O kuglofu i narandzi

Problem cjelodnevnog pregledavanja raznih food blogova - u svrhu samonaobrazbe, naravno! - je da se oko 16.00 sati dobije napad za slatkim i neodoljiva lakoca kretanja u smijeru kuhinje.

I jos sam nedavno kupila dvije nove silikonske forme za kolace, jedan kuglof i jednu u obliku ruze. Ruzu sam isprobala, al fuglof me mami li mami.

Rado bih nesto sto se smiksa za 10 minuta i gurne u pecnicu....Hmmmmm..necu mramorni, necu limun...imam narandze. Vec znam kad previse izmisljam, sve ispadne lose, pa sam jednostavno uguglala - bolo de laranja - . Kad sam procitala izabrani recept, i cak filmic pogledala na youtube-u, nisam nikako bila odusevljena jer recept kaze - narandza zajedno sa korom. Ma gdje cu koru zajedno sa onim bijelim, gorkim dijelom stavljati u kolac???? No kako je ocito, filmic bio dio regularnog dijela emisije prikazane na nekom brazilskom tv programu za ocajne kucanice, a kuglof forma je vec histericno skakala po stolu, nije bilo druge nego krenuti po receptu koji glasi:

2 jaja

1 salica ulja (kao americka mjera)

2 narandze (zajedno sa korom)

1 sok od narandze

4 salice brasna (kao za caj salica)

3 salice secera

2 zlice praska za pecivo

U multipraktiku se izmiksaju jaja, ulje, na kocke narezane narandze (zajedno sa korom!!!) i sok od jedne narandze. Kad smjesa postane glatka dodati u posudu gdje nas ceka brasno sa praskom i secerom. Izmjesati spatulom i presipati u namascen i krupnim secerom posut kalup. Peci u zagrijanoj pecnici na 180C oko 50 minuta.

Ja sam radila samo 1/2 smjese, reko ako je recept za baciti, da ne potrosim previse, no kad sam probala sirovu smjesu ....mmmmmmmmmmmmmmm....jos sam dodala grubo nasjeckanu cokoladu.

Ispalo je odlicno, cak je dan nakon bolji nego cim izadje iz pecnice. Gorcina narandzine kore se ne osjeca, samo fini, jaki miris i okus.

Iznenadjena sam.

O jednom rizotu iz mora

"Bio jednom narod pomoraca, portugalski narod, pa je u davno doba - prije pet stotina godina - htio otkriti put kojim se preko moram moze stici u Indiju.....


.... Cetiri mala broda - tako malena na neizmjernome, nepoznaton Oceanu! - cetiri jedrenjaka, kojima je zapovijedao veliki kapetan Vasco da Gama , zaplovise preko Atlantika, koji do onda bijase poznat samo do Rta Dobre Nade, oplovise taj rt pa sjeknuse vodu usmjerivsi prema zeljkovanoj zemlji koju su trazili ...."


Ovako je portugalski pjesnik Camoes zapoceo svoj spjev Luzitanci, a portugalske zene na dokovima masuci svojim bijelim, ustirkanim maramama kazuju: "Muskarci odlaze na more i tamo ostavljaju svoju dusu, a ponekad i zivot". Nekad...davno...do prije prije 50 godina.


Oduvijek je more bilo glavni izvor hrane i snova za portugalske avanturiste koji su sanjali o izgubljenim zemljama u nepreglednom oceanu. Ribari i njihove obitelji cesto su ovisili o kapricima prirode koja je na njihove skromne trpeze donosila jela spravljena od riba i skoljaka, a vrlo rijetko il samo u posebnim prilikama - meso.

Danas je Portugal zemlja u kojoj ljudi vole provoditi svoje slobodno vrijeme za stolom, bilo u vlastitom domu il u jednom od mnogobrojnih modernih restorana il tradicionalnih taverni. Uz uvijek svijezu ribu i dobra vina, pauza za rucak cesto nadmasi onih 60 minuta...


Godisnje prosjecan portugalac pojede 7 kg ribe, sto je pri vrhu na listi "koliko tko ribe pojede u Europi". Konzumacija ostalih morskih plodova ovisi o dubi dzepa. Jer cijene variraju od 6.50 - 12.50 eura po kili skampa (vec skuhanih u vodi+sol) u supermarketima gdje ih portugalci najcesce kupuju. Za kilu dagnji placa se 1.50 euro - ne ociscene naravno!



I tako smo jedan dan krenule u pripremu rizota po principu "ti kuhaj, a ja cu slikati", zato ce ovaj recept bit od oka. Jer moje je oko bilo fokusirano na rasvjetu, fokus i ostale foto sitnice, a ona je kuhala i muckala.



Rizot od morskih plodova il po domaci Arroz de marisco





Sastojci:

malo veca glavica luka

maslinovo ulje

cesnjak

sasuseni piri piri

lovorov list

persin

safran

dvije sake rize dugog zrna

jusni temeljac od skampa

dvije sake ociscenih repova skampa

jedna saka ociscenih dagnji

sol i papar po zelji

Zazutiti luk na maslinovom ulju, dodati na ploske narezani cesnjak, lovorov list i rizu da se malo preprzi. Od predhodno skuhanih skampa uliti cca 1/2 l temeljca i dodati smrvljeni piri piri i safran. Pred kraj, kad je riza skoro pa kuhana, dodati skampe i dagnje zajedno sa nasjeckanim persinom....

