O "drugacnosti" uz drugaciji clafoutis od bresaka

Odgoj je zajebana stvar. Nasrecu dolazim iz relativno liberalne obitelji, pa su me sovinizam, rasizam, debilizam i ostali - izmovi, zaobisli u luku. Krvna slika mi je toliko kreativna da bi bilo grehota na ikoga upirati prstom. Pozdravljam Slovence, Austrijance, Njemce, Pruse, Madjare, Bosance, Albance i Hrvate. Osim toga, raslo se u ono doba mraka, kad se patriotizam u djece zasnivao na nogometnom klubu. I tocka. Barem u mom svijetu.

Biti drugaciji, imati drugacije ideje ili ne daj boze ciniti nesto drugacije od okoline uvijek je opasno po glavu. Pitajte Galilea ako ne vjerujete. Drugacije jest jednako - lose, pokvareno, sramotno. Drugacije treba staviti pod tepih i praviti se da ne postoji. U drugacije se treba kriomice upirati prstom, te nabrzinu sakrivati pogled - da zaraza ne predje i na druge.

Donja Banda ima drugacije obicaje od Gornje Bande. Pljuc, pljuc - drugacije.  Nema tu prostora za zenidbu ni za posao. A dijeli ih cesta od 4 metra. Jedni u brdo - drugi u more. 

U Portugalu je "normalno" poljubiti osobu koju ste tek upoznali. U Japanu je "normalno" vidjeti kao lutke odjevene djevojke. U Svedskoj je "normalno" da cura strusi litru. U Pakistanu je "normalno" da se muskarci drze za ruke...... Razne su stvari "normalne" u razno vijeme i u raznim mjestima.



Ono sto je mojoj baki bilo sramotno i drugacije, meni je danas sasvim "normalno". Ono sto je meni danas sramotno (pokusavam naci nesto....), za 10 godina biti ce "normalno". I tako se vrtimo u krug. Zacarani.

Kada sam prosle godine vidjela ove breskve na polici jednog trgovackog lanca, sjecam se da mi je skocio tlak (vjerojatno pod utjecajem hormona) na 100. Moja je ideja bila - vidi ove spljostene, nikakve breskve, sve jadne i jos kostaju vise nego one "normalne". U glavi sam vjerojatno ispominjala cijelu familiju sefu i djelatnicima, jer - na ovakvom smecu kane zaraditi. A glavna je stvari bila - breskve su bile drugacije po obliku. I ja ih nikad do tada nisam vidjela.  I odmah sam zakljucila da su - pokvarene i sumnjive.

Ovo su spljostene breskve. Naci cete ih pod nazivom Flat peaches, Paraguayos, Saturn Peaches , Chinese Flat Peaches, Doughnut peaches....Prekrasnog su slatkastog okusa, sasvim zanimljive oblikom i pune soka. Ako zatvorim oci - identicne okusu i mirisu "normalnih", "nasih" bresaka. Samo im je vanjstina drugacija. Ucim dok sam ziva.

Za drugaciji clafoutis od spljostenih bresaka je potrebno:

4 breskve

1 salice vode

4 pune zlice secera

1/2 salica mlijeka

2 jaja

2 zlice skrobnog brasna

2 zlice psenicnog brasna

3 zlice secera

30 gr mljevenih ljesnjaka

secer u prahu

U tavici zakipiti vodu i secer. Dodati oljustene i na kriske narezane breskve. Nakon 5 minuta, ugasiti plamen i ostaviti da se ohlade. Ukoliko su kisele -dodati secera po ukusu.
Pomijesati brasna, ljesnjake, secer, jaja i polako dodavati mlijeko. Namastiti vatrostalnu posudu u kojoj ce se peci, poslagati na dno ohladjene breskve i preliti tjesto preko. Peci u predhodno zagrijanoj pecnici na 180C dok se ne napuhne, i ne porumeni sa strane. Obladjeno posuti sa secerom u prahu.

 

O nedjeljnoj lisabonskoj setnji i kao zadnji pozdrav ljetu...breskve u brendiju

Prvo, zadnji pozdrav - malo sutra, danas je bilo 30 C u hladu.

Sto se tice setnje, bilo je to ovako.

