Kako prezivjeti 40-ti rodjendan...mala retrospektiva bez recepta

Za nekoliko cu se sati roditi. Ponovo. Po 40-ti puta. Negdje u gluho doba noci oko 01.20 minuta. Tako mi je receno. U znaku Lava, s podznakom u Raku, Mjesecom, Merkurom i Marsom u Lavu, te ljupkom Venerom u znaku Raka. Ima tu jos nekoliko planeta koje su u datom trenutku prosetali kroz zatvoreni svemirski vrt i ostavili trag na mojoj kozi. Ugodno se smijestivsi po raznim kucama i okucicnicama, radoznalo me promatraju dekadu manje od pola stoljeca.

Priznajem da me ova okrugla brojka zadnjih mjeseci iz prikrajka gledala, povremeno se glasajuci u mojoj svijesti. Kao njemi film u glavi mi prolazili razni blogovi, price i naglabanja koje sam tijekom vremena imala prilike cuti, procitati ili licem u lice raspraviti. Najcesce se to javljanja iz nekih mucnih oplakivanja i poraznih suocavanja sa stvarnoscu, poznatih i nepoznatih zena koje je zivot nanio na moj put. Moras se zapitati - hoce li svijet stati za mene nakon sto otpusem 40 svijecica na torti? Hocu li se moj jutarnji lik srozati u zamagljenom ogledalu? 40 kuki je to, ejjjjj!!! Da li me se treba dotaci cinjenica da nitko u oglasu za posao ne trazi zenu od 40 godina. Dobna granica 35 (u najboljem slucaju). Ostali slobodno na most, pa se bacite s njega da ne smetate. Kao sto prije nekoliko stoljeca bijase obicaj u nekom selu na brdovitom Balkanu poznat pod nazivom "Sezdesetogodisnjake s mosta", samo sto je sada dobna granica malo niza.

I tako prodje proljece i dodje ljeto, a ja - ista ko i zimus. Zarekla bi se da sam ljepsa nego proslog ljeta, al mogli bi me nazvati egotriperom. I tako ja cekam...Negdje u to vrijeme stigne mi pozivnica iz djetetovog gimnasticarskog kluba da sudjelujem u zadnjem gimnasticarskom satu ove skolske godine. Zdruzeni sat roditelja i nejacadi, gdje bi roditelji trebali isprobati sve vratolomije koje su sa vise ili manje uspjeha njihova djeca savladala ove godine. Kozlici, ruce, trampolin, salto mortale....Ustvari ako cemo sasvim istinito - priznajem da sam gnjavila profesora zadnjih par mjeseci da napravi tako nesto jer me strasno glasno zvao jedan veliki - trampolin. Taman sam pozeljela da po njemu skacem, ali me bilo sram da ne napravim budalu od sebe. I tako na tom zdruzenom satu zamislih da ako vec radim budalu od sebe - ne radim to sama. Znate ja, naime, nisam neki sportski tip.  Ja ni za poslijednjim busom ne trcim, a kamoli ovako - bez nekog razloga. Yoga je moj domet.

I onda su mi se desila 45 minuta sumanutog preskakivanja kozlica, hodanja po gredi i  deseci vrlo uspjesnih izvedbi (uz malu pomoc) salto mortale. Bez kocnica, straha i svega onoga sto me u mladosti kocilo da sve ove vratolomije ne uspijem napraviti - kad se to za ocjenu radilo. Sjecam se da sam dosla kuci i naslonjena na okno kuhinjskog prozora gledala obliznju livadu u sumrak.

"Napuniti cu 40 godina i upravo sam napravila ono sto sa 18 nisam mogla!!" - kao africki bubanj odzvanjalo mi je u glavi. Euforija vlastitog uspijeha drzi me do danas. Priznajem.

Od tada do danas slijedila su jos dva kraca izleta u nepoznato u kojima sam nasla ljepotu koja me hrani i uvjerava da je moj zivot lijep i da su mi ove godine donijele mudrost da cijenim male stvari i boju plavog neba. Naucila sam pronaci osmjeh u tanjuru svijezih srdela, mirisu mora i utjesnom mirisu cimeta. Zdrava sam i zivim na suncanoj obali starog kontinenta. Moj prijatelj u Rusiji veceras je na svom profilu objesio fotografiju zene u zahtjevnoj yoga pozi - ja sam je napravila u svom dnevnom boravku. Ziva sam. Mnogi ljudi bitni za moje sadasnje stanje duha - vise nisu. Svojim zivotom slavim ono sto su me naucili.

Noc je topla, u podlozi malo zesca muzika. U frizideru se hladi drugi red moje rodjendanske torte. Cassata Siciliana. Mislim, tako sam se lijepo nasla u ovom hedonistickom ispadu, da sam ga odlucila pretociti u rodjendanski desert. Takodjer sam odlucila da cu se sutra minimalno pozabaviti predjelom za uzvanike, a glavno jelo - mjesano grilano meso i pohanu sipu narucila sam iz provjerenog restorana. Zadnje sta mi treba jeste preznojavanje za stednjakom cijelo poslijepodne.

Stoga, da zavrsim poslanicu....svima vama koji se priblizavate nekoj okruglog brojci savjetujem da nekoliko mjeseci ranije napraviti nesto "drugo". Ne, ne mislim pritom da si kupite novu torbu il cipele. Napravite nesto sto ste prizeljkivali, a iz straha, srama, nelagode il neceg treceg - jednostavno niste. Pokazite sami sebi da niste umrli u krugu svakodnevnice. Otidjite na neko obliznje mjesto u kojem nikad niste bili. Promijenite boju kose. Radikalno. Ucinite ono sto cijeli zivot odlazete za - sutra. Budite fleksibilni!

 

Pozdravljam vas i posluzujem ljetnom platom u ovo gluho doba noci....Cetrdesete su nove dvadesete...hohohohohoho!!!