O cudnovatim imenima i Makos Guba

Ako nesto ili netko ima cudno i nesvakidanje ime -  moj je. Postoje neka imena koja me privuku na prvu. Recimo, Kusadasi je moj uobicajeni izbor ako zelim reci da mi je svega dosta i da cu se odseliti u - Kusadasi. Nekad je bio i Djibuti. Dar-es-Salaam .... iz njega su mi uvijek izlazili brodovi u jednoj prastaroj igrici na Amigi. Sjecam se da sam sa bakom provodila sate cerekajuci se dok smo citale telefonski imenik u potrazi za cudnim imenima. Ako me sjecanje dobro sluzi, navodno je postojao neki smetlar na Gornjem Gradu grada Zagreba koji se zvao Trifun Kenjalo.

U potrazi za nekim receptom sa makom koji ce mi dati pravo sudjelovanja u igrici "Ajme, koliko nas je..", a cija je ovomjesecna domacica Jovana, naisla sam na ime koje se zalijepilo ko zvakaca guma.... Makos Guba....uopce nije bitno sto to znaci, bitno je da sam si ja zamislila nekog gubasticnog lika od 2 metra sa crnim brcinama, kariranoj kosulji i sirokim hlacama dok pokusava ubrzati korak na prasnjavom sokaku. Tipa Grga Veliki u Kusturicinom filmu "Crna macka, beli macor".

Kasnije mi se upalila lampica da bi makos bio mak, al ne nema veze. Recept je ionako madjarski, a madjarski mi je jedan od onih jezika koje smatram  da su dosli sa drugog planeta. Madajrski i Finski, zajedno.

Dakle, Makos Guba....sadrzava mak. Mak se tek odnedavno pojavio na policama ducana zdrave prehrane u Pt-u. U Brazilu je zabranjen. Za "svercanje" vrecice maka iz Hrvatske moze se dobiti konkretna zatvorska kazna. Stoga, dragi putnici u Brazil - suzdrzite se od maka!

Portugalci nisu neki ljubitelji maka. Ja tvrdim da se sa makom moras roditi da bi ga volio. On mora biti dio tvog djetinjstva, stoga ga oni ovdje koriste u manjim kolicinama, tek toliko kao estetski dodatak pecivima ili kruhu.

U ovaj madjarski desert ide toliko maka da ga se u nekim zemljama zasigurno moze smatrati ilegalnim kulinarskim proizvodom. Pa da krenemo...

Potrebno je:

1 francuz (hruh!)

500 ml mlijeka

20 gr putra

100 gr secera

med

korica limuna

malo ekstrakta vanilije

100 gr maka

Francuza od dana ranije, narezati na ploske cca 1.5 cm. Zagrijati mlijeko, secer, vaniliju, koricu od limuna i 10 gr putra. Ostatkom putra namastiti protvan u kojem ce se peci. Kada je secer otopljenu mlijeku, umakati ploske kruha i redati ih u namascen protvan. Kruh treba biti dobro natopljen, ali ne gnjecav. Staviti u predhodno zagrijanu rernu na 150C da se prosusi - 10 min. Izvaditi. E sad, paznja. U original receptu stoji da se pospe mak po kruhu, no kako ja nemam mljeveni mak, a bome niti mlinac za kavu, mak sam nakratko prokuhala u malo mlijeka i time posula kruh. Dodati 2 zlicice meda po povrsini i staviti u rernu na cca 5 min. Izvaditi i posuti secerom u prahu.

Kao velikom ljubitelju maka - jako mi se svidjelo!!!! Ukucani ce vjerojatno frknuti nosom, kao sto rekoh - sa makom se mora odrasti.

Sretan Uskrs svima i nadam se da ce vas Makos Guba uveseliti i svojim okusom podsjetiti na dane djetinjstva!

