Lisabon, 3 prosinca ....a.d.
Vi cete mi zasigurno oprostiti na smijelosti, uvijek ste mi sve oprastali, ali rado bih zapocela jedno staromodno dopisivanje. Znate, onakvo dopisivanje koje ukljucuje komad, po mogucnosti, bijelog papira i olovku, obicnu, ili naliv-pero, ili gusce pero ako ste u posjedu kojeg. Nije vazno cime cete mi pisati, bitno je da mi pisete. U pocetku mozda nece niti biti vazno o cemu mi zelite pricati, meni ce biti vazno da osjetim tezinu vaseg pisma na mom dlanu, da osjetim uzbudjenje otvarajuci uredno zalijepljenu kovertu i onda uz sakriveni miris.... u polumraku, skoro bez daha procitam Vase rijeci.
Mozete mi pisati o jutru ispod Vaseg prozora i kako su duge zimske noci na Vasem otoku. Mozda o vjetru koji nikako da prestane i rijetkim suncanim minutama koje provodite setajuci uz strme litice.
Mozemo poput Abelarda i Heloize, u pocetku, kao stranaci, disciplinirano i ugladjeno pokusati demistificirati ljudski um i posvetiti se metafizici ljudske sudbine. Iako znamo gdje ce nas na kraju pero samo odvesti. Uloge Napoleona i Josefine dovoljno dobro poznajemo. Ali mozemo hiniti da se nikad nismo niti zbili.
Dugo od Vas nisam dobila pismo, neku vijest, stoga Vam i pisem. Znam da ste dobro, da Vam dani prolaze brze nego meni, stoga biste mogli protumaciti moje javljanje kao egoisticni i sebicni cin da sebi udovoljim, da svoje dane ucinim bogatijim, zanimljivijim. Znate me i predobro. I zato Vam i necu lagati, hiniti druzeljubivu brigu za izgubljenog druga. Treba mi Vase drustvo, Vasa briga, Vasa mudrost i djecacka ishitrenost. I sami dobro znate koje je boje moje sebicno nebo.
Sjecate li se kada sam Vas jednom pitala sto ce biti kada otkrijemo sve tajne? Kako ce tada izgledati nase prijateljstvo? Rekli ste mi da cemo ih sve zakopati i praviti se da nista nismo otkrili, te krenuti ispocetka. Lukavo, dragi moj, lukavo! Uvijek ste znali mangupski zavarati trag.
Necu Vas zadrzavati, mada bih to zeljela, ali nauceno lijepo ponasanje od mene trazi da odglumim djevojacku cednost i privedem svoju poslanicu kraju. Nadam se da ce Vas moja zelja naci u dobrom zdravlju i da mi necete zamijeriti ovu (promisljenu) hrabrost. Evo, vec se cuje uzavrela voda na plameniku, za caj, koji bih tako rado sa Vama popila. Jednom, u mom ili Vasem svijetu, kako Vam draze bude.
Za kraj dopustite mi da Vas podsjetim na rijeci naseg prijatelja R.B. kojima je tako smjelo opisao nase prijateljstvo - Kad bi naše prijateljstvo ovisilo o vremenu i prostoru, onda bismo, svladavši vrijeme i prostor, upropastili i naše bratstvo! Svladamo li prostor, ostaje nam samo OVDJE. Svladamo li vrijeme, ostaje nam samo SADA. Zar ne misliš da ćemo se na tom putu, između Sada i Ovdje, ipak povremeno susretati? -
Za kraj dopustite mi da Vas podsjetim na rijeci naseg prijatelja R.B. kojima je tako smjelo opisao nase prijateljstvo - Kad bi naše prijateljstvo ovisilo o vremenu i prostoru, onda bismo, svladavši vrijeme i prostor, upropastili i naše bratstvo! Svladamo li prostor, ostaje nam samo OVDJE. Svladamo li vrijeme, ostaje nam samo SADA. Zar ne misliš da ćemo se na tom putu, između Sada i Ovdje, ipak povremeno susretati? -
Jos uvijek samo svoja L.
Za jedan ovakav aromaticni caj potrebno je:
svijeza menta
1/2 stapica cimeta
3 cm svijezeg djumbira
4 klincica
4 kardamoma
Djumbir ogulite i nasjecite na kolutove, kardamom otvorite, ali ostavite sjemenke u kori. U spremnik za caj ili vrecicu od gaze poslazite mentu, cimet, djumbir, klincice i kardamom. Pristavite 1.5 vode i kad prokljuca ubacite sastoke. Neka se kuha oko 10-tak minuta. Izvadite spremnik sa zacinima, jer stajanjem postaje caj postaje prejak i gorak. Zasladite medom i limunom. Ili ne, ovisi o ukusu. Ako zelite mozete ubaciti i jednu vrecicu caja od mente, ja nisam, meni se vise svidjelo ovako.
Ovaj caj je moja ulaznica za ovomjesecnu igricu "Ajme, koliko nas je...", cija je domacica Nevena i njen Ebba's cuisine blog, a caj je predmet pozude i zadnjem mjesecu ove 2011.-te godine.
