O ljetnim igrama bez granica i kokos pod obavezno

Stiglo je, oh da, definitivno je stiglo, donjevsi u svojim uzarenim njedrima splet najlijepsih boja. Vec nekoliko godina dolazi naglo, ratnicki, odjednom...nicim ne najavljujuci svoj vatreni pohod. Tako... pojavi se iza usamljenog oblaka i izdahne svoj ljepljivi dah. Dah ljetnog zmaja. Zakovitla odbacene slamnate sesire sto zaboravljeni stajase u tamnom kutu drvenog ormara. Zrakom zamirise stari orah.

Na rijecnim se adama samodopadno sepure sareni klobuci, zovuci umiljatim glasom pod svoj hlad. U ranim satima dok dokone gospodje ispijaju svoju drugu jutarnju kavu, nesvjesne blagodati koja im je dana, u podne dok sunceve zrake zavodljivo miluju nauljenu kozu, i ponovo u predvecerje dok udaljeni grad nudi kao na dlanu svoje crvene, zlatne i narancaste obline.

Potrebno je ponovo nauciti zaboravljene igre. U sjeni eukaliptusa ceka solidan ping-pong stol. Na brzinu iskopane tri omanje rupe u pjeskovitom tlu i kovitlanje nepoznatih svijetova. Svi smo mi pikule u necijoj sarenoj vrecici. Zahvalna sto je moja bez rupa.

U zraku miris kokosa. Djevojcica tamnih kovrca potrci ka  uzburkanoj vodi. Kokos je ljeto. Ono najljepse, najzesce, ljepljivo i obozavano. Nikad zahoravljeno, tek pospremljeno u sarene ladice sjecanja.

Za Bounty za potrebno:

150 ml kondenziranog mlijeka

1,5 salica kokosa (onog suhog ribanog)

200 gr mlijecne cokolade

Pomijesati kondenzirano mlijeko i kokos da se lako formiraju oblici. Napraviti oblike po zelji i na alu foliji ostaviti u frizideru 2 sata. Otopiti cokoladu sa malo ulja i pomocu vilice umakati kokosove oblike. Ostaviti da se prosusi, te drzati u frizideru do pred posluzivanje.

O zabavi za cijelu obitelj - tutorial o masakriranju kokosa

Nedjelja je poslijepodne i pregledali ste sve filmove u kucnoj filmoteci. Vani pada kisa ko iz kabla. Nejacad od dosade ne zna kud bi sama sa sobom, a trbusasti kljunas je zaposjeo trosjed kao da zivi sam. Vrijeme je za akciju. Otvaranje kokosa - zabava za cijelu obitelj.

Prvo sto morate napraviti jest natjerati kljunasa da se doseta do kuhinje i uvaliti mu nozinu u ruke. Vi NE MOZETE obaviti daj dio posla jer ste upravo nalakirali nokte. To jeste posao za svakog kvalitetnog muzjaka, jer na taj nacin uspijeva dokazati da spretno barata hladnim oruzjem. Iz higijenske udaljenosti pratite rad i dajte specificne upute. Ne pretjerano komplicirane.

Sa kokosa treba nozem ukloniti dlake i nepozeljna vlakna. Nesto kao brijanje (vidite da je to posao za njih!). Nakon sto je kokos gladak, potrebno ga je pod mlazom vode oprati.

Kokos ima 3 rupe, no samo kroz jednu ulazi slamka. To je ona koja izgleda drugacije od ostale dvije, ali nemojte mu to reci, neka isprobava i tako dobije na osjecaju da je koristan. Kad napokon pronadje pravu rupu, vrhom noza treba izvaditi koru. Nakon toga mozete pozvati nejacad u kuhinju, teritorij je siguran, hladno oruzje na cas ostavljeno sa strane.

Nakon popijenog kokosovog mlijeka, uvalite mu u ruke cekic. Najveci koji u kuci imate. Na pod postavite dasku, a ispod nje krpu. Daj dio morate obaviti vi, jer se on toga vjerojatno ne bi sjetio, pa riskirate odvaljenu mramornu kuhinjsku plohu i jedan - ups! - koji bi vas kostao vise nego kokos.

Kokos je potrebno lupati i okretati u isto vrijeme, te bi se isti nakon nekog vremena trebao raspoloviti. Tvrda kora se nece sama od sebe odvojiti od mesnatog dijela, pozeljna je upotreba muske snage.

