Gdje bih bila - kad bih bila i cup cake (take 1)

Prije nekoliko veceri, napokon, uspijeh u miru pogledati "Ponoc u Parizu" . Jedan od onih filmova koji ostavlja neki slatko gorak okus u ustima i tjera na mastanje i nerealne komparacije. Tko razumije filmove Woody Alena - razumjet ce film. No, stavimo li na stranu cinjenicu da ako imas love - u svakom stoljecu ti je dobro i dopustimo si cetvrt sata buljenja u prazno, gdje bi smo zivjeli? Kad bi smo zivjeli? Sto je bitno? Sa kim bismo djelili stol i polu-pun tanjur?

Pariz u proljece negdje oko 1880-te? Ispruzena na lezaljci brokatnog uzorka, ovijena grimiznim slom koji njezno golica. Muza neshvacenog slikara. Kroz otvoren prozor cuje se graja sa obala Seine.

Firenza u jesen,  kao Laura, vjecna muza nesigurnog Petrarce? Da li je njeno nedjeljno popodne bilo drugacije od vaseg? Da li se onda udisao svijeziji zrak, da li je povjetarac nosio laganije lisce? Buke je zasigurno bilo manje, ali i ostrica maca cesce se vitlala zrakom. Iste su se igre igrale iza kulisa, igre moci, za novac i posjede, nimalo moralnije nego danas. Njezni dodiri svile za gospodske ruke i grubost hlaca sasivenih od jutene vrece za najstrijeg sina siromasnog konjusara. Niska bisera za ljubavnicu Pape Borgia i malena skoljka na koznoj ogrlici za prvu ljubav maorskog ribara. Sa smjeskom u oku i rumenilom na obrazima.

Proljeca su ista. I ona Laurina, i ona Jelenina i Ernestova. Zime su okicene snjegom, negdje hladne i nepredvidive, negdje tople, suncem okupne. Jeseni su kisne i zaljubljene u toplinu opalog lista, a ljeta....ah, ljeta su hrana za dusu. Svako ljeto. Plavo i nago, slano i ono sibano vjetrom na liticma Cornwall-a. Osjecaj ljubavi jeste isti, one prave, istinske, prema njoj, prema samome sebi, prema jutru okupanom rosom ili prema dolasku veceri sto najavljuje jedna, jedina, ali najsjanija zvijezda Sjevernjaca. Rimska bozica ljubavi - Venera.

U sumrak, carobni se prah prosuo nad rijecnim koritom. Jos jedan suncan dan, jos jedan korak blize... Najbitnije je biti slobodan.

                                                                               * * *

Nikada nisam radila cup cakes, niti sam, moram priznati neki ljubitelj istih. Glavni razlog je krema kojom se ukrasava.  Ideja da jedem putar u tolikim kolicinama...nekako mi je pretjeran. Stoga sam odlucila da ce krema biti drugacija. Bazu sa iskopirala sa Joy of baking i jako mi se dopala, mada sam se na prvu iznenadila velicinom (malom) cup cakes-a nakon pecenja. Mislila sam da ce vise narasti.

Potrebno je:


                                                                            Za bazu

50 gr kakao u prahu

240 ml vruce vode

175 gr brasna

2 zlicice praska za pecivo

1/4 zlicice soli

113 gr putra/margarina

200 gr secera

2 veca jaja

2 zlice ekstrakta vanilije (nisam stavila)

                                                                          Za kremu

 200 ml slatkog vrhnja

100 gr tamne cokolade

Pomijesati kakao u prahu sa vrucom vodom. Mijesati dok se sav kakao ne rastopi. Ostaviti sa strane da se ohladi. Pjenasto izraditi margarin/putar s secerom. Dodavati jaja - jedno po jedno i nastaviti mijesati. Na kraju dodati mjesvinu brasna/praska za pecivo/soli. Kada je smjesa jednolicna, dodati ohladjenu tekucinu (voda/kakao) i jos malo promijesati.

Puniti kosarice ili silikonske kalupe (ne do vrha) i peci na 190C u predhodno zagrijanoj pecnici oko 15- 20 minuta.

