Gdje bih bila - kad bih bila i cup cake (take 1)

Prije nekoliko veceri, napokon, uspijeh u miru pogledati "Ponoc u Parizu" . Jedan od onih filmova koji ostavlja neki slatko gorak okus u ustima i tjera na mastanje i nerealne komparacije. Tko razumije filmove Woody Alena - razumjet ce film. No, stavimo li na stranu cinjenicu da ako imas love - u svakom stoljecu ti je dobro i dopustimo si cetvrt sata buljenja u prazno, gdje bi smo zivjeli? Kad bi smo zivjeli? Sto je bitno? Sa kim bismo djelili stol i polu-pun tanjur?

Pariz u proljece negdje oko 1880-te? Ispruzena na lezaljci brokatnog uzorka, ovijena grimiznim slom koji njezno golica. Muza neshvacenog slikara. Kroz otvoren prozor cuje se graja sa obala Seine.

Firenza u jesen,  kao Laura, vjecna muza nesigurnog Petrarce? Da li je njeno nedjeljno popodne bilo drugacije od vaseg? Da li se onda udisao svijeziji zrak, da li je povjetarac nosio laganije lisce? Buke je zasigurno bilo manje, ali i ostrica maca cesce se vitlala zrakom. Iste su se igre igrale iza kulisa, igre moci, za novac i posjede, nimalo moralnije nego danas. Njezni dodiri svile za gospodske ruke i grubost hlaca sasivenih od jutene vrece za najstrijeg sina siromasnog konjusara. Niska bisera za ljubavnicu Pape Borgia i malena skoljka na koznoj ogrlici za prvu ljubav maorskog ribara. Sa smjeskom u oku i rumenilom na obrazima.

Proljeca su ista. I ona Laurina, i ona Jelenina i Ernestova. Zime su okicene snjegom, negdje hladne i nepredvidive, negdje tople, suncem okupne. Jeseni su kisne i zaljubljene u toplinu opalog lista, a ljeta....ah, ljeta su hrana za dusu. Svako ljeto. Plavo i nago, slano i ono sibano vjetrom na liticma Cornwall-a. Osjecaj ljubavi jeste isti, one prave, istinske, prema njoj, prema samome sebi, prema jutru okupanom rosom ili prema dolasku veceri sto najavljuje jedna, jedina, ali najsjanija zvijezda Sjevernjaca. Rimska bozica ljubavi - Venera.

U sumrak, carobni se prah prosuo nad rijecnim koritom. Jos jedan suncan dan, jos jedan korak blize... Najbitnije je biti slobodan.

                                                                               * * *

Nikada nisam radila cup cakes, niti sam, moram priznati neki ljubitelj istih. Glavni razlog je krema kojom se ukrasava.  Ideja da jedem putar u tolikim kolicinama...nekako mi je pretjeran. Stoga sam odlucila da ce krema biti drugacija. Bazu sa iskopirala sa Joy of baking i jako mi se dopala, mada sam se na prvu iznenadila velicinom (malom) cup cakes-a nakon pecenja. Mislila sam da ce vise narasti.

Potrebno je:


                                                                            Za bazu

50 gr kakao u prahu

240 ml vruce vode

175 gr brasna

2 zlicice praska za pecivo

1/4 zlicice soli

113 gr putra/margarina

200 gr secera

2 veca jaja

2 zlice ekstrakta vanilije (nisam stavila)

                                                                          Za kremu

 200 ml slatkog vrhnja

100 gr tamne cokolade

Pomijesati kakao u prahu sa vrucom vodom. Mijesati dok se sav kakao ne rastopi. Ostaviti sa strane da se ohladi. Pjenasto izraditi margarin/putar s secerom. Dodavati jaja - jedno po jedno i nastaviti mijesati. Na kraju dodati mjesvinu brasna/praska za pecivo/soli. Kada je smjesa jednolicna, dodati ohladjenu tekucinu (voda/kakao) i jos malo promijesati.

Puniti kosarice ili silikonske kalupe (ne do vrha) i peci na 190C u predhodno zagrijanoj pecnici oko 15- 20 minuta.

Na pari rastopiti cokoladu i dodati je umucenom slagu. Kada se tjesto ohladi ukrasiti ga kremom i ostalim djidjama.