Izgubljena palaca u Lisabonu i starinski dzem od grozdja sa orasima / Forgotten palace in Lisbon and old grape jam with walnuts

 

 

 

 

 

Zivim u Lisabonu 10 godina. I malo vise. No jos uvijek mi se desi da zastanem u cudu kada otkrijem blago koje mi se do sada skrivalo pod nosom.  U ulici Portas de Santo Antão, u samom turistickom centru grada nalazi se neugledna fasada, sa jos neuglednijim neonskim natpisom - Casa do Alentejo -.

 

 

I live in Lisbon for 10 years. And a little more. But still it happens that by miracle I discover the unknown  treasure that was standing in front of my nose all this years.  The street Portas de Santo Antao, in tourist center of the town, is hiding  - Casa do Alentejo-. This palace is hidden behind facade that says nothing and horrible neon placard.

 

 

 

 

 

 

Nakon sto odskrinete teska vrata i oci se priviknu na tamnu, teba se uspeti kamenim stepenicama. I tada ulazite u jedan drugi svijet. Svijet ispunjen arapskim motivima, prepun svijetla i vegetacije koja savrseno upotpunjuje dozivljaj

 

 

First you need to open heavy door  and let the eyes adjust to the dark, than climb the stone stairs. And then you enter to the another world. World that is fulfilled with arab motifs, full of light and vegetation that perfectly complements the experience.

 

 

 

 

 

Palaca je gradjena u 17. stoljecu i do danas je prezivjela nekoliko novih vlasnika. Osim prvotnih vlasnika obitelji Paes de Amaral, ovdje se tijekom povijesti nalazila skola, zatim jedan od prvih lisabonskih kazina "O Majestic Club" 1919.

The palace was built in the 17th century and has survived a few new owners. Original owner's were family Paes de Amaral, than school came, then one of the first Lisbon casino "O Majestic Club" in 1919.

 

 

U to vrijeme palaca je vecim dijelom preuredjena, te poprima danasnji izgled. 1932. useljavaju novi stanovnici - Udruga Alentejo - kojoj je svrha promocija i unapredjenje Alenteja kao regije, te njena industrijska i ekonomska ekspanzija.

At that time the palace was largely revamped, and assumed its present appearance. 1932. new resident came - Association of Alentejo - which had a purpose to promote Alentejo region and its industrial and economic expansion.

Danas ovdje mozete probati neke od poznatih jela tipicnih za Alentejo, kusati jaka, crna vina, te kupiti lokalne suvenire u manjem ducanu. Ili jednostavno prosetati palacom, procitati danasnje novine u citaonici, popiti kavu i rjesiti sudoku. Izgubiti se u vremenu i prostoru.

 

Here today you can try some of the famous dishes typical of the Alentejo, strong tastes, red wines, buy local souvenirs in a small shop. Or simply walk through the Palace, read today's newspapers in the reading room, drink coffee and solve sudoku. You can lose yourself in time and space.

 

 

 

 

 

 

 U tijeku su restauracijski radovi na unutarnjoj fasadi. No sve je u tisini. Jedini zamor dolazi od grupe spanjolskih studenata koji u klaustru slusaju kratko predavanje vodica.

 

Restoration works on the inner facade are in progress. All in silence. The only fatigue comes from a group of Spanish students in the cloister.

 

 

Nakon sto obidjete donji dio i stepenicama se popnete na prvi kat, unutrasnjost postaje jos neobicnija. Arapske mozaike, palme i kolonijalni vrtni namjestaj, zamjenjuje barokna raskos i kristalni lusteri. Na gorenjem katu nalaze se 3 velike sale. Citaonica, Salon za predstave i Restoran sa kuhinjom. U salonu poznati poruglaski casopis snima editorijal za bozicno izdanje - malo provirih iako je bilo kao zabranjeno.

After seeing a downer part, I climb the stairs to the first floor. Here the interior becomes even more outlandish. Arab mosaics, palms and colonial garden furniture were replaced with Baroque luxury and crystal chandeliers. At the upper floor are 3 large rooms: reading room, lounge and restaurant with kitchen.
In the lounge, well known Portuguese magazine was shooting Christmas edition -  it was forbidden, but I peeked a little.