Na pari rastopiti cokoladu i dodati je umucenom slagu. Kada se tjesto ohladi ukrasiti ga kremom i ostalim djidjama.

O novom pocetku, lagane setnje i to....uz hobotnicu na salatu

Kuglice za bor - spremljenje. Bor - spremljen. Lampice - svaka u svojoj vrecici, spremljene. Ostali skupljaci bozicne prasine - spremljeni. Pod posaugan i opran.

Priznajem da sam sa olaksanjem pozdravila prazni dnevni boravak. Koliko veselja na pocetku decembra - toliko olaksanja na pocetku januara.

Cistoca prostora, bez nepotrebnih stvari preko kojih bi samo ionako preskakala, tjera me van...na zrak.

U vrijeme oseke, kada se rijeka Tejo povuce u oceanske dubine, stvara se setnica duga desetak kilometara. Od moje plaze do mosta Vasco de Gama, pa jos malo naprijed do vojne baze i natrag. Tada na pjescanu pozornicu dolaze skoljke, rakovi, rijecni puzevi, zaboravljene mreze i sareni obluci. U neka cudna doba godine, na plazi, zaglave divovske meduze i ribe nesretnih sudbina. Danas, samo ostavljena igracka zalutale sirene.

Lako je naviknuti se na lisabonsku klimu. Sunce i njezne, tople zime tjeraju na zaborav drugog svijeta. Zato oni koji se igrom sudbine nadju na privremenom radu u Lisabonu, nakon povratka u svoje domovine, koje su najcesce puno hladnije i kisnije, sa nostalgijom pregledavaju kartice ispunjene fotografijama. Treba nauciti cijeniti sadasnjost i uzivati u malim radostima koje ispunjuju ionako prebrzo prolazeci zivot.

Vec dulje vrijeme nije padala kisa, a maglovita jutra uz rijeku toliko su rijetka, da ih se brzo zaboravi. Ovakvo vrijeme budi srecu i pozuruje u aktivnosti, slavi jednostavnost i odbacuje teret sumornih misli. Toliko je sve lakse uz suncana jutra. I cekanje autobusa i prelazak preko rijeke i trcanje kuci u sumrak.

Dogadjaji iz proslosti poprimaju patinu i odlaze u ropotarnicu, noseci sa sobom neizvijesnost, strahove i ljutnje. Svijet se mijenja i okrece, sa nama ili bez nas. Potrebno je produziti korak i doskociti na vrtuljak u ovom luna parku...dograbiti mjesto na najvisem konjicu, udobno se smjestiti i .... pozdraviti sunce. 

It's a new dawn
It's a new day
It's a new life
For me
And I'm feeling good

;-))

I onda povratak ... ostaci u frizideru. Od poslijednje feste. Tako je dobro kada ne moram kuhati...

Za salatu od hobotnice potrebno je:

hobotnica

1 dcl bijelog vina

1/4 crvene paprike

1/2 veceg luka

persin

limunov sok ili ocat

maslinovo ulje

Za salatu je najbolja predhodno smrznuta hobotnica, koju cete vece ranije ostaviti u sudoperu da se odledi. U lonac dodati bijelo vino i srednji luk. Ostaviti da se kuha u vlastitoj vodi. Kada je luk mekan - hobotnica je skuhana. Narezati je na komade, dodati sitno narezanu crvenu papriku i luk, te zaciniti limunovim sokom i maslinovim uljem. Na kraju dodati sjeckani persin i sve dobro promjesati.

-

O onome sto svaka postena zena mora znati....uz portugalsku visnjevacu (Ginju)

Da odmah rascistimo nedoumice oko naslova. Svaka postena zena mora znati - voljeti sebe. Onda dolazi sve drugo i drugi. Sebicno? Mozda, a mozda i ne. Kako hocete. Treba si znati udovoljiti. Probuditi osmijeh u onim rijetkim minutama dok se gledamo u ogledalo nakon tusiranja, umotani u frotirni rucnik koji je vidio i bolje dane. Nikako ne brisati parom zamagljeno ogledalo, jer ovako "sfumato" nasa silueta poprima misticne konture, a turban oko glave odaje pravu holivudsku divu u zlatnom dobu njemog filma. U pozadini molim, obavezno, prije tusiranja namjestiti neku muzicku pozadinu (ne, djeca koja krice u dnevnom boravku nisu opravdanje da se ne moze - danas svaki mobitel ima dovoljno memorije da si nasnimite 3 postene pjesme!).

