O pismima, Abelardu i Heloizi uz domaci aromaticni caj

Lisabon, 3 prosinca ....a.d.

Vi cete mi zasigurno oprostiti na smijelosti, uvijek ste mi sve oprastali, ali rado bih zapocela jedno staromodno dopisivanje. Znate, onakvo dopisivanje koje ukljucuje komad, po mogucnosti, bijelog papira i olovku, obicnu, ili naliv-pero, ili gusce pero ako ste u posjedu kojeg. Nije vazno cime cete mi pisati, bitno je da mi pisete. U pocetku mozda nece niti biti vazno o cemu mi zelite pricati, meni ce biti vazno da osjetim tezinu vaseg pisma na mom dlanu, da osjetim uzbudjenje otvarajuci uredno zalijepljenu kovertu i onda uz sakriveni miris.... u polumraku, skoro bez daha procitam Vase rijeci.

Mozete mi pisati o jutru ispod Vaseg prozora i kako su duge zimske noci na Vasem otoku. Mozda o vjetru koji nikako da prestane i rijetkim suncanim minutama koje provodite setajuci uz strme litice.

Mozemo poput Abelarda i Heloize, u pocetku, kao stranaci, disciplinirano i ugladjeno pokusati demistificirati ljudski um i posvetiti se metafizici ljudske sudbine. Iako znamo gdje ce nas na kraju pero samo odvesti. Uloge Napoleona i Josefine dovoljno dobro poznajemo. Ali mozemo hiniti da se nikad nismo niti zbili.

Dugo od Vas nisam dobila pismo, neku vijest, stoga Vam i pisem. Znam da ste dobro, da Vam dani prolaze brze nego meni, stoga biste mogli protumaciti moje javljanje kao egoisticni i sebicni cin da sebi udovoljim, da svoje dane ucinim bogatijim, zanimljivijim. Znate me i predobro. I zato Vam i necu lagati, hiniti druzeljubivu brigu za izgubljenog druga. Treba mi Vase drustvo, Vasa briga, Vasa mudrost i djecacka ishitrenost. I sami dobro znate koje je boje moje sebicno nebo.

Sjecate li se kada sam Vas jednom pitala sto ce biti kada otkrijemo sve tajne? Kako ce tada izgledati nase prijateljstvo? Rekli ste mi da cemo ih sve zakopati i praviti se da nista nismo otkrili, te krenuti ispocetka. Lukavo, dragi moj, lukavo! Uvijek ste znali mangupski zavarati trag.

Necu Vas zadrzavati, mada bih to zeljela, ali nauceno lijepo ponasanje od mene trazi da odglumim djevojacku cednost i privedem svoju poslanicu kraju. Nadam se da ce Vas moja zelja naci u dobrom zdravlju i da mi necete zamijeriti ovu (promisljenu) hrabrost. Evo, vec se cuje uzavrela voda na plameniku, za caj, koji bih tako rado sa Vama popila. Jednom, u mom ili Vasem svijetu, kako Vam draze bude.
Za kraj dopustite mi da Vas podsjetim na rijeci naseg prijatelja R.B. kojima je tako smjelo opisao nase prijateljstvo - Kad bi naše prijateljstvo ovisilo o vremenu i prostoru, onda bismo, svladavši vrijeme i prostor, upropastili i naše bratstvo! Svladamo li prostor, ostaje nam samo OVDJE. Svladamo li vrijeme, ostaje nam samo SADA. Zar ne misliš da ćemo se na tom putu, između Sada i Ovdje, ipak povremeno susretati? -

Jos uvijek samo svoja L.

Za jedan ovakav aromaticni caj potrebno je:

svijeza menta

1/2 stapica cimeta

3 cm svijezeg djumbira

4 klincica

4 kardamoma

Djumbir ogulite i nasjecite na kolutove, kardamom otvorite, ali ostavite sjemenke u kori. U spremnik za caj ili vrecicu od gaze poslazite mentu, cimet, djumbir, klincice i kardamom. Pristavite 1.5 vode i kad prokljuca ubacite sastoke. Neka se kuha oko 10-tak minuta. Izvadite spremnik sa zacinima, jer stajanjem postaje caj postaje prejak i gorak. Zasladite medom i limunom. Ili ne, ovisi o ukusu. Ako zelite mozete ubaciti i jednu vrecicu caja od mente, ja nisam, meni se vise svidjelo ovako.