 

 

 

I onda - u tisini otvaram sljedeca vrata. Polumrak, i miris limuna. Ispred mene dvorana dostojna kraljevskih odaja.

 

And then - in silence I opened next door. The gloom and the smell of lemon. Hall in front of me worthy of royal chambers.

 

 

 

 

Istina, unutarnje stukature su vidjele i bolja vremena. No upravo to, upravo to nesavrsenstvo daje posaban sarm nekog davnog, izgubljenog vremena koje danas mozemo dozivjeti samo na filmu. Ovo je prostor toliko drugaciji od drugih. I da biste ovdje rucali il vecerali nije potrebno obuci svilene haljine i crni frak, mada protiv istih nemam nista protiv.

True, interior stucco had seen better days. But just that, just that imperfections give special charm of an ancient, lost time, that today we can experience only in movies. This space is so different from others. To have lunch here or dinner you don’t need silk dresses and black tuxedos, although I do not have anything against them.

 

 

Na meniju tipicna alentejanska hrana - to je jos jedan elemenat koji me ostavlja u cudu. Tipicna alentejanska hrana je tezacka, robusna, vrlo cesto spoj onoga sto se u tom trenu imalo u kuci. Bogata okusom, no cesto sirotinjska. Toliko daleko od bogatih stolova plemica i ustirkanih damastnih stoljnjaka. Nekako alentejansku hranu smjestavam u malene taverne i omanje restorane, nikako u grandiozne palace.

 

On the menu you can find typical food from Alentejo - this is another element that surprises me. Typical food from that area is simple, working class type of meals, very often a combination of what was at that moment in the house. Rich in flavor, but simple. So far away from wealthy and aristocratic tables with damask tablecloths. Somehow, I connect Alentejo food with homey tavern and small restaurants, definitely not with grand palace.

 

 

 

Provedoh u palaci citav sat. Slikajuci, i zaboravih pogledati na ulazu koje su cijene jela....Nisam ovdje rucala, jer sam imala dogovoreno na drugom mjesto. Pisuci ovaj post dadoh si truda i procitah komentare na nekoliko turistickih portala, te dok sama ne probam sto se nudi, preporucam slijedece:

 

I spend an hour walking around, taking pictures, sitting on the floor and in the end - forgot to look at the prices of food .... I didn’t had lunch here, because I had some other plans. While writing this story I made and effort and spent some time reading the comments on food and service by tourists who did eat.  The recommendation is following:

 

 

 

 

Udjite, obidjite, dozivite nesto sasvim drugo, popite kavu i rucajte negdje drugdje. Komentari bas i nisu na nivou. Pa zasto da vam dozivljaj okusa pokvari dozivljaj vida!

 

Come in, visit, experience something completely different, have a coffee and dine elsewhere. Comments are not exactly on the level. So why should you spoil your sight experience with bad taste experience!

 

 

 

U medjuvremenu dok cekate dolazak u Lisabon, pripravite jedan starinski alentejanski recept - bagulhada - dzem od grozdja, dunje i oraha. Apsolutno je fantastican!

 

In the meantime, while waiting arrival in Lisbon, prepare an old fashioned recipe from Alentejo - bagulhada - grape jam, quince and walnut. It is absolutely fantastic!

 

 

Potrebno je:

1 kg grozdja (bijelog il crnog il mjesano)

1 zrela dunja

500 g secera

kora od 1/2 narance

100 g oraha

Grozdje dobro oprati i izvaditi kostice Staviti da se kuha oko 1/2 sata. U medjuvremenu ocistiti dunju od kore i kore, te narezati na ploske. Kada grozdje omekani, dodati narezanu dunju, secer i koru narance. Ostaviti da se kuha. Nakon sat vremena izvaditi koru od narance i stapnim mikserom malo usitniti slatko. Dodati nasitno narezane orahe i staviti u sterilizirane staklenke.

You will need:

 

1 kg grapes
1 quince
500 g sugar

ripe of 1/2 orange
  100 g  walnuts

 

Wash grapes and remove the seeds. Put to cook for 30 min. Wash the quince, wipe the peel and seeds, and cut it into small cubes. Put quince, sugar and orange ripe together with grapes and cook for an hour. Stir well and bring to a simmer until the point of the road. Add finely chopped walnuts.