Nakon sto je kora odvojena, potrebno je odstraniti vlaknastu opnu od mesa. Dosadan posao do zla boga, razlog vise da upravo sada morate telefonirati mami. Uvalite posao "nekom".

Na kraju, mesnati dio narezite, poslozite u zdjelu i prekrite vodom. U frizideru na ovaj nacin kokos moze stajati ....dok se ne pojede.

O kucnom ljubimcu i pocetak pecenja...Tito i kolacici od kokosa i badema

Moje ime je Tito. Ustvari, imam i originalno ime koje je stiglo samnom, ali mojoj se gazdarici nije svidjelo, pa me pocastila sa ovim - kracim. Rekla mi je da sam ime dobio po nekom liku, faci stoljeca sa balkanskih prostora. Nije da ja znam sta je faca, a bome niti sto je stroljece, meni je samo vazno da me mazi do besvjesti i da mi ime ne mijenja svakih 15 dana.

Povijest mojih nevolja zapocela je jednog suncanog, jesenjeg jutra dok sam ljeskario na terasi. Inace rijetko izlazim na terasu, ali ovoga puta netko je zaboravio zatvoriti vrata, i posto sam bio sam doma, pomislih - zasto ne, ionako me nitko nece vidjeti. I tako sam izasao na nezasticeni dio terase. Na 5. katu.

Lezim ja, suncam se, gledam svoja posla....kad odjednom - galeb. A za njim i drugi, pa treci. Odlucih da je ignoriranje najbolje oruzje. No oni nikako da odu, nikako da nastupe mir i tisina, meni toliko dragi. Graaaa graaaaaa graaaaa....i tako u krug. I jos, bezobrazni kakvi jesu, krenuli setati oko mene.

Odlucih - vrijeme je da im pokazem tko je gazda u ovoj prici. Skocim, potrcim i skoro da ga uhvatim, kad........................................................................pljas. Shvatih da se nesto cudno dogodilo. Ziv sam, ali boli me svaka koscica. Jos u soku potrcih do ulaznih vrata ( kako sa znao gdje su ona??) i tu stanem i legnem na prag. Nasrecu susjed, gazda mog prijatelja Bude, u to je vrijeme dolazio na rucak.

Mislim da mu uopce nije bilo jasno sto ja radim ispred zgrade, ali u tom trenutku ni meni nista nije bilo jasno. Da ne duljim ruznim detaljima, odveli su me doktoru, nazvali moju gazdaricu koja ni danas o tome ne voli pricati, a ja sam medju prijateljima postao poznat kao - Tito Bionic - zahvaljujuci nizu operacija i cudesnih implanata koje nosim u svojim sapama kao uspomenu na neuspijeli padobranski skok. Komada 8. Ako cu ikada putovati avionom, ima sve da pisti oko mene.

 

 

Sto jos o meni trebate znati....danas imam 5 i nesto sitno godina, oko 7.5 kg, sto je za moju vrstu normalno, i ako vam se mozda cini da sam debeo - varate se to mi je krzno na puf. Ne volim biti sam, ne volim jesti sam, radje cekam da svi dodju i sjednu za stol - onda jedem i ja. Ne volim da me se znara i navlaci, volim svoj prostor, ali takodjer volim imati situaciju pod kontrolom pa se cesto nahodam gore - dolje za svojom gazdaricom. Ona mi cesto kaze da se ponasam ko pas. Mislim da je to kompliment, ali macka nikad ne moze biti sigurna. Najdraza mi je zabava uvaliti joj se na stol ili prozor dok pokusava uslikati fino spremljenu hranu. Nekad stvarno pretjeruje i ja ne shvacam zasto osim tih kolacica ne bi na slici bio i moj brk. Ne volim kad koristi onu cudnu svijetlost, od nje me bole oci, ali kada samo skljoca...e onda me moze slikati cijeli dan (mada mi ponekad dosadi, pa okrenem glavu na ignore, ali nemojte joj to reci, da se ne uvrijedi).

Volim spavati u lavabou, ali trenutno mi je draze ispod ovog cuda koje svijetli i stoji nasred dnevnog boravka. Jer, drusto cesto zaboravi da sam se sakrio, pa me ko sumanuti traze po kuci. Onda se ipak netko sjeti da pogleda ispod bora. Ha ha ha...bas je blesava ova ljudska vrsta.

