O ukusu se ne raspravlja...kumquat i djevojka sa tetovazom zmaja (svedska verzija)

Nekoliko dana razmisljam kojom pricom da pocastim moj novootkriveni plod. Jer doista je toliko poseban da zavredjuje posteno predstavljanje. I onda me put nanese na video snimku jednog intervjua, sa glumcem, ciji sam film nedavno pogledala....i pogledala...i pogledala...i platila zakasninu od par dana. No, necu o filmu, nego o glumcu - muskarcu.

Moj se ukus pocesto razlikovao od ukusa djevojka/zena oko mene. Pavokosi ljepotani tipa Tristana nikad nisu visoko kotirali na mojoj ljestvici. Ja sam vise Michael Corleone/Jack Sparrow tip uz obavezno dodatni plus ako se u kombinaciji nadje i inteligencija Hannibala Lecter-a. Ipak njegovi gastro izleti nisu mi zanimljivi.

Kada sam jednom prilikom, prije par godina, javno pohvalila interesantan izgled tadasnjeg (a mozda i ponovnog) ruskog predsjednika, nisam naisla na sveopce odobravanje mog izbora. Danas doticnog ne simpatiziram previse, nekako mi ova botox faza ne lezi. Takodjer sa neskrivenim obozavanjem odgledam svaki film Gabriela Byrne-a. Ne javljam se na telefon, ne idem na WC, ne zvacem .... samo buljim.

Dakle ja bih pala na, diplomatskim rijecnikom receno - nekonvencionalnu ljepotu. Pomalo ruznjikavost cak! Tijekom svog zivota dosla sam do zakljucka da su pomalo ruznjikavi, pardon, nekonvencionalno lijepi muskarci - daleko zanimljiviji od pustih latino zavodnika. Dok ce ovi potonji izazvati reakciju - "molim te budi samo lijep i suti" nakon par sati provedenih u zagusljivom separeu, ovi nekonvencionalni ce izazvati reakciju "molim te pricaj, ja cu samo biti lijepa i sutjeti". Nema nista zvodljivije od interesntnog sugovornika koji se ne libi reci sto misli , a u isto vrijeme ne pretace iz supljeg u prazno.
Da, priznajem, rijetki su danas likovi koji imaju dovoljno senzibiliteta, a da nisu gay, kucnog odgoja i zdrave samodopadnosti. Cini mi se da su izumrli oni istinski avnturisti, koji zive avanturu zivota - radi zivota, a ne radi uredskih prica nakon 5 u lokalnoj birtiji.

Trazi se muskarac koji ce ulaskom u prostoriju ostaviti svoj suncani trag, ne pretjerano lijep, sa britkim smislom za humor, kvalitetnim zivotnim iskustvom bez histericne prtljage. Trazi se muskarac koji ce u ustima ostaviti svijez, limunkasti, ne pretjerano sladak okus, okus koji ce na prvu izazvati odbojnosti, na drugu ushit i iznenadjenje, a na trecu zelju za jos. Druzenje pocinje doruckom, a film definitivno preporucam i to u originalnoj, ne hollywoodskoj verziji. Ustvari preporucujem cijelu trilogiju.

                                                                            * * *

Kumquat se nasao na mom stolu, sasvim slucajno, kao poklon donesen sa juga Portugala, iz Algarve-a. Na prvu sam mislila da su neke male, genetski poremecene mandarine, dok mi se nije objasnilo o cemu se radi. Do tada sam ovo voce vidjala po samoposluzi, u malim kolicinama, po cijeni od 12 eura kilo. A kako ne izgleda dovoljno zanimljivo - nikad nije zavrsilo u mojoj kosarici.

Kumquat je jedino citrusno voce koje se jede sa korom. Kora mu je slatkasta, a jezgra gorka. U nutrini se skrivaju 2-3 omanje kostice. Na prvu, izazvati ce odbojnost, na drugu, vec slijedeci trenutak, iznenadjenje kad se slatki sok raspe po jeziku, a na trecu....usprkos usnama koje bride od cudnovatog ukusa gorcine, ruka ce krenuti po jos. Gorak okus ostavlja suprilni trag jos dugo u noc.

Za pocetak jednog posebnog prijateljstva, uz kavu, sa malo mlijeka i prepecenac, uz dobro jutro - posluzujem ti slatko od kumquta, dovoljno nesvakidasnje i intrigantno da potaknem zelju za jos.

Potrebno je:

12 plodova kumquata

180 ml vode

1 zlicica skrobnog brasna

200 gr secera

Plodove oprati i narezati na kolutove. Vodu sa secerom zakuhati i dodati zlicicu skrobnog brasna. Promjesati i dodati narezane kolutove. Kuhati oko 30 minuta dok kumquat ne omeksa. Prebaciti u steriliziranu staklenku.