O bijelom...uz juhicu za okrijepu

And now, the end is near,
And so I face the final curtain.
My friends, I'll say it clear;
I'll state my case of which I'm certain.

I've lived a life that's full -
I've travelled each and every highway.
And more, much more than this,
I did it my way.

Regrets? I've had a few,
But then again, too few to mention.
I did what I had to do
And saw it through without exemption.

I planned each charted course -
Each careful step along the byway,
And more, much more than this,
I did it my way.

Yes, there were times, I'm sure you knew,
When I bit off more than I could chew,
But through it all, when there was doubt,
I ate it up and spit it out.
I faced it all and I stood tall
And did it my way.

I've loved, I've laughed and cried,
I've had my fill - my share of losing.
But now, as tears subside,
I find it all so amusing.

To think I did all that,
And may I say, not in a shy way -
Oh no. Oh no, not me.
I did it my way.

For what is a man? What has he got?
If not himself - Then he has naught.
To say the things he truly feels
And not the words of one who kneels.
The record shows I took the blows
And did it my way.

Yes, it was my way.

Potrebno je:

500 gr svijezh rajcica (u zimi moze i konzerva)

1 glavica luka

1 rezanj cesnjaka

3 zlice brasna

Knorr kocka

500 dcl vode

svezanj majcine dusice

sol i papar

maslinovo ulje

1 zlica maslaca

1 zlicica secera

Na maslacu i maslinovom ulju zazutiti luk i cesnjak, dodati brasno i promjesati. Dodati vodu u kojoj ste razmutili kocku Knorr (pilecu ili od povrca, kako zelite), secer, rajcice narezane na kockice, sol i papar po zelji, te svezanj majcine dusice.Na laganoj vatri ostavirti da zavrije, te povremeno promjesati. Ostaviti da se kuha cca 20-tak minuta. Izvaditi majcinu dusicu i stapnim mikserom sve usitniti u kasicu.

Ovo je moja ulaznica za igricu "Ajme, koliko nas je..", te recept saljem Lakoj kuharici koja je za ovaj mjesec odabrala majcinu dusicu.

O trznicama i jesenjskoj ponudi...kotonjatom punjene pecene jabuke sa Portom

U ovo doba godine, kao i pocetkom proljeca, cesto na food bologovima nailazim na price sa posjeta lokalnim trznicama. Stoga odlucih da vas izvijestim o ponudi sa jedne Lisabonske, kao najpoznatije, koja je nekad bila sve ono sto danas nazalost vise nije. Vjerojatno kao i vecina tradicionalnih trznica u zemljama Europske Unije.

Lisabonska trznica, Mercado da Riberira, nalazi se uz samu obalu rijeke Tejo. Ako dodjete u ponedjeljak, kao ja, ostat cete neugodno iznenadjeni cijelokupnom otuznom slikom. Nekada je ova trznica bila glavno mjesto opskrbe za male trgovce i restorane, danas, nazalost zjapi poluprazna. U svojem pocetku, pri kraju 19.stoljeca trznica je bila rezervirana iskuljucivo za prodaju i trgovinu ribom, dok se povrce i voce prodavalo na standovima uz rijeku. Ah, godine.....

Kao vjeciti optimista, nastavljam se nadati da sam totalno promasila dan za posjetu, vjerujem da je subotom bolje. Moje prvo sjecanje na trznicu vezem za jutarnje posjete Tresnjevackoj trznici (u Zg). Moj otata me gurao u kolicima, probijajuci se kroz redove uredno poslaganih drvenih stolova. Kumice iz zagrebacke okoline svakoga su dana donosile svoje povrce, jaja, sir, zive kokosi, purice...1978. proslog stoljeca.

Na tom nasem jutarnjem putovanju prvo bi stali kupiti pirosku sa sirom, sa koje se naravno cjedila mast, u maloj trgovini na uglu Ozaljske i Krapinske. Sigurna sam da su se te ulice prije 30 godina drugacije zvale, ali nikako da se sjetim kako.

Nakon prelazka preko zebre, uslijedilo je manevriranje kolicima kroz trznicu. Vjerujem da je otata imao svoju uobicajenu rutu i kumice koje je svakodnevno obilazio. U ono doba jos se pozdravljalo sa - Moj naklon - i kratko doticanje sesira rukom. Saka puna narezanog, kiselog zelja, obavljena trznica i idemo doma.

