Kud svi - tu i ja - food fotografija ili kako ostaviti sramotu na putu...

U draft-u mi stoji tekst na ovu temu vec godinu dana, no nikako da mi legne momenat za objavljivanje. Sto bi moja mama rekla - nije mi atmosfera bila. Eto sad je lego.

 

Nakon sto su Tihana i DG, objavile postove sa svojim utiscima, iskustvima i preporukama za food blogere, evo ja im se pridruzujem u temi, no s drugacijom poantom i mojim iskustvom.

 

 

Da krenemo od pocetka. Moj prvi susret sa food fotografijom bio je prije 5-6 godina, preko Flickr-a. Otkrila sam foto galeriju La tartine gourmande, koja je u to vrijeme bila puno drugacija nego sto je danas - imala je relativno manji broj fotografija, i gledajuci iz danasnje perspektive B.P. je tek zapocinjala svoje food carstvo. Uglavnom, tu sam se zaljubila u food fotografiju i provodila sate proucavajuci njene boje, podloge, props-e, svijetlo....Ubrzo sam shvatila da sa tadasnjim dzepnim fotoaparatom necu daleko dogurati.

 

Lekcija br. 1 - ukoliko se zelis baviti iole ozbiljnije fotografijom, ne mozes racunati sa prastarim, dzepnim Sony fotoaparatom. Mora se imati barem minimalni kvalitetni zoom.

 

 

Za cijelo to vrijeme uporno sam istrazivala stranice poluprofesionalnih i profesionalnih food fotografa, primjecujuci uvijek nesto novo na njihovim stranicama. Jos uvijek nakon kupovine nekog stranog food casopisa trazim imena fotografa i guglam njihove stranice. Nakon nekoliko godina shvatila sam da me vise privlaci makro fotografija sa dramaticnim kontrastima (nesto tipa starih holandskih majstora) nego tip fotografije B.P. Ustvari ja sam se osjecala senzibilnijom u stvaranju dramaticne igre svijetla i sjene, nego u samom rasporedjivanju zdjelica i hrane. Priznajem da se jos danas gubim u ovom poslijednjem. Jednostavno ne osjecam tu kompoziciju kao neku gdje hvatam sjene po stanu.

 

 

(Ova je fotografija, kao i ona prva, nastala pri zadnjim zrakama sunca, na kuhinjskom podu. Sjedeci na podu, lijevom nogom, pardon, noznim prstima pridrzavam papir da se ne preklopi, lijevom rukom sipkam secer, a u desnom fotoaprat. I naravno da mi nije uspijelo od prve, niti je ovo jedina fotografija, koja je izasla iz te akrobacije)

 

Lekcija br.2 - uvijek treba istrazivati profesionalne stranice i ne izgubiti entuzijazam pred profi opremom koju cesto ti fotografi imaju. Oni svoj proizvod najcesce snimaju u zatvorenoj prostoriji, a vi ako iznesete svoj tanjur na danje svijetlo i podesite ISO, te se poigrate sa obicnim ogledalom koji vam sluzi sminkanje, takodjer mozete stvoriti prekrasne kontraste. Stoga vjezba i samo vjezba. Ucite od najboljih.

Ovdje su neki od fotografa na cije stranice bijezim kada mi treba inspiracija:

- Francesco Tonelli
- Photokichen
- Johnny Miller
- Tara Fisher
- Anna Williams
- Lou Manna

Nakon nekog vremena uhvatila sam samu sebe kako manicno obilazim ducane u potrazi za casama, zdjelicama, tanjurima i pocesto kupovala stvari koje uopce nisam znala kako ukomponirati u pricu. Kupovala bih podloge koje su mi se same po sebi svidjale, a na djelu - corak. Kao kad u ducanu vidite kosulju sa vintage engleskim cvijetnim uzorkom i prekrasan vam je taj uzorak, pa kupite kosulju, dodjete doma i zakljucite da vam stoji ko kravi sedlo. Jer uzorak je divno crvenkastog tona, taman da se tuce sa tonom vase kose. I tu sam stala na loptu i tjednim razmisljala i analizirala sto ja ustvari hocu i na koji nacin mogu postici to sto zelim. Tada sam uglavnom prestala kupovati, osim ako mi se nesto stvarno jako, jako ne svidi i po mogucnosti bude na snizenju. I pocela sam obilaziti buvljake i gurati nos u kuhinjske ormare uze i dalje obitelji i prijatelja.