Ispod centra Lisabona nalaze se rimske galerije koje grad otvara jednom godisnje na 3 dana. Petak, subota i nedjelja - zadnji vikend u rujnu. Ulaz je besplatan, samo trebate ispuniti slijedece: doci oko 8 ujutro i stati u red, a u 10 ce gradski radnici otvoriti rupu u cesti, te vas u grupi od 25 poslati u "unutrasnjost zemlje". Razgled uz vodica traje 20 minuta, nakon kojeg se vracate na pocetak i kroz rupu u koju ste usli - izlazite na danje svijetlo.

Ja nisam dosla u 8 ujutro nego u 11, sva nadobudna. I docekao me red od brat bratu 700 ljudi. Teta koja radi red na cesti izracunala je da ako stanem na kraj gdje mi je mjesto, oko 16.30 imam sanse da se spustim na galerije. Aha, da. Nista od galerija, nemam zivaca stajati 5 sati u redu. Tako da nista od slika Plutonovog podzemlja, nego evo uzivajte u kasnom ljetu.

Grad je jos uvijek pun turista, mozda ne toliko kao u kolovozu, ali jos uvijek do uha dopiru svi evropski jezici. Za stolovima taverni razdragane grupa nizozemaca uz pomoc ulicnog harmonikasa rasteze O sole miooooooo...

Ako ste nesto dubljeg dzepa, na Praça do Comercio je otvoren novi fancy shmancy restoran sa cijenom od 7-9 eura za desert, 18 eura gravno jelo i tako to....

U gradskoj oazi na Av. da Liberdade, u sjeni topola, ispijaju se popodnevne kave.

U Confeitaria Nacional, zivi se u nekim starim, dobrim vremenima, uz osmjeh i dobar, tradicionalni Bolo Rei.

Nakon sto smo popili kavu i pojeli kolac za utjehu, krenuli smo u dio zone poznate po legalnim okupljalistima ilegalnih dosljaka iz Indije, Bangladesa, Kine, ex portugalskih kolonija itd...Martim Moniz. 10 min hoda od centra. Tu se kupuju mirodjije, fake torbe i satovi, kineske gumice za kosu na tonu... Njihov shopping centar je bio zatvoren - nedjelja je, ali smo zato uspijeli pronaci u maloj ulicici ducan koji je bio otvoren.

Tu sam pronasla simpaticnog trgovca sa kojim sam izmjenila recepturu za pikantni piri-piri i jos neka cudna indijska jela. Ovo zeleno u mojoj ruci zove se karela , a ono malo, zeleno i okruglo su tajlandski patlidjani. Ove male ribice koje su sasusene - ne znam koje su, jer mi objasnjenje da je to mali bakalar, nije zvucalo istinito. Ne zato jer se bakalar radja veliki, nego zato jer bakalara u Bangladesu nema. Da, mogao ga je uvesti sa Islanda, ali to mi nije rekao - rekao je da je iz Bangladesa.
Uz obecanje da cu se vratiti u njegov ducan kada proguglam cudnovate sastojke odlazim doma guglati. Kupila sam sjemenke korijandera, kutiju lokuma i suseni piri-piri ili po naski susene, ljute papricice.

Malo dalje u "civilizaciji" pronasla sam ovog ulicnog zabavljaca, koji mi je napokon rijesio misteriju svojeg instrumenta. Ovaj sam bubanj vidjela prvi puta prije nekoliko godina u Amsterdamu. Zove se Hang, i novi je instrument na muzickoj sceni. Ako ga se zna svirati, zvuci prekrasno.

Malo dalje brucosi nekog od lisabonskih fakulteta. Svaki je brucos obavezan kupiti na pocetku godine ovu odoru i u njoj pohadjati nastavu godinu dana. Odora se sastoji od odjela i jednog tipa "dekice" koja se nosi preko ramena. Skupo do zla boga. Vrlo cesto se na ulicama sretnu ovakve grupice brucosa koje sviranjem, glumom ili zongliranjem skupljaju novac za ....knjige....

Ukoliko se pozelite udati u Lisabonu, izbor vjencanica je zadovoljavajuci !