Lisabonska trznica ovog jesenjskog ponedjeljka, godine 2011. nema ni pilica, ni kokosi, ni raca, a bome ni narezanog kiselog zelja. Ima jabuka, krusaka i drugog voca, jagoda iz cudnog uzgoja, velike bundeve i pusleke aromaticnog bilja.

Tog ponedjeljka jedan je gospodin prodavao svoje velike bundeve i zeleno povrce. Dok je lijepo uredjena gospodja u blizini nizala ljute papricice. Svaki u svom uglu, u tisini, sami sa svojim mislima. Ponedjeljak doista nije dan za kupnju.

Jedan je vlasnik obliznjeg restorana dogurao svoja kolica i uz mrzovoljni izraz lica krenuo u obilazak trznice, dok su nesto dalje radnici na kolica uredno postavljali vrece sa krumpirom i lukom. Dvije su se gospodje Ane susrele na minutu dvije, razmijenile osmjehe i pozeljele jedna drugoj ugodan dan.

U izlogu obliznjeg kafica...tanjur zlacanih pasteis de nata mame uzurbane prolaznike dok se zrakom lijeno razlijeze miris svijeze pecenog kruha. Zvonjava tramvaja i trube nervoznih vozaca. Toplo je, pretoplo za ovo doba godine.

Ja trazim - klipove kukuruza. Vjerovali ili ne. U veletrgovinama samo onaj prekuhani i vakumirani. Rekli su mi da bi one svijeze, zdravoseljacke sa pripadajucom korom i brcinama mogla naci na trznici. Nema....

Na bocnim stranama trznice nalaze se standovi sa ribom. Ponuda je usprkos promasenom danu bila sasvim zadovoljavajuca. O odrezaka tune do malih girica. Grdobine, orade, oslici...Portugalci jedu puno ribe, vjerojatno tri puta vise nego Hrvati. Hrvati pojedu godisnje 7 kg. Navodno nema ribe u Jadranskom moru.

Ono sto me svaki puta izludi u ribarnici jest cinjenica da je mozda 5% ribe iz portugalskog ulova, a ostalo je iz ribogojilista u Spanjolskoj i Grckoj. OK, ne brojim nekolicinu riba ulovljenih u Atlantiku po cijeni od 28 eura za kilu. Ta porazavajuca cinjenica jest poslijedica katastrofalno lose ugovorenih kota pri ulasku u EU. Zalosno.

Sipe, hobotnice i jaja (ikra) oslica uredno poslagane cekaju da promijene vlasnika i zavrse u salati, sa jajima ili przeni.

I naravno bakalar. Bez njega nigdje. Najbolji je sa Islanda ili Norveske. Suseni u soli. Da, malo smrdi, al na kraju price jelo bude fantasticno. Bilo koje.

Kupila sam jabuke, papricice i puslek susenog origana...Popila kavu i pozurila natrag na brod koji ce me preko rijeke prevesti na moju stranu.

Jabuke koje su se naguravale u mojoj vrecici zovu se - maça reineta - . Vrlo neuglednog izgleda, smedje, hrapave kore. Sirova nije nesto posebno, koristi se najcesce kao pecena ili za pire. Vi mozete koristiti neku drugu vrstu, zlatni delises ili sl. Za punjenje sam koristila komadice kotonjate.

Potrebno je:

4 jabuke

kotonjata/slatko od dunja

4 jusne zlice smedjeg secera

cimet u prahu

1.5 dcl Porta

Jabuke operite i izdubite. Kotonjatu narezite na kockice i uvaljajte u mljevene orahe il bademe. Nagurajte u izdubljenu jabuku. Poslazite u protvan i na vrh jabuka dodajete secer u koji ste umjesali cimet. Podlijte jabuke Portom ili crvenim vinom (u tom slucaju dodajte jos secera u vino). Ukoliko vam je protvan malo veci, dodajte 1 dcl vode. Ideja jest da na kraju pecenja imate dovoljno umaka za posluziti uz jabuke. Peci u zagrijanoj pecnici na 180C - 20 minuta.

O duljim jesenjim nocima i kotonjata za prijatelje

Zapuhao je hladni vjetar i dani su postali kraci. Uskoro cu zamijeniti sandale nekom toplijom obucom. Vec izjutra zrak mirisi na vlaznu koprenu koja se lijeno preljeva preko ogoljelog zbunja. Navecer zatvaram skure i poput lijene macke trazim svoje mjesto u uglu. Gospodja Zima uskoro ce u nekom svom srebrnom ruhu zakucati na vrata.