Rekla mi je da ne mogu samo okaciti svoje slike nego da vam moram pokazati i sto smo ispekli ovaj tjedan, pa evo, pecenjara je otvorena.... rekla mi je da se zovu - kolacici od kokosa i badema - . Nije da cu ja to jesti, ali vi biste mogli. Odoh sada, bole me sape od tipkanja...ostavljam sve njoj, a ja odoh prileci. Budite mi zdravi, veseli i debeli i mazite svoje cetveronozne ljubimce....ok, pricajte i sa ribicama, mada sumnjam da ce vam one dati neki inteligentni odgovor.

Za cca. 20 komada potrebno je:

2 bjelanjka

80 gr secera u prahu

80 gr kokosa

100 gr mljevenog badema

Ulupati snjeg od bjelanjaka, te pazljivo dodavati secer u prahu za vrijeme lupanja. Kad se napravi snjeg, dodati pazljivo kokos i bjelanjka. Formirati kolacice - ja sam koristila dvije zlicice - i peci na 180 C oko 30 minuta. Ukrasiti cokoladom po zelji.

O valovima kokosa i cokolade

Ne sjecam se kad sam prvi puta vidjela ili probala kokos. Nekako mi se cini da je oduvijek bio prisutan u mom zivotu. Na pocetku samo ribani iz vrecice, koje je omama donosila iz Madjarske ili Njemacke pojma nemam, jer pretpostavljam da ga se u Jugi u ono doba bas i nije nalazilo po policama samoposluga. Kokos onakav svijezi izvadjeni iz svoje dlakave kore, probala sam prvi puta na Tajlandu. Narezanog na kockice, cuvanog na ledu iz kolica ulicnog prodavaca voca. U tim rajskim kolicima nalazio se ocisceni kokos, na kriske narezani zuti i fantasticno mirisni ananas, polovice papaje, karambole i ostala cudesa. A sve okrunjeno kockicama leda. Pokazavsi prstom nasmijanom prodavacu sto zelim, ljubazno mi je urucio cetvrtinu ananasa sa malom bambus viljuskom i nekoliko kockica bijelog kokosovog mesa. Ananas je bio....mana, bozanska hrana netom ubrana u vrhuncu svoje zrelosti. Hladan na 38C. Kokos je bio....ok. Prodavac je nastavio stajati pored mene, vjerojatno cekajuci moju reakciju, jer novac je vec dobio. Dok sam ga prebacivala iz jednog kuta ustiju u drugi, pomislila sam da ga dobro prozvacem, ispljunem i time namazem ruke. To sam naime vidjela da rade zene plemena Nakulamene sa otoka Vanuatu, ne bi li im koza bila meka i mirisljava. Prodavac sa osmjehom br.3 i dalje stoji i ceka kompliment i odusevljenje klasicnog turista. Dobro prozvakani kokos ispljunula sam u dlan, podijelila i namazala time ruke i ramena. Njegovo sokirano lice i danas me nasmije. Ostao je jos koji trenutak uz mene, mozda cekajuci da vidi sto cu uciniti sa ananasom. Njega sam pojela, namignuvsi zbunjenom prodavacu koji je nastavljao svoj put.

Ni dan danas nisam shvatila zasto ljudi toliko hvale svijezi kokos ili negovu vodicu - nazovi mlijeko. Mozda kada umires od zedji i dijeluje kao spas, ali u normalnim uvijetima zivota, definitivno nije nesto sto bih narucila da mi donesu pod palmu.

Danas kad imam priliku, probam koji komadic svijezeg kokosa, tek toliko da se uvijerim u svoj stav. No sa ribanim kokosom iz vrecice totalno je druga prica. Njega volim! Jos ako je u kombinaciji sa nekom cokoladom....Afrodizijak cisti. Ameri imaju neki kokos koji je puno svijeziji iako nariban, nego sto je ovaj nas, domestikus, na koji smo navikli. Odlican je i ako uspijete naci negdje varijantu u kojoj nije dodan secer - preporucam kao investiciju za kucne bakanalije.

Ovaj desert zove se manjar branco , brzo se sprema i odlican je za tople ljetne dane. Okusom podsjeca na Bounty cokoladice, i fantasticna je PMS utjeha.

