utorak, 21. lipnja 2011.

O valovima kokosa i cokolade



Ne sjecam se kad sam prvi puta vidjela ili probala kokos. Nekako mi se cini da je oduvijek bio prisutan u mom zivotu. Na pocetku samo ribani iz vrecice, koje je omama donosila iz Madjarske ili Njemacke pojma nemam, jer pretpostavljam da ga se u Jugi u ono doba bas i nije nalazilo po policama samoposluga. Kokos onakav svijezi izvadjeni iz svoje dlakave kore, probala sam prvi puta na Tajlandu. Narezanog na kockice, cuvanog na ledu iz kolica ulicnog prodavaca voca. U tim rajskim kolicima nalazio se ocisceni kokos, na kriske narezani zuti i fantasticno mirisni ananas, polovice papaje, karambole i ostala cudesa. A sve okrunjeno kockicama leda. Pokazavsi prstom nasmijanom prodavacu sto zelim, ljubazno mi je urucio cetvrtinu ananasa sa malom bambus viljuskom i nekoliko kockica bijelog kokosovog mesa. Ananas je bio....mana, bozanska hrana netom ubrana u vrhuncu svoje zrelosti. Hladan na 38C. Kokos je bio....ok. Prodavac je nastavio stajati pored mene, vjerojatno cekajuci moju reakciju, jer novac je vec dobio. Dok sam ga prebacivala iz jednog kuta ustiju u drugi, pomislila sam da ga dobro prozvacem, ispljunem i time namazem ruke. To sam naime vidjela da rade zene plemena Nakulamene sa otoka Vanuatu, ne bi li im koza bila meka i mirisljava. Prodavac sa osmjehom br.3 i dalje stoji i ceka kompliment i odusevljenje klasicnog turista. Dobro prozvakani kokos ispljunula sam u dlan, podijelila i namazala time ruke i ramena. Njegovo sokirano lice i danas me nasmije. Ostao je jos koji trenutak uz mene, mozda cekajuci da vidi sto cu uciniti sa ananasom. Njega sam pojela, namignuvsi zbunjenom prodavacu koji je nastavljao svoj put.
Ni dan danas nisam shvatila zasto ljudi toliko hvale svijezi kokos ili negovu vodicu - nazovi mlijeko. Mozda kada umires od zedji i dijeluje kao spas, ali u normalnim uvijetima zivota, definitivno nije nesto sto bih narucila da mi donesu pod palmu.

Danas kad imam priliku, probam koji komadic svijezeg kokosa, tek toliko da se uvijerim u svoj stav. No sa ribanim kokosom iz vrecice totalno je druga prica. Njega volim! Jos ako je u kombinaciji sa nekom cokoladom....Afrodizijak cisti. Ameri imaju neki kokos koji je puno svijeziji iako nariban, nego sto je ovaj nas, domestikus, na koji smo navikli. Odlican je i ako uspijete naci negdje varijantu u kojoj nije dodan secer - preporucam kao investiciju za kucne bakanalije.

Ovaj desert zove se manjar branco , brzo se sprema i odlican je za tople ljetne dane. Okusom podsjeca na Bounty cokoladice, i fantasticna je PMS utjeha.





Potrebno je:

1 l mlijeka
1 salica kokosa
1 salica skrobnog brasna
1 1/2 salica secera

U mlijeko dodati ostale sastojke, pristaviti na vatru lagano mjesati. Gotovo je kad se zgusne. Prebaciti u formu, koju ste predhodno namazali sa malo ulja. Staviti u frizider na par sati da se dobro ohladi i stisne. Posluziti sa topljenom cokoladom ili nekim drugim umakom.
* Naknadno sam vidjela da sam izostavila mali detalj, naime kad se stisne i krene u posluzivanje, izvrne se iz kalupa u kojem je bilo na tanjur ili posluzavnik. I onda se rezu kriske.
* Salica koju sam koristila je 250 ml, a na slici je 1/2 mjere sto je dovoljno za 3-4 osobe.





ponedjeljak, 20. lipnja 2011.