U portazi za ...i kuglice od rogaca

Oduvijek me privlacio istok. Bilo da je Indija ili Kina ili Jordan...Bhagavat Gitu sam procitala u ono doba kad se trazimo i kad nam je fascinantno sve van vlastitog dvorista. Sjecam se da sam jednom i otisla sa prijateljicom u jedan Hare Krisna centar na popodnevne aktivnosti il kako god da se to zove. Nije me se bas dojmilo. Nisam se osjetila ko doma. Nekako i uz najbolju volju i otvoren um...sve mi je to naginjalo na pranje mozga i sluzenje lokalnom liku koji se eto, sreca po njega, nasao kao lokalni sef.  Tako nekako se sjecam tog iskustava od prije dvadesetak godina. To naravno ne znaci da negiram pozitivu samog pokreta. Onda kasnije sam igrom slucaja upoznala ljude iz Sai Babinog centra. Oni su mi vec bili blizi. Svjetovniji, u koegzistenciji sa realnoscu. Mislim, nikako se nisam mogla zamisliti da odem u neku pecinu na Sljemenu i tamo mantram i jedem bobice.

Knjiga koja me pratila na zivotnom putu do danasnjih dana, nekad vise koristena, nekad manje, ovisno o nevoljama u kojima sam se nasla jeste - Sai Baba govori zapadu. Vec davno sam shvatila da jedna od mojih najvecih mana u ovom zivotu jeste - nestrpljenje i da je ucenje strpljenju jedna velika lekcija koju trebam savladati. Jedan od djelova knjige koji stoji u mojoj glavi kaze: " Sve ima svoje vrijeme. Ne mozes mirisati nerascvjetani pupoljak i ocekivati da mirise. Ne mozes musti tele i htjeti ponijeti mlijeko kuci. Ne mozes od steneta ocekivati da vec s dva mjeseca bude pas cuvar. Sve ima svoje vrijeme. Svemu je potrebni njegovo vrijeme za vlastiti razvoj. Ako djelujes protivno vremenu, ili ces pretrpjeti neuspijeh ili ces morati uloziti mnogo vise snage nego kada bi docekao pravi trenutak. Zato djelovati u pravo vrijeme i sa njime, zaci djelovati u dhrami, ispravnosti. Strpljenje i cekanje, sol su zivota... ..Vjezbaj se u strpljenju. Nauci se cekati. Obuzdaj svoju nestrpljivost jer ona je jedan od tvojih najvecih neprijatelja. Nestrpljivost, naime, ne dopusta nicem da sazrije. Nestrpljenje ne daje nista, a svemu oduzima vrijeme potrebno za razvoj....Prilagodi se zlatnom ritmu zivota i sve ce ici lako i biti okrunjeno uspijehom." Jos uvijek pokusavam.

U Lisabonu sam otkrila restoran koji dijeluje u skopu ISKCON-a (International Society for Krishna Consciousness). U relativnom centru grada - onom poslovnom, smjestili su svoj centar unutar stare gradske kuce, totalno neprimjetno. Samo na zvonu stoji mali papiric.

Ulazi se kroz teska, starinska vrata i u prizemlju je smijesten sam centar. Cist i uredan. Namjestaj svijetle boje, nimalo pretenciozan, bambus i ratan. Kroz zavijese se probija sunceva svijetlost. Na malenom oltru cvijece. U kisne, zimske dane ovaj prostor se koristi kao restoran.
Iz jedne od prostorija ulazi se u dvorisni prostor. Mir i tisina. U sjeni stabala, ptice pjevom upotpunjuju idilicnu sliku. Jednostavan vrtni namjestaj i ciste prostirke cekaju 12.30 kada pocinje sluzenje rucka. Na menu je svakoga dana jedno glavno jelo, juha, napitak i desert. Menu se mjenja ovisno o godisnjem dobu i svjezim namirnicama.

Sjecam se, kad sam prvi puta dosla ovdje, koliko me iznenadio profil samih gostiju. Poslovnjaci u odjelima koji su ovdje odlucili provesti svoju pauzu za rucak, obitelj sa djecom i grupice prijatelja raznih zivotnih dobi. Svi u potrazi za zdravim ruckom i prijatnim osmjehom. U ovom vrtu kao da je vrijeme stalo. Tek negdje u daljini cuje se vreva automobila. Prednost stare gradnje....

Posluzuju nam finu juhu od raznog korjenastog povrca, za glavno jelo povrtni sushi i sabji od slatkog krumpira, kukuruza, spinata, mahuna i tofua, napitak od hladnog caja i za desert bombice od rogaca i kokosa. Taj me desert odusevio, a i rogac volim. Onako, dosao je kao finale zdravog rucka. Kavu od zitarica nisam probala.

