Izgubljena palaca u Lisabonu i starinski dzem od grozdja sa orasima / Forgotten palace in Lisbon and old grape jam with walnuts

 

 

 

 

 

Zivim u Lisabonu 10 godina. I malo vise. No jos uvijek mi se desi da zastanem u cudu kada otkrijem blago koje mi se do sada skrivalo pod nosom.  U ulici Portas de Santo Antão, u samom turistickom centru grada nalazi se neugledna fasada, sa jos neuglednijim neonskim natpisom - Casa do Alentejo -.

 

 

I live in Lisbon for 10 years. And a little more. But still it happens that by miracle I discover the unknown  treasure that was standing in front of my nose all this years.  The street Portas de Santo Antao, in tourist center of the town, is hiding  - Casa do Alentejo-. This palace is hidden behind facade that says nothing and horrible neon placard.

 

 

 

 

 

 

Nakon sto odskrinete teska vrata i oci se priviknu na tamnu, teba se uspeti kamenim stepenicama. I tada ulazite u jedan drugi svijet. Svijet ispunjen arapskim motivima, prepun svijetla i vegetacije koja savrseno upotpunjuje dozivljaj

 

 

First you need to open heavy door  and let the eyes adjust to the dark, than climb the stone stairs. And then you enter to the another world. World that is fulfilled with arab motifs, full of light and vegetation that perfectly complements the experience.

 

 

 

 

 

Palaca je gradjena u 17. stoljecu i do danas je prezivjela nekoliko novih vlasnika. Osim prvotnih vlasnika obitelji Paes de Amaral, ovdje se tijekom povijesti nalazila skola, zatim jedan od prvih lisabonskih kazina "O Majestic Club" 1919.

The palace was built in the 17th century and has survived a few new owners. Original owner's were family Paes de Amaral, than school came, then one of the first Lisbon casino "O Majestic Club" in 1919.

 

 

U to vrijeme palaca je vecim dijelom preuredjena, te poprima danasnji izgled. 1932. useljavaju novi stanovnici - Udruga Alentejo - kojoj je svrha promocija i unapredjenje Alenteja kao regije, te njena industrijska i ekonomska ekspanzija.

At that time the palace was largely revamped, and assumed its present appearance. 1932. new resident came - Association of Alentejo - which had a purpose to promote Alentejo region and its industrial and economic expansion.

Danas ovdje mozete probati neke od poznatih jela tipicnih za Alentejo, kusati jaka, crna vina, te kupiti lokalne suvenire u manjem ducanu. Ili jednostavno prosetati palacom, procitati danasnje novine u citaonici, popiti kavu i rjesiti sudoku. Izgubiti se u vremenu i prostoru.

 

Here today you can try some of the famous dishes typical of the Alentejo, strong tastes, red wines, buy local souvenirs in a small shop. Or simply walk through the Palace, read today's newspapers in the reading room, drink coffee and solve sudoku. You can lose yourself in time and space.

 

 

 

 

 

 

 U tijeku su restauracijski radovi na unutarnjoj fasadi. No sve je u tisini. Jedini zamor dolazi od grupe spanjolskih studenata koji u klaustru slusaju kratko predavanje vodica.

 

Restoration works on the inner facade are in progress. All in silence. The only fatigue comes from a group of Spanish students in the cloister.

 

 

Nakon sto obidjete donji dio i stepenicama se popnete na prvi kat, unutrasnjost postaje jos neobicnija. Arapske mozaike, palme i kolonijalni vrtni namjestaj, zamjenjuje barokna raskos i kristalni lusteri. Na gorenjem katu nalaze se 3 velike sale. Citaonica, Salon za predstave i Restoran sa kuhinjom. U salonu poznati poruglaski casopis snima editorijal za bozicno izdanje - malo provirih iako je bilo kao zabranjeno.