Osim tehnike zatvaranja jednog ili oba oka, radi sacuvanja vlastite uracunjljivosti, svaka zena treba ovladati tehnikama odrzavanja na zivotu onog plamicka samodopadnosti i svjesnosti svoje seksualnosti. Hoce li to biti potpetica od 8 cm dok se mota sarma ili savrseno izvuceni eyeliner koji ugledate u retrovizoru dok se pokusava smiriti cirkus na zadnjem sjedalu u koloni od 15 km - totalno je nevazno. Bitno je da se nadje nesto. Nesto sto ce izvuci seretski osmijeh i namig lijevog oka iako nikoga ispred nema....sjecate se jos onog osjecaja  Kad hodas, ne zastajkujes i zemlju ne dodirujes...?

I nadjite 15 minuta prije spavanja da procitate nesto. Nista od onih frizerskih casopisa iz kojih iskacu likovi fotosopiranih pozadina na kojima bi im i  J.Lo pozavidjela. Nista od Uradi sam, a bome ni kuharice ovdje ne dolaze u obzir. Nadjite si nesto smijelo, nesto sto postene zene - ne citaju! Nesto sto je ispod pulta mjenjalo ruke, nesto sto tijera krv u obraze, nesto sto ce zivjeti u malom mozgu i sutra dok se budete drndali u javnom prevozu - uvijek prepunom. Nesto radi cega cete sakriti lice uz prozorsko staklo, tek toliko da se ne primijeti onaj zaboravljeni osmijeh i lagani, nesvijesni ugriz za donju usnu.

Lepeza je poveca. Od francuskih klasika De Sade-a, Louys-a, preko Miller-a, Illose i Mrs. Nin, Nabokov-a, ...a mozete se i docepati Suzane Rog, on(a) se nalazi u svakoj biblioteci. Dajte si oduska u utorak popodne i sa velikim, suncanim naocalama usetajte u najvecu knjiznicu u gradu. Kao, tu ste radi ozbiljne literature i onda kad nadjete to sto trazite, laganim korakom produzite do cuvara literarnih vrijednosti koji ce vas uz sumljicavi pogled odmijeriti od glave do pete. Tu trebate zatreptati okicama i reci nesto u stilu - srednjoskolska literatura, sta cete, ova danasnja mladez....ccccc!

I onda - bi vece. U tisini iznajmljenog, ili mozda vlastitog stana vrijeme je da se povuku kazalisne zavijese, na pozornici vise nikog nema, padaju maske. Ako dobro odigrate karte, mozda vam netko i napravi caj i donese na kauc, ali ja ipak biram nesto sto je kraljica majka, Lady Elizabeth Angela Marguerite Bowes-Lyon, pila prije spavanja - Visnjevacu - portugalsku Ginju.

Potrebno je:

visnje

secer

stapic cimeta

kvalitetna rakija

Visnje oprati, odstraniti peteljku, te posustiti. Ispuniti 1/3 flase (ona sa dubokim, pardom sirokim grlom) visnjama, dosuti secer, toliko da dodje u ravninu sa visnjama, protresti i dodati stapic cimeta. Jos jednom dobro protresti da secer obavije visnje. Iduci dan dodati rakiju do vrha flase. Svakodnevno protresti tijekom prvog tjedna. Ostaviti na tamnom i suhom mjestu 3 mjeseca, tada otvoriti i provijeriti slatkocu, ako je potrebno dodati jos secera, zatvoriti i zaboraviti na flasu do iduce godine u isto vrijeme.

Ovo je moja ulaznica za ovomjesecni krug igrice "Ajme....koliko nas je!", cija je domacica Tamara odabrala visnje. Zivjeli!