 

 

 

Ovo nije dzem za palacinke, vec kao i slatko od bundeve, odlicno pase iz neki jaki sir i krekere.

This is not jam for pancakes, but as pumpkin sweet, goes well with some strong cheese and crackers.

O zivotinjskom prezivljavanju u Lisabonu i kumquat upside down cake

Petak je ujutro i napokon ste sletili u Lisabon...preko najprometnije ulice koja povezuje istocni i zapadni dio grada. Segunda Circular. Kao pravi i kvalitetni turista koji planira svoj boravak, a ne neki koji dopusta da ga voda nosi, znate da sutra provodite cijeli dan u  - ZOO vrtu! Cijela obitelj na okupu, podmladak je na youtube-u pogledao filmice, znate sta vas ocekuje, koja je cijena karte, kad se otvara i zatvara, proucili ste prognozu za slijedeci tjedan. No, ako ipak niste, evo sto trebate znati:

Lisabonski ZOO nalazi se u relativnom centru grada. Relativnom zato jer i lijevo i desno od njega je neki centar. Ukoliko se sluzite metroom, sjednite na plavu liniju i  sidjite na stanici Jardim Zoologico. Cijena cjelodnevne karte je za odrasle 17.50 eura, za djecu od 3 - 12 godina 12.50 eura, a za one do 3 godine - ulaz je besplatan. Postoji od 1884. godine, a ja preporucam dolazak u proljece ili ranu jesen, iako evo, niti prosli tjedan nije bio klimatski los - jer kod nas je stalno sunce.

Odmah da vam kazem da ja ne volim vidjeti zivotinje u kavezima, te vjerojatno iz istog razloga niti ne idem u cirkus. Bas mi bude tesko kad vidim 3 tigra na 3 metra kvadratna u zahrdjalom i smrdljivom kavezu. No Lisabonski je ZOO sve samo to ne. Velike zivotinje zive na velikom prostoru. Naravno da se na radi o prostoru savane, ipak govorimo o ZOO, no ovdje su njihovi prostori lijepo uredjeni, odjeljeni od ljudi negdje staklenim stjenkama, negdje samo umjetnim zidom, ovisno o vrsti zivotinja.

Na samom ulasku veliki je prostor za tigrove. Posebno me se dojmio ovaj mladi tigar, zaigran i znatizeljan, pratio je ljude duz ograde i sakrivao se iza stabala povremeno se glasajuci. U daljini, u sjeni eukaliptusa lijeno je drijemala njegova majka.

Dva puta dnevno treneri ptica organiziraju predstavljanje pticjeg svijeta. Publika sjedi na ovalnim stepenicama i prati predstavu. Djeca u prvim redovima uzbudjeno cekaju dolazak umiljatih papiga koje im jedu iz ruku. Hedwiga je uvijek docekana sa posebnim odusevljanjem.

Osim sto cete cuti kako se koja ptica zove i kojoj vrsti pripada, te koliko godina ima, treneri ce vas uvijek upozoravati na trend nestajanja ugrozenih vrsta, te sto trebate napraviti ukoliko se nadjete u situaciji da pronadjete neku unesrecenu - a jos uvijek zivu - pticu.  Iz daljine dopire muzika iz "Kralja Lavova"....

Iako mrklog pogleda, ovaj lesinar poslusan je kao mali vrapcic. Prosetat ce zidom, veselo se gegajuci sa jedne strane na drugu. Znate, iako graciozni u zraku, na tlu su pomalo smijesni, ni traga od velicanstvenog prizora iz visina.

Majmunski je svijet posebno lijepo uredjen. Zaboravite na otuzne kaveze prepune izmeta i ostataka hrane, cimpanze koje se vuku po tamnim kutevima. Ne, ovdje vlada - gimnastika!

