Jednom, davno, davno i pekmez od bijelih sljiva sa orijentalnim stihom

Bijase to u ono doba kada su ovim krajevima krocili divovi i neustrasivi vitezovi u potrazi za nesretnim princezama koje su svoje duge, zlacane kose spustale niz kule visokih tvrdjava.

Te kasne jeseni vitez po imenu Palmeirim, kojeg su krasile sve odlike junaka, na svojem putu iz Engleske ka Konstantinopolu bijase primoren usidriti svoj brod na obalama Portugala. Nasavsi se u gradu Portu, i nemajuci pametnijeg posla, provodio je dane slusajuci junacke (ribicke) price lokalnih vitezova. Tako jednog jutra, nakon burne noci u taverni iza ugla, odluci izazvati na dvoboj strasnog diva Almourola  koji je cuvao istoimeni dvorac nasred rijeke Tejo.

U dvorcu nasred rijeke zivjela je prekrasna princeza po imenu Misaguarda i njeni dvorjani. Bez da je prije vidio Misaguardu, nas se vitez ludo zaljubi i krene prema jugu na svom vrancu.

Priblizavajuci se dvorcu spazi viteza Tuznog kao se bori sa nekim drugim vitezom, braneci cast svoje drage, ciji je portret nosio na stitu, princeze Misaguarde. Pobijedivsi ga, oduzme mu stit i baci na ga oblizni deponij stitova. Svi oni su pripadali vitezovima ne pretjerano vjestim i inteligentnim koji su se sa vitezom Tuznim upustili u krvave duele na trgu pored dvorca.

Racunajuci na izmorenost viteza Tuznog, nas Palmeirim prepun testosterona nagovijesti novu rundu i zapocne novi okrsaj. Medjutim, nakon nekoliko sati borbe - stigne noc, bez pobjednika. Vitez Tuzni zaklon od noci potrazi u podrumu dvorca, vidajuci rane, a Palmeirim u obliznjem selu.

Bez pobjednika, princeza nikako da odluci cija ce biti, te posalje svog glasnika sa porukom vitezima da neka uzmu pauzu od godinu dana, usavrse svoje vjestine, pa neka probaju ponovo. Tuzni je poslusa, a Palmeirim nastavi svoje putovanje ka Konstantinopolu.

Nakon tog nesretnog dogadjaja, div od Almourola bijase napadnut od drugog diva, po imenu Dramusiando, porazen i prisiljen predati zastitu vjecne djeve i njenih podanika Dramusiandu na cuvanje.

O ovom povijesnom dogadjaju izvijestio nas je Francisco de Marais u svojim Kronikama Palmeirima Engleskog, godine 1567. i ako laze on - lazem i ja vas.

***

Ne znamo koja je sudbina zadesila vjecnu djevu, ali pravit cemo se da je napokon docekala dan svog oslobodjenja, onomad kada su ovuda projahao zalutali Maur, pobijedio diva i odveo svoju dragu put Konstantinopola.

Prije no sto su krenuli na put, djeva mu posluzi pekmez od bijelih sljiva, vec u ono doba poznatih pod nazivom sljiva kraljice Klaudije...ili ameixa reinha Claudia, da se okrijepi i sakupi snagu za delek put.

Dok su se spremali ovo se orilo zamkom... A Misaguarda je ovaj drevni recept proslijedila princezi Snjezi u kraljevstvu koje se zvalo "Ajme, koliko nas je...", posto joj je ona pocetkom stoljeca napisala da su sljive -in-.

Za ovaj niskokaloricni desert princeza je iz svog frizidera izvadila:

1 kg zutih sljiva

600 gr secera

koricu limuna

1/2 stapica cimeta

Nakon sto je izvadila kostice, princeza je u kazan sasula voce, secer, limun i cimet, te na srednje jakom ognju ostavila da se kuha. U medjuvremenu je malo zaboravila na oganj i otisla prosetati. Kad se vratila pekmez se primio za dno, te je brze bolje zamjenila kazance bakrenim i nastavila mjesati ostatak. Na kraju je dodala 2 sake ociscenih oraha koje je omanjom macetom usitnila na obliznjem kamenu. Pricekala da se ohladi i posluzila svom spasitelju. (Njoj okrijepa nije trebala, jer je snagu za put sakupljala zadnjih 69 godina).