U 5 popodne sam konstatirala da sam jos uvijek sita, iako sam jela samo "travu" u podne.

Recept za ovaj jednostavan desert dala mi je simpaticna djevojka iz Ukrajine koja je, pretpostavljam, u centru na proputovanju. Kalinda, hvala jos jednom!

Za 12 vecih komada potrebno je:

1 salica kokosovog brasna

1/2 salice mljevenog rogaca

4 pune jusne zlice kondenziranog mlijeka

sok od jedne mandarine (moj dodatak)

Svi sastojci se umute i oblikuju kuglice, koje se zatim uvaljaju u kokosovo brasno. U sredinu sam dodala jedan badem.

Dobar tek i budite strpljivi!

U kasne sate....

Nema recepta, samo ponocna refleksija...

O Madridu u 72 sata .... dan treci

Odmah na pocetku, ljubitelji Prada, preskocite ovaj dio.

Muzej Prado sam ostavila za zadnji dan. Bez neke odredjene namjere, eto, tako se dogodilo. Ulaz 8 eura za stalnu postavu muzeja, 10 eura za stalni postav + privremeno gostovanje nekog umjetnika. Iz nekih mojih prijasnjih iskustava sa velikim muzejima, odlucila sam se za jeftiniju varijantu, i uzela brosuru na ulazu. Pomocu brosure mozete vidjeti 50 must see dijela, njihove autore i broj sale u kojoj se nalaze. Prado ima 2 nivoa. Na prvom su dijela spanjolskih slikara od 12.st do 20.st, kao i dijela ostalih europskih majstora slikarstva iz doba 15.st - 17.st. Na drugom nivou je nastavak spanjolskog slikarstva do 1910. godine i ostatak europskog slikarstva do 19.st. Nista od moderne, samo stari majstori.

Fotografiranja nema, ovog puta sam bila disciplinirana. Osim toga tolika je guzva u svakoj sali, da bih vjerojatno uspijela uslikati samo necije glave.

Pa da krenemo...u 50 must see dijela nalaze se radovi Goye, Murilla, Velazqueza, Boscha, Mora, Rubensa, Rembranta, El Greca, Caravaggia... Svih onih koji su nesto znacili onda kada su stvarali, a cijena njihovih radova se podizala proporcionalno vremenu koje prolazi. Ako me pitate - dal mi se svidio Prado, recu cu vam ne, ali smatram da ga radi opce kulture treba obici. To je kao da ste u Moskvi i imate priliku otici u Bolshoi, a ne odete jer vas ne privlaci klasicni balet.

Priznajem nakon 3 sale, mi je vec bio pun kufer razapetih Isusa, poplavljenih u licu biskupa, na samrti iskasapljenih bolesnika i sadistickih osmjeha ljecnika koji operiraju mozak il vade zub. O prikrivenom mazohizmu, homoseksualizmu, pedofiliji i onaniji da i ne govorim. A sve lijepo upakirano u sto turoban sto sareni papir srednjovjekovnog sakralnog slikarstva. Ne znam kako drugacije da opisem sliku na kojoj se prikazuju likovi iz cijih zadnjica strse buketi cvijeca (pitala sam se na cemu je bio Bosch kad je radio ovaj famozni triptih) ili onu gdje polugola Madona iz grudi strca mlijeko u usta sv.Bernarda. A svi sivi i zeleni u licu. Evidentna je fascinacija zenskim grudima i glorificiranje misterije ljudskog tijela. I naravno, tu smo da patimo, a sve radi Evinog grijeha. Poneki veseli pejzaz razbija snagu delirija pomahnitalih umova.

Nakon sto sam pogledala crni period Goye, i uvjerila se da je njegova slika "Saturn prozdire sina" ruzna u prirodi koliko i on line, bez obzira sto se on na taj nacin obracunavao sa svojim politickim stvovima, nisam mogla, a da ne pozelim izaci van. Depresivno do boli.

