O mirisima jutra i starinskom pekmezu od rajcica/paradajza

Jedno od onih jutara kada sve mirisi na jesen. A trebalo bi na ljeto. Svijetlo sivi oblaci lijeno se vuku nebom. Vjetar svojim nevidljivim prstima mrsi obliznje krosnje maslina, a dosadna kisa koja samo sipi, ne prestaje. U zraku nedjeljni mir i miris presusene zemlje koja zudi za solidnim potopom. U covjeku takvo jutro budi neku sjetu koja se sakuplja i poprima oblik njezne kugle negdje u predjelu grudi. Ne, nije to tuga ni zalost. Tek genetski zov koji se prisjeca tko smo, sto smo i odakle smo. Ako sklopim oci i naslonim se na kuhinjsko okno prozora, pred ocima mi igraju sokaci ravne Slavonije. Visoka ulazna vrata za jednostavnim valovitim ukrasom na vrhu. Miris svinja, stala, slame i kokosje svadje. Izmedju prasnjave ceste i ulaza - presuseni kanal koji u jesenjim mjesecima postaje dom obitelji zaba.

U djetinjstvu sam nekoliko puta posjetila Slavoniju. Neko selo cijeg se imena danas vise ne sjecam. Ali sjecam se tezine perine koja me grijala tijekom noci. Sjecam se jednostavnog kreveta uz prozor i mirisa nekog, toliko drugacijeg od svega sto sam do tada poznavala. Sjecam se i nekoliko dana provedenih u obliznoj seoskoj skoli. Dan ili dva. I igre na malenom igralistu iza skole.

Onda otvorim oci i vidim ponovo masline i konje koji pasu u daljini. Sa moga prozora pogled je drugaciji. Sve je u miru. Poneki auto prolazi u daljini.. neki susjed podize rolete i remeti tisinu.

Nemam nista drugo za reci, vrijeme je dorucka. Rado bih posjedovala omanji Herendov porculanski set u plavicastom tonu, pa da vam na njemu posluzim dorucak. Onako kako se ranih godina proslog stoljeca radilo u svakoj dobrostojecoj Austro - ugarskoj familiji. Na bijelom stoljnjaku, ustirkanom i mirisljavom. Al nemam ni Herenda, ni stirkanog stoljnjaka...stoga, posluzite se pekmezom od rajcica sa pinjolima, ovako kako jest.

Potrebno je:

1 kg zrelih rajcica

400 gr secera

1 stapic cimeta

naribana korica 2 narance

saka pinjola

Rajcice potopiti u vrucu vodu i skinuti im koru. Narezati i staviti da se kuhaju zajedno sa secerom, cimetom i korom narance. Kada sok ispari i poprimi gustocu pekmeza (oko sat vremena kuhanja), dodati pinjole. Ova kolicina je dovoljna za cca. 3 teglice od 2.5 dcl. Kao i pekmez od bundeve, ovaj se jede ili uz komadice sira, ili uz kreker. Definitivno nije tip pekmeza za namazat na kruh i putar.

O ribarima, zastavama i narodnom okupljanju

Zavrsila je tjedna festa. Polako se sve vraca u normalu, skidaju se ukrasi, veceri postaju tihe. No prije no sto se zavrsi festa, i graja postane samo sjecanje, potrebno je licitirati zastave sa likovima svetaca. To su zastave koje su sudjelovale u nekoj od crkvenih procesija i sada traze svoj dom na godinu dana.

O velicini i bogatstvu izrade ovisi i pocetna cijena.

Neke zastave ne izlaze na javnu licitaciju, poput ove. Ona je vec godinama rezervirana za odredjenu obitelji ili firmu, dostize cijenu od 500 eura i ceka da dodju po nju.

Licitacija se dogadja na ulici ispred sjedista Udruzenja ribara. Licitaciju vodi predsjednik, a zainteresirane obitelji ili njihov predstavnik stoji na drugom kraju ulice. Licitirati moze svatko. Cijena zastava krece se od 20 do 150 eura.

Kada odlicitirate svoju zastavu, odlazite po nju, a limena muzika koji sjedi u debeloj hladovini izmedju dviju kuca, samo za vas zasvirat ce neku narodnu poskocicu. Sto ste vise eura platili, to oni duze sviraju.