O zelenoj boji i cudesa od listova repe




Cesto u svojim food bauljanjima internetskim bespucima, otrcim do foodgawkera. Tamo kliknem na najnovije, te nakon kraja stranice zavirim u popularne recepte. Vec neko vrijeme obracam paznju na boje jela koje ljudi objavljuju. Ne dovodim u pitanje ni okus, ni cesto vrlo primamljiv izgled hrane - samo vecina jela je u smedjim tonovima. Tu i tamo nadje se neka crvena jagoda ili tresnja koja sramezljivo izviruje iz kolaca ili sladoleda. Zeleno je u sluzbi dekoracije. Persin ili pesto uz spagete. Jedu li ljudi zeleno pitam se. Ili zeleno ne izlgeda lijepo nakon kuhanja? Ipak mi se cini da se zeleno izgubilo negdje u navali bijele, smedje i zute boje. Tu i tamo neka zelena paprika ili list dva zelene salate ugledaju svijetlo dana, posluzeni kao dodatak nedjeljnom rucku. Onda kada se jede pileca juha, pohano meso i pire i...eto je zelena salata. Ne kupujemo li kivi zato jer je skuplji nego jabuka? Ili zato jer nemamo naviku? O kelju, poriluku i zelju da se i ne govori. Ok, desi se tu i tamo u nekom trenutku inspiracije u hladnim zimskim mjesecima da se i oni nadju na stolu, sto je naravno odmah popraceno frktanjem nosa izgladnjelih ukucana. Nije da su izumrli poput T-rexa, ali ako ne mora, bolje da ih nema.




O portugalskim juhama, vec sam u nekoliko navrata pisala. Drugacije su nego nase, balkanske. Gotovo uvijek imaju pasiranu povrtnu bazu u koju se onda dodaju razni lisnati dodaci. Nasjeckani listovi spinata, rastikedragusca ili listovi repe (nabiça). Upravo te listove sam nakon nekoliko godina promatranja odlucila kupiti. Nije da su jeftini, skuplji su od spinata. Listovi repe se u nas ne koriste, zar ne?
Listovi osim svojih vlakana koji povoljno djeluju na probavu, sadrze i visoke doze vitamina A, C i B kompleksa. Ugodnog su okusa, a dok su sirovi podsjecaju po okusu na mlade, crvene rotkvice. Pomalo pikantnog i osebujnog okusa koji osvjezava. Debeli dijelovi se odstranjuju, te se koristi samo lisnati, njezni dio lista. Osim u krepkim juhama, ovi listovi koriste se uz krumpir i ribu - kao nasa blitva, ili pasirani kao spinat.

Vrlo popularna juha zove se - sopa de nabiças - i za nju je potrebno:


2 tikvice
2 mrkve
1 repa
1/2 luka
1 veci krumpir
svezanj listova repe
maslinovo ulje
sol

Na maslinovom ulju zazutiti luk. Na kolutove narezati mrkvu, te lagano prodinstati. Nakon par minuta dodati na kolutove narezane tikvice, repu i krumpir. Ostaviti da se kuha dok ne omeksa. Propasirati i dodati narezane listove repe. Ostaviti da se kuha na laganoj vatri cca 15 minuta ili dok listovi ne uvenu.



Ako ste se kojim slucajem probudili avanturistickog duha, i u vama buja ona iskonska znatizelja za necim novim, ucinite ovako: ogulite i narezite manju jabuku, listove repe narezite na rezance, iscijedite pola limuna i dodajte pola zlicice meda. Malo vode...i miksajte dok ne dobijete ovo:




Po zelji dodati kockice leda. Okus ce vas iznenaditi, a tijelo zahvaliti....i za kraj sto bi Mr.Spoc rekao - "Live long and prosper!"


srijeda, 15. lipnja 2011.