Velike vrste imaju posebno uredjene nastambe u sklopu svog vrta, gdje se sklanjaju za vrijeme kisa ili vrucih dana. Posjetioci iz mogu vidjeti i u otvorenom i u zatvorenom dijelu. Otvoreni dio odijeljen je kanalom i zastitnom ogradom, dovoljno visokom da ako se neko dvogodisnje dijete otme i krene prema zivotinjama - ima ga sto zaustaviti. Kanalom plivaju maleni pacici...majke nema na vidiku.

Kada dodje vrijeme rucka, mozete nesto prezalogajiti na kioscima unutar samog zooloskog vrta, ili mozete izaci van, te objedovati u nekom od obliznjih restorana, no ja predlazem da si rucak donesete u ruksaku te objedujete u sjeni palmi, na posebno uredjenom dijelu zooloskog vrta. Lijevo par sa bebom u kolicima, desno brojna obitelj slavi neciji rodjendan. Sve je na stolu...od predjela do torte sa svijecicama. Sjetim se svoje omame i njene pohane piletine u zlacanoj limenoj kutiji, koja se punila prilikom svakog iole duzeg putovanja.

Nakon rucka prosecite jos malo, dok ne dodje vrijeme za delfine. E sad, tu nastaje moja dilema. Da, volim ih vidjeti, ali mislim da ne bi trebali biti ovdje nego - u moru. Mozete mi sada reci - nikome nije mjesto u ZOO. Ma znam, rasprava bez konca i kraja, no ipak na delfine sam posebno osjetljiva.

Na pocetku programa - edukativni dio i ponovna upozorenja da ne zagadjujemo more bacajuci plasticne boce i vrecice. Dobro je ponoviti 100 puta.

Ukoliko se ne bojite visina, ukrcajte se na pokretnu zicaru, koja ce vas dignuti u visine iznad nastambi. 20 minuta u zraku - perspektiva vrijedna ponavljanja. U svaku "kosaru" ulaze 2 osobe.

Lavovi, tigrovi, slonovi, nosorozi....vrijeme je poslijepodnevnog drijemeza. Cvrkut ptica i povremene tuce u nastambi lemura. Jeste li za sladoled mozda? Ili kavu? Lavica pojede oko 6 kg mesa na dan, tigar oko 18 kg...pitali ste se zasto je karta skupa?

Ne zaboravite zatvoreni terarij koji ugoscuje kornjace i reptile. Vrlo cesto zapostavljen - ovaj svijet vrvi zivotom..iako pomalo usporenim. Zmije crvene, zute i zelene, gusteri razni...lijeno provode subotnje poslijepodne, gledajuci na jedno oko cudesne siluete koje se gube u daljini...Ah, ljudi...

I onda, po izlasku, zastanite malo, sjednite na klupu u hladovini, zatvorite oci i cujte drugi svijet. Udahnite duboko, najdublje, da vam pluca ispuni slatkasti miris procvijetalog jasmina. Zivot je lijep.

Za prezivljavanje van kuce, na izletu sa prijateljima, a moze i bez njih, predlazem upside down kolac sa narancom i kumquatom. Lako se spravlja, lako reze i posprema u zlacanu limenu kutiju, a jos lakse i nestaje.

Potrebno je:

3 jaja

150 gr brasna + za kalup

30 gr skrobnog brasna

120 gr secera

140 gr maslaca/margarina + za kalup

2 velike narandze

10 kumquata

1 prasak za pecivo

Od jedne narandze naguliti koricu i narezati je nasitno, iscjediti sok i staviti sa strane. Drugu narandzu i kumquate dobro oprati. Narezati na tanke ploske i posloziti na dno namascenog i brasnom posipanog kalupa. Ukoliko imate samo kumquate, mozete ih iskoristiti i bez narandze. Jaja istuci sa secerom, pa dodati otopljeni maslac. Mjesati neko vrijeme da se dobije gusta smjesa. Sa strane promjesati brasno sa praskom za pecivo i onom sitno narezanom koricom od narandze. Brasno umjesati u smjesu od jaja i dodati sok od narandze. Smjesu uliti u kalup i peci na 180C cca 40 minuta. Istresti naopacke, tako da narandze i kumquat budu gore. Kad se ohladi, posuti sa secerom u prahu.