Cijela prica traje par sati. Sali se, prepricavaju dogodovstine, ceka se rucak.

A rucak pripremaju ribari iza kuce. Na otvorenom priprema se caldeirada. Tradicionalno ribarsko jelo, spravljeno od nekoliko vrta ribe, krumpira, paprike....Sa pripremanjem pocinje se rano ujutro. Danas ce rucati oko 250 ljudi, a za to je potrebno oko 150 kg razne ribe, krumpira mali vagon....

Riba se reze na komade i ostavlja sa strane. U velikim kotlovima stprljivo ceka krumpir, paradajz, paprika, zacini, luk....i sve ono sto vec po staroj recepturi ide. Ceka se podne da se upale plamicci.

Nakon sto zavre, i zrakom se pronese zamamni miris, dodaje se riba i sol. Raza, morska jegulja, tamboril (ruzna riba do zla boga), uskoro ce se naci zajedno ispred gladnih gostiju.

Ljudi pocinju pristizati sa svih strana. Glasovi se razlijezu na sve strane, guranje plasticnih, bijelih stolica i ruke u zraku. Caldeirada je gotova. Riba je skuhana. Vrijeme je rucka.

Nakon rucka, u tekucini koja je ostala, kuha se tjestenina, te se posluzuje juha u koju se dodaju listici mente.
15 je sati. Jezici postaju laksi, trbusi su puni. Vruce je. Ispod improviziranog zaklona postaje sparno.

Ja vam necu kuhati ponovo caldeiradu, danas je jos jedan vruci dan i nije mi do parenja nad loncem. Umjesto toga predlazem salatu od pohanog patlidjana, paradajza, maslina i feta sita...sa mentom naravno!

Potrebno je:

500 kg patlidjana

2 jaja

mrvice

brasno

sol

2 paradajza

feta sir

masline

listici mente

Patlidjan narezati na kolutove, posoliti i potopiti u mlijeko.Tako ce se izvuci gorcina. Nakon 20-tak minuta izvaditi ih na papirnati ubrus i obrisati. Ispohati ih na standardni nacin. Kada se ohlade posluziti sa paradajzom, fetom, maslinama i na listicima mente.

A za kraj, narezite si jednu podeblju fetu zrele, rashladjene lubenice....uzivajte!

O Sv.Petru, ljetnim festama i salata od bakalara

U ljetnim mjesecima metropola, gradici, pa i najmanji zaseok postaju pozornica "narodnih festi" u cast sveca zastitnika. U Lisabonu to je Sv.Antonio, u Portu Sv. Ivan, u gradicu u mojem susjedstvu Sv. Petar, zastitnik ribara. Iako ribarska flota ulaskom u EU dozivljava potpuni krah, i aktivno u ribarenju sudjeluju, glavom i bradom dvije brodice, ovaj tjedan sve su oci bile uprte u porodice koje su se nekada bavile ribarstvom. Unuci i sinovi ribara sa ponosom slave Sv.Petra i u potpunosti se predaju organizaciji ulicnih festi i vjerskih procesija.

Tijekom dana sve je tiho. Vrijeme kada se svi oporavljaju od sinocnjeg ica i pica. Na ulicama poneki ostatak konfeta, poneka plasticna casa, zaglavljena u odvodu za vodu. Nista pretjerano. Na ulaznim vratima kuca popravljaju se ukrasi....

Glavne ulice su bogato ukrasene sarenim metalnim ukrasima, lampicama koje sjaje u noci, a oni najstariji i najmastovitiji zitelji, svoja dvorista uredjuju sa posebnom paznjom. U popodnevnim satima tu se pocinju sakupljati prijatelji, rodjaci, a cesto ce pozvati i potpunog stranca da im se pridruzi uz casu vina.

10 sati i 30 minuta i 25 C, najavljuju pakleni dan. Danas je dan rijecne procesije u slavu Sv. Petra. Oni koji "fantasticnim" programom portugalske vlade nisu spalili svoje brodice (OK, uz neku novcanu naknadu) u devedesetim godinama, te su opstali kao barkovlasnici, danas ce ukrasiti svoja plovila i zaputiti se vodama rijeke Tejo, slaveci sveca zastitnika.