Potrebno je:

1 l mlijeka

1 salica kokosa

1 salica skrobnog brasna

1 1/2 salica secera

U mlijeko dodati ostale sastojke, pristaviti na vatru lagano mjesati. Gotovo je kad se zgusne. Prebaciti u formu, koju ste predhodno namazali sa malo ulja. Staviti u frizider na par sati da se dobro ohladi i stisne. Posluziti sa topljenom cokoladom ili nekim drugim umakom.
* Naknadno sam vidjela da sam izostavila mali detalj, naime kad se stisne i krene u posluzivanje, izvrne se iz kalupa u kojem je bilo na tanjur ili posluzavnik. I onda se rezu kriske.

* Salica koju sam koristila je 250 ml, a na slici je 1/2 mjere sto je dovoljno za 3-4 osobe.

U portazi za ...i kuglice od rogaca

Oduvijek me privlacio istok. Bilo da je Indija ili Kina ili Jordan...Bhagavat Gitu sam procitala u ono doba kad se trazimo i kad nam je fascinantno sve van vlastitog dvorista. Sjecam se da sam jednom i otisla sa prijateljicom u jedan Hare Krisna centar na popodnevne aktivnosti il kako god da se to zove. Nije me se bas dojmilo. Nisam se osjetila ko doma. Nekako i uz najbolju volju i otvoren um...sve mi je to naginjalo na pranje mozga i sluzenje lokalnom liku koji se eto, sreca po njega, nasao kao lokalni sef.  Tako nekako se sjecam tog iskustava od prije dvadesetak godina. To naravno ne znaci da negiram pozitivu samog pokreta. Onda kasnije sam igrom slucaja upoznala ljude iz Sai Babinog centra. Oni su mi vec bili blizi. Svjetovniji, u koegzistenciji sa realnoscu. Mislim, nikako se nisam mogla zamisliti da odem u neku pecinu na Sljemenu i tamo mantram i jedem bobice.

Knjiga koja me pratila na zivotnom putu do danasnjih dana, nekad vise koristena, nekad manje, ovisno o nevoljama u kojima sam se nasla jeste - Sai Baba govori zapadu. Vec davno sam shvatila da jedna od mojih najvecih mana u ovom zivotu jeste - nestrpljenje i da je ucenje strpljenju jedna velika lekcija koju trebam savladati. Jedan od djelova knjige koji stoji u mojoj glavi kaze: " Sve ima svoje vrijeme. Ne mozes mirisati nerascvjetani pupoljak i ocekivati da mirise. Ne mozes musti tele i htjeti ponijeti mlijeko kuci. Ne mozes od steneta ocekivati da vec s dva mjeseca bude pas cuvar. Sve ima svoje vrijeme. Svemu je potrebni njegovo vrijeme za vlastiti razvoj. Ako djelujes protivno vremenu, ili ces pretrpjeti neuspijeh ili ces morati uloziti mnogo vise snage nego kada bi docekao pravi trenutak. Zato djelovati u pravo vrijeme i sa njime, zaci djelovati u dhrami, ispravnosti. Strpljenje i cekanje, sol su zivota... ..Vjezbaj se u strpljenju. Nauci se cekati. Obuzdaj svoju nestrpljivost jer ona je jedan od tvojih najvecih neprijatelja. Nestrpljivost, naime, ne dopusta nicem da sazrije. Nestrpljenje ne daje nista, a svemu oduzima vrijeme potrebno za razvoj....Prilagodi se zlatnom ritmu zivota i sve ce ici lako i biti okrunjeno uspijehom." Jos uvijek pokusavam.

U Lisabonu sam otkrila restoran koji dijeluje u skopu ISKCON-a (International Society for Krishna Consciousness). U relativnom centru grada - onom poslovnom, smjestili su svoj centar unutar stare gradske kuce, totalno neprimjetno. Samo na zvonu stoji mali papiric.

Ulazi se kroz teska, starinska vrata i u prizemlju je smijesten sam centar. Cist i uredan. Namjestaj svijetle boje, nimalo pretenciozan, bambus i ratan. Kroz zavijese se probija sunceva svijetlost. Na malenom oltru cvijece. U kisne, zimske dane ovaj prostor se koristi kao restoran.
Iz jedne od prostorija ulazi se u dvorisni prostor. Mir i tisina. U sjeni stabala, ptice pjevom upotpunjuju idilicnu sliku. Jednostavan vrtni namjestaj i ciste prostirke cekaju 12.30 kada pocinje sluzenje rucka. Na menu je svakoga dana jedno glavno jelo, juha, napitak i desert. Menu se mjenja ovisno o godisnjem dobu i svjezim namirnicama.