Rubensove "Tri gracije" su lijepe, i daju nadu svim zenama koje se bore sa celulitom..jer ako je tako veliki slikar kao sto je bio Rubens, smatrao zenske obline dovoljno lijepima da ih ovjekovjeci - sta me briga za danasnje modne kriticare. Velazquezove "Djevojcice" su takodjer lijepe u svojoj kompliciranosti, jer bilo gdje da pogledate, vidite neki skriveni detalj.

Najlijepsa slika koja mi je do danas ostala u sjecanju je portret "Dona Amalia", cija je ljepota unijela tracak sunca u depresiju koja me uhvatila negdje pri kraju. Ko ozeblo sunce sam trazlila nekog Dalia il Miroa, al od njih ovdje nista....

Kapa dolje svima vama koji ste gustali u ovom muzeju i lakog koraka isti napustili.

Pod hitno mi je bio potreban rucak, da otresem svu tu negativu koju sam sakupila gledajuci stare majstore. O ukusima se ne raspravlja i ocito da nije sve za svakoga. Ali ponavljam, treba se otici i vidjeti.
Idealan je trenutak za paellu sa plodovima mora. I sangriu od crvenog vina. Da povratim snagu. Zao mi je, svi ljubitelji mesine, sto ovdje nisam nista za vasa nepca uslikala, ali mesina kod mene ne prolazi, a nepristojno je skicati tudje stolove :-).

Na trgu, ulicni svirac svira onu ljubavnu temu iz "Kuma", uvijek mi je zabavno ustvrditi kako ta tema jednako dobro stvara ugodjaj u Italiji, Rusiji il Spanjolskoj. Zamor djece koja su ranije izasla iz skole, petak je. U podne crkve su prepune, a ispred njih red za rucak, valjda. Nije mi bas bilo zgodno vuci nekoga iz reda za rukav, oprostite, a sta se ceka?

Odlucujem ostatak dana provesti u gledanju ljudi, i slusanju muzike. Ah, da, shopping. Najbolji prijatelj svake zene, nakon dijamanata, naravno. Oko Plaza Mayor se ne kupuje nista, jer je sve 20-30% skuplje. U blizini Prada sam otkrila jedan ducan suvenira koji na gornjem katu prodaje replike oruzja i kaciga. Jako interesantno. Kao da sam ponovo stupila u oruzarnicu Kraljevske palace. Posebno mi je bio zanimljiv ovaj muski pojas nevinosti. Ne mogu bas zamisliti da je neka djeva okovala svog muza ovim, i da je on onda to uzorno nosio. 170 eura ako pozelite nekome uljpsati dane vaseg odsustva iz kuce.

Preporucam kupovinu flamenko haljinice za one koji imaju princezu doma, dobro ce joj doci za maskembal - 8 - 10 eura + pripadajuca lepeza 4-5 eura, poklon koji ce obradovati svaku djevojcicu. Svekru mozete kupiti jedu ovakvu kacigu - ako ste u dobrim odnosima, naravno, a svekrvi lepezu da se 'ladi.

Sebi kupite sta vam se svidi, obavezno pola kile Turron de Alicante, poslasticu koja se tradicionalno jede za Bozic, a radi se od meda, secera, bjelanjaka i przenih badema. Bocu nekog boljeg vina koju cete otvoriti u jedno sugavo poslijepodne dok vani pada kisa, i pijuckati lagano uz taktove neke ulicne muzike...

Ostatak dana provedite u uzivanju svega sto vam se pruza na dlanu. Poslusajte muziku, popite nesto fino, sto zasigurno nece biti kava, sjednite ispred Lole, ona ce vam za 10 eura citati iz dlana, karata, a mozda i graha, dajte pola eura djevojci koja plese flamenco....gledajte ljude.

I za kraj, sa poslijednjim eurima sto vam zveckaju u dzepu otidite nesto prezalogajiti na trznicu San Miguel, pored Plaza Mayor. Stopite se poslijednji put sa duhom spanjolske, probajte pikantnu hobotnicu narezanu na tanke kolutice, ili svijeze ostrige...

Recite teti koja prodaje sir, da vam nareze malo da probate, a onda odaberite neki koji cete ljubomorno cuvati samo za sebe u najdaljem kutu frizidera.

Zelim vam dobar tek...

I onda?

Bitno je jedino shvatiti, ljudi odlaze da bi se mogli vratiti...

