Na zidovima portreti princeva, kraljeva i kraljica. Ne mogu se oteti dojmu da sve zenske pripadnice dvora, koja su ovjekovjecene na ovaj nacin, izgledaju sablasno umorno i frustrirano.

Na ulasku u dvoranu za primanje i veceranje, jos vidljivi ostaci sinocnje vecere. Bijeli podstoljnjak na dugom solu koji se proteze preko pola dvorane, zamor u pokrajnoj sobi...Naravno da sam morala skicnuti iza zastora ...aha...kvazi kuhinja...

Ne nadajte se da cete vidjeti previse soba. Sve u svemu 10-12. Svaka od soba je jedinstvena na svoj nacin, bilo u dekoraciji zidova ili predmetima koji u njoj obitavaju. Kao sto rekoh, ovo je sluzbena rezidencija kraljevske obitelji, ali on a sluzi samo za primanja stranih drzavnika. I oruzarnica. Mogli su otvoriti malo vise odaja - tek toliko da se provjetre s vremena na vrijeme.

Oruzarnica koja se nalazi na samom izlazu iz palace, doista je vrijedna divljenja. Naravno, ako ste zainteresirani za oruzje i viteska odijela od 13.st naovamo. Razne kacige koje imitiraju zivotinjski svijet, pokrivala za glavu koja koja izgledaju kao iz strasnih bajki - vjerujem da su u srednjem vijeku utjerivale strah u kosti jadnom kmetu koji je "slucajno" ubio zeca na kraljevskom posjedu.

Odlazim iz palace prema zeljeznickoj stanici Atocha. Vidjala sam fotografiju prije polaska, koja me zainteresirala, ali mastovita kakva jesam, u svojoj glavi sam slozila sliku koja bas i ne odgovara stvarnosti. Zeljeznicka stanica Atocha izgradjena je od cigle i stakla 1851. godine. Vjerujem da je tada odgovarala ekranizacijama filmova Agathe Christie...znate one scene kada vlak napusta stanicu u oblaku pare? E tako sam ja spojila sliku koju sam vidjela, a na kojoj se unutar zeljeznicke stanice vide visoke palme, gore staklo, a lijevo i desno zeljeznicki kolosjeci sa vlakovima. Nakon sto sam na svom mixu spanjolskog-portugalskog i talijanskog pokusavala objasniti zbunjenoj teti za info pultom koje mjesto ja trazim (engleski teta ne govori), ona mi je rekla - toga ovdje nema. Nema palmi, vlakovi su dolje desno i gotovo. Odlazim malo dalje i okusavam srecu na slijedecem info pultu za kojim sijedi lik ciji engleski bas i nije na nivou. Palmi nema, a odlazni peroni su dolje desno. Ali tamo se ne moze ako nemate kupljenu kartu. Izlazim iz stanice pokretnim stepenicama i zbunjeno gledam okolo...Jeli moguce da sam prolupala? Aha, vidim tamo dalje nastavak gradjevine koji me podsjeca na nesto sto bi unutra moglo sadrzavati prostor iz mojeg sjecanja. I bi tako! Sretna ko malo dijete, smijem se sama sebi - vidi stvarno, palme su tu, al vlakova nema!!!!!

Kolonija zaba lijeno se izvalila na kamenim oblutcima koji stoje u sjeni palmi. Cista i uredna setnica kroz park...lagani zamor pomjesan sa muzikom. Kao da i nisam na zeljeznickoj stanici. Na kraju setnice restoran. Ukrasen malenim lampicama, iz zdijela sa ledom vire butelje vina. Ljubazno osoblje na ulazu rukom pokazuje - udjite slobodno. Na terasi dva-tri dobrostojeca para objeduju. Bijeli stoljnjaci, ulasteni bestek i sjajne case na cijim se rubovima lome sunceve zrake. Jeste li mozda za terinu od gusce pastete na pecenoj jabuci? Ili bi vam vise pasao grilani ovci sir na endivijskoj salati? Sve je kao u bajci. I cijene naravno. 