After seeing a downer part, I climb the stairs to the first floor. Here the interior becomes even more outlandish. Arab mosaics, palms and colonial garden furniture were replaced with Baroque luxury and crystal chandeliers. At the upper floor are 3 large rooms: reading room, lounge and restaurant with kitchen.
In the lounge, well known Portuguese magazine was shooting Christmas edition -  it was forbidden, but I peeked a little.

 

 

 

I onda - u tisini otvaram sljedeca vrata. Polumrak, i miris limuna. Ispred mene dvorana dostojna kraljevskih odaja.

 

And then - in silence I opened next door. The gloom and the smell of lemon. Hall in front of me worthy of royal chambers.

 

 

 

 

Istina, unutarnje stukature su vidjele i bolja vremena. No upravo to, upravo to nesavrsenstvo daje posaban sarm nekog davnog, izgubljenog vremena koje danas mozemo dozivjeti samo na filmu. Ovo je prostor toliko drugaciji od drugih. I da biste ovdje rucali il vecerali nije potrebno obuci svilene haljine i crni frak, mada protiv istih nemam nista protiv.

True, interior stucco had seen better days. But just that, just that imperfections give special charm of an ancient, lost time, that today we can experience only in movies. This space is so different from others. To have lunch here or dinner you don’t need silk dresses and black tuxedos, although I do not have anything against them.

 

 

Na meniju tipicna alentejanska hrana - to je jos jedan elemenat koji me ostavlja u cudu. Tipicna alentejanska hrana je tezacka, robusna, vrlo cesto spoj onoga sto se u tom trenu imalo u kuci. Bogata okusom, no cesto sirotinjska. Toliko daleko od bogatih stolova plemica i ustirkanih damastnih stoljnjaka. Nekako alentejansku hranu smjestavam u malene taverne i omanje restorane, nikako u grandiozne palace.

 

On the menu you can find typical food from Alentejo - this is another element that surprises me. Typical food from that area is simple, working class type of meals, very often a combination of what was at that moment in the house. Rich in flavor, but simple. So far away from wealthy and aristocratic tables with damask tablecloths. Somehow, I connect Alentejo food with homey tavern and small restaurants, definitely not with grand palace.

 

 

 

Provedoh u palaci citav sat. Slikajuci, i zaboravih pogledati na ulazu koje su cijene jela....Nisam ovdje rucala, jer sam imala dogovoreno na drugom mjesto. Pisuci ovaj post dadoh si truda i procitah komentare na nekoliko turistickih portala, te dok sama ne probam sto se nudi, preporucam slijedece:

 

I spend an hour walking around, taking pictures, sitting on the floor and in the end - forgot to look at the prices of food .... I didn’t had lunch here, because I had some other plans. While writing this story I made and effort and spent some time reading the comments on food and service by tourists who did eat.  The recommendation is following:

 

 

 

 

Udjite, obidjite, dozivite nesto sasvim drugo, popite kavu i rucajte negdje drugdje. Komentari bas i nisu na nivou. Pa zasto da vam dozivljaj okusa pokvari dozivljaj vida!

 

Come in, visit, experience something completely different, have a coffee and dine elsewhere. Comments are not exactly on the level. So why should you spoil your sight experience with bad taste experience!

 

 

 

U medjuvremenu dok cekate dolazak u Lisabon, pripravite jedan starinski alentejanski recept - bagulhada - dzem od grozdja, dunje i oraha. Apsolutno je fantastican!

 

In the meantime, while waiting arrival in Lisbon, prepare an old fashioned recipe from Alentejo - bagulhada - grape jam, quince and walnut. It is absolutely fantastic!

 

 

Potrebno je:

1 kg grozdja (bijelog il crnog il mjesano)

1 zrela dunja

500 g secera

kora od 1/2 narance

100 g oraha

Grozdje dobro oprati i izvaditi kostice Staviti da se kuha oko 1/2 sata. U medjuvremenu ocistiti dunju od kore i kore, te narezati na ploske. Kada grozdje omekani, dodati narezanu dunju, secer i koru narance. Ostaviti da se kuha. Nakon sat vremena izvaditi koru od narance i stapnim mikserom malo usitniti slatko. Dodati nasitno narezane orahe i staviti u sterilizirane staklenke.

