O maloj zimskoj bajci i slatko od cokolade i krusaka

Idemo na put, idemo na put, letimo, letimo....tako otprilike u mojoj glavi odzvanja zadnjih 14 dana.

Zadnji puta sam u Oberammergau bila prije skoro 2 godine. Tada nas je seoce docekalo okupano snijegom, prepuno sjajnih bozicnih lampica i kocija koje vuku konji.

Zimska idila i produzena Bozicna bajka, bilo je nesto sto mi je nedostajalo svih ovih godina zivota u Portugalu, jer snijega pred mojim prozorom jednostavno - nema. A white Xmas znaci obuci bijelu pidjamu na Badnjak.

Tada smo obisli dvorac Neuschwanstein, obisli selo uzduz i poprijeko, pili kuhano vino i uzivali u divovskim porcijama strudle od jabuka.

Ovoga puta, nazalost, snijeg jos nije pao. Ali najavljuju suncane dana, u prosjeku 5C. Nadam se da jos kuhaju vino i posluzuju strudle...sve ostalo cemo lako savladati. Sigurna sam da je priroda i bez snijega prekrasna. Mir i tisina u kombinaciji sa svijezim planinskim zrakom koji svojim hladnim prstima stipa za nos, uvijek su dobitna kombinacija.

Nemam planova... Zelja mi je obici Garmisch Partenkirchen, jer u njemu nikad nisam bila, te Mittenwald - seoce poznato po izradi violina. U stankama izmedju uskakanja iz jednog autobusa u drugi - mislim na vas, koji rintate, trpite histericne sefove i cangrizave supruge, te vam saljem 2 duboka udaha planinskog zraka. Ommmmmm ommmmmm .....

Osim visinske meditacije, ostavljam vam i poslijednji hedonisticki uradak iz moje kuhinje. Kremu od krusaka i cokolade sa cimetom i anisom.

