* Fugas - bijeg, bjezanje (port.)
Vrlo cesto u zajednickim igrama i fantaziranjima postavljamo pitanje jedno drugome - da mozes gdje bi, odmah sad, otputovala? Da, tesko zabu u vodu natjerati. Ja sam lik koji je spreman za put u roku 15 minuta. Toliko mi naime, treba da dodjem do tavana, probijem se kroz ropotarnicu, nadjem torbu/kufer/ruksak, spustim se dolje, otvorim ormar, 2 minute meditacije nad kreativnim neredom, ubacim stvari, otvorim ladicu, ves ubacim u torbu, rezervne cipele, a mozda i ne, dokumenti uvijek na istom mjestu, fotoaparat takodjer. I ja sam spremna. Ovih 15 minuta spremanja u stanju sam i totalno smanjiti na 2 minute, uzimajuci samo dokumente i karticu. Doista, nije floskula. To naravno ako na kartici imam neku kintu, ako ne onda nis...ostajem na kaucu.
Nakon sto sam pospremila sto sam namjeravala, gdje bih otisla. Cek, idem prvo napraviti kavu....Ok, tu sam, mozemo dalje....
Postoje drzave u koje iz principa ne bih otisla. Taj svoj kapric baziram na ne slaganju sa drzavnom politikom i nacinom na koji drzavni vrh tretira bilo svoje gradjane bilo ostatak svijeta. Na te drzave necu ni trositi svoj prostor.
Prvo, pocinjem sa svojim velikim snom i nikad ostvarenom zeljom...ali budem do kraja zivota, budem. Samo da si adekvatnog suputnika nadjem...Dakle, radi se o putovanju vlakom Budimpesta - Moskva - Peking. 9.300 km ciste avanture. Bez komoditeta, sa puno znoja, smrada, buke, ali i adrenalina pred nepoznatim. Spremna sam na zajednicko spavanje sa pola plemena koje prati seobu sobova, cudnovate juhe u kojima plivaju neidentificirani objekti, iznenadne smrti i prerano zapoceti porodi kao poslijedica treskanja starim sinama. Spremna sam na sve sto jedno takvo putovanje moze donijeti.
Ako me kojim slucajem, zivot, zeli poslati tu negdje u blizinu (slinjenje nad Italijom cu u ovom postu namjerno izostaviti)....odabrala bih Irsku i Skotsku u ljetnim mjesecima. To zato jer nije pakleno vruce u zabitima srednjovjekovnih dvoraca. U ranu jesen bih ponovo otputovala do Grcke i njenih otoka. U ono doba godine kad je jos dovoljno toplo da zagrijano tijelo rashladim pod valovima Egejskog mora i procakulam sa pospanim Posejdonom. Nikad nisam bila na Cipru. Mogla bih se zaustaviti i tamo. Oktobar, kad sam vec u tom dijelu svijeta, provodim u Turskoj. Zadnji puta - i jedini do sada - kad sam bila, bila sam u komatoznom drustvu koje me samo isfrustriralo svojom histerijom, tako da zarko zelim ponoviti Istambul ili sama ili sa nekim normalnim. Obozavam sjesti na neku kartonsku kutiju i gledati vrevu kako prolazi pored mene dok zrakom plove valovi zacina, mirisi svijeze ispecene baklave, kadaifa i kebaba.....Kapadokia me ceka takodjer...
E sad, zimski mjeseci su mi mali problem...ne mogu se odluciti izmedju nekog u snjeg zavijenog seoceta u Kanadi i tople Kube. Stoga, mislim da bi bilo najbolje de vrijeme Bozica provedem u Kanadi, a onda oko polovine januara krenem put Kube. Dok je jos Fidel ziv, jer nakon njega nista nece biti isto. Na Kubi bih ostala oko dva mjeseca, ako moze. Toliko da izadjem iz turistickog programa i vidim i osjetim zivot. Rado bih se zaposlila u nekom restoranu u kuhinji, da ponesto i naucim. Mada ako malo bolje razmislim, vjerojatno bih imala problem sa tretiranjem zivotinjskih vrsta u sluzbi posluzivanja istih kao obroka. Hm...mozda bih mogla samo prati tanjure i posluzivati goste, a neka drugi zavrcu vratove kokosima.
Otisla bih rado i do Argentine....Buenos Aires....Samo ime prozima suptilost i sakrivena erotika. Kad ga izgovaram ko da imam usta puna najfinije cokolade. Licem mi prolazi onaj sasavi osmjeh, koji moze znaciti svasta...
Nakon Argentine, bih vjerojatno dosla malo doma. Da se odmorim i preslozim ona dva milijona fotografija. Kasno je proljece. Travanj. I kaj sad? Na dalekom istoku taman zavrsava vrijeme velikih kisa. Bali? Lombok? Jes da su se nesto tresli u zadnje vrijeme, ali nece me to valjda zaustaviti? Avionom preko Praga, Abu Dabija, do Bankoka....malo po unutrasnjosti...i onda Burma....ah, sta da kazem....zadnja stanica Lombok. Nadam se mirnom vremenu. Mogla bih otvoriti tamo neku baraku na plazi i prodavati sladoled i sarene koktele turistima.
Sladoled sa umakom od socnih breskvi i aromaticnih sjemenki senfa...nesto poput ovoga...