 

 

I nakon sto ste se udali, i dosli napokon doma, dignuli noge u zrak, bitno je nesto kvalitetno popiti za zivce. U spajzi vas ceka tegla zadnjih ljetnih breskvi u brendiju. Zivjeli!

Ako ste na vrijeme mislili, bilo vam je potrebno:

3-4 velike i socne breskve

100 gr secera

mahuna vanilije

500 ml brendija

Breskve narezati na osmine. U teglu poslagati red breskvi, red secera. Vaniliju prerezati vertikalno, dodati breskvama, te sve zaliti brendijem. Cuvati 3 mjeseca na tamnom mjestu, povremeno okrecuci teglu. (Taman ce bit fino za Bozic!)

O poklonima i darivanju....muffin sa breskavama i kupinama

Posjedujem povecu kolekciju skoljki. Trenutno se rasprostrla na dvije police staklenog ormara. Takodjer posjedujem i kvalitetnu filatelisticku zbirku. I to je sve. Uzasavam se sakupljanja. Figurica koje nicemu ne sluze, suhog cvijeca, mada priznajem da sam u jednoj fazi svoga zivota zivjela prakticki u susionici ruza. Sto sam starija to mi manje stvari treba da bih se osjecala ugodno. Pa ipak, kada se radi o poklonima i poklanjanju, volim voditi racuna kome i sta kupujem. Poklanjanje beskorisnih kipica, kuhinjskih krpa ili vazica toliko malenih da u njih eventualno stane tratincica - smatram zajebancijom na moj racun. Da se odmah razumijemo, ne smatram da je dobar poklon samo onaj te doveo do ruba mjesecnog bankrota, daleko od toga. Znam da se da 10-15 eura mogu naci dobre srebrne nausnice, pareo za plazu u prekrasnim bojama, kompilacija nekog jazz majstora - za nekog tko voli jazz... Moze se naci svasta. U vrijeme snizenja. Zato ja vec par sezona poklone za Bozic kupujem na ljetnim snizenjima. Kvalitetni zenski crveni kozni remen sa dizajnerskom kopcom - 5 eura (nevjerojatno!!!!!), odmah uzimam jos jedan u smedjem tonu za drugu priju. Kozmeticka kutija, poznatijeg brand-a - 12 eura. Set cajeva u sarenim kutijama...isto toliko. I tako ja do kraja ljeta obavim Bozicni shopping. Jest da se nahodam, al nije da mi je mrsko.

Sa druge stane, us svojem sam zivotu do sad uspijela dobiti poklone za koje nisam znala dal da se smjem il placem. A moras se lijepo zahvaliti. Sjecam se prije par godina, tetka zakonitog mi, sva ponosna urucuje set salica za kavu u plavoj, futranoj kutiji. Otvaram je i ... wow...ma prekrasno, divno, fenomenalno, oduvijek sam si zeljela takvo sto. Nakon uloge za koju sam trebala dobiti Oscara...slijedi - kud cu sa ovim kicem, majke ti mile? Dakle, salice za kavu, standardne velicine, sa 4 zlacane nozice, drska zlacana, a oko obruba nesto u plavom tonu. Baby plavom tonu. Mislim da su te salice najgroteskiji poklon koji sam ikad dobila. Nekom drugom prilikom, sogor sa svog svadbenog putovanja u D.R. donosim mi - figuricu aligatora od nekog kao poludragog kamena. Velicine mojeg dlana. Dovoljno velik i tezak da bi mi u nekoj situaciji za nosenje tog suvenira trebao oruzani list. Lako se moze dokosuriti nekoga aligatorskim repom.

Sjetih se sada jos jednog nikad prevazidjenog poklona. Nocna lampa velicine podlaktice u bordo tonu, u formi zenskog korzeta. Sa cipkanim detaljima. Pa na koga ja to licim? Donosioc poklona se uvrijedio kad sam jasno i glasno rekla da u zivotu nisam nista ruznije vidjela.