Sjecam se, kad sam prvi puta dosla ovdje, koliko me iznenadio profil samih gostiju. Poslovnjaci u odjelima koji su ovdje odlucili provesti svoju pauzu za rucak, obitelj sa djecom i grupice prijatelja raznih zivotnih dobi. Svi u potrazi za zdravim ruckom i prijatnim osmjehom. U ovom vrtu kao da je vrijeme stalo. Tek negdje u daljini cuje se vreva automobila. Prednost stare gradnje....

Posluzuju nam finu juhu od raznog korjenastog povrca, za glavno jelo povrtni sushi i sabji od slatkog krumpira, kukuruza, spinata, mahuna i tofua, napitak od hladnog caja i za desert bombice od rogaca i kokosa. Taj me desert odusevio, a i rogac volim. Onako, dosao je kao finale zdravog rucka. Kavu od zitarica nisam probala.

U 5 popodne sam konstatirala da sam jos uvijek sita, iako sam jela samo "travu" u podne.

Recept za ovaj jednostavan desert dala mi je simpaticna djevojka iz Ukrajine koja je, pretpostavljam, u centru na proputovanju. Kalinda, hvala jos jednom!

Za 12 vecih komada potrebno je:

1 salica kokosovog brasna

1/2 salice mljevenog rogaca

4 pune jusne zlice kondenziranog mlijeka

sok od jedne mandarine (moj dodatak)

Svi sastojci se umute i oblikuju kuglice, koje se zatim uvaljaju u kokosovo brasno. U sredinu sam dodala jedan badem.

Dobar tek i budite strpljivi!

Africa, Africa minha, Africa nossa...

.... pjeva Cesaria Evora, bosonoga, negdje na Europskom tlu.
(Za potpuni dozivljaj Afrike, pri citanju ovog posta, molim da klikate na crveno podvucene rijeci)

Utjecaj Afrike svugdje je prisutan. Afrike crne kao ugalj, one nesto manje tamne, poput mlijecne cokolade, pa sve do one koja se smjestila tu u blizini, nama pod nosom. Angola, Mozambik, Cabo Verde...sve se to slilo u Lisabon u potrazi za nekim boljim zivotom. U starim koferima sarene halje i mareme, uredno poslozene, zadrzavajuci tako purpurnu boju sunca u zalasku i miris Afrike. Toliko sladak, toliko osebujan.

Postoji mjesto u gradu, gdje se svi dosljaci sakupljaju nedjeljom popodne. Ispred crkve Sao Domingos, u blizini trga Rossio. Igrom slucaja to mjesto je bilo glavno inkvizicijsko stratiste, al to je za neku drugu pricu. Ovo je jedna vedra prica.

Zajednicki im je jezik - portugalski sa vlastitim dijalektom, i saudades za Afrikom.

Nedavno smo posjetili cabo verdijanski restoran, koji osim ugodnog interijera nudi i vecer dobre grazbe i nazalost, prosjecnu hranu. Malo sam ostala razocarana, al barem sam cula mornu i probala tipicno jelo koje cu vam spremiti u vlastitoj kuhinji. Morna je njihov glazbeni izricaj. Onako kao sto pjeva Cesaria Evora. Ono sto je tango za Argentinu, fado za Portugal ili rumba za Kubu - to je morna za Cabo Verde. Muzika prepuna osjecaja, sjete i nostalgije za zemljom, ljudima i ljubavima koje su ostavili miljama daleko...

Probali smo Moqueca de camarao, Muamba de galinha i za desert Doce de papaia sa kozjim sirom. Ovo zadnje je bilo doista secer na kraju. Fantastican splet okusa, iako se sam okus papaje izgubi kuhanjem. Ali u simbiozi sa komadicem jakog kozijeg sira.....mmmm...i nakon toga, jedan mali, poslijednji gutljaj crnog vina. Kvaliteta zivota je u malim stvarima....

Dakle, Moqueca de camarao. Prije no sto pocnem - ovo jelo se moze raditi i sa morskom ribom, samo u tom slucaju vam trebaju komadi ribe.