Tijekom prijepodneva, svi Sveci cekaju svoj red u debeloj hladovini lokalne crkve.

U vrijeme rucka, zrakom se siri miris svijeze grilanih sardina. Sardina je kraljica ovih mjeseci. Kazu najbolja je izmedju dvije fete kruha, onako vrela, direktno sa zara. Mirisljava po ugljenju....

Nakon rucka i case vina, negdje oko 14 sati vrijeme je da se otplovi prva etapa procesije. Jedna od one dvije brodice kojom se jos uvijek riba, ima cast prevoziti kip Sv. Petra. Ugledne gospodje koje zive vjeru, svijezim cvijecem ukrasavaju barku, dajuci joj tako posebnu vaznost.

Otisnuli smo se od mula ka izlazu iz zaljeva. Idemo do ponte gdje nas ceka kip koji cemo onda ukrcati na barku i dovesti na kopno. Nikad u zivotu nisam bila na vjerskoj procesiji, tek toliko da znate. I nije mi bas jasan taj put, ali red je red i ja to postujem - sto bi rekao Balas.

Nakon sat vremena voznje, ukazjue nam se ponta. Vidim kamion na kojem pise "Budget" i u njemu kip. Opostite, al taj detalj mi se ucinio ironicno smijesnim. Pardon, idemo dalje.

Kip cuvaju predstavnici izvidjaca (oni su ovdje pod pokroviteljstvom crkve), svecenstva i vojske. Nakon sto se dragocijeni teret ukrcao i ljudi se strateski raspodijelili po barci, te tako ravnomjerno podijelili teret, okrecemo se natrag. Ka luci.

Nasu barku prati saroliko drustvo. Jedrenjaci, kaici.....cak i jedan nadobudni kanuista. Svaka mu cast na snazi. Izbrojala sam 29 plovila raznih.

Priblizavamo se kopnu. Cini se ko da se cijeli grad skupio na rivi. Staro, mlado, lokalni cigici prodaju helijem napuhane balone, zrakom se siri miris kokica sa maslacem. Vjetar lagano piri. Sunce przi. Zaboravila sam kapu u autu i sad me vec pomalo boli glava.

Iskacem iz barke, iako je prvo trebao izaci kip, ali oprostite ja moram slikavat...Na pocasnom mjestu kler u svojim ustirkanim haljama blazeno se smjeskajuci. Obratite paznju na onog koji je odjeven u plavu halju. Ne znam koji je to red, a zanimalo bi me. Ako netko zna...molim obrazujte me! Malo je bilo nezgodno da sam ga hvatala za rukav - pardon, a ciji ste vi?

Zao mi je ove djecice u izvidjackim uniformama, skuhali se zivi cekajuci da mi pristanemo i da procesija krene. Ah, da...i neizostavna muzika je tu.

Dakle, muzika. Tu sam vec postala nervozna, jer muzika koja je svirala neodoljivo podsjeca na pogrebnu. Povorka polako krece. Dva naprijed, jedan nazad...korak.

Uz duzno postovanje vjernicima, al ja ne mogu vise. Deprimira me ova muzika i ja odlazim. Barke su na sigurnom u luci, kip je siguran na kopnu. Do slijedece godine, budite zivi i zdravi!

A nesto bi i pojeli jel? U debeloj hladovini na meniju je - salada grao de bico com bachalau - ili salata od slanutka i bakalara.

Potrebno je:

400 gr slanutka

250 gr mesa bakalara

3 tvrdo kuhana jaja

1 luk

maslinovo ulje

ocat

persin

masline

Koristila sam unaprijed kuhani slanutak. Bakalar skuhati na uobicajeni nacin i odvojiti meso od kostiju. Kada se ohladi primjesati ga slanutku. Nasitno narezati luk i persin, te dodati smjesi. Zaciniti maslinovim uljem, octom. Dodati sol ako je potrebno. Na kraju krupno narezati jaja i dodati salati. Mozete navaliti odmah, no ako odstoji u frizideru koji sat, dobiti cete onaj fini sug koji je odlican za umakati kruh.