 

 

 

 

 

Lekcija br.3 -  samo zato sto ste vidjeli lijepu fotografiju sa ludim casama, ne znaci da ce te iste case i kod vas odigrati istu ulogu. Ne deprimirajte se ako zivite u zadnjoj selendri u kojoj nema ni postenog shopping centra, a o dostavi postom iz inozemstva da i ne govorimo. U modi je staro, rustikalno, napuknuto, zahrdjalo...a to cete sigurno pronaci u ropotarnici stare tetke. U svijetu se za takve stvari placa suho zlato - a vi samo trebate odgurnuti podrumska vrata. Iskoristite travu ispred kuce il klupu u parku.

 

 

 

I tu pocinje dio - ostavljanja sramote na putu. Ja sam kao i velika vecina vas, lijepo odgojena. Zna se sta se pita, gdje se gleda i sta se komentira. I tako su prosle godine ...a ja gledala na cesti ostavljene komade namjestaja i svaki puta mislila - vidi ova stara vrata nocnog ormarica, taman bi mi pasala kao podloga ili vidi ovu staru drvenu kutiju od vina, taman mi ona treba za vilice i zlice. I prolazila bih. Ljuta na svoj osjecaj srama, u nelagodi da suputniku kazem - zaustavi auto pored kontejnera za glomazni otpad. I negdje prije godinu dana, prolazeci pored dijela plaze gdje se pituraju barke, ugledah odbacenu dasku od dna. Bez boje, napukla sva nikakva. E sad je dosta, reko sama sebi. Il sad il nikad. Tu je uslijedio kratak vise monolog nego dijalog u kojem sam ja svog susetaca obavijestila da ja dasku nosim doma jer da to meni treba. I da me bas briga sto cu dasku morati nositi kroz cijelo selo. I da ako hoce - moze pomoc, a ako ne - nikom nista. I stigla daska kuci.

Tako sam do danas bez imalo srama, stala nebrojeno puta kod kontejnera za glomazni otpad i prekopala daske, puknute mramorne plohe, stakla, drvene ladice...U vrijeme oseke kao pas tragac njuskam plazu u potrazi za zanimljivim teksturama i naplavinama koje je ostavilo more. Cesto se kuci vracam sa nekim oblim crijepom sa kojeg vise alge il komadom drveta koje je stiglo iz zemlje cudesnih predmeta. Vise me nitko i ne pita nista, cak i sami traze sto bi mi moglo koristiti. Najbolje je ipak, kad vase vlastito osmogodisnje celjade, uzurbanim korakom dodje do vas, sa komadom odbacene mreze i pita - mama, jel ti treba ovo za slike?

 

 

 

 

 

Lekcija br.4 - okanite se srama i istrazite otpad (ne govorim o kontejnerima za smece u koji bacamo kuhinjski otpad, to vam je valjda jasno).  U isto vrijeme, objasnite prijateljima i rodbini da vas zanima fotografija i da ako imaju neku zgodnu staru/novu/napuklu stvar, neka je ne bacaju prije nego sto vas obavijeste. Ubrzo cete dozivjeti sitaciju tipa - cuj, nasla sam mjedeni tanjur od cukunbabe, sav je nikakav al se moze urediti - jel ga hoces il da bacim? I onda kada ga primite u ruke....ma kao da prica 1000 prica i bas vam takav treba za fotografiju sa svijeze nabranim gljivama.

 

Bez puno filozofije -

 

Lekcija br.5 - nabavite si barem osnovni foto program. Tako cete moci barem poboljsati tonove il kontrast.

 

- Picasa 3

 

 Za one naprednije tu je uvijek Photoshop il Lightroom .

I to bi bilo to. Od mene. Poanta price jeste - istrazujte, eksperimentirajte, ne dajte se obeshrabriti i zivite bez srama. Laka vam noc!