Potrebno je:

oko 500 gr repova skampa

1/2 luka

2 reznja cesnjaka

3 jusne zlice maslinovog ulja

1 jusna zlica palminog ulja (da, znam nema ga svugdje....)

1/4 svijeze crvene paprike

sok 1/2 limuna

2 od ljuske ociscena paradajza

ljuta papricica suha

200 ml kokosovog mlijeka

2 jusne zlice kokosovog brasna

sol

Repove skampa pokapati sokom od limuna i dodati nasitno nasjeckan luk, cesnjak i izmrvljenu ljutu papricicu. Ostaviti da se marinira 20-tak minuta. U loncu zagrijati maslinovo i palmino ulje, dodati na trakice narezanu svijezu papriku i paradajz. Malo prodinstati. Dodati marinirane repove skampa i ostaviti na laganoj vatri oko 5 min. Na kraju dodati kokosovo mlijeko i kokosovo brasno. Kad zavrije - ugasiti. Ukoliko je previse vodenasto, zgusnuti skrobnim brasnom. Ili obicnim. Posluziti uz rizu ili palentu.

Tips & tricks:

- ukoliko volite pikantno, prije serviranja na tanjur stavite limunov sok (jusna zlica) i izmrvljenu ljutu papricicu ili tobasco, sto vec imate. Promijesajte vilicom i tek onda stavite moquecu na tanjur. Tako se jede u originalu.

- palmino ulje koje ja koristim je puno gusce od normalnog, gotovo kao pasteta. Ukoliko uspijete pronaci samo ono tekuce, mozete povecati kolicinu u receptu, jer je manjeg koncentrata.

- ukoliko ne mozete pronaci palmino ulje, izostavite ga :-))

O kratkom javljanju i brzinskom kokosu

Nemam vam nista pametnog za reci. Dogadja se. Stoga evo samo na brzaka, jedan slatki zalogaj za ugodan vikend, uz nadu da nas blizina Mjeseca nece sve poslati u kokos....

Kolacici od kokosa - meki i mljac!

Potrebno je:

100 ml mlijeka

3 zutanjka

1 jusna zlica skrobnog brasna

150 gr kokosa

100 gr secera

korica 1 limuna

100 gr cokolade za bazu

Pomjesati kokos sa secerom i koricom limuna i staviti sa strane. U drugoj posudi mjesati jaja, mlijeko i skrobno brasno. Na laganoj vatri mjesati dok se smjesa ne pocne zguscavati. Dodati u smjesu kokosa i limuna. U slasticarsku vrecicu staviti smijesu i ististivati male hrpice na namasceni lim. Peci oko 15 minuta na 160C ili dok lijepo ne porumene. Kad se ohlade, rastopiti cokoladu i umakati doljnji dio kolacica u cokoladu, te ostaviti na resetki da se osuse.

Zivi bili do ponedjeljka!

O Portugalu i Brazilu i brzi kolac od kokosa

Stiglo proljece! Uskoro ce ljeto! Napokon cu skinuti cizme i preseliti se na 5.-6. mjesecni boravak u japanke, sandale....

U ljetnim danima sve je nekako lakse. Lakse se skinuti, lakse se obuci....

U mojoj zgradi postoji mali bar/kafic sa limitiranom ponudom kolaca. Drzi ga Z. -  Portugalac i E. - Brazilac. Nisam jos skontala u kakvoj su vezi i jesu li u vezi, ali E. je sav leprsav ko leptiric cim zasje sunce. Vidno pati na nizim temperaturama. Sav se nekako uvuce u sebe, zabunda sa 15 salova i kunja kod aparata za kavu cijeli dan. Z. je kuhar po profesiji, a E. - ne znam. Imam problem u razumijevanju brazilskog portugalskog. Vec sam mu rekla da kad pricamo mora malo usporiti i izgovarati cijele rijeci, a ne samo pocetna dva sloga, jer ga ja pola ne razumijem.

Brazilaca u Portugalu ima puno, jako puno. Neki u legali, a neki u ilegali. Costa de Caparica (predgradje Lisabona) je brazilska enklava. Vjerujem da na pocetku svog boravka ovdje gotovo svi koji dodju iz Brazila zive tamo.