O Madridu u 72 sata .... dan drugi

Ponovo sunce. Pola sata voznje podzemnom zeljeznicom i evo me iza Kraljevske palace na ulazu u vrtove Sabatini. 10 je sati. Pomalo prohladno, ali bez i jednog oblacka. Uspinjem se ka palaci. Nadam se da su Charles i njegova Camilla napustili ovu sluzbenu rezidenciju spanjolske kraljevske obitelji, i da je ulaz ponovo slobodan.

Ulaznica 10 eura + 4 eura slusalice sa nasnimljenim tekstom. Odlucujem se pridruziti grupi talijanskih studenata i slusati njihovog vodica. Fotografiranje zabranjeno. Aha...nisam puno, casna pionirska.

Ono sto je otvoreno za javnost prsti luksuzom. Kristal, Murano, svila i kadifa. Zidne tapiserije tkane na poznatim belgijskim tkalackim stanovima, uvezeni ogromni lusteri kojima treba 3 mjeseca da ih se ocisti, Stradivarijeva violina u muzickoj sobi. Na zidovima portreti princeva, kraljeva i kraljica. Ne mogu se oteti dojmu da sve zenske pripadnice dvora, koja su ovjekovjecene na ovaj nacin, izgledaju sablasno umorno i frustrirano.

Na ulasku u dvoranu za primanje i veceranje, jos vidljivi ostaci sinocnje vecere. Bijeli podstoljnjak na dugom solu koji se proteze preko pola dvorane, zamor u pokrajnoj sobi...Naravno da sam morala skicnuti iza zastora ...aha...kvazi kuhinja...

Ne nadajte se da cete vidjeti previse soba. Sve u svemu 10-12. Svaka od soba je jedinstvena na svoj nacin, bilo u dekoraciji zidova ili predmetima koji u njoj obitavaju. Kao sto rekoh, ovo je sluzbena rezidencija kraljevske obitelji, ali on a sluzi samo za primanja stranih drzavnika. I oruzarnica. Mogli su otvoriti malo vise odaja - tek toliko da se provjetre s vremena na vrijeme.

Oruzarnica koja se nalazi na samom izlazu iz palace, doista je vrijedna divljenja. Naravno, ako ste zainteresirani za oruzje i viteska odijela od 13.st naovamo. Razne kacige koje imitiraju zivotinjski svijet, pokrivala za glavu koja koja izgledaju kao iz strasnih bajki - vjerujem da su u srednjem vijeku utjerivale strah u kosti jadnom kmetu koji je "slucajno" ubio zeca na kraljevskom posjedu.

Odlazim iz palace prema zeljeznickoj stanici Atocha. Vidjala sam fotografiju prije polaska, koja me zainteresirala, ali mastovita kakva jesam, u svojoj glavi sam slozila sliku koja bas i ne odgovara stvarnosti. Zeljeznicka stanica Atocha izgradjena je od cigle i stakla 1851. godine. Vjerujem da je tada odgovarala ekranizacijama filmova Agathe Christie...znate one scene kada vlak napusta stanicu u oblaku pare? E tako sam ja spojila sliku koju sam vidjela, a na kojoj se unutar zeljeznicke stanice vide visoke palme, gore staklo, a lijevo i desno zeljeznicki kolosjeci sa vlakovima. Nakon sto sam na svom mixu spanjolskog-portugalskog i talijanskog pokusavala objasniti zbunjenoj teti za info pultom koje mjesto ja trazim (engleski teta ne govori), ona mi je rekla - toga ovdje nema. Nema palmi, vlakovi su dolje desno i gotovo. Odlazim malo dalje i okusavam srecu na slijedecem info pultu za kojim sijedi lik ciji engleski bas i nije na nivou. Palmi nema, a odlazni peroni su dolje desno. Ali tamo se ne moze ako nemate kupljenu kartu. Izlazim iz stanice pokretnim stepenicama i zbunjeno gledam okolo...Jeli moguce da sam prolupala? Aha, vidim tamo dalje nastavak gradjevine koji me podsjeca na nesto sto bi unutra moglo sadrzavati prostor iz mojeg sjecanja. I bi tako! Sretna ko malo dijete, smijem se sama sebi - vidi stvarno, palme su tu, al vlakova nema!!!!!

