Danas je 25 de Abril - drzavni praznik kojim se slavi revolucija. Revolucija karanfila 1974-te. Portugalu se desio drzavi udar. Vojska na ulicama, svrgnuce totalitarnog rezima i odlazak Antonia Salazara u povijest. Povijest za koju ce se danas mnogi kleti da je bila puno bolja nego sto je neumoljiva sadasnjosti. U to vrijeme Portugal je vodio svoje ratove u Angoli, Mozambiku...kolonijama, koji su ironicno, bile u puno boljem stanju nego sam Portugal. Istina je da se ovdje malo ulagalo, povezanost sela i grada losa, velik broj ljudi nepismen. Zivot jednostavn.
Danas su izgradjene auto ceste, povezanost sjevera i juga zemlje kao u svom ostalom svijetu. No cestarina je tolika da mnogi na svojim putovanjima biraju seoske ceste koje ce ih dovesti do cilja. Nekad podrucne skole zatvorene, za djecu je bolje da skolu pohadjaju u udaljenom, vecem gradu - tako kazu. Domovi zdravlja - takodjer se zatvaraju - idite u oblizni grad gdje bolnica puca po savovima. Ali tako je bolje - kazu. Shopping centri na svakom koraku, prepuni "just look-era" - jer dzepovi su prazni, a i dolazi PDV na naplatu. U vecernjim me vijestima uvjeravaju da to tako treba i da je tako - bolje. Sa ekrana se kiselo osmjehuje poznato lice. Djelujem ko ovca.
Redovi u puckim kuhinjama su sve dulji, cijela obitelj pognute glave mirno ceka u redu. Gospodja Carmen volontira i uz osmijeh pruza sarenu zdjelu punu tople juhe i sendvic. Iza nje, sramezljivo stoji djevojcica, ne starija od 10-tak godina. - Sutra idem u skolu, mozes li mi dati jedan sendvic za marendu? ....
Danas je 25 de Abril, drzavni praznik kojim se slavi revolucija. Skole su zatvorene, ceste poluprazne, bolnice prepune, na licima ljudi - sjena. Zivjeli!
Za pikantni crveni grah, potrebno je:
maslinovo ulje
lovorov list
2 vece mrkve
2 vece mrkve
1/2 luka
3 cesnja cesnjaka
1 ljuta papricica
1/2 pikantne kobasice
1 konzerva rajcice u komadima (240gr)
1 staklenka crvenog graha (250gr)
tjestenina po izboru
2 sake svijezeg spinata
Kakao super izgleda, tjestenina je divna, a boje, prekrasno, volim ovakva jela , a crveni grah i sama koristim.
OdgovoriIzbrišiJako lijep recept i tužna priča. Čudnu povijest su imale te kolonizatorske zemlje - znam kakva je situacija bila sa Španjolskom, samo puno dalje u prošlosti.. Također bijeda dok su kolonije više - manje cvjetale.. Situacija je danas tamo nešto drukčija, ali zamislila sam se nad pričom o Portugalu. Možemo im samo željeti sve najbolje.
OdgovoriIzbrišiSlike su prekrasne :)
Strašno. Ja sam tako duboko utučena nepodnošljivo lošim stanjem, koje je globalno loše, ne samo kod nas, da ima dana kad mi se ne da usta otvarati.
OdgovoriIzbrišiJer doslovno su nam svima oduzeli čak i pojam "obećane zemlje i života". Nema je više nigdje, ne postoji.
Od silne želje da se čitav svijet dovede u red po nečijoj zamisli i za nečiji profit, čitav je svijet jadan i nezadovoljan. Oni koji nisu na rubu ili pri rubu egzistencije, čmrlje i šute da ne privuku baksuz i na sebe .... :(
Grah ti je fenomenalan, boje i fotke doslovno bude apetit, a kobasa je upravo erotično pikantna i na izgled. :)
Tužna priča. Na žalost sve više će ih biti i neimaština postaje naša svakodnevnica.
OdgovoriIzbrišiPikantni grah obožavam, samo što ne stavljam špinat, koji je svakako pridonesao izgledu jela.
Što reći, tužno...
OdgovoriIzbrišis druge strane, grah je izvrstan
Nešto mi je kao jako poznato ovo o čemu pišeš. A nisam iz Portugala i na žalost, nikada ga nisam posjetila (a to mi je davna želja). Trenutno čitam "Noćni vlak za Lisabon", pa mi je ovo baš potaman:) I naravno, grah i jest prava revolucionarna hrana. Mora da je odličan. No, mislim da je tadašnja revolucija bila neizbježna i potrebna, a zemlju je u ovo stanje doveo liberalni kapitalizam i, opet, desničari. Zato ne jerujem da ljudi žale za Salazarom, već žale za onim kratkim periodom nakon njega. Ali, tko zna.
OdgovoriIzbrišiLK-ljudi zale za dostojanstvenim zivotom, jer oni (bijelci) koji su se bili primorani vratiti bez icega iz bivsih kolonija u Pt, sumnjam da zale za godinama koje su uslijedile nakon 1974. Tema duboka. Detalj - u poslijednjih je 24 mjeseci migracija portugalaca dosegnula najvisu brojku u poslijednjih 150 godina, a ulazak u EU samo je produbio pukotine na fasadi.
OdgovoriIzbrišiPolitiku i istoriju na stranu H. je poludjela od srece kad sam joj rekla da ce se naci sa tvojom curicom da se igraju :-)
OdgovoriIzbrišiKako ti pišeš !!!!
OdgovoriIzbrišiUživam u postovima.
Zaista vrlo mi je poznato i blisko ovo sve o čemu pišeš,i sama se osjećam kao ovca..grah je predobar,djeluje mi tako slasno,inače grah je kod mene broj 1:)
OdgovoriIzbrišiTaj osjećej ovce imam sve češće i češće, nažalost. Krasan post, recept još bolji.
OdgovoriIzbrišiDivan post prepun emocija i sjećanja na neka vremena, fotografije nostalgične a grah san snova.
OdgovoriIzbrišiNikad ne bih rekla da je u Portugalu kao u Srbiji...Al, eto, izgleda da nas povezuje više stvari nego što sam mislila.
OdgovoriIzbrišiPost divan,fotke obožavam...
Bez obzira na sve, ja bih tako opet u Portugal:)
Tužno.
OdgovoriIzbrišiPričala mi je prijateljica o Portugalu na sličan način...
ma općenito je svugdje tako čini mi se. Mene tako rastužuje to što se gube te male sredine..sve se nekako pretvara u hladne kvartove sa velikim hladnim zgradama na uštrb nečijih finih, brižno čuvanih vrtova, sićušnih kućica i klupica ispred gdje svakodnevno razgovaraju sa susjedima.
Mi zadnjih pola godine živimo u Zadru i to mi je promjena na bolje nakon Zagreba jer bvarem nemamo toliko šoping centara :(
Fotografije su prekrasne, pogotovo ova s ovčicom :)
slažem se s curama, ni kod nas nije bolje, ustvari ja sam mislila de je kod tebe bolje!!očito je da smo svi kao ovce.
OdgovoriIzbrišigrah je divan
Volim te čitati. Dobar post. Iako ne volim kobasice, jako mi je privlačno jelo s tvojih odličnih fotografija!!!!!!!!
OdgovoriIzbriši