Potrebno je:
500 gr zrelih breskvi
30 gr secera
pola stapica cimeta
nastrugana korica narandze
1 jusna zlica sjemenki senfa
Narezati breskve na kockice, dodati secer, cimet, narandzinu koricu i senf. Staviti da prokuha i sok ispari. Posluziti uz sladoled od vanilije...ili palacinke...ili uz Pavlovu...ili..whatever....
(Volim ovaj nacin spremanja voca, jer mi se nerjetko desi u ljetnim mjesecima da danas kupim voce, a vec sutra postane polu gnjecavo....)
Autor je uklonio komentar.
OdgovoriIzbrišiZrači avanturizam iz tebe. Baš onaj pravi, iskreni. Dok sam čitala ovaj post, pomislih kako bi osoba popute tebe možda i probudila neku sličnu želju i kod mene, koja ne putuje ako ne mora, i koja je klasičan penzos koji jedino i zaista uživa u svojoj kući, i to ako ostatak ukućana negde izvetri na izlet :) A posle pomislim, kako je ta želja sebična, jer bi se sa mnom provela kao sa tim društvom iz Istanbula :))))
OdgovoriIzbrišiJesi oduvek bila putnik, ili te je to stiglo kasnije?
Inače, imala sam priliku da putujem vozom od Beograda do Moskve, to je 48 sati klackanja, ali nije neki veliki horor, ili sam ja zaboravila, davno beše. Znam da me je fasciniralo kad smo negde na ulasku u Ukrajinu (ili iz Ukrajine u Rusiju, zaboravila sam) nešto stajali dugo i čekali... Šta se čeka? Pomeranje točkova! U Rusiji šine imaju drugačiju širinu, jbg, valjda kad imaš onoliku zemlju ni šine ne možeš da zguzneš "na blizu". Pruga jednim delom ima duple šine, i uske i široke, a onda se na nekoj toj stanici pomeraju osovine i točkovi nameštaju na novu širinu!
Evo sad dok pišem, javlja mi se želja da ponovo vidim Rusiju, jer ovo je bilo davno i sećam se tek nekih detalja. Sećam se i da su jezivo bliski nama po mentalitetu, a opet tako različiti. Sećam se da su neke ulice u Moskvi tako široke, da se sa jednog kraja pešačkog prelaza baš teško razaznaje boja čovečuljka na semaforu na drugoj strani... Sećam se da smo u Lenjingradu sišli u metro, a to spuštanje je trajalooooo, i kad smo konačno sišli pročitamo da se sada nalazimo ISPOD korita Neve, brrrr... Sećam se ludačkih kontrasta nad i pod zemljom, u metrou je sve uglancano, belo, čisto i blista. Na ulici djubre, pikavci po trotoaru, kao kod nas, prljavština svako malo...
Dosta maštanja, nazad u realnost :))) Idem da završim ručak za sutra, razvlačim ga celo popodne, jednu mlohavu musaku od tikvica :)
Veliki pozdrav!
Maja
Evo ja te pozicam Na novi Zeland..kakve avanture jos mozes odavde:Fidzi, Samoa,Tonga,Vanuatu,Nova Kaledonija i jos i jos.Njam breskvice..njam sladoled ma njam sve;)
OdgovoriIzbrišiOdličan ti je ovaj dodatak od bresaka uza sladoled!
OdgovoriIzbrišiMaštati je lijepo, ostvariti to još i ljepše :) Nedavno sam ja ostvarila svoju fantazijicu o posjetu Praga i zbilja me oduševio grad. Moja najveća još uvijek neostvarena želja je Kuba.
Sviđa mi se tvoj plan putovanja :) A ovaj tvoj opis putovanja vlakom Budimpesta-Moskva-Peking me podsjetio na scene iz Agahtinog Orient Expressa :))
PS. J ase isto jako brzo mogu spremiti, ali ipak uvijek uzmem puno više stvari. Imam osjećaj da će mi sve zatrebati, kao "nikad se ne zna"...Na kraju upotrijebim samo 20 % od onog što sam ponijela :)
OdgovoriIzbrišimamajac - vjerojatno uvijek je moj odgovor na tvoje pitanje, samo sto je tijekom zivota taj poriv nekad vise, nekad manje dolazio do izrazaja...hm....ako zastanem i bolje razmislim...uvijek je tu. takav se valjda rodis sa potrebom da ti dom bude svugdje i nigdje.
OdgovoriIzbrišidzoli - ne reci dvaput, ne reci dvaput!!!!
tamara cekam slike iz praga na tvom blogu :-))
Danima taložim tvoje postove koje trebam pročitati jer to ne volim raditi na brzinu... Sada sam ugrabila malo vremena i uživala sam u ovom postu, putovala bi uvek i po svaku cenu mada već dugo vremena nemam mogućnost jer je mnogo toga osnovnijeg preče i bitnije...
OdgovoriIzbrišiIpak sećam se voza i menjanja točkova o kome Maja priča :) i Moskva mi je ostala u predivnom sećanju, Egipat, Turska, Grčka, Kipar, Izrael, Tajland, Singapur, Italija, Tunis, Tenerifi... i još po nešto ali sve to je bilo u nekom drugom životu koji više ne živim ali nadam se da će doći dan kada će putovanja opet postati moja svakodnevica... Do tada... maštam, želim i nadam se :)
maslinka - bitno je zeljeti i nikad ne odustati ;-))
OdgovoriIzbriši