O novom pocetku, lagane setnje i to....uz hobotnicu na salatu

Kuglice za bor - spremljenje. Bor - spremljen. Lampice - svaka u svojoj vrecici, spremljene. Ostali skupljaci bozicne prasine - spremljeni. Pod posaugan i opran.

Priznajem da sam sa olaksanjem pozdravila prazni dnevni boravak. Koliko veselja na pocetku decembra - toliko olaksanja na pocetku januara.

Cistoca prostora, bez nepotrebnih stvari preko kojih bi samo ionako preskakala, tjera me van...na zrak.

U vrijeme oseke, kada se rijeka Tejo povuce u oceanske dubine, stvara se setnica duga desetak kilometara. Od moje plaze do mosta Vasco de Gama, pa jos malo naprijed do vojne baze i natrag. Tada na pjescanu pozornicu dolaze skoljke, rakovi, rijecni puzevi, zaboravljene mreze i sareni obluci. U neka cudna doba godine, na plazi, zaglave divovske meduze i ribe nesretnih sudbina. Danas, samo ostavljena igracka zalutale sirene.

Lako je naviknuti se na lisabonsku klimu. Sunce i njezne, tople zime tjeraju na zaborav drugog svijeta. Zato oni koji se igrom sudbine nadju na privremenom radu u Lisabonu, nakon povratka u svoje domovine, koje su najcesce puno hladnije i kisnije, sa nostalgijom pregledavaju kartice ispunjene fotografijama. Treba nauciti cijeniti sadasnjost i uzivati u malim radostima koje ispunjuju ionako prebrzo prolazeci zivot.

Vec dulje vrijeme nije padala kisa, a maglovita jutra uz rijeku toliko su rijetka, da ih se brzo zaboravi. Ovakvo vrijeme budi srecu i pozuruje u aktivnosti, slavi jednostavnost i odbacuje teret sumornih misli. Toliko je sve lakse uz suncana jutra. I cekanje autobusa i prelazak preko rijeke i trcanje kuci u sumrak.

Dogadjaji iz proslosti poprimaju patinu i odlaze u ropotarnicu, noseci sa sobom neizvijesnost, strahove i ljutnje. Svijet se mijenja i okrece, sa nama ili bez nas. Potrebno je produziti korak i doskociti na vrtuljak u ovom luna parku...dograbiti mjesto na najvisem konjicu, udobno se smjestiti i .... pozdraviti sunce. 

It's a new dawn
It's a new day
It's a new life
For me
And I'm feeling good

;-))

I onda povratak ... ostaci u frizideru. Od poslijednje feste. Tako je dobro kada ne moram kuhati...

Za salatu od hobotnice potrebno je:

hobotnica

1 dcl bijelog vina

1/4 crvene paprike

1/2 veceg luka

persin

limunov sok ili ocat

maslinovo ulje

Za salatu je najbolja predhodno smrznuta hobotnica, koju cete vece ranije ostaviti u sudoperu da se odledi. U lonac dodati bijelo vino i srednji luk. Ostaviti da se kuha u vlastitoj vodi. Kada je luk mekan - hobotnica je skuhana. Narezati je na komade, dodati sitno narezanu crvenu papriku i luk, te zaciniti limunovim sokom i maslinovim uljem. Na kraju dodati sjeckani persin i sve dobro promjesati.

-

O nedjeljnoj lisabonskoj setnji i kao zadnji pozdrav ljetu...breskve u brendiju

Prvo, zadnji pozdrav - malo sutra, danas je bilo 30 C u hladu.

Sto se tice setnje, bilo je to ovako.

Ispod centra Lisabona nalaze se rimske galerije koje grad otvara jednom godisnje na 3 dana. Petak, subota i nedjelja - zadnji vikend u rujnu. Ulaz je besplatan, samo trebate ispuniti slijedece: doci oko 8 ujutro i stati u red, a u 10 ce gradski radnici otvoriti rupu u cesti, te vas u grupi od 25 poslati u "unutrasnjost zemlje". Razgled uz vodica traje 20 minuta, nakon kojeg se vracate na pocetak i kroz rupu u koju ste usli - izlazite na danje svijetlo.