U zimskim vecerima vise vremena provodim u kuci. Prorijede se izlasci i setnje, pice u lokalnom baru uz rijeku postaje rijetkost. Sada zazivi druzenje u 4 zida. U studenskim danima, pardon nocima, zime su se provodile uz izguzvani papir i olovku, Belu, Remi ili Poker za odvazne. Ponekad Monopoly ili Riziko. Zadimljena soba studentskog doma na Savi, trestavi radio i piroske od rucka. Igramo za bonove.

Danas vise ne igramo za bonove, a ovdje ni ne znaju sto je Bela. No svejedno se tu i tamo okupimo oko stola. Niposto isti igraci kao prije 20 godina. Pozdrav mojim bivsim suigracima. Zagrebu i Gostivaru. Nadam se da ste zdravi i da niste izgubili svoju mladost. Da niste ostarili. Da vas zivot nije pogrbio i da volite. Onako bezuvijetno.

Moji su novi suigraci ozbiljni ljudi. Koji nakon 2 butelje vina pocnu varati na kartama. Ili padnu u iskusenje da pokradu banku. Tako je lako ponovo postati mlad i blesav. Tako je lako zalutati dionizijskim bespucima i zapesti nogom o mrezu sjecanja. Svojim cu suigracima posluziti orahe, sir, kotonjatu, hladnu jabuku, mirisne datulje i najbolje vino....a sve to samo zato da ih opijem i vratim u vrijeme bezbriznosti i studenskih dana.

Potrebno je:

2 kg dunja

1.200 kg secera

1 limun - sok i korica

Dunje ocistiti od kostica, narezati na kocke i slagati red dunja, red secera u lonac. Ostaviti preko noci da odstoji. Tako ce dunje pustiti svoj sok, i ne trebate dodavati vodu. Iduci dan dodati narezanu limunovu koricu (bez bijelog) i sok od limuna. Staviti da se kuha i kad dunje budu omeksale, mikserom ih pretvoriti u pastu. Sto se dulje kuha, to je boja kotonjate tamnija. Kada se smjesa odvaja od kuhace, preseliti je u nauljene posudice, pokriti pak papirom i ostaviti da se susi. Zbog velike kolicine pektina, kotonjata ostaje jestiva dugo vremena. Nakon cca 2 tjedana, spremna je za posluzenje uz sir, jabuke i vino.

Ja i dunje i Ines...pire od dunja i jedne jabuke sa cimetom

Ja i dunje ne zivimo na istoj relaciji. Cijeli zivot slusam o mirisu dunja, dunje ranke, dunje na ormaru, jesen stize dunjo moja....a sve dunje koje sam ja do sada vidjela i omirisala, nit mirise, nit ih mozes jesti, niti jesen stize....

Prije nekoliko tjedana doselilo mi je u kucu par kila dunja. Oku ne bas pretjerano oku ugodnih. Gledam ja njih, gledaju one mene. Cuce par dana u kutu kuhinje, mameci musice. Kad mi je napokon dosadilo tjerati musice, kojih je sa svakom zorom bilo sve vise, odlucih da bi se nesto od tih dunja moglo i napraviti. Ah, muko moja....

Moje su dunje bile iz ekoloskog uzgoja, doslovce, o njima nitko nije vodio brigu, sto je dovelo do useljenja brojnih crvuljaka. Od nekoliko kila ostala mi je jadna sacica mesa.

 

Nakon nekoliko minuta kuhinjom se pronio miris...napokon! Napokon su sve rime, sve slavonske dunje sa ormara dobile smisao. To je onaj miris koji doziva sjecanje iz gena. Sjecanje na drvene skrinje koje cuvaju tajnu dote, sjecanje na doba kada su pijetlovi kukurikali u zoru, a konjska kopita prasila sokakom. Sjecanje na prikrivene poglede nedjeljom ispred crkve...Faljen Isus, velecasni... i uzurbani korak dok osjecam stisak pod miskom....Ne okreci se... Pozuri dijete, nemoj da te otac vidi...