O kvalitetnoj jednostavnosti i skusama na zaru



Vjerojatno ste primjetili da kod mene nema kompliciranih recepata i zahtjevnih jela. Dva su tome razloga. Prvi je taj sto kad vidim tecept na pola strane, odmah mi padne razina koncentracije i idem dalje. Jednostavno se ne mogu koncentrirati na vise od 5 koraka. Zato nikad nuklearni fizicar od mene. Drugi razlog je taj sto smatram da su u zivotu najbolje stvari - one jednostavne. Naravno da neke namirnice zahtjevaju odredjenu termicku obradu i dodavanje drugih elemenata, da bismo na kraju dobili jelo zadovoljavajuceg okusa i oku ugodnog izgleda. Upravo po kategoriji oku ugodnog jela cesto otvaram nepoznate blogove...i onda...ah, idemo dalje. Fasciniraju me Ameri kolicinom cudnovatih sastojaka koje ubacuju u svoja jela. Pretpostavljam da u tom slucaju riba nema okus ribe, vec nekog umaka, a mesina ima okus po? Ne znam....

Glorificaram mediteransku kuhinju dakako. Vjerojatno zato jer sam iz tog podneblja. Da sam rodjena u eskimskoj porodici, slavila bih meso sirovog tuljana. Ponekad je bolje ne pitati tko sta jede, jer mozete pasti u iskusenje da za stolom izazovete medjunarodni incident. Kao ja, jednom, kad sam zenu iz Kentucky-a dovela do ruba suza optuzeci je za barbarstvo, nakon sto mi je rekla da su u njenom rodnom gradu pod normalno jedu vjeverice...u gulasu. Danas, kao pametnija sam i starija, pa progutam knedlu i sutim.

Da se vratim na jednostavnu kuhinju. Odusevljava me kad uspijem kupiti dobru hranu. Svijezi komad ribe, breskeve koje mirisu na metar u pol udaljenosti, debele i socne tresnje. Tada ko malo dijete doskakucem do kuce, prznajem da rijetki dijele moje odusevljenje obicnom tresnjom, i vadim tavu, zdijelu...ovisno o nacinu pripreme. Bit jela za mene je  - uzivanje, dozivanje u sjecanju okus iz djetinjstva, miris koji nas je jednom ucinio ...nestasnim. Onaj trenutak kada komad hrane dodiruje nepce, a jezicni pupoljci prepoznaju slano, slatko , ljuto ili kiselo, te salju signale ugode negdje iza hipofize...to je trenutak kad vrijedi zatvoriti oci, duboko udahnuti i zahvaliti na cinjenici da ste svijesni onoga sto jedete, mjesta na kojem zivite i koliko su fantasticne vase kulinarske sposobnosti.




Danas sam uspijela kupit manje skuse. Svijeze, jos u stavu rigor mortis. Ribe su najbolje kad se jedu rukama. Jes da malo smrdite poslije, ali zato postoji limun, pa njime istrljajte prste nakon jela. Neki na rostiljanu ribu stavljaju putar i slicne kerefeke, uvjeravam vas da je riba najbolja sa dvije tri kapi limunovog soka...a ako bas hocete, eto, predlazem gremolatu, mix cesnjaka, svijezeg persina, nastrugane limunove kore i maslinovog ulja.




Dok jedete vazno je sutjeti. Neugodne rasprave i glupa pitanja, samo umanjuju uzivanje u okusu, dodiru i mirisu. Kada vodimo ljubav takodjer ne raspravljamo o dnevno politickim dogadjajima - pa zasto bismo onda dok jedemo. S druge strane, dok vodimo ljubav, dopustena su neka glasanja, ali za stolom nisu. Nekad mi se otme pucketanje jezikom o nepce, onako, sasvim spontano naglasavam kako mi je fino jelo, sto je uvijek docekano prijekornim pogledom. Pih! Nikad od mene dama!




A kad polizete prste, i nekim finim vinom isperete zadnji grumen morske soli, koji se nestasno sakrio pod nepce, nemojte pojesti neki sugavi keks iz spajze...nego, zaronite prstima u zdijelu hladne vode u kojoj se kupaju crvene, debele tresnje. Sada im je vrijeme - sada uzivajte u njima.




Da, zaboravih reci, kvalitetna muzika - dobro je dosla dok pripremate jednostavan i kvalitetan obrok. Kao i kava.