Kad sam imala 16...i mousse od marakuje za ljetna osvajanja

Kad sam imao 16, nisam bio sasvim svoj....!

Ljeta sam provodila u Gradu, tamo dolje, u biseru Jadranskoga mora. Uvijek sam govorila da poznajem 3 Grada. Jedan koji je zivio pred kraj '80-tih, prepun ljudi, standova sa rukotvorinama izradjenim u republikama ex.Yu, drvenim capljama i crvenim sarajevskim cilimima, klubovima u sakrivenim ulicicama grada gdje se slusala alternativa. Tada sam imala 16. I svijet je bio moj.

Drugi je Grad onaj sa sredine '90-tih u koji sam doselila nakon jedne od svojih zivotnih putesestvija. Grad u kojem su postojale 2 trgovine cipela, 2 otvorena kafica, 0 slasticarnica, 2 nazovi butika, 1 zlatarnica...Otvorenje trgovine Turbo Limaca u predbozicno vrijeme docekano je kao melem na ranu. Sobe su se izdavale za 5 maraka po osobi sa doruckom, molim lijepo! Hoteli su bili ili razruseni ili prepuni izbjeglica. Ljudi su bili veseli, ponizni, ni traga poznatoj bahatosti.. Zivjelo se iz dana u dan, jednostavno i skromno, a opet prepuno zivota. I svijet je bio moj.

Treci je Grad onaj iz 2006.-te u koji sam radi moje fix ideje morala dovuci na ljetovanje svoju obitelj, jer sam vjerovala da ce tek tada krug napokon biti zatvoren. Od mojeg odlaska 2002. mnogo se toga promjenilo. Ljudi su postali...onakvi kakvi jesu i izgubili svoju cistu, jednostavnu stranu. Otisla sam razocarana, no ubrzo sam shvatila da je svijet doista - moj.

 Ovo je bio mali uvod u Grad, a sad se vracam na pocetak.

Kad sam imala 16. zivjelo se u ljetnim mjesecima u Gradu, a kupalo se na maloj sakrivenoj uvali iza Revelina. Na sljunku izmedju dvije stijene lijeno se rastezu domaci. Stranci rijetko ovdje zalaze, jer - ne znaju sta skrivaju male ulicice. U obliznjoj staroj vili, u onim velikim stanovima do kojih vode kamene stepenice zivio je gospar za kojeg se pricalo da je negdje, nekad osvojio povecu kolicinu novaca, no da je istu u rekordnom roku i potrosio. Gospar je svakoga dana jutarnje sate provodio u uvali. Drag i uvijek spreman na salu i razgovor, donio bi mi kavu sa mlijekom iz kafica koji se sakrivao u stijeni, te bi tako ljuljajuci se na plasticnim stolicama gledali kako se polako puni plaza. Pricali smo o svemu, ljudima, mentalitetu, vremenu, zivotu i nadanjima, hrani i picu. U njegovom sam stanu, jednog poslijepodneva, dok se sunce probijalo kroz zute zavjese, probala sir iz ulja. U velikoj staklenom tegli, cuvao je dva red zlatnih kolutova ovceg sira. Objasnio mi je kako se radi sir iz ulja, koliko cesto se okrece i kada je najbolji za jelo. Gospodja nije postojala ili je on nikad nije spominjao, kao ni ostatak eventualne obitelji.

Toga sam ljeta u nekim drugim cakulama prvi puta cula naziv - galebar. Mada priznajem da sam jednom u ljetnoj reportazi koja je izasla u Startu, uz hrpu golisavih zena, procitala i taj termin, iako mi bas i nije bilo u potpunosti jasno sto to znaci. Dakle, galebar. Sto je galebar danas - ne znam, i sumnjam da se u istoj kvaliteti odrzao na zivotu. U ono vrijeme biti dobar, kvalitetan galebar, znacilo je imati bazicno znanje iz engleskog i njemackog, manire, obavezno barem dva para bijelih hlaca, sa pripadajucim im lanenim kosuljama i nekoliko povecih zlatnih lancica. Ne, nemojte pomisliti da se sprdam sa profesijom. Svako vrijeme nosi svoje. Brk i zlatni lanac bili su in. Nadalje, tijelo o kojem se vodilo racuna, pivski trbuh nikako. Ukoliko je postojala i neka barka sa manjom kabinom za jednodnevne izlete - uspjesnost je zagarantirana.

Mog prvog galebara, ako ne brojimo gospara iz obliznje vile, upoznala sam na istoj plazi. U ranim dvadesetim godinama, sa stanom u blizini. Lik je izgledao doista savrseno. Ili se meni sa mojih 16. tako cinilo. Nosioc poznatog dubrovackog prezimena, sa nekim svojim filmom u glavi, dane je provodio lijeno se rastezuci po plazi, uvijek birajuci strateski inteligentno poziciju za svoj sugaman. Cime se isti u zivotu bavio i kako je zaradjivao za zivot, kad imas 16. - ne pitas i nije te briga. Tu i tamo bismo se u prolazu sreli i razmijenili - e dje si!? - e ke nova...- pozdrav, koji nista ne znaci. Jednog hladnijeg jutra, negdje pri kraju ljeta , skupila sam hrabrost i odsetala do kafica gdje se moj, zvati cemo ga Ante, pokusavao razbuditi uz kavu i novinu.