Sjecanje na stare tetke i ugovorene brakove, drhtave ruke koje motaju duhan i nespretno sakrivenu suzu u prerano ostrarjelom oku, na djecju graju i mala, bosa stopala, prekratke hlace satkane od grubog platna, nasljedjene od najstarijeg brata. Miris dunja i slame, miris ljubavi, nostalgije i siromastva.

A ponovo pocinje kiša, kao što vec kišni listopad, na otocima more od olova i nebo od borova, udaljeni glasovi koji se mješaju glas majke, prijatelja, kceri , ljubavnice, roda, brata ...Na brzinu pokupljeno rublje pred kišu i nestale svjetlastom bjelinom , još malo šetnje uz more i gotovo..

Potrebno je:

3 srednje dunje

1 zrela jabuka

korica limuna

sok od 1/2 limuna

100 gr secera

1/2 stapica cimeta

Dunje oprati i izvaditi kostice, narezati na kriske. Jabuku oguliti i narezanu dodati dunjama. Posuti secerom i pristaviti na vatru. Dodati koricu i sok od limuna, te stapic cimeta. Kuhati dok ne omeksa, izvaditi koricu limuna i cimet, te propasirati. Presuti u vrucom vodom ispranu staklenku i cuvati u frizideru. Posluziti uz jogurt.

O ljucem, najljucem bez rezervacije...homemade piri piri

Anthony Bourdain....pisac, putnik, kusac svega sto raste, gmize i skakuce, kuharski sef....moj idol. Obozavam njegove gastro putopise "No reservations". Evo, napokon ne mogu naci nista sto bih zamjerila. Za one koji ne znaju o cemu se radi - slijedi mali intro. Anthony Bourdain putuje svijetom i susrece razlicite ljude koji sa njim dijele tipicnu hranu svoga podneblja. Ne, ne radi se o jos jednom u nizu reportaza sa nemogucim receptima, nema gramaze ni idealne vremenske obrade hrane. Samo jednostavan zivot, svakodneve situacije obicnih ljudi i njihova sjecanja na mirisna blagdanska jutra, zaboravljene obicaje i puna saka autorovog humora.

Od kolinja na periferiji Praga, preko cudnovate polu zive gastro fuzije Japana, do hrane spremljene u nekom kurdistanskom satoru...sve je to cudnovati svijet u koji se uvlacim vikendom, pregledavajuci nasnimljene epizode "No resevation".

Ne mogu reci koja mi je najdraza epizoda... ona snimljena u Rimu? U stilu Gregory Peck/Audrey Hepburn - crno bijeli film, gdje autor posjecuje lokalne restorane snimajuci zivot u njima. 45 minuta zivotne ironije obavijene u cinicnu koprenu svakodnevnice. Ili epizoda snimljena u nestvarnoj ljepoti Shanghai-a?

Na jednom od svojih putovanja, ne sjecam se vise gdje, na ponudjeni piri-piri uz napomenu da je vrlo, vrlo jak, uz seretski osmjeh odgovara doslovce: "Volim kad pece dok ulazi i dok izlazi".

Piri-piri/pimenta malagueta je vrsta ljute papricice podrijetlom iz Brazila, dok je u Portugalu naziv piri piri povezan sa ljutim umakom koji svaki iole posteni restoran mora imati. Kao sol i papar. 

Ja volim ljuto. Ne u istoj mjeri kao Anthony Bourdain, ali volim da mi usnice nakon jela trepere. Zato vam donosim, ovogodisnji, home made piri piri.

Potrebno je:

2 sake susenih ljutih papricica

1 saka raznih svijezih papricica

200 ml maslinovog ulja

500 ml whisky-a

Ova je mjera za bocu od 700 ml, a vi mozete smanjiti sastojke, ovisno o boci.

Susene papricice usitniti u muzaru, a svijeze narezati na tanke kolutove. Sasuti u bocu i dodati maslinovo ulje, te whisky. Ostaviti na tamnom mjestu oko mjesec dana. Nakon toga moze se poceti koristiti, no sto duze stoji - piri piri postaje jaceg okusa. Za one koji vole umjereno ljuto, 3-4 kapi u tanjuru biti ce dovoljne da i najobicnije jelo pretvore u eksploziju okusa.

Whisky ne treba biti najskuplji u ducanu, vec neki srednje kvalitete koji biste i inace koristili u kuhinji.

* Ne zaboravite dobro oprati ruke nakon posla!