Ovaj caj je moja ulaznica za ovomjesecnu igricu "Ajme, koliko nas je...", cija je domacica Nevena i njen Ebba's cuisine blog, a caj je predmet pozude i zadnjem mjesecu ove 2011.-te godine.

O ljetnim jutrima i hotelskom budjenju uz frappe od jagode

Dobro vam jutro zelim!

Sa dolaskom toplijeg vremena izbacujem klasicni dorucak - kruh, nesto gore, bijela kava i uvodim razne sokove. Osjecam se bolje tako. Poletnije i sigurnije, bez onog tezackog osjecaja koji vrluda crijevima. Mada priznajem da mi je ponekad muka, na pol snena, rezati i guliti jabuke, narance....tada se sjetim onih fantasticnih zivotnih trenutaka kada doruckujemo u hotelu.

Ne mislim na one hotele koji za dorucak nude 3 fete kruha, maslac i marmeladu u plasticnoj ambalazi. Ne mislim niti na one gdje tete u borosanama sporim korakom dolaze do stola ulijevajuci tekucinu smedjkaste boje u neke salice koje su svoje najbolje dane vidjele u proslom stoljecu.

Mislim na one druge hotele. One gdje ... dorucak izgleda kao gozba na tropskom otoku. Gdje nema teta u borosanama, ni parizera. One gdje se jutarnje sunce stamezljivo probija kroz lanene zavijese, a iz vrta dopire miris svijeze pokosene trave. Nekom bezsumnom kosilicom pokosene, jer buka se nije cula...samo zrkavci sakriveni u nekom boru il sjeni bugenvilije...Toplo je, i gosti se polako pojavljuju na terasi hotela. Za dorucak uz more koje se lijeno talasa, a galebovi u daljini prate brodicu koja ce za koju minutu uploviti u malenu luku na rivi.

Ne trebaju to biti hoteli neke sulude kategorije, nisu nuzne zlatne pipe i pogled na Palm Jumeriah, jer svaki hotel moze imati "dusu" ako to vlasnici zele. Volim one male, obiteljske hotele, koji nemaju vise od 20 soba. Vjerojatno je da ce recepcioner zapamtiti vase prezime, da ce vas upitati jeste li dobro spavali i trebate li nesto posebno toga dana. U jednom periodu svog zivota sam mastala o imanju jednog takvog hotela/pansiona na jugu jadranske obale, tamo dolje, tik uz crnogorsku granicu. Sa kljucevima soba uredno poredanim na zidu unutar okvira za sliku, napravljenog od grane koje je donijelo more. Jos uvijek zivim u uvjerenju da nije potrebno potrositi mali milion za opremenje jednog ugodnog pansiona uz more...uredjenog u morskom zen stilu.

U mom morskom zen hotelu sluzili bi i svijeze sokove i frappe od sezonskog voca. Nesto poput ovoga

 - frappe od banane i jagoda -

Potrebno je:

1/2 banane

saka zrelih jagoda

1 zlicica meda

sojino mlijeko

1 zlicica sjemenki lana

Sve zajedno izmjesati i....uzivajte!

O mednim uzicima

Sjecam se da je moj prvi susret sa suptilnom ekranizacijom erotike kroz hranu bio susret sa legendarnim filmom 9 i 1/2 tjedana. Ona poznata scena gdje M.R. hrani K.B. ispred otvorenog frizidera, koja zatvara oci  i pusta masti na volju, za mene je bila poput aha momenta. Mislim da sam tada prvi puta vidjela zelatinu u svom desertnom obliku kako se zavodljivo ljuljuska na zlici. U godinama svojeg odrastanja nekoliko puta sam pokusala reprizirati tu scenu, vise manje uspjesno, sa vise ili manje domisljatim suigracima. Mada nikad pored otvorenog frizidera, zimogrozna sam. Priznajem da mi je i dan danas ovakav nacin igranja i zavodjenja ostao poput fetisa. Jer nema nista senzualnije ni plodonosnije za mastoviti um od uskracivanja ocima da vide i rukama da dodiruju, dok ruzicasto osjetilni pupoljci jezika sa strahopostovanjem pokusavaju doskociti nepoznatom obliku sto se nasao u ustima.

