Put u nepoznato, Alentejo i portugalski gaspacho

 

 

 

Ponekad je potrebno krenuti u nepoznato. Sici sa sigurne, svakodnevne auto ceste i zaputiti se prosaranim putevima koji pocesto zazivaju Rimljane. Ukoliko se vozeci kroz zivot opredijelite za sigurnost auto ceste, propustiti cete hladovinu stabala, cistocu sakrivenih rijecnih tokova i tisinu koju remeti zujanje debelih pcela. Da, slazem se, autocesta jeste brza, udobnija....ali ipak, nisu li najbolje stvari u zivotu, ujedno i besplatne?

 

 

 

 

 

 

Sa zalutale radio stanice cuje se prigodna muzika, tjerajuci osmjeh na lica i odjednom uglas zaori se pjesma....And I can't wait to get on the road again, On the road again . Kao da smo u nekom drugom filmu, drugom zivotu, toliko udaljenom od svakodnevnice i glupih, preglupih problema, koje nam namecu drugi i svakodneva "vazna" geo - politicko - ekonomska predavanja. Osjecam da ce ovo biti poslijednje ljetno putovanje. Stoga valja se opustiti i pratiti vijugavu cestu, tek povremeno povjeriti jesmo li na pravom putu. Ne nosim modernu tehnologiju, samo stampani papir.

 

 

 

 

 

 

Kada se krene ka unutrasnjosti Portugala, nacionalnom cestom N119, ulazi se u zonu divljih bikova, maslina, hrasta plutnjaka i vrucine...one prave, istinske koja zaustavlja dah i tjera ljude da se zavuku u tisinu i hlad svojih domova. Svaki gradic prica svoju povijesnu pricu, dok uske ulicice pletu labirint u cijem se sredistu uvijek nalazi - dvorac.

 

 

 

 

 

 

Ovdje su rijetke terase i otvoreni kafici, suncobrani i stolice sa kusinima. U ljetnim mjesecima podnevna temperatura cesto prelazi 38-40C, stoga citanje dnevnih novina u hladovini stoljetne palace ili crkve samo do 10 sati ujutro.

 

 

 

Krenuli smo u Crato. Mjesto blizu granice sa Spanjolskom, poznato po ljetnom muzickom festivalu i navodno sajmu gastronomije. Kazem navodno jer upravo smo na taj famozni sajam i krenuli....No, poljubismo zatvorena vrata jer - ona se otvaraju u 18 sati popodne, a sada je 11 sati ujutro. Cekanje na plus 36C ne dolazi u obzir, kao ni sklanjanje u neki primjereni prostor, jer takav ne postoji. Vijece staraca je odlucilo: lagana setnja po okolici, pronaci nesto za rucak, i o ostalom cemo kad za to dodje vrijeme.

Crato je nastao prije 2.500 godina, osnovali su ga Kartazani, kroz njegove ulice prosli Alani, Vizigoti, Mauri, Rimljani. Rusilo se, pa ponovo gradilo. Danas Crato - spava.

Na glavnom trgu - pelorinho (pelorinjo), kameni vertikalni stup, koji se u davnoj proslosti koristio pri javnom kaznjavanju kriminalnog miljea. Danas, diljem Portugala pelorinho stoji kao podsjetnik na neka druga vremena, kada su se lopovi - kaznjavali. Kratka setnja do centra, nabrojali smo desetak ljudi.

Kuce zbijene jedna do druge, podsjecaju na kulisu nekog crtanog filma. Sve u bijelo zutoj kombinaciji. Tek u drugom selu - otkrih ovaj plavo ukraseni prozor. Nesto podalje zatvorena vrata cudnovate prodavaonice tanjura. Vrijeme je rucka, pardon, vratite se poslije pet.

Pronasli smo otvoreni restoran. Prepun ljudi, kao da i nije kriza. Neugledan ulaz, skriva veliki prostor i zamor, zveket casa i tanjura. Naci ce se mjesto i za nas. Probah ljetnu hladnu juhu i prosetah vrtom iza restorana. Iznenadjena prostorom. Lijepo je biti na selu. Dobro dosli u Flor da Rosa.

Red rajcica, red grozdja, pa malo paprika i ljutih, malih, crvenih papricica. Iza otskrinutih vrata, iz zemlje izviruju glavice kupusa, salate i kelja. Sa druge strane omanjeg zidica - bazen, ugodan trosjed i disko kugla. Mogu zamisliti kako su ugodne ljetne noci, toliko daleko od buke grada, nervoznih vozaca i bljestave ulicne rasvjete. Zamisljam kako je zvjezdano alentejansko nebo. Kako mirise zemlja i kako su glasni probudjeni cvrci.

                               
                                                                           *   *   *

Iako nam je jesen polako zakucala na vrata, odlucila sam staviti ovu ljetnu - hladnu juhu, kao moj doprinos ovomjesecnoj igrici "Ajme, koliko nas je...", jer je napravljena od rajcice, koja je zahvaljujuci Tamari - zvijezda ovog mjeseca. Dakle, ovo je Gaspacho Alentejano - hladna juha, koja podsjeca na salatu.

 

 

So this is Gaspacho Alentejano - traditional cold soup from Alentejo, it taste like salad, but it's a - soup!

 

Potrebno je:

4 zrela paradajza/rajcice

1 paprika zelena

1 paprika crvena

5 cesnja cesnjaka sitno nasjeckana

1 svijezi krastavac

50 ml maslinovog ulja

4 jusne zlice vinskog octa

 

250 g tankih snita jucerasnjeg kruha

1,5 l vrlo hladne vode

1 cajna zlica suhog origana

 

sol po ukusu

masline

Povrce nasitno narezati i dodati maslinovo ulje, sol, papar i ocat. Preliti sa hladnom vodom i dodati origano. Juhu je najbolje ostaviti nekoliko sati u hladnjaku. Prije posluzivanja u tanjur narezati komadice kruha. Bitno je da kruh ne bude neki koji se nakon jednog dana mrvi, nego neki kompaktniji, onako reklo bi se seljacki. Ova juha odlicno pase kada je vani + 100C.

Is necessary:

 

4 fresh tomatoes
1 green pepper
1 red pepper
5 garlic cloves finely chopped
1 fresh cucumber
50 ml olive oil
4 tablespoons vinegar

250 g thin slices of yesterday's bread
1.5 liters of very cold water
1 teaspoon dried oregano

salt to taste
olives

Cut vegetables in small cubes and add olive oil, salt, pepper and vinegar. Baste with cold water and add the oregano. Left for several hours in the refrigerator. Prior to serving in the plate, cut pieces of bread. It is essential that the bread is not one that is crumbling after one day, but a more compact, as  rustic type.