Percepcija Portugalaca o Brazilu i Brazilcima, nazalost, svodi se na 3 detalja. Nogomet, tv sapunice i brazilke su kurve-prostituke, kako zelite. Brazilci su vrlo sujeveran narod, ne poznajem niti jednoga koji ne vjeruje u magicnu snagu kristala, tajne moci nekog sjemenja koje tjera uroke...stalno su u nekakvim polumeditativnim stanjima koja prestaju jedino kad grane sunce. A sve eventualne probleme i pehove vrlo jednostavno ce proglasiti poslijedicom uroka, ne daj Boze macumbe...Macumba je africko-brazilski vudu, najlakse receno. Ukljucuje ples, muziku, hranu....za one slabijeg zeluca ne preporucam da guglaju za slikama.

Brazilci su inace jako otvorena i vesela celjad. U poslijednje vrijeme po Europi su prosirili skole Capoeire, plesa koji sadrzi elemente borilackih vjestina, a koju su opet, africki robovi u 16. st. donijeli u Brazil.

Za ovaj suncani vikend uz salicu caja ili jutarnu kavu, odabrala sam jedan brazilski recept za kolac od kokosa

Potrebno je:

2 salice secera

3 jaja

150 gr maslaca

1 salica mlijeka (ja sam stavila pola kokosovog - pola normalnog)

3 salice brasna

100 gr kokosa

1/2 salice mlijeka

prasak za pecivo

malo soli

                                                            * salica je 1 cup / 250 ml

U sokovniku umutiti secer, jaja, omeksani malas i mlijeko. Prebaciti u posudu u kojoj ce se miksati i dodati brasno u koje ste dodali prasak za pecivo, kokos i 1/2 salice mlijeka, sol. Promjesati. Izliti u kalup i preci na 180C oko 60 minuta. Kad na cackalici ne ostavlja trag izvaditi i jos toplo lagano zlicom preliti ugrijanim mlijekom (oko 2 dcl) i posuti kokosom.

Uzivajte u suncanom vikendu.....

O tropima i valovima - dio drugi

Sjecate li se filma "Dan velikih valova" iz *78-te, prosloga stoljeca? Da, znam da se ovdje neki tada jos nisu niti rodili...ali film je legenda jedne epohe. Vjerojatno jedan od prvih filmova, koji je istini za volju na holivudski nacin, prikazao temu surfanja na velikim valovima i surferski nacin zivota.

Portugal je raj za surfere i u ovo doba godine duz obale samo oni najhrabriji, neki bi rekli, najludji, krecu o lov na najvece valove. Garrett McNamara je jedan od najvecih surfera danasnjice i trenutno boravi ovdje u nadi da ce uloviti najvece valove ovoga mjeseca. Gledala sam sinoc emisiju sa njim i nada se valu od 20 metara, sto je ekvivalentno zgradi od 7 katova. Mada sanja o onom od 32 metra...dok je ziv, kaze, trazit ce ga. Takmicenja ce se odrzati u zoni tzv. Nazaretske brazde koja je jedna od fantasticnih prirodnih fenomena u svijetu. Sa svojih 170 km duzine i 5 km dubine, predstavlja najvecu zemljanu pukotinu na podrucju Evrope i kao takva omogucuje valovima Atlanstkog oceana nesmetan put od plaza Nazare-a. Sjeverna plaza ili Praia do Norte biti ce ovomjesecni poligon za testiranje hrabrih.

O Nazare-u sam vam vec pricala, tako da cu vam sada samo pokazati drugu stranu Nazare-a, onu valovitu, iako ne u svoj svojoj velicini, jer ja sam tamo bila prosli mjesec, kada valovi, iako veliki za obican puk nisu ni do koljena onima koji se ocekuju ovaj mjesec...

A za one kojima su surfanje i valovi poput spanskog sela, stavljam jednu jednostavnu tropsku torticu, gotovu za 30 min.




Potrebno je:

lisnato tijesto

slatko od ananasa i kokosa

puding od vanilije

ananas (svijezi ili iz konzerve)

slatko vrhnje

Lisnato tijesto razvuci na zeljenji format i staviti da se ispece. Ohladjenog premazati slatkim od ananasa i kokosa. Pripremiti puding od vanilije prema uputstvima na pakiranju i mlakog preliti preko baze. Poslagati kolutove ocijedjenog ananasa i ukrasiti slagom...i sipkom...tek toliko da dobije na boji.