Kolonija zaba lijeno se izvalila na kamenim oblutcima koji stoje u sjeni palmi. Cista i uredna setnica kroz park...lagani zamor pomjesan sa muzikom. Kao da i nisam na zeljeznickoj stanici. Na kraju setnice restoran. Ukrasen malenim lampicama, iz zdijela sa ledom vire butelje vina. Ljubazno osoblje na ulazu rukom pokazuje - udjite slobodno. Na terasi dva-tri dobrostojeca para objeduju. Bijeli stoljnjaci, ulasteni bestek i sjajne case na cijim se rubovima lome sunceve zrake. Jeste li mozda za terinu od gusce pastete na pecenoj jabuci? Ili bi vam vise pasao grilani ovci sir na endivijskoj salati? Sve je kao u bajci. I cijene naravno. 

Zaboravih reci, da dok sam tako bauljala okolo trazeci ovo mjesto iz moje maste, put me nanio u dio stanice na kojem je 2004.-te izvrsen teroristicki napad u kojem je poginulo 191 osoba. Tamo je napravljen memorijalni centar. Pozelite li uci, ljubazna gospodja ce vam otvoriti prvo ulazna vrata, a zatim i glavna i mozete uci u ovaj zvucno izolirani prostor. Docekuje vas plavetnilo. Tisina. Svijetlost. I jedno veliko Nista. Priznajem da sam se najezila jako. Vec na samom ulazu. Neki osjecaj koji tjera da se duboko udahne i pogleda prema gore. Ka izvoru svijetlosti. Ka 11 metarskom monolitnom izlazu iz Velikog Plavetnila. Osjecam se tako malom.

Minuta sutnje i natrag na sunce.

Il Retiro je park u kojem se spava, jede, uci, trci, sece psa il macku na uzici, sunca, ljubi, cita...u ovom parku radi se - sve. Kad se izadjete iz Atoche i krenete prema Pradu, u njemu mozete objedovati ili iznajmiti camac, te se provozati i ljeskariti u umjetnom jezeru. Ah, vrijeme je sieste i park je prepun. Turisti, joggeri, setaci, biciklisti...Ovo je madridski Hyde Park.

U njemu se nalazi i Kristalna palaca, sagradjena za potrebe uzgoja egzoticnih biljaka u 19. st., te Palaca Velazquez, nazvana po svom arhitektu, koji je ujedno i odgovoran za Kristalnu palacu, te mnoge druge u Madridu. Kristalna palaca je prekrasna dok sja sunce. Njenu ljepotu nije mogla umanjiti niti poveca kolicina gnojiva koje su bas tada iskrcali u njenoj blizini, a ciji je zamamni miris vjetric nosio u svim pravcima.

Kasno je poslijepodne. Mogli bi nesto i prezalogajiti. Odlazim do jednog od mnogobrojinih trgova, Plaza Santa Ana. Omanji trg koji nudi nekoliko restorana sa uredjenim terasama, ulicnu muziku i veliki izbor lokalne hrane. Odlucujem se za tradicionalnu spanjolsku tortilju i male sendvice sa bakalarom. Tortilja u svojoj osnovi sadrzi jaja i krumpir, a ovisno o regiji gdje se u spanjolskoj nalazite, mozete probati tortilju sa dodatkom speka, paprike, gljiva ili patlidjana. Ova moja je bila ukusna, sa laganim okusom luka, ne prezacinjena. Kao kontrast njoj, sendvici od tanko narezanog dimljenog bakalara, na koji se tek pred posluzivanje stavlja nit maslinovog ulja i svijeze mljeveni crni papar - daju obroku potrebnu jacinu u okusu.

Za susjednim stolom posluzuju male polpete od mesa, przeni, na kocke narezani krompir posut nekim umakom i krokete. Za svakoga ponesto.