You will need:

 

1 kg grapes
1 quince
500 g sugar

ripe of 1/2 orange
  100 g  walnuts

 

Wash grapes and remove the seeds. Put to cook for 30 min. Wash the quince, wipe the peel and seeds, and cut it into small cubes. Put quince, sugar and orange ripe together with grapes and cook for an hour. Stir well and bring to a simmer until the point of the road. Add finely chopped walnuts.

 

 

 

Ovo nije dzem za palacinke, vec kao i slatko od bundeve, odlicno pase iz neki jaki sir i krekere.

This is not jam for pancakes, but as pumpkin sweet, goes well with some strong cheese and crackers.

O pogledu kroz prozor i dzem/marmelada od narance i dzumbira

Empty spaces - what are we living for
Abandoned places
I guess we know the score
On and on, does anybody know what we are looking for...
Another hero, another mindless crime
Behind the curtain, in the pantomime
Hold the line, does anybody want to take it anymore
The show must go on
The show must go on, yeah
Inside my heart is breaking
My make - up may be flaking
But my smile still stays on

Whatever happens, I'll leave it all to chance
Another heartache, another failed romance
On and on, does anybody know what we are living for ?
I guess I'm learning (I'm learning learning, learning)
I must be warmer now
I'll soon be turning (turning, turning turning)
Round the corner now
Outside the dawn is breaking
But inside in the dark I'm aching to be free
The show must go on
The show must go on, yeah, yeah
Ooh, inside my heart is breaking
My make - up may be flaking
But my smile still stays on

My soul is painted like the wings of butterflies
Fairytales of yesterday will grow but never die
I can fly - my friends
The show must go on (go on, go on, go on) yeah yeah
The show must go on (go on, go on, go on)
I'll face it with a grin
I'm never giving in
On - with the show

The show must go on (yeah)
the shom must go on

Ooh, I'll top the bill, I'll overkill
I have to find the will to carry on
On with the show
On with the show
The show - the show must go on
Go on, go on, go on, go on, go on

Sa moga prozora pruza se pogled na napustenu farmu. Kroz zavjesu jutarnje izmaglice kao vrtni patuljci izviru nikad obrane narance. U zraku miris ljeta, dubok uzdah i zahvala na svjesnosti. Sedam je sati - vrijeme je za dorucak uz dzem/pekmez od narance i djumbira sa napustene farme ispod moga prozora.

Potrebno je:

1 kg neprskane narance

80 g svijezeg djumbira

800 dkg secera

Narance dobro oprati i zajedno sa oljustenim djumbirom staviti u lonac u koji ste dodali oko 2 l vode. Staviti da prokljuca, te smanjiti i ostaviti da se kuha 40-50 minuta tj. dok narance omeksaju. Izvaditi narance i djumbir, te dodati, ukoliko je potrebno, vode da dobijete 1.7 l tekucine. Dodati secer i maknuti sa vatre. Mjesati da se secer otopi.

Narezati narance na pola i u komad ciste gaze ili muslina postrugati unutrasnjost narance. Sakupiti tekucinu iz narance i dodati je u vodu. Gazu zavezati. Koru narance i djumbir nozem na tanko narezati i staviti u vodu, zajedno sa zavezanim smotuljkom. Staviti na plamen da se kuha oko 30 minuta ili koliko je potrebno da se pocne sguscavati. Izvaditi zamotuljak i pospremiti u sterilizirane bocice kao svaki normalni pekmez

Jednom, davno, davno i pekmez od bijelih sljiva sa orijentalnim stihom

Bijase to u ono doba kada su ovim krajevima krocili divovi i neustrasivi vitezovi u potrazi za nesretnim princezama koje su svoje duge, zlacane kose spustale niz kule visokih tvrdjava.

Te kasne jeseni vitez po imenu Palmeirim, kojeg su krasile sve odlike junaka, na svojem putu iz Engleske ka Konstantinopolu bijase primoren usidriti svoj brod na obalama Portugala. Nasavsi se u gradu Portu, i nemajuci pametnijeg posla, provodio je dane slusajuci junacke (ribicke) price lokalnih vitezova. Tako jednog jutra, nakon burne noci u taverni iza ugla, odluci izazvati na dvoboj strasnog diva Almourola  koji je cuvao istoimeni dvorac nasred rijeke Tejo.

U dvorcu nasred rijeke zivjela je prekrasna princeza po imenu Misaguarda i njeni dvorjani. Bez da je prije vidio Misaguardu, nas se vitez ludo zaljubi i krene prema jugu na svom vrancu.

Priblizavajuci se dvorcu spazi viteza Tuznog kao se bori sa nekim drugim vitezom, braneci cast svoje drage, ciji je portret nosio na stitu, princeze Misaguarde. Pobijedivsi ga, oduzme mu stit i baci na ga oblizni deponij stitova. Svi oni su pripadali vitezovima ne pretjerano vjestim i inteligentnim koji su se sa vitezom Tuznim upustili u krvave duele na trgu pored dvorca.

Racunajuci na izmorenost viteza Tuznog, nas Palmeirim prepun testosterona nagovijesti novu rundu i zapocne novi okrsaj. Medjutim, nakon nekoliko sati borbe - stigne noc, bez pobjednika. Vitez Tuzni zaklon od noci potrazi u podrumu dvorca, vidajuci rane, a Palmeirim u obliznjem selu.

Bez pobjednika, princeza nikako da odluci cija ce biti, te posalje svog glasnika sa porukom vitezima da neka uzmu pauzu od godinu dana, usavrse svoje vjestine, pa neka probaju ponovo. Tuzni je poslusa, a Palmeirim nastavi svoje putovanje ka Konstantinopolu.

Nakon tog nesretnog dogadjaja, div od Almourola bijase napadnut od drugog diva, po imenu Dramusiando, porazen i prisiljen predati zastitu vjecne djeve i njenih podanika Dramusiandu na cuvanje.

O ovom povijesnom dogadjaju izvijestio nas je Francisco de Marais u svojim Kronikama Palmeirima Engleskog, godine 1567. i ako laze on - lazem i ja vas.

***

Ne znamo koja je sudbina zadesila vjecnu djevu, ali pravit cemo se da je napokon docekala dan svog oslobodjenja, onomad kada su ovuda projahao zalutali Maur, pobijedio diva i odveo svoju dragu put Konstantinopola.

Prije no sto su krenuli na put, djeva mu posluzi pekmez od bijelih sljiva, vec u ono doba poznatih pod nazivom sljiva kraljice Klaudije...ili ameixa reinha Claudia, da se okrijepi i sakupi snagu za delek put.

Dok su se spremali ovo se orilo zamkom... A Misaguarda je ovaj drevni recept proslijedila princezi Snjezi u kraljevstvu koje se zvalo "Ajme, koliko nas je...", posto joj je ona pocetkom stoljeca napisala da su sljive -in-.

Za ovaj niskokaloricni desert princeza je iz svog frizidera izvadila:

1 kg zutih sljiva

600 gr secera

koricu limuna

1/2 stapica cimeta

Nakon sto je izvadila kostice, princeza je u kazan sasula voce, secer, limun i cimet, te na srednje jakom ognju ostavila da se kuha. U medjuvremenu je malo zaboravila na oganj i otisla prosetati. Kad se vratila pekmez se primio za dno, te je brze bolje zamjenila kazance bakrenim i nastavila mjesati ostatak. Na kraju je dodala 2 sake ociscenih oraha koje je omanjom macetom usitnila na obliznjem kamenu. Pricekala da se ohladi i posluzila svom spasitelju. (Njoj okrijepa nije trebala, jer je snagu za put sakupljala zadnjih 69 godina).

O ostavljenim dijelovima i 3 ljetna pekmeza

U Lavu Africkom, Hasan, sin Muhameda Mjeraca kaze ovako: " Posudio mi je cetrdeset godina koje sam razasuo prepustajuci se putovanjima: moja je razboritost zivjela u Rimu, strast u Kairu, tjeskoba u Fesu, a u Granadi jos uvijek zivi moja nevinost".

* * *

Do sada mi je posudjeno trideset i devet godina koje sam razasula prepustajuci se trenutku i mjestu u kojem se nalazim: moja je razboritost zivjela u strmim ulicicama Lisabona, strast u zemlji Aleksandra Makedonskog, tjeskoba podno obronaka Sljemena , a u Napulju jos uvijek zivi moja nevinost.

U jutarnjim satima dok sunce tek proviruje iza nocnih oblaka, moji se putevi susrecu u labirintu izmedju jave i sna. Izgubljena cipelica i sjecanja koja mirisu na lavandu i bademe, oporni okus olova u ustima i tihi glas - buon giorno principessa... zapleten o trnovit grm kupine.

Vrijeme je...za dorucak.

Pekmez od bresaka

1.5 kg bresaka

600 gr secera *

naribana narancina korica

sok od 1 narance

sok od 1 limuna

Breskve narezati na komade i zajedno sa koricom narance i sokovima staviti da zakuha, kad zavrije dodati secer i pustiti da se polako kuha. Kad potpuno omeksa i na dnu lonca kuhaca ostavlja "put", pomocu viljuske izgnjeciti preostale vece komade breskvi. Pospremiti u staklene posude, koje ste predhodno pofurili vrucom vodom. Napuniti skoro do vrha, prekriti plasticnom folijom, zatvoriti poklopcem i okrenuti naopacke. Kad se ohladi okrenuti. 

* secera mozete staviti vise, ja nisam jer volim kiselkasti pekmez od bresaka.

Pekmez od kupina

1.5 kg kupina

600 gr secera

sok od 1 limuna

Sve zajedno u lonac i cekati dok ne zavrije. Redovno mjesati da se ne primi za dno i cekati da kuhaca otvori "put".

Pekmez od smokava sa cimetom

1.2 kg od kore ociscenih smokava

450 gr secera

sok i korica od 1/2 limuna

2 stapica cimeta

Smokve ociscene od kore i narezane na 4 komada, zajedno sa ostalim sastojcima staviti na vatru. Kontrolirati i mijesati da se ne primi za dno. Kad je gotovo, ukloniti stapice cimeta i pospremiti u sterilizirane posude. Sve isto kao i kod bresaka.

O mirisima jutra i starinskom pekmezu od rajcica/paradajza

Jedno od onih jutara kada sve mirisi na jesen. A trebalo bi na ljeto. Svijetlo sivi oblaci lijeno se vuku nebom. Vjetar svojim nevidljivim prstima mrsi obliznje krosnje maslina, a dosadna kisa koja samo sipi, ne prestaje. U zraku nedjeljni mir i miris presusene zemlje koja zudi za solidnim potopom. U covjeku takvo jutro budi neku sjetu koja se sakuplja i poprima oblik njezne kugle negdje u predjelu grudi. Ne, nije to tuga ni zalost. Tek genetski zov koji se prisjeca tko smo, sto smo i odakle smo. Ako sklopim oci i naslonim se na kuhinjsko okno prozora, pred ocima mi igraju sokaci ravne Slavonije. Visoka ulazna vrata za jednostavnim valovitim ukrasom na vrhu. Miris svinja, stala, slame i kokosje svadje. Izmedju prasnjave ceste i ulaza - presuseni kanal koji u jesenjim mjesecima postaje dom obitelji zaba.

U djetinjstvu sam nekoliko puta posjetila Slavoniju. Neko selo cijeg se imena danas vise ne sjecam. Ali sjecam se tezine perine koja me grijala tijekom noci. Sjecam se jednostavnog kreveta uz prozor i mirisa nekog, toliko drugacijeg od svega sto sam do tada poznavala. Sjecam se i nekoliko dana provedenih u obliznoj seoskoj skoli. Dan ili dva. I igre na malenom igralistu iza skole.

Onda otvorim oci i vidim ponovo masline i konje koji pasu u daljini. Sa moga prozora pogled je drugaciji. Sve je u miru. Poneki auto prolazi u daljini.. neki susjed podize rolete i remeti tisinu.

Nemam nista drugo za reci, vrijeme je dorucka. Rado bih posjedovala omanji Herendov porculanski set u plavicastom tonu, pa da vam na njemu posluzim dorucak. Onako kako se ranih godina proslog stoljeca radilo u svakoj dobrostojecoj Austro - ugarskoj familiji. Na bijelom stoljnjaku, ustirkanom i mirisljavom. Al nemam ni Herenda, ni stirkanog stoljnjaka...stoga, posluzite se pekmezom od rajcica sa pinjolima, ovako kako jest.

Potrebno je:

1 kg zrelih rajcica

400 gr secera

1 stapic cimeta

naribana korica 2 narance

saka pinjola

Rajcice potopiti u vrucu vodu i skinuti im koru. Narezati i staviti da se kuhaju zajedno sa secerom, cimetom i korom narance. Kada sok ispari i poprimi gustocu pekmeza (oko sat vremena kuhanja), dodati pinjole. Ova kolicina je dovoljna za cca. 3 teglice od 2.5 dcl. Kao i pekmez od bundeve, ovaj se jede ili uz komadice sira, ili uz kreker. Definitivno nije tip pekmeza za namazat na kruh i putar.

O pekmezu od bundeve sa orasima

Nikad u zivotu nisam napravila pekmez, a vjerojatno ni ne bi tako skoro da me Vera nije pitala za recept. Iako se sjecam divnih pekmeza koje je moja omama radila podkraj ljeta i redala sarene flasice u podrumu na police, nekako uvijek mi je bilo jednostavnije kupiti gotove. Osim toga tako se pravim da nemam pojma koliko secera ide u flasicu pekmeza....

E sad, posto znam da na prostorima ex Juge, ovakav pekmez ne postoji, bas me uhvatila volja da ga isprobam i pokazem vam nesto sto je "must have" u portugalskoj spajzi.

Ja ovaj pekmez ne mazem na kruh, jer mi je prejak u tolikoj kolicini. Mada imam tu nekog u blizini tko i to radi...tako da o ukusima necu raspravljati. U nekim tradicionalnim restoranima koji posluzuju jela sa sjevera u popisu deserta naci cete i tanjur rikote sa pekmezom od bundeve.

Napraviti ovaj pekmez u biti je vrlo jednostavno i ako imate par sati vremena, pokusajte, stvarno je poseban.

1 kg ociscene bundeve

680 gr secera (ja sam koristila pola bijeli pola smedji)

korica limuna

korica narandje

stapic cimeta

Narezati ociscenu bundevu na kockice i dodati joj secer, koricu limuna i narandje, te stapic cimeta. Staviti na laganu vatru da se secer otapa, i povremeno promjesati. Nakon cca 60 minuta kuhanja, bundeva bi trebala biti omeksana i onda ju vilicom jos zgnjecite tako da ostanu samo vlakna. Kad uspijete provuci kuhacu po dnu serpe, a da ostane vidljiva cesta - gotovo je. Meni je za to trebalo oko 2 sata, pretpostavljam mozda zato jer su mi u startu komadi bundeve bili malo veci. Na kraju dodati grubo nasjeckane orahe, kuhati jos par minuta, izvaditi korice i cimet i presipati jos vruce u teglice. Staviti onaj plasticni celofan na svaku, poklopiti i okrenuti naopacke.