Izgubljena palaca u Lisabonu i starinski dzem od grozdja sa orasima / Forgotten palace in Lisbon and old grape jam with walnuts

 

 

 

 

 

Zivim u Lisabonu 10 godina. I malo vise. No jos uvijek mi se desi da zastanem u cudu kada otkrijem blago koje mi se do sada skrivalo pod nosom.  U ulici Portas de Santo Antão, u samom turistickom centru grada nalazi se neugledna fasada, sa jos neuglednijim neonskim natpisom - Casa do Alentejo -.

 

 

I live in Lisbon for 10 years. And a little more. But still it happens that by miracle I discover the unknown  treasure that was standing in front of my nose all this years.  The street Portas de Santo Antao, in tourist center of the town, is hiding  - Casa do Alentejo-. This palace is hidden behind facade that says nothing and horrible neon placard.

 

 

 

 

 

 

Nakon sto odskrinete teska vrata i oci se priviknu na tamnu, teba se uspeti kamenim stepenicama. I tada ulazite u jedan drugi svijet. Svijet ispunjen arapskim motivima, prepun svijetla i vegetacije koja savrseno upotpunjuje dozivljaj

 

 

First you need to open heavy door  and let the eyes adjust to the dark, than climb the stone stairs. And then you enter to the another world. World that is fulfilled with arab motifs, full of light and vegetation that perfectly complements the experience.

 

 

 

 

 

Palaca je gradjena u 17. stoljecu i do danas je prezivjela nekoliko novih vlasnika. Osim prvotnih vlasnika obitelji Paes de Amaral, ovdje se tijekom povijesti nalazila skola, zatim jedan od prvih lisabonskih kazina "O Majestic Club" 1919.

The palace was built in the 17th century and has survived a few new owners. Original owner's were family Paes de Amaral, than school came, then one of the first Lisbon casino "O Majestic Club" in 1919.

 

 

U to vrijeme palaca je vecim dijelom preuredjena, te poprima danasnji izgled. 1932. useljavaju novi stanovnici - Udruga Alentejo - kojoj je svrha promocija i unapredjenje Alenteja kao regije, te njena industrijska i ekonomska ekspanzija.

At that time the palace was largely revamped, and assumed its present appearance. 1932. new resident came - Association of Alentejo - which had a purpose to promote Alentejo region and its industrial and economic expansion.

Danas ovdje mozete probati neke od poznatih jela tipicnih za Alentejo, kusati jaka, crna vina, te kupiti lokalne suvenire u manjem ducanu. Ili jednostavno prosetati palacom, procitati danasnje novine u citaonici, popiti kavu i rjesiti sudoku. Izgubiti se u vremenu i prostoru.

 

Here today you can try some of the famous dishes typical of the Alentejo, strong tastes, red wines, buy local souvenirs in a small shop. Or simply walk through the Palace, read today's newspapers in the reading room, drink coffee and solve sudoku. You can lose yourself in time and space.

 

 

 

 

 

 

 U tijeku su restauracijski radovi na unutarnjoj fasadi. No sve je u tisini. Jedini zamor dolazi od grupe spanjolskih studenata koji u klaustru slusaju kratko predavanje vodica.

 

Restoration works on the inner facade are in progress. All in silence. The only fatigue comes from a group of Spanish students in the cloister.

 

 

Nakon sto obidjete donji dio i stepenicama se popnete na prvi kat, unutrasnjost postaje jos neobicnija. Arapske mozaike, palme i kolonijalni vrtni namjestaj, zamjenjuje barokna raskos i kristalni lusteri. Na gorenjem katu nalaze se 3 velike sale. Citaonica, Salon za predstave i Restoran sa kuhinjom. U salonu poznati poruglaski casopis snima editorijal za bozicno izdanje - malo provirih iako je bilo kao zabranjeno.

After seeing a downer part, I climb the stairs to the first floor. Here the interior becomes even more outlandish. Arab mosaics, palms and colonial garden furniture were replaced with Baroque luxury and crystal chandeliers. At the upper floor are 3 large rooms: reading room, lounge and restaurant with kitchen.
In the lounge, well known Portuguese magazine was shooting Christmas edition -  it was forbidden, but I peeked a little.

 

 

 

I onda - u tisini otvaram sljedeca vrata. Polumrak, i miris limuna. Ispred mene dvorana dostojna kraljevskih odaja.

 

And then - in silence I opened next door. The gloom and the smell of lemon. Hall in front of me worthy of royal chambers.

 

 

 

 

Istina, unutarnje stukature su vidjele i bolja vremena. No upravo to, upravo to nesavrsenstvo daje posaban sarm nekog davnog, izgubljenog vremena koje danas mozemo dozivjeti samo na filmu. Ovo je prostor toliko drugaciji od drugih. I da biste ovdje rucali il vecerali nije potrebno obuci svilene haljine i crni frak, mada protiv istih nemam nista protiv.

True, interior stucco had seen better days. But just that, just that imperfections give special charm of an ancient, lost time, that today we can experience only in movies. This space is so different from others. To have lunch here or dinner you don’t need silk dresses and black tuxedos, although I do not have anything against them.

 

 

Na meniju tipicna alentejanska hrana - to je jos jedan elemenat koji me ostavlja u cudu. Tipicna alentejanska hrana je tezacka, robusna, vrlo cesto spoj onoga sto se u tom trenu imalo u kuci. Bogata okusom, no cesto sirotinjska. Toliko daleko od bogatih stolova plemica i ustirkanih damastnih stoljnjaka. Nekako alentejansku hranu smjestavam u malene taverne i omanje restorane, nikako u grandiozne palace.

 

On the menu you can find typical food from Alentejo - this is another element that surprises me. Typical food from that area is simple, working class type of meals, very often a combination of what was at that moment in the house. Rich in flavor, but simple. So far away from wealthy and aristocratic tables with damask tablecloths. Somehow, I connect Alentejo food with homey tavern and small restaurants, definitely not with grand palace.

 

 

 

Provedoh u palaci citav sat. Slikajuci, i zaboravih pogledati na ulazu koje su cijene jela....Nisam ovdje rucala, jer sam imala dogovoreno na drugom mjesto. Pisuci ovaj post dadoh si truda i procitah komentare na nekoliko turistickih portala, te dok sama ne probam sto se nudi, preporucam slijedece:

 

I spend an hour walking around, taking pictures, sitting on the floor and in the end - forgot to look at the prices of food .... I didn’t had lunch here, because I had some other plans. While writing this story I made and effort and spent some time reading the comments on food and service by tourists who did eat.  The recommendation is following:

 

 

 

 

Udjite, obidjite, dozivite nesto sasvim drugo, popite kavu i rucajte negdje drugdje. Komentari bas i nisu na nivou. Pa zasto da vam dozivljaj okusa pokvari dozivljaj vida!

 

Come in, visit, experience something completely different, have a coffee and dine elsewhere. Comments are not exactly on the level. So why should you spoil your sight experience with bad taste experience!

 

 

 

U medjuvremenu dok cekate dolazak u Lisabon, pripravite jedan starinski alentejanski recept - bagulhada - dzem od grozdja, dunje i oraha. Apsolutno je fantastican!

 

In the meantime, while waiting arrival in Lisbon, prepare an old fashioned recipe from Alentejo - bagulhada - grape jam, quince and walnut. It is absolutely fantastic!

 

 

Potrebno je:

1 kg grozdja (bijelog il crnog il mjesano)

1 zrela dunja

500 g secera

kora od 1/2 narance

100 g oraha

Grozdje dobro oprati i izvaditi kostice Staviti da se kuha oko 1/2 sata. U medjuvremenu ocistiti dunju od kore i kore, te narezati na ploske. Kada grozdje omekani, dodati narezanu dunju, secer i koru narance. Ostaviti da se kuha. Nakon sat vremena izvaditi koru od narance i stapnim mikserom malo usitniti slatko. Dodati nasitno narezane orahe i staviti u sterilizirane staklenke.

You will need:

 

1 kg grapes
1 quince
500 g sugar

ripe of 1/2 orange
  100 g  walnuts

 

Wash grapes and remove the seeds. Put to cook for 30 min. Wash the quince, wipe the peel and seeds, and cut it into small cubes. Put quince, sugar and orange ripe together with grapes and cook for an hour. Stir well and bring to a simmer until the point of the road. Add finely chopped walnuts.

 

 

 

Ovo nije dzem za palacinke, vec kao i slatko od bundeve, odlicno pase iz neki jaki sir i krekere.

This is not jam for pancakes, but as pumpkin sweet, goes well with some strong cheese and crackers.

Jednom, davno, davno i pekmez od bijelih sljiva sa orijentalnim stihom

Bijase to u ono doba kada su ovim krajevima krocili divovi i neustrasivi vitezovi u potrazi za nesretnim princezama koje su svoje duge, zlacane kose spustale niz kule visokih tvrdjava.

Te kasne jeseni vitez po imenu Palmeirim, kojeg su krasile sve odlike junaka, na svojem putu iz Engleske ka Konstantinopolu bijase primoren usidriti svoj brod na obalama Portugala. Nasavsi se u gradu Portu, i nemajuci pametnijeg posla, provodio je dane slusajuci junacke (ribicke) price lokalnih vitezova. Tako jednog jutra, nakon burne noci u taverni iza ugla, odluci izazvati na dvoboj strasnog diva Almourola  koji je cuvao istoimeni dvorac nasred rijeke Tejo.

U dvorcu nasred rijeke zivjela je prekrasna princeza po imenu Misaguarda i njeni dvorjani. Bez da je prije vidio Misaguardu, nas se vitez ludo zaljubi i krene prema jugu na svom vrancu.

Priblizavajuci se dvorcu spazi viteza Tuznog kao se bori sa nekim drugim vitezom, braneci cast svoje drage, ciji je portret nosio na stitu, princeze Misaguarde. Pobijedivsi ga, oduzme mu stit i baci na ga oblizni deponij stitova. Svi oni su pripadali vitezovima ne pretjerano vjestim i inteligentnim koji su se sa vitezom Tuznim upustili u krvave duele na trgu pored dvorca.

Racunajuci na izmorenost viteza Tuznog, nas Palmeirim prepun testosterona nagovijesti novu rundu i zapocne novi okrsaj. Medjutim, nakon nekoliko sati borbe - stigne noc, bez pobjednika. Vitez Tuzni zaklon od noci potrazi u podrumu dvorca, vidajuci rane, a Palmeirim u obliznjem selu.

Bez pobjednika, princeza nikako da odluci cija ce biti, te posalje svog glasnika sa porukom vitezima da neka uzmu pauzu od godinu dana, usavrse svoje vjestine, pa neka probaju ponovo. Tuzni je poslusa, a Palmeirim nastavi svoje putovanje ka Konstantinopolu.

Nakon tog nesretnog dogadjaja, div od Almourola bijase napadnut od drugog diva, po imenu Dramusiando, porazen i prisiljen predati zastitu vjecne djeve i njenih podanika Dramusiandu na cuvanje.

O ovom povijesnom dogadjaju izvijestio nas je Francisco de Marais u svojim Kronikama Palmeirima Engleskog, godine 1567. i ako laze on - lazem i ja vas.

***

Ne znamo koja je sudbina zadesila vjecnu djevu, ali pravit cemo se da je napokon docekala dan svog oslobodjenja, onomad kada su ovuda projahao zalutali Maur, pobijedio diva i odveo svoju dragu put Konstantinopola.

Prije no sto su krenuli na put, djeva mu posluzi pekmez od bijelih sljiva, vec u ono doba poznatih pod nazivom sljiva kraljice Klaudije...ili ameixa reinha Claudia, da se okrijepi i sakupi snagu za delek put.

Dok su se spremali ovo se orilo zamkom... A Misaguarda je ovaj drevni recept proslijedila princezi Snjezi u kraljevstvu koje se zvalo "Ajme, koliko nas je...", posto joj je ona pocetkom stoljeca napisala da su sljive -in-.

Za ovaj niskokaloricni desert princeza je iz svog frizidera izvadila:

1 kg zutih sljiva

600 gr secera

koricu limuna

1/2 stapica cimeta

Nakon sto je izvadila kostice, princeza je u kazan sasula voce, secer, limun i cimet, te na srednje jakom ognju ostavila da se kuha. U medjuvremenu je malo zaboravila na oganj i otisla prosetati. Kad se vratila pekmez se primio za dno, te je brze bolje zamjenila kazance bakrenim i nastavila mjesati ostatak. Na kraju je dodala 2 sake ociscenih oraha koje je omanjom macetom usitnila na obliznjem kamenu. Pricekala da se ohladi i posluzila svom spasitelju. (Njoj okrijepa nije trebala, jer je snagu za put sakupljala zadnjih 69 godina).

O muci po pivi i pozdrav Briselu

Priznajem da mi je ovaj krug igrice "Ajme, koliko nas je..." pao teze nego bilo koji ranije. Ana je zadala pivu. Pivu nit pijem, nit je doma imam, nit je volim, nit je koristim.... Mogla sam ovaj mjesec i preskociti. Ali, eto, nisam. Zadnji je dan.

Jedino pivo koje mi je u zivotu pasalo, bilo je neko sa vocnim notama koje sam probala u Briselu. Uz dagnje i przene krumpirice. Ostalo bljak. Stoga sam odlucila da ovaj post ne bude posvecen pivi, vec Briselu. Jer Belgijanci za sebe kazu da imaju najbolje pivo na svijetu.

Posjetila sam ga, prvi puta, prije par godina, slucajno i neplanirano. Moram priznati da me se nije pretjerano dojmio. Vidno prljav, zapustenih zgrada i fasada, cak i u samom centru, tamo na nekoj turistickoj ruti. Ali zato se zna dobro prodati. Uvijek sam skidala kapu zemljama koje imaju relativno malo interesantnog za ponuditi, nisu nesto geografski ni klimatski rodjene pod sretnom zemljom - al zato ono malo sto imaju, prodaju na najvisem nivou. Takav je prvi dojam na mene ostavio - multikulturalni Brisel. 

Da nije glavni grad EU i da nema tako dobru cokoladu i vafle...ne znam sto bi od njega bilo....u turistickom smislu naravno.

Najuzurbanije je na glavnom gradskom trgu - Grand Place. Tu mozete popiti kavu, nesto prezalogajiti, kupiti slike ulicnih zabavljaca. Prekrasno uredjen. Cvijece visi na sve strane, a kad se pojavi toliko zeljeno sunce - sve postane veselo. Okruzuju ga mnogobrojni ducani cokolade -  Leonidas, Neuhaus, Godiva... -  mini obrti za izradu paprenjaka, i luksuzni ducani koji nude tapiseriju i prekrasne cipkane stoljnjake. Pojedini ducani nude vikendom obilazak svojih coko radionica, gdje uz relativno pristoju cijenu mozete napraviti svoje ruzice, skoljke ili autice od cokolade.

Brisel je takodje i centar crtanog stripa. Tintin i prijatelji, Lucky Luc i Talicni Tom, Asterix...svatko od njih ima svojim likom oslikane fasade. Nazalost, ne mogu pronaci fotke....ne znam gdje su nestale, pa u zamjenu nudim link...

Cini mi se da Belgijanci imaju neki fetis na crtane filmove i stripove, jer nigdje drugdje nisam vidjela toliko ducana koji su specijalizirani za stripove i figurice junaka crtanih filmova.

Druga turisticka atrakcija je Manneken Pis, nedaleko od Grand Place, broncani kipic nekog klinca koji piski u fontanu, a presvlace ga u razne odore tijekom godine, ovisno o prazniku i sl...aha....nisam ga slikala iz principa - jer ga svi slikaju, a ja ne kuzim foru.

Ukoliko volite Art Noveau, obavezno otidjite u Horta Museum, ali budite pametniji od mene i otidjite taksijem. Ja sam se naime, pouzdala u objasnjenje turistickog vodica u ruci, pa sam par sati bauljala po sumnjivim cetvrtima Brisela, dok mi napokon neki Turcin nije objasnio kuda ici. Victor Horta jedan je od osnivaca samog pravca, a muzej je kuca koju je on dizajnirao i izgradio za sebe. Za ljubitelje Art Noveau-a - poslastica. Jedina zamjerka, sjecam se, bila mi je sto je ducan u sklopu muzeja sramotno siromasan. Nekoliko knjiga, poster - dva, mozda neka salica ...

I na kraju - znajte, da u Briselu mozete probati tamosnje pivo vocnih nota, Brussels Gueuze - jedino koje se meni u zivotu dopalo i nekom od lokalnih barova veselih naziva: La Mort Subite, Le Cerceuil (ljes) ... veselo, uvrnuti humor....

I sad, na kraju, evo, moja ulaznica za ovomjesecnu igricu... - kruh sa pivom i orasima -

Potrebno je:

500 gr brasna

1 jusna zlica kvasca

25 gr svijezeg kvasca

2 dcl pive

100 gr secera

60 gr omeksanog maslaca

3 jaja

150 gr oraha

1 zlicica soli

Odvojiti 100 gr brasna i primjesati mu zlicu kvasca. Svijezi kvasac rastopite u malo mlake vode. Pomjesati dvije smijese i izradite prstima uz dodavanje malo pive. Kad se dobije homoglena smjesa, ostaviti da odlezi cca 15 min. Dodati ostatak brasna i dobro izraditi. Dodati secer, maslac, jaja i ostatak pive i sol. Ostaviti da se dize. Kad se volumen udvostrucio, sitno nasjeckati orahe i dodati ih tijestu. Formirati male loptice, pobrasniti i ostaviti da se jos dizu. Zarezati malo po povrsini i  staviti da se peku u predhodno zagrijanoj pecnici - 160C - oko 30 min.

O kvantiteti i kvaliteti uz nastavak jednostavnosti....salata od jabuka, kozjeg sira i cikle

Vjerujem da svi koji svrljaju blogovima o hrani imaju u svojoj kuci barem jednu kuharicu. Neki pazljivo cuvaju bakine i tetkine zapise, drugi izrezuju recepte iz dnevnih novina...Kod mene je kucnuo trenutak koji kaze - stop! Nema vise kupovanja kuharica! Znam, neki ce reci - sta trosis novce, kad on line ima pregrst dobrih recepata i dzaba su. Da, neko vrijeme sam i ja tako mislila i pokusavala svoje kulinarske eskapade limitirati samo na internet...ali, ne zadugo.

Jer, nema nista bolje nego sjesti u knjizaru koja se nalazi u sklopu jednog poveceg shopping centra, naruciti kavu sa malo mlijeka i provesti sat vremena prelistavajuci knjige, diveci se kvaliteti fotografije. Naravno! Niste valjda pomislili da uzdisem nad kuharicama od 700 strana, koje su pritom ispisane fontom 10 i sa 3 i 1/2 slike na kraju knjige?

Iako ne kupujem stihijski, onako cijele kolekcije ili zato jer je naslovnica lijepa, tijekom vremena nakupilo se par polica knjiga. Ima tu svega, od knjiga kolaca - varazdinskog kluba zena, preko rostiljade, kineske kuhinje, knjiga o cokoladnim delicijama - komada nekoliko, tapas, mezze, kolaci, torte, portugalska kuhinja ...uh, ima je...zatim talijanska kuhinja (tko to nema???), bavarska, zdrava prehrana (!!!), salate, kuharica u zoni (!!!), zasto se francuskinje ne debljaju, un dijeta...trla baba lan...

Posebno mi je draga knjiga "Nova zajedno slozena zagrebacka kuharska knjiga" - koju je preveo i danasnjem vremenu prilagodio Zlatko Puntijar (zgb gospodicne znaju tko je). Uglavno, ta knjiga je prvi puta izasla 1813 g. i mogla se kupiti kod Ferenza Rudolfa knjigoveze i trgovca u Zagrebu. U ovom novom izdanju, sa lijeve strane je fotokopija originala kuharice, a sa desne strane knjige prevod na danasnji hrvatski i engleski jezik. To je ujedno i jedina kuharica koju imam, a da u njoj - nema fotografija!

Neke koristim cesce, sa drugih brisem prasinu sporadicno. Poslijednje dvije knjige koje sam kupila, u razmaku od nekoliko mjeseci prave mi drustvo dok cekam u autu da netko od moje obitelji nesto zavrsi, kada na tv-u nema nista pametnog, uglavnom u svim onim dosadnim trenucima. Prva knjiga je "Venezia: Food and Dreams" - Tessa Kiros, koja mi instant popravlja raspolozenje svojim romanticarskim fotografijama i smanjuje nostalgiju, a druga je "Ramsay's best menus" . Totalno je nebitno za pricu da li Mr.Gordon Ramsay prodaje toplu vodu, volite li ga ili ne, bitno je da je knjiga nepretenciozna, sa jednostavnom receptima, a opet vrlo mastovitima. I fotografije su dobre. I ne traze se sumanute namirnice koje postoje samo u zadnjem vijetnamskom selu.

Uglavnom, prije nekoliko dana sam, nakon poduzeg odgadjanja (mala griznja savijesti radi kolicine knjiga koje vec imam doma!), ipak kupila tu knjigu. I sad je dosta. Nema vise! Stvarno.

Knjiga je koncipirana po godisnjim dobima, te svaki menu sadrzi predjelo, glavno jelo i desert. Godisnja doba iz talijaske, spanjolske, britanske i francuske kuhinje + par izleta u meksicku, marokansku, tailandsku i indijsku kuhinju. Stos je sto su stranice rezane horizontalno na 3 dijela, tako da mozete kombinirati recimo predjelo iz talijanskog ljeta, zatim nize otvoriti stranicu maroko all year around za glavno jelo, te za kraj odabrati desert iz francuske zime....m - lj - a - c!

Da ne duljim, jednostavna jesenska salata od jabuka, cikle i kozijeg sira....

Potrebno je:

500 gr skuhane cikle

1 jabuka kiselkastija

2 zlicice limunovog soka

50 gr nasjeckanih oraha

100 gr ovceg sira

za vinagret:

2 zlice aceto balsamico ili ocat obicni ako nemate

6 zlica maslinovog ulja

sol

papar

Pomijestati sve sastojke za vinagret i ostaviti sa strane. Ciklu i jabuke narezati na listice ili kockice ili kako vam se vise svidja. Orahe nasjeckati na krupnije komadice i dodati jabukama i cikli. Sir posluziti ili sa strane ili natrgan na komade, dodati u salatu. Limunovim sokom pospricati jabuke da ne pocnu oksidirati, te u sve umijesati vinagret.

O pekmezu od bundeve sa orasima

Nikad u zivotu nisam napravila pekmez, a vjerojatno ni ne bi tako skoro da me Vera nije pitala za recept. Iako se sjecam divnih pekmeza koje je moja omama radila podkraj ljeta i redala sarene flasice u podrumu na police, nekako uvijek mi je bilo jednostavnije kupiti gotove. Osim toga tako se pravim da nemam pojma koliko secera ide u flasicu pekmeza....

E sad, posto znam da na prostorima ex Juge, ovakav pekmez ne postoji, bas me uhvatila volja da ga isprobam i pokazem vam nesto sto je "must have" u portugalskoj spajzi.

Ja ovaj pekmez ne mazem na kruh, jer mi je prejak u tolikoj kolicini. Mada imam tu nekog u blizini tko i to radi...tako da o ukusima necu raspravljati. U nekim tradicionalnim restoranima koji posluzuju jela sa sjevera u popisu deserta naci cete i tanjur rikote sa pekmezom od bundeve.

Napraviti ovaj pekmez u biti je vrlo jednostavno i ako imate par sati vremena, pokusajte, stvarno je poseban.

1 kg ociscene bundeve

680 gr secera (ja sam koristila pola bijeli pola smedji)

korica limuna

korica narandje

stapic cimeta

Narezati ociscenu bundevu na kockice i dodati joj secer, koricu limuna i narandje, te stapic cimeta. Staviti na laganu vatru da se secer otapa, i povremeno promjesati. Nakon cca 60 minuta kuhanja, bundeva bi trebala biti omeksana i onda ju vilicom jos zgnjecite tako da ostanu samo vlakna. Kad uspijete provuci kuhacu po dnu serpe, a da ostane vidljiva cesta - gotovo je. Meni je za to trebalo oko 2 sata, pretpostavljam mozda zato jer su mi u startu komadi bundeve bili malo veci. Na kraju dodati grubo nasjeckane orahe, kuhati jos par minuta, izvaditi korice i cimet i presipati jos vruce u teglice. Staviti onaj plasticni celofan na svaku, poklopiti i okrenuti naopacke.