Da zavrsim dan...Treba mi nesto slatko. Kako mi se ne jede saumsnita iz ruke, odlucujem se za klasicni churros sa cokoladom. Vracam se u centar gdje sam sinoc otkrila slasticarnicu koja nudi samo to. Za svim stolovima, spanjolci zajedno sa turistima, sladili su se u ovoj poslastici. Priznajem pojela sam porciju sinoc, ali nisam zadovoljna fotografijama, stoga, teska srca moram se zrtvovati i danas i posjesti jos jednu porciju dok je dan... Churros je przeno tijesto, nesto kao nase fritule, samo u duguljastoj formi. Tijesto se radi od vode, secera, brasna, jaja, malo soli i putra. Onda se smijesa stavlja u vrecicu i istiskuje u vruce ulje. A cokoladu znamo kako dovesti u tekuce stanje.

Nadam se da ste uzivali u danasnjem danu, da vas bole noge, kao i mene, i da imate pored sebe nekoga tko ce vam noge izmasirati. Vidimo se sutra, idemo u Prado, na trznicu San Miguel, nesto cemo i pojesti i obaviti mali shopping za kraj. Laku noc! Buenas noches!

O Madridu u 72 sata...dio prvi

Ne znam tocno kako da ukratko predstavim Madrid. Zato cu pokusati predstavljati ga onako kako sam ga ja dozivjela, u 72 sata. Ekspresno, sa puno pjesacenja, puno gledanja gore i dolje. I necu vam pisati povijesne trakte i statisticke prognoze, za to konzultirajte wikipediju.

Priznajem da sam o Madridu znala - vrlo malo. Neke sitnice koje se podrazumjevaju pod opcu kulturu. I to je to. Nekako mi je sasvim nestao sa zivotnog puta. Cesta me nikad nije odvela u njegovom pravcu. Ali za sve postoji svoje vrijeme.

Srijeda je, 10 sati ujutro.

Najvise volim istrazivati sama. Ja i plan grada. Nisam od onih kojima treba vodic. Profesionalna deformacija valjda. Izlazim na metro stanici Opera. Sam centar grada. Na desno Kraljevska palaca, na lijevo, niz ulicu Puerta del Sol - trg u cijim se fontanama nakon svake pobijede Barcelone kupaju njeni navijaci.

Madrid me odusevio svojom arhitekturom, fasadama, bojama i nasrecu bilo je - sunce. Fasade, savrsene kako na glavnom trgu, tako i u nekoj sakrivenoj ulici. Boje pijeska, bijele, zagasito crvene, jednostavne ili ukrasene - sve imaju jednu zajednicku crtu - balkone okovane zeljezom. Na balkonima veselo raste cvijece, a poneki originalniji detalj odaje mastvitost vlasnika. Ulice prepune turista, dosljaka u prolazu i gospodja u godinama koje laganim korakom nestaju u podzemnoj. Japanski, spanjolski, ruski, talijanski, engleski, neki subi dubi jezik - sve se to izmijesalo u kotlu jutarnje vreve. Zatvoriti oci i samo slusati, pravi je izazov.

Na Trgu Puerta del Sol, na samom uglu, smjestila se poznata slasticarnica. Trgom se siri zamamni miris tek pecenih kolacica, lagani miris cimeta i przenog secera ispunjava nosnice. Puna u 10 ujutro, 2 popodne i 8 navecer. Zatizeljni turisti neodlucni u osvom odabiru kolaca izazivaju blagu nervozu gospodje iza pulta. Brizno uredjene madridske gospode ispijaju jutarnju kavu uz neki kolac na malenom pultu u kutu. Jede se iz ruke, sa salvete. Nema tanjura. Kako jesti saumsnitu iz salvete?

Nastavljam dalje niz ulicu, trazeci Plaza Mayor. Trg koji se navodi u turistickim vodicima kao - must see -. Usporedjuju ga sa trgom Sv.Marka u Veneciji i rimskom Piazza Navonom. Pa ne bih se bas slozila. Puno je manji, jednostavne arhitekture, ali pun zivota cijeli dan. Nekada davno trg izvan zidina grada, danas ne moze biti vise u centru nego sto jest. U proslosti mjesto trgovanja, mjesto borbe bikova, inkvizicijsko stratiste...,a danas trg koji odise lagodnim satima. Okruzen resoranima, suvenirnicama i malim trgovinama filatelijom, trg zraci nekon uspavanom ljupkoscu prije no sto se na njega sjati rijeka turista u popodnevnim satima. Ukoliko odlucite ovdje sjesti i nesto popiti ili pojesti, budite spremni na vise cijene. Ako imate svoju vodu, sjednite na sred trga i jednostavno, gledajte gore.