Med sam u svrhu erotskih igara otkrila jednog poslijepodneva u samackom stanu strica moje studenske fascinacije . Tada sam kratila sumorne zimske dane u njegovom toplom krevetu, umjesto u hladnim studenskim klupama. Sto je vjerojatno i jedan od razloga da isti nikad nisam ni zavrsila. On je. Ponekad, zasigurno nadahnut carobnim opisima Kama Sutre, pripremao bi mi jednostavne, al do bola romanticne dorucke, ruckove i rane vecere uz obavezno stovanje ruskih pjesnika. Nakon jednog takvog rucka na malom stolicu uz krevet nasla se i suncem obasjana staklenka zlatno smedje tekucine. Aha...U svrhu cuvanja cudoredja otvorenog bloga, preskocit cu sredinu, koju valjda mozete i sami nadopuniti. Kraj scene, ako me jos dobro sjecanje sluzi bio je manje erotican od one u poznatom filmu. Koza zategnuta i bolna, ko da sam pobijegla sa lose egipatske depilacije, zahvalna sto postoji tus i topla voda. Mislim da nikad vise nisam pribjegnula ovom tretmanu za uljepsavanje.

Kasnije sam upotrebu meda ogranicila iskljucivo na kulinarske avanture. Nije me se previse dojmio niti kao maska za kosu il lice. Al zato u simbiozi sa orasima...okus koji pretvara i najgore jutro u suncanu ljetnu oazu.

Jednako tako u kombinaciji sa svijezim sirom...i orasima. Ili ovcim sirom na preprzenom kruhu uz lagani miris svijeze ubranog ruzmarina. Uz casu lagano rashladjenog bijelog vina, ne preslatkog, ne prekiselkastog...nego onog koji tjera da se zastane i zatvore oci trazeci objasnjenje za iznenadnu navalu topline...

Voila!

Svijezi sir sa medom i orasima, za pocetak svakog iole ozbiljnog kucnog zavodjenja. Potrebno je malo svijezeg sira, meda neutralnog okusa i svijezi orasi. Nemojte da vam se omakne, pa da servirate prije no sto ih probate, uzegli orasi su totalni antiafrodizijak....bljak! Pretpostavljam da ne trebam objasnjavati proces pripreme.

***

Vi pamtite -

Vi, naravno, sve pamtite -

Kako sam stajao

Kraj zida pored vas,

I sebe, kako u toj sobi plamtite,

U lice mi bacajuci

Svoj ljutit, ostri glas...

***

Bruskete sa topljenim ovcim sirom, medom i ruzmarinom

Kruh narezati i preprziti, namazati maslinovim uljem i na njega posloziti narezani ovci sir. Dodati na vrh malo ruzmarina. Zagrijati pecnicu na 100C i staviti tek toliko da sir postane mekan. Izvaditi i dodati med na vrh. Posluziti toplo.



A trebalo bi se i nesto popit jel?

Poncha je pice sa otoka Madeire. Pije se najvise u ljetnim mjesecima, al to ne bi trebao biti izgovor....Koristi se rakija od secerne trske (aguardente da cana / cachaça) ista ona koja se koristi i za Caipirinhu. Vidjela sam cachaçu u trgovinama u Hr. Treba vam svijeze iscjedjeni sok od narance ili limuna, med i cachaça. Prvo se doda med u sok i dobro mijesa drvenim stapom-kuhacom, zatim se dodaje cachaça i ponovo dobro mijesa da se sve sjedini.

Namjerno nisam stavljala oznake kolicina...jer, ponekad treba ugasiti mozak i pustiti se cistoj impovizaciji. Isprobavajte rukama, ocima i jezikom.... Uzivajte...

Ovaj hedonisticki post saljem i Aleksandri koja je domacica u ovomjesecnoj igrici "Ajme, koliko nas je...!" sa temom med.