O izletu u Bavariju i juha od povrca (napokon!)...mit Kartoffelpuffel

Ovoga puta Oberammergau nas je docekao u proljetnom ruhu iako smo vec davno zagazili u kalendarsku zimu. Zavoljela sam ovo selo na prvi pogled. Onomad prije dvije godine kada sam u njega stigla dok je bio pokriven snjegom. Puno je razloga za ljubav, ali onaj najsentimentalniji jeste to da mi je ovo selo ispunilo san i dopustilo mi dozivim zimsku atmosferu iz zlatnog doba Hollywooda.

Znate one scene seoceta zavijenog u bijelo, male kucice iz cijih dimnjaka polagano izlazi bijeli dim, a kada se spusti noc, tisucu svijetiljki zablista na prozorima i krovovima kuca.

Kao sto rekoh, ovoga puta nije nas docekao snijeg, no Oberammergau je ostao jednako savrsen i bez bijelih pahulja. Njemacka urednost na svakom koraku. Ima nesto ocaravajuce u toj disciplini, toliko stranoj i Balkancima i Portugalcima. Bice da je to nesto u krvi. Fasade savrseno oslikane, ciste ulice i kosare sa zimskim cvijecem i u ove hladne dane izgledaju kao da su sad izasle iz cvjecarne.

Oberammergau je tradicionalno, vrlo katolicko seoce u kojem se svakih 10 godina odrzava predstava "Pasija" koja traje nekoliko mjeseci, a u cijem izvodjenju sudjeluju svi stanovnici sela.

Sjecate se da sam ne toliko davno kukala da nemam gdje setati po prirodi. U Oberammergau se ima gdje setati. Da setati....kilometri i kilometri prirodnih puteva kroz polja, od jednog sela do drugog. Setajuci kroz selo, nailazim na uredne vrtove, prve znakove bozicnog uredjena i kucne ljubimce na pragovima.

Ono sto prvo upada u oci jesu metri do bola precizno poslaganih drva za ogrijev. Nema mjesta kreativnom neredu. Sve je precizno izmjereno, iscjepano i poslagano niz strijemove. Osim drva, vrtove krase kucice za ptice, umjetna jezerca koja su u jutarnjim satima zaledjena, i staklene kugle zarkih boja. Ne znam da li imaju jos neku ulogu osim da hvataju sunceve zrake i tjeraju uroke, ali nije ni bitno - lijepo ih je vidjeti. Prozori uokvireni malim bijelim zastorima ostaju otvoreni i u vecernjim satima

U ujutarnjim satima temperatura je oko nule, a tijekom dana uspije se podignuti do oko 6-7C. Ali ta me jutarnja hladnoca potice na kretanje, nimalo slicna portugalskoj hladnoci koja je prepuna vjetra i vlage sto se upija u kosti. Volim njemacku hladnocu.

Tisinu ponekad propara veseli djeciji smjeh. Vrijeme je povratka iz skole. Svugdje djeca su ista. Nestasna i zanesena u svojim sanjama.

Trecega dana mog boravka, desilo se ovakvo jutro. 7.30 sati. Ovdje se budim rano. Vjerojatno zato jer lezem sa kokosima, posto se ovdje nakon 20 sati navecer nema sta raditi.

Ovakav pogled sa prozora hotelske sobe moze znaciti samo jedno - PAO JE SNIJEG!!!!!

OK, nije bas pao snijeg, ali je dovoljno zahladilo preko noci da se dio vale zamrzne. Sretna sam ko malo dijete. Znate, morate me razumjeti, ispod moga prozora pasu deve i konji i nikada ne pada snijeg.

Tako da se i  neznatna kolicina bijelog inja u mojim ocima pretvara u savrsenu kulisu zimske bajke.

Setajuci uz rijeku koja se polako isparava, rukom nestasno tresem pahulje sa malenih grmova. Sunce izvire preko vrhova planina i za nekoliko sati nestat ce ove carolije. Bolje je da se pozurim. Oko mene savrsena tisina. Nista i nitko. Samo ja i ona.

Zurnim korakom krecem duz rijeke ka starom groblju. Moje me sedmogodisnje dijete prije nekoliko dana pitalo sta je to groblje i ovo narnijsko groblje u bavarskom selu je objasnjenje koje joj zelim dati. Sjecam se tog groblja jos od proslog puta. Nestvarno lijepo, prekriveno bijelim velom, svojom tisinom upozorava na prolaznost. U mislima zahvaljujem na cinjenici sto sam jos ziva. Zatvorenih ociju stojim i osjecam njenu ruku u mojoj ... jos jednom potvrdjujuci sama sebi da bitno je ocima nevidljivo, jer samo se srcem dobro vidi.

Nastavljamo dalje, niz rijeku...veselo skakucuci prema mostu. U daljini se cuju crkvena zvona, a ja se sjetih pjesme iz mojeg djetinjstva.  Pucketanje ploce, miris kolaca i iglica pravog bora....Vecernji zvon...

Seoce je okiceno...pocelo je odbrojavanje. Sutra odlazimo kuci.

Ipak, svaki puta kada odem ... dozivljavam isti problem, koji nakon tjedan dana vec poprima ozbiljne dimenzije. Naime, ja meso ne jedem...a sta se u Bavariji nudi? Kobasice i mesina u inim oblicima. Zahvala do boli, iako me sram reci, na postojanju jednog odlicnog talijanskog restorana, koji me prehranio. Na aerodromu kupujem knjigu Bavarian cooking i 2 casopisa prepuna njemackih recepata i odlazim doma. Znanje njemackog mi je na razini prezivljavanja, ali vec cu se nekako snaci sa prevodjenjem - jer fotografije su tako bajkovite!  Dajte mi juhe da se najedem!!

Gemusesuppe mit Kartoffelpuff ili po naski, juha od povrca sa popeccima od krumpira, iz njemackog casopisa. Zahvalna na tehnoloskim cudima danasnjce i on line prevodilicama.

Potrebno je:

2 mrkve

2 strucka celera

2 tikvice

3 rajcice

1 cesanj cesnjaka

1 manja glavica luka

400 gr bijelog graha

1.5 l jusnog temeljca

Na maslinovom ulju omeksati narezani luk i cesnjak, dodati na kolutove narezanu mrkvu i celer, pa prodinstati. Na kockice narezati tikvice i rajcice i dodati. Podliti jusnim temeljcem. Kad povrce omeksa, dodati grah (ja sam koristila vec skuhani iz teglice) i kuhati sve zajedno jos 15-tak minuta. Na kraju dodati narezani persin.

Za popecke od krumpira:

500 kg krumpira

1 jaje

4-5 zlica brasna

sol, papar i muskatni orascic

Krumpire oguliti i naribati. Posoliti i ostaviti da pusti vodu. Ocijediti i umutiti jaje, brasno i zacine. Prziti u ulju dok ne porumeni. Posluziti uz neki aromaticni senf.