Nakon sto sam shvatila da se ocekuje posjeta Princa Charles-a i njegove Camille u slijedecih pola sata, dala sam petama vjetra sa ovog trga. Vidimo se sutra. Ne volim guzve.

Vrijeme je da se negdje popije kava...Da, upozorili su me da je kava losa, al sta mogu - navika je navika! Nalazim jedan, oku ugodan kafic na samom izlazu sa trga i narucujem kavu sa mlijekom. U maloj salici.
Definitivno, kava je losa i preskupa. Kuda dalje...?

Obilazim Plaza Mayor, i odlazim prema Kraljevskoj Palaci. 15 minuta hoda. Velebno zdanje prikazuje svu moc i utjecaj stoljetnog spanjolskog imperija. Ispred Palace uzdize se Katederala de la Almundena. Zatvorena do Uskrsa. Sjedeci na njenim stepenicama, sasvim lako se udje u paralelni svijet i zamisli kraljevsku svitu kako nedjeljom odlazi na misu, predstaavljajuci puku svoje najbolje halje. Nekada davno, naravno.

Ljubazni zaposlenik palace, objasnjava grupi turista da je u tijeku drzavnicki posjet i da danas palaca nije otvorena za javnost. "Dodjite sutra. Od 15-16 sati, za drzavljane Europske zajednice, ulaz je besplatan.". Grad je prepun talijana. Jesam li u krivoj zemlji?

Vracam se na nultu tocku - Puerta del Sol i odlazim prema zapadu, dolje ka Pradu. Tek toliko da vidim koliko je daleko i gdje je. Pored Prada - Kraljevski botanicki vrt. 15 je sati. Prekasno za Prado. Planiram posvetiti vise vremena razgledavajuci ovaj muzej - jer u mom prirucniku lijepo pise da za Prado nije dovoljan cijeli dan. To ce se kasnije ispostaviti kao - krivo - u mom slucaju. Odlucujem se za botanicki. Lagana setnja prekrasnim vrtom, iako vjerujem da ce tek za koji mjesec procvjetati u svom svojem sjaju.

Vrijeme je da se nesto i pojede. Spanjolska je pozanta po malim zalogajima - tapas - koji se jedu uz pivo, vino, sangriu..u bilo koje doba dana. Pincho je zalogaj/finger food koji dobijete na tanjuricu uz pice (nije obavezno) i njega necete platiti, dok je tapas jelo koje odabirete iz jelovnika i placate ga. To mogu biti mali komadici mesa, ribe, polpete, kroketi, mini sendvici sa raznobojnim namazima ili tradicionalna spanjolska tortilja. Spanjolci vrlo ozbiljno shvacaju svoj dnevni odmor - siestu - koja traje od 13.30 - 17.00 i za to vrijeme, odmaraju bilo kod kuce ili na terasama mnogobrojnih restorana, uzivajuci u hrani, vinu, ulicnoj muzici i suncu.

Na poznatom okupljalistu El mercado de San Miguel, u blizini Plaze Mayor, u vrijeme sieste mogu se susresti pripadnici vise madridske klase i turisti. Zalogajcici zlata vrijedni, ali ako mozete - priustite si. Jednom se zivi.

U specijaliziranom dijelu za bakalar, La Casa de Bacalao, odlucujem se za 5 komada i casu bijelog vina. Namaz od bakalara sa povrcem, bakalar sa krumpirom, bakalar sa vrhnjem i kavijarom i jedan sa mariniranom hobotnicom....U pozadini lagane latino note...Dobar mi tek!

Ulicni sviraci zabavljaju prolaznike u sumrak. Volite li vise jazz ili mariachi? Mozda neku klasiku? Zastanite i oslusnite, stavite osmijeh na lice, nasmijte se trubacu i mahnite gitaristi, naocale maknite sa lica i duboko udahnite - cest la vie!

Ne znam koliko sam kilometara presla danas, al noge me bole. 20 je sati...Spustam se u podzemnu i odlazim u hotel. Do sutra! Laku noc...