Doci u Lisabon, a ne otici u
Sintru - tezak je propust. Znam, nekad se dogadja i najboljima, ali to je onda jos jedan razlog za ponovni posjet.
Sintra je utociste, izletiste, masonsko okupljaliste, magicni zaklon od svakodnevnice. Ona je jednostavno - mjesto iz bajke. Nekoliko kilometara udaljena od Lisabona, svoje je vile, kucerke i palace sakrila na obroncima pokrivenim gustom sumom. Lijepa u ljeto, magicna u jesen i ledena u zimi, Sintra se daje na dlanu.
Palacio Nacional da Pena, najvisi je zamak i svakako mjesto na koje vrijedi doci. Do njega vodi vijugava cesta kroz nestvarno lijepu sumu, koja u jesen poprima vizuru dostojnu svake bajke. I kada se popnete, ili dovezete automobilom na poklon vam se daje zamak kao iz onih kutija puzzli od 5000 komada.
Sam zamak ima dugacku povijest, od malog, drvenog samostana i svetista u 15. stoljecu, preko ljetne rezidencije kralja Ferdinanda II i poslijednjeg prenocista poslijednje portugalske kraljice Amelie, prije no sto ce krenuti u izgnanstvo 1910.
Danas je ova palaca muzej. Nazalost unutrasnjos nisam mogla slikati. Unutrasnjost je relativno mala, komparirajuci je sa vanjskim dijelom. Sastoji se od 15-tak soba. Privatne odaje, radne sobe i sale za primanja, sve su uredjene sa posebnom paznjom i namjestajem koji odgovara vremenu kada je poslijednja kraljevska obitelj u Palaci boravila. Kuhinja je restaurirana i jedino sto nedostaje jest miris nekog ujuska u zraku. Bakrene zdjele i lonci, preparirane zivotinje, zecevi i jarebice, vijerne kopije povrca....to je ono sto cete poslijednje vidjeti od unutrasnjosti.
I onda izlazite na svijetlo dana.
U sklopu Palace nalazi se i mali restoran. Popiti kavu, izolirati svoje misli, zatvoriti oci i disati....duboko distati, sve dok prohladni jesenjski zrak ne udje u sve pore. Biti sretan u jednom trenutku.
Ovdje se moze "izgubiti" cijeli dan. Ako volite detalje, ako ne prolazite ko muha bez glave, ukoliko zelite nesto sto cete ponijeti sa sobom kuci, u sjecanju naravno, Palacio da Pena, jeste idealno mjesto za to.
Najpoznatiji detalj, osim sarenih kupola, jeste Tritonov prozor. Na kojem je u alegorijskom prikazu osvjescen Triton, grcki bog mora, sin Posejdona i Amfitrite, u trenutku dok na svojim ledjima nosi svijet. Triton sjedi u skoljci, a oko njega je rasut morski svijet.
Azulejo, tipicne keramicke plocice, kojima su optocene fasade, ovdje nadopunjuju raskos u svojoj 3 D varijanti.
I onda, polako, zadje sunce, i Sintra utone u svoj nocni ogrtac. Pametno bi bilo ne ostajati na brdu, jer sumske vile i carobna stvorenja od kojih i nisu sva dobro namjerna cekaju izgubljenog putnika da ga zaplase, otmu i tada mu se gubi svaki trag, a ime nestane sa stranica knjige zivih.
Odabrala sam ovaj cudni recept, da bude u skladu sa nesvakidasnjim okruzenjem Sintre. Geleia de marmelo, dobija se od kore i kostica dunje. Kada se radi - kotonjata - kora se moze skinuti. Ona se doda kosticama koje se inace bacaju, te se nakon kuhanja dobija ovaj zelatinozni desert koji podsjeca na med.
Potrebno je:
kora i kostice od dunja
voda
secer
Kostice i kora stave se u lonac, te prekriju vodom. Zakuha se i ostavi da kuha oko 30 minuta. U cijediljku se prebaci skuhana masa i pomocu kuhace protiskuje se sok u drugi lonac. Taj sok treba biti zelatinasti. Izmjeri se kolicina iscjedjenog i protisnutog sadrzaja i doda ista kolicina secera (1 l - 1kg). Pristavi na vatru i ostavi kuhati oko 10 minuta. Kada tekucina postane gusta (kao gusci med), makne se sa plamena i prebaci u sterilizirane flasice.
Kako se jede? To jos istrazujem. Do sada se u kombinaciji sa kruhom i putrom pokazalo odlicnim, na preprecencu takodjer, a mislim da bi dobro islo kao i zasladjivac u caj.