Ja nisam dosla u 8 ujutro nego u 11, sva nadobudna. I docekao me red od brat bratu 700 ljudi. Teta koja radi red na cesti izracunala je da ako stanem na kraj gdje mi je mjesto, oko 16.30 imam sanse da se spustim na galerije. Aha, da. Nista od galerija, nemam zivaca stajati 5 sati u redu. Tako da nista od slika Plutonovog podzemlja, nego evo uzivajte u kasnom ljetu.

Grad je jos uvijek pun turista, mozda ne toliko kao u kolovozu, ali jos uvijek do uha dopiru svi evropski jezici. Za stolovima taverni razdragane grupa nizozemaca uz pomoc ulicnog harmonikasa rasteze O sole miooooooo...

Ako ste nesto dubljeg dzepa, na Praça do Comercio je otvoren novi fancy shmancy restoran sa cijenom od 7-9 eura za desert, 18 eura gravno jelo i tako to....

U gradskoj oazi na Av. da Liberdade, u sjeni topola, ispijaju se popodnevne kave.

U Confeitaria Nacional, zivi se u nekim starim, dobrim vremenima, uz osmjeh i dobar, tradicionalni Bolo Rei.

Nakon sto smo popili kavu i pojeli kolac za utjehu, krenuli smo u dio zone poznate po legalnim okupljalistima ilegalnih dosljaka iz Indije, Bangladesa, Kine, ex portugalskih kolonija itd...Martim Moniz. 10 min hoda od centra. Tu se kupuju mirodjije, fake torbe i satovi, kineske gumice za kosu na tonu... Njihov shopping centar je bio zatvoren - nedjelja je, ali smo zato uspijeli pronaci u maloj ulicici ducan koji je bio otvoren.

Tu sam pronasla simpaticnog trgovca sa kojim sam izmjenila recepturu za pikantni piri-piri i jos neka cudna indijska jela. Ovo zeleno u mojoj ruci zove se karela , a ono malo, zeleno i okruglo su tajlandski patlidjani. Ove male ribice koje su sasusene - ne znam koje su, jer mi objasnjenje da je to mali bakalar, nije zvucalo istinito. Ne zato jer se bakalar radja veliki, nego zato jer bakalara u Bangladesu nema. Da, mogao ga je uvesti sa Islanda, ali to mi nije rekao - rekao je da je iz Bangladesa.
Uz obecanje da cu se vratiti u njegov ducan kada proguglam cudnovate sastojke odlazim doma guglati. Kupila sam sjemenke korijandera, kutiju lokuma i suseni piri-piri ili po naski susene, ljute papricice.

Malo dalje u "civilizaciji" pronasla sam ovog ulicnog zabavljaca, koji mi je napokon rijesio misteriju svojeg instrumenta. Ovaj sam bubanj vidjela prvi puta prije nekoliko godina u Amsterdamu. Zove se Hang, i novi je instrument na muzickoj sceni. Ako ga se zna svirati, zvuci prekrasno.

Malo dalje brucosi nekog od lisabonskih fakulteta. Svaki je brucos obavezan kupiti na pocetku godine ovu odoru i u njoj pohadjati nastavu godinu dana. Odora se sastoji od odjela i jednog tipa "dekice" koja se nosi preko ramena. Skupo do zla boga. Vrlo cesto se na ulicama sretnu ovakve grupice brucosa koje sviranjem, glumom ili zongliranjem skupljaju novac za ....knjige....

Ukoliko se pozelite udati u Lisabonu, izbor vjencanica je zadovoljavajuci !

 

 

I nakon sto ste se udali, i dosli napokon doma, dignuli noge u zrak, bitno je nesto kvalitetno popiti za zivce. U spajzi vas ceka tegla zadnjih ljetnih breskvi u brendiju. Zivjeli!

Ako ste na vrijeme mislili, bilo vam je potrebno:

3-4 velike i socne breskve

100 gr secera

mahuna vanilije

500 ml brendija

Breskve narezati na osmine. U teglu poslagati red breskvi, red secera. Vaniliju prerezati vertikalno, dodati breskvama, te sve zaliti brendijem. Cuvati 3 mjeseca na tamnom mjestu, povremeno okrecuci teglu. (Taman ce bit fino za Bozic!)