- Canção Do Mar -

O Bozicu preuranjeno...

Prodje vrijeme dodje rok, eto…ne, nije vrag skok na skok, nego napokon zimsko vrijeme i kod mene. Barem tako izgleda jutros, magla i pokisla ulica. Il su to mozda tek znakovi jeseni? Vec sam se uspanicila da cu Bozic docekati u japankama i kratkim rukavima. Nije da volim zimu, ja sam vise ljetni tip, al ipak tradicija je tradicija, i iako sam se vec pomirila da ne mogu imati snjegovica ispred vrata, ajde barem u zatvorenim cipelama da hodam. Mada ni njih bas ne ljubim, jer me uvijek nakon 6 mjeseci u sandalama, zatvorene cipele dobrano nazuljaju.

Nego, nesto drugo sam htijela danas…vec neko vrijeme trgovine su pune dekoracija za Bozic – bolje receno zadnjih mjesec dana - . Da je to potrosacka groznica i konzumerizam neshvacenih proporcija, vec i ptice na grani znaju, i sve kao vuce nostalgija u ono “mracno” doba od prije 20 – 30 – 50 godina, kad se bor kitio na Badnjak, unosila slama i darovali oni bijeli bomboni u sarenim papiricima. OK i mene isto, al ipak o Bozicu pocinjem mastati krajem kolovoza, u rujnu me malo popusti, u listopadu vrtim glavom na uranjene bozicne artikle, u studenom prelistavam casopise i knjige romanticarskih ilustracija na zadanu temu, a u prosincu mi je laganini puna pipa svega.

Ovdje, u Portugalu, se kuce “kite” krajem studenog – pocetkom prosinca, bor, lampice, dopunska masinerija – sve. Tjedan dana pred Bozic u ducanima vise nema ni onakvih strkljastih plasticnih borova od po 10 eura, a kamoli neki ukras. To mi je trebalo par godina da se naviknem i da eventualno popunjavanje zaliha pocnem – danas. A mislim, koma znam, al sta cu…. Prve dvije godine sam bor kitila na Badnjak, da ocuvam tradiciju, al toliki su mi sajko presing radili, da sam kukavicki popustila, pa to obavim tjedan dana ranije. Prave borove je dosta tesko naci, tu i tamo iskoci neki jadni polusasuseni u nekoj trgovini il u rasadniku, zato 98% kuca koristi plasticne koji su vrlo vjerno izradjeni. Osim normalnih zelenih, zadnjih se godina mogu naci i plavi, roza, crni (jao fuj ruznoce!) i srebrni. Pa tko voli – nek izvoli!

Njihovi tradicionalni kolaci, nisu po mom ukusu. Pretezno se zasnivaju na fritulama (od bundeve il obicne), nasih “potrganih gaca”, pohanom kruhu sa secerom i cimetom. Jedino sto kod mene moze proci je “Bolo Rei” – Kraljevski kruh – portugalska inacica Kletzenbrot-a. Ali o tome u nekom slijedecem javljanju.

Ove godine ,cini se, Bozicni rucak ce biti kod nas doma. Samo 6+1. Ajde dobro je, mogla sam se i udati u neku sicilijansku familiju, pa da se broj popne na 36+15 komada djece. Nije da se zalim, ali priznajem da mi ta cinjenica uvodi paniku medju redove. Zasto? Zato jer sam já vegetarijanac i ne znam /nisam nikad ispekla nikakvu zivotinju u rerni. OK, osim ribe. Dakle, sve ono sto se obicno na tradicionalnom Bozicnom stolu nadje – purica, zec….– já nikad nisam radila. Guranje ruke i punjenje pileta il purice za mene je ravno nocnoj mori.

Stoga, molim, ako netko ima kakvu ideju – ja pokorno slusam!

O ispusnim ventilima

Ne znam jel vam se kad desilo da na radiju cujete neku stvar koja vas ponese i nosi danima. Meni se to svako malo desi, onda ko luda Mare kopam da pronadjem koja je to stvar, jer pocesto nemam pojma ni tko to pjeva ni jel stvar nova il datira jos iz doba Marlene Dietrich. Ona mi se, naime, desila nedavno, sasvim slucajno, pa su ukucani nekoliko tjedana bili prisiljeni slusati …“Sag mir wo die blumen sind..” uz moje pjevanje naravno. To sto mi je poznavanje njemackog na nivou partizanskih filmova, uopce nema veze.

I tako je prije nekog vremena bila Marlene aktualna, prije nje “Part of me”, “Sex on fire”, onda sam imala neku cudnu fazu prastarih ciganskih tipa Odjila i njihov repertoar, a negdje usred ljeta iz auta se mogao cuti Vitas, jedan fantasticni, mladi ruski pjevac – preporucam njegovu “Opera 2”, "Krikom". Stvar je malo uvrnuta i vjerojatno se nece svima svidjeti, al meni je fenomenalana.

Eto, sad kad sam vas upoznala sa mojim muzickim izricajem, da vam kazem da je sad IN “Shine on…” by R.I.O.

To je stvar koju morate upaliti u sumorno, kisno, sugavo i nikakvo jesenje jutro da bi ste uopce uspjeli prezivjeti do prve kave. Trebate je imati i u autu za slucaj zastoja na cesti i kolone od 5 km, a vama ne da se zuri, nego vec kasnite od prekjucer. E u takvim situacijama ova ce vam pjesma doci ko stvorena i jos ako imate pri ruci onu masku za oci koja se dobije u avionu kad letite preko bare, fino je stavite preko ociju i pravite se da je to sto se desava oko vas – POLJE TUDJEG PROBLEMA!

….Let me be the love that comes from the sun
I wanna be your love light from above
Shine on, shine on, shine on!

Let the sunshine down on your face
No need to feel wrong, you're in the right place
And me know that you feel what we are gonna tell you now
So gather all your friends around and
Come join me down the club, got the song, and go move you
So prove you're right, so feel it tonight now….

Ako vas ostali vozaci budu cudno gledali, to neka vas nista ne dira. Nemojte slucajno da vam bude neugodno, nego jos okrente gumb na 36 i otvorite prozore otraga. A ako radite na nekom jako vaznom i fensi smensi mjestu, stavite si suncane naocale na nos da vas teze prepoznaju paparazzi.

Svako toliko potrebno je naci ovakav nekakav ispusni ventil – jer inace zena prolupa skroz. Vec smo naucili kroz povjest da svako malo neka sirotica postane “privremeno neuracunljiva”, pa smanji muza za “ponos”, sefu priusti kojekakve gadarije, a sve u nadi da ce je sustav poslati na odmor od raznih likova kojima je svakodnevno okruzena.

Zato, molim, nemojte se nervirat, srdit i stvarat si nepotrebne bore – neka sve to barem na tren bude, kao sto rekoh – polje tudjeg problema.

Posto sam ovako ljetno raspolozena, ne mogu vam staviti neku zimsku mezu, tako da cemo spraviti samo jednu jednostavnu ljetnu salatu, koju iz milja zovem – poslijednji mohikanac – jer je napravljena od poslijednjih ne genetski modificiranih ljetnih rajcica, tikvica…

Za tu uzasno tesku i sofisticiranu salatu trebate -

trave razne tipa rukula, radic, potocnica, matovilac, salata zelena...

rajcica crvenih, zelenih il zutih

paprika zelena il crvena

tikvica sa zara pecenih

masline

origana i sl. zacina po zelji

maslinovog ulja i limunovog soka

I to onda sve izmjesate i ta ta ta taaaaaaaaaa

O jeseni

Shvatih danas da bi se trebala sluzbeno pozdraviti sa ljetom iako mi temperatura zraka govori drugacije…

Od jeseni sam vec digla ruke, jer ona nikako da dodje. No svejedno negdje u ovo doba godine cesto mi se u sjecanje dosulja Andriceva recenica.. ”Ali kad pocne da se skracuje sunceva staza i lisce biva redje, a na jasnoj kori drveta ukaze se munjevita veverica koja vec menja dlaku, prividjenje pocinje da se gubi i bledi….”. Kad dodje jesen, barem ona kalendarska, ja dozivam u sjecanje mirise i glasove jedne daleke meni drage zemlje…lagane kapi kise, prohladni vjetar koji se kradom usuljao sa planine i miris cimeta, klincica i przene kafe koji mami slucajnog prolaznika da krene za njim.

Kasni je oktobar, sest sati popodne i zaucao je ezan sa Begove, vjetar nosi u zrak otpalo lisce, u plitkim virovima Miljacke razigrano se igra jedna odbjegla, crvena lopta, pale se ulicna svijetla…i sve je u smiraju.

Stojim ispred Bascarsijske dzamije, na lijevo mi Sebilj, na desno burekdzinica sa najboljim ustipcim i kajmakom na svijetu.

Sjedamo i porucujemo dvije porcije i tri caja od nane. Zasticena od kise koja rominja, promatram svijet koji prolazi pored mene i razmisljam zasto mi je sve ovo toliko poznato i drago, toliko “moje” iako sam tek stigla. Trazim se po proslim zivotima i pustam da me Carsija svojim barsunastim dlanom privuce blize u svoj zagrljaj.

- Daj marku, imas marku? – kaze mi malo cigance, seretski se smijuci, i vec u slijedecem trenutku nestaje u guzvi, zvacuci jedan topli ustipak punjen kajmakom.

To je moje sjecanje savrsene jeseni, jedan trenutak na uzurbanom putovanju kroz zivot , jedna usputna stanica na koju me doveo “prst sudbine” il mozda dobro razradjeni plan mastovitog kreatora mog zivota… Ne znam, al nije ni bitno.

Oprastam se od ljeta…

I pozdravljam zimu…

Jer jesen ionako postoji samo u mom zen trenutku…