Zaboravih reci, da dok sam tako bauljala okolo trazeci ovo mjesto iz moje maste, put me nanio u dio stanice na kojem je 2004.-te izvrsen teroristicki napad u kojem je poginulo 191 osoba. Tamo je napravljen memorijalni centar. Pozelite li uci, ljubazna gospodja ce vam otvoriti prvo ulazna vrata, a zatim i glavna i mozete uci u ovaj zvucno izolirani prostor. Docekuje vas plavetnilo. Tisina. Svijetlost. I jedno veliko Nista. Priznajem da sam se najezila jako. Vec na samom ulazu. Neki osjecaj koji tjera da se duboko udahne i pogleda prema gore. Ka izvoru svijetlosti. Ka 11 metarskom monolitnom izlazu iz Velikog Plavetnila. Osjecam se tako malom.

Minuta sutnje i natrag na sunce.

Il Retiro je park u kojem se spava, jede, uci, trci, sece psa il macku na uzici, sunca, ljubi, cita...u ovom parku radi se - sve. Kad se izadjete iz Atoche i krenete prema Pradu, u njemu mozete objedovati ili iznajmiti camac, te se provozati i ljeskariti u umjetnom jezeru. Ah, vrijeme je sieste i park je prepun. Turisti, joggeri, setaci, biciklisti...Ovo je madridski Hyde Park.

U njemu se nalazi i Kristalna palaca, sagradjena za potrebe uzgoja egzoticnih biljaka u 19. st., te Palaca Velazquez, nazvana po svom arhitektu, koji je ujedno i odgovoran za Kristalnu palacu, te mnoge druge u Madridu. Kristalna palaca je prekrasna dok sja sunce. Njenu ljepotu nije mogla umanjiti niti poveca kolicina gnojiva koje su bas tada iskrcali u njenoj blizini, a ciji je zamamni miris vjetric nosio u svim pravcima.

Kasno je poslijepodne. Mogli bi nesto i prezalogajiti. Odlazim do jednog od mnogobrojinih trgova, Plaza Santa Ana. Omanji trg koji nudi nekoliko restorana sa uredjenim terasama, ulicnu muziku i veliki izbor lokalne hrane. Odlucujem se za tradicionalnu spanjolsku tortilju i male sendvice sa bakalarom. Tortilja u svojoj osnovi sadrzi jaja i krumpir, a ovisno o regiji gdje se u spanjolskoj nalazite, mozete probati tortilju sa dodatkom speka, paprike, gljiva ili patlidjana. Ova moja je bila ukusna, sa laganim okusom luka, ne prezacinjena. Kao kontrast njoj, sendvici od tanko narezanog dimljenog bakalara, na koji se tek pred posluzivanje stavlja nit maslinovog ulja i svijeze mljeveni crni papar - daju obroku potrebnu jacinu u okusu.

Za susjednim stolom posluzuju male polpete od mesa, przeni, na kocke narezani krompir posut nekim umakom i krokete. Za svakoga ponesto.

Da zavrsim dan...Treba mi nesto slatko. Kako mi se ne jede saumsnita iz ruke, odlucujem se za klasicni churros sa cokoladom. Vracam se u centar gdje sam sinoc otkrila slasticarnicu koja nudi samo to. Za svim stolovima, spanjolci zajedno sa turistima, sladili su se u ovoj poslastici. Priznajem pojela sam porciju sinoc, ali nisam zadovoljna fotografijama, stoga, teska srca moram se zrtvovati i danas i posjesti jos jednu porciju dok je dan... Churros je przeno tijesto, nesto kao nase fritule, samo u duguljastoj formi. Tijesto se radi od vode, secera, brasna, jaja, malo soli i putra. Onda se smijesa stavlja u vrecicu i istiskuje u vruce ulje. A cokoladu znamo kako dovesti u tekuce stanje.

Nadam se da ste uzivali u danasnjem danu, da vas bole noge, kao i mene, i da imate pored sebe nekoga tko ce vam noge izmasirati. Vidimo se sutra, idemo u Prado, na trznicu San Miguel, nesto cemo i pojesti i obaviti mali shopping za kraj. Laku noc! Buenas noches!