Ove godine moji su se prijatelji potrudili biti ... onakvi kakvi prijatelji trebaju biti. Jedni su me pitali sta bih htijela, pa sam ih obavijestila o knjizi koje ovdje nema, a na Amazonu ima. Drugi su, znajuci za moju kuharsku zanimaciju, donijeli knjigu lijepih fotografija hrane i interesantnih menija za 5 razlicitih prigoda. Treci su se pojavili sa setom jednostavnih staklenih zdjelica, objasnjavajuci mi da su odabrali ove manje, jer iako u njih ne stane bas pretjerano puno - na fotografiji hrana servirana u manje zdjelice izgleda privlacnije. Obradovali su me bas svi. U njihovim se poklonima vidjelo da su mislili za koga i sto kupuju. Male, jednostavne stvari, odabrane sa ljubavlju.

No, jos uvijek nisam odlucila kako postupati sa onim ljudima koji ti namjeno donose...sranja. Kozmetiku za tijelo proizvednu u Kini (lijepo pise na etiketi), tekuci sapun za ruke ili okvir za slike u kricavo zutoj boji. Ne, naravno da se ne radi o penzionerima koji jedva spajaju kraj s krajem. Niti o ljudima koje vidimo jednom u sto godina u nekom povrsnom prolazu. Treba li takve ljude ignorirati i biti pristojan, zahvaliti se i vjerovati da ce iduce godine mozda imati vise ukusa i zdrave pameti? Ili treba strpljivo cekati priliku i pokloniti nesto u istom stilu. Mozda, magnetski kipic Sv. Kristofora da ih prati na putovanjima veselo se ljuljajuci kod volana?

Sad dok razmisljam kako doskociti takvim situacijama, vani pada kisa. Ona prava jesenja. Ponoc je i svi spavaju. Osim susjeda koji pusi poslijednju dnevnu dozu nikotina, a vjetar unosi smrad u moju kuhinju. Na tanjuricu do kompjutera stoji usamljeni muffin sa breskvom i kupinom. Poslijednji. Napravljen po receptu iz rodjendanske knjige. Zove me da ga oslobodim surovih okova samoce. Dobar tek. (Podsjecam se na Nigellu koja u sitne sate prozdire ostatke hrane...)

Potrebno je:

250 gr putra

250 gr sitog secera

250 gr brasna

4 jaja

sok od 1/2 narance

4 manje breskve

salica kupina

Izmjesati omeksali putar sa secerom da zapjeni. Dodavati jedno po jedno jaje, narancin sok, te  prosijano brasno. Lagano umjesati. U forme za muffinse stvljati jednu zlicu tijesta, komad breksve, kupinu, pa opet tijesto. Na vrh utaknuti kupinu. Peci u zagrijanoj pecnici na 180C dok ne pozute.

O fantazijama i prvim breskvama

* Fugas - bijeg, bjezanje (port.)

Vrlo cesto u zajednickim igrama i fantaziranjima postavljamo pitanje jedno drugome - da mozes gdje bi, odmah sad, otputovala? Da, tesko zabu u vodu natjerati. Ja sam lik koji je spreman za put u roku 15 minuta. Toliko mi naime, treba da dodjem do tavana, probijem se kroz ropotarnicu, nadjem torbu/kufer/ruksak, spustim se dolje, otvorim ormar, 2 minute meditacije nad kreativnim neredom, ubacim stvari, otvorim ladicu, ves ubacim u torbu, rezervne cipele, a mozda i ne, dokumenti uvijek na istom mjestu, fotoaparat takodjer. I ja sam spremna. Ovih 15 minuta spremanja u stanju sam i totalno smanjiti na 2 minute, uzimajuci samo dokumente i karticu. Doista, nije floskula. To naravno ako na kartici imam neku kintu, ako ne onda nis...ostajem na kaucu.

Nakon sto sam pospremila sto sam namjeravala, gdje bih otisla. Cek, idem prvo napraviti kavu....Ok, tu sam, mozemo dalje....

Postoje drzave u koje iz principa ne bih otisla. Taj svoj kapric baziram na ne slaganju sa drzavnom politikom i nacinom na koji drzavni vrh tretira bilo svoje gradjane bilo ostatak svijeta. Na te drzave necu ni trositi svoj prostor.

Prvo, pocinjem sa svojim velikim snom i nikad ostvarenom zeljom...ali budem do kraja zivota, budem. Samo da si adekvatnog suputnika nadjem...Dakle, radi se o putovanju vlakom Budimpesta - Moskva - Peking. 9.300 km ciste avanture. Bez komoditeta, sa puno znoja, smrada, buke, ali i adrenalina pred nepoznatim. Spremna sam na zajednicko spavanje sa pola plemena koje prati seobu sobova, cudnovate juhe u kojima plivaju neidentificirani objekti, iznenadne smrti i prerano zapoceti porodi kao poslijedica treskanja starim sinama. Spremna sam na sve sto jedno takvo putovanje moze donijeti.

Ako me kojim slucajem, zivot, zeli poslati tu negdje u blizinu (slinjenje nad Italijom cu u ovom postu namjerno izostaviti)....odabrala bih Irsku i Skotsku u ljetnim mjesecima. To zato jer nije pakleno vruce u zabitima srednjovjekovnih dvoraca. U ranu jesen bih ponovo otputovala do Grcke i njenih otoka. U ono doba  godine kad je jos dovoljno toplo da zagrijano tijelo rashladim pod valovima Egejskog mora i procakulam sa pospanim Posejdonom. Nikad nisam bila na Cipru. Mogla bih se zaustaviti i tamo. Oktobar, kad sam vec u tom dijelu svijeta, provodim u Turskoj. Zadnji puta - i jedini do sada - kad sam bila, bila sam u komatoznom drustvu koje me samo isfrustriralo svojom histerijom, tako da zarko zelim ponoviti Istambul ili sama ili sa nekim normalnim. Obozavam sjesti na neku kartonsku kutiju i gledati vrevu kako prolazi pored mene dok zrakom plove valovi zacina, mirisi svijeze ispecene baklave, kadaifa i kebaba.....Kapadokia me ceka takodjer...

E sad, zimski mjeseci su mi mali problem...ne mogu se odluciti izmedju nekog u snjeg zavijenog seoceta u Kanadi i tople Kube. Stoga, mislim da bi bilo najbolje de vrijeme Bozica provedem u Kanadi, a onda oko polovine januara krenem put Kube. Dok je jos Fidel ziv, jer nakon njega nista nece biti isto. Na Kubi bih ostala oko dva mjeseca, ako moze. Toliko da izadjem iz turistickog programa i vidim i osjetim zivot. Rado bih se zaposlila u nekom restoranu u kuhinji, da ponesto i naucim. Mada ako malo bolje razmislim, vjerojatno bih imala problem sa tretiranjem zivotinjskih vrsta u sluzbi posluzivanja istih kao obroka. Hm...mozda bih mogla samo prati tanjure i posluzivati goste, a neka drugi zavrcu vratove kokosima.

Otisla bih rado i do Argentine....Buenos Aires....Samo ime prozima suptilost i sakrivena erotika. Kad ga izgovaram ko da imam usta puna najfinije cokolade. Licem mi prolazi onaj sasavi osmjeh, koji moze znaciti svasta...

Nakon Argentine, bih vjerojatno dosla malo doma. Da se odmorim i preslozim ona dva milijona fotografija. Kasno je proljece. Travanj. I kaj sad? Na dalekom istoku taman zavrsava vrijeme velikih kisa. Bali? Lombok? Jes da su se nesto tresli u zadnje vrijeme, ali nece me to valjda zaustaviti? Avionom preko Praga, Abu Dabija, do Bankoka....malo po unutrasnjosti...i onda Burma....ah, sta da kazem....zadnja stanica Lombok. Nadam se mirnom vremenu. Mogla bih otvoriti tamo neku baraku na plazi i prodavati sladoled i sarene koktele turistima.

Sladoled sa umakom od socnih breskvi i aromaticnih sjemenki senfa...nesto poput ovoga...

Potrebno je:

500 gr zrelih breskvi

30 gr secera

pola stapica cimeta

nastrugana korica narandze

1 jusna zlica sjemenki senfa

Narezati breskve na kockice, dodati secer, cimet, narandzinu koricu i senf. Staviti da prokuha i sok ispari. Posluziti uz sladoled od vanilije...ili palacinke...ili uz Pavlovu...ili..whatever....

(Volim ovaj nacin spremanja voca, jer mi se nerjetko desi u ljetnim mjesecima da danas kupim voce, a vec sutra postane polu gnjecavo....)

Kad ponovno dodju monsunske kise - eto me u "civilizaciji"....