- E dje si mala?! Ke nova? - ne skidajuci pogled sa novina, promumlja Ante

Mama ti je mala, najradje bi mu rekla, no ipak, suzdrat cu se.

- Ante, cuj, cime se ti bavis u zivotu? Mislim, po cijele dane visis tu po stijenama, a ako koji dan ne dodjes, vjerojatno se doma oporavljas od nocnog izlaska....
- A kako ti znas da sam ja ovdje svaki dan?
Minuta sutnje duga ko vjecnost...
- Znam zato jer te spijuniram ispod naocala svako jutro. A ako kojim slucajem zakasnim i ne dodjem prva, pregledam cijelu plazu prije nego sto rasprostrem svoj sugaman! - mislila sam mu tako reci, ali ipak morala sam zadrzati svoj frajerski stav, te sam ga samo pogledala ispod naocala i slegnula ramenima.

Nastavili smo listati svaki svoje novine i cuclati onu kavu, ni ja ni on od volje da se maknemo. Te veceri smo se slucajno, mada u Gradu nista nije slucajno, sreli u kaficu.
- Galebaris li Ante? - uz bezobrazan osmjeh prisapnuh mu u uho
- A sta ti znas, mala, sta ja radim?
- Ne znam, al bas bi me zanimalo.
- Pricekaj jos par godina da narastes, pa cu ti pokazati.
Pokupih svoju kosaricu i pokunjeno krenuh prema izlazu.
- Ma daj, cekaj, samo sam se salia. Sjedi. Sta bi tebe zanimalo, mala?
Rado bih mu pokazala najduzi prst, ali....
- Cula sam da ti galebaris, pa bi me zanimalo sto to tocno znaci?
- A kako da ja to tebi objasnim? Rijecima ili djelom?
- Rijecima, jer ja vjerojatno nemam love da ti platim. Stoga zamisli da mi dajes intervju za novine.
- A mozda bi moga da ti i ne naplatim - seretski se smjeseci, Ante se ugodno zavalio na obliznju stolicu.
- Ajd ne brlji, nego reci...

Tu noc smo prvo prepricavali njegove pocetke u kaficu, osvajanja nastavili na skalinima u vrijeme kada smetlari pocinju svoj posao, i zaokruzili njegovu disertaciju na temu "Kako zavesti strankinju", jeduci vruce kifle iz jedne albanske pekare van Straduna. U to vrijeme osim zlatnog lanca, i bijelih hlaca, ispricao mi je moj Ante, in su bili i oni prekrivaci za krevet animalistickog dizajna, koji, kako primjetih prije nekoliko dana - opet dolaze u modu. Jos mi je rekao da ljubav nema veze sa cijelom ovom pricom, jer kruh je kruh, a sir je sir. Doslovce tako. I da ako hocu, posto sam mu simpaticna jako, mozemo se povaljati po njegovom krevetu kad mi se bude dalo. Dalo mi se jako, ali, eto nisam...ili mozda i jesam, al se danas vise ne sjecam...ipak davno je bilo kad sam imala 16. Ili mozda 18 - da zadovoljim zakonsku formu.

Cijela Antina mudrost mogla se svesti na slijedece: "Svima je potrebna paznja i divljenje. Zagrljaj i periodicno zagrijavanje tijela radi otpustanja nagomilane nervoze (stres nije bila popularna rijec u ono doba) i ucmale svakodnevnice. One su tu tjedan, mozda dva. Zeljne provoda, avanture, uzburkane krvi u zilama. Zele se osjecati kao da im je 16. Ja sam tu da iskoristim ljeto. Passione, Leidenschaft, strasti.... treba nam svima da prezivimo ostatak godine, razumis li mala?"

Onda bas i nisam razumjela, ali danas mi je jasno ko dan. Za sjecanje na moje prvo intervjuiranje jednog galebara (ali ne i poslijednje), koji mi je na zdravo seljacki nacin objasnio da je kruh kruh, a sir - sir, posluzujem vam - mousse od marakuje/pasiflore...najstrastvenije vocke u mojoj kuhinji (zanemarujem religiozne konotacije iste)

Potrebno je:

pakiranje piskota

250 ml slatkog vrhnja

250 ml konzervirane polpe marakuje

200 gr konzerviranog mlijeka

3 lista zelatine

60 ml mlijeka

Piskote umocite u mlijeko i rasporedite u case ili zdijelu, ovisno gdje cete posluziti mousse. U vodi potopiti zelatinu da se razmoci. Mlijeko staviti da se zagrije, maknuti sa vatre,  pa u njega dodati rastopljenu zelatinu, uz stalno mjesanje. U posudi umjesati kondenzirano mlijeko, polpu marakuje, i lagano utuceno slatko vrhnje. Na kraju dodati mlijeko sa zelatinom. Presipati smjesu u case/zdjelu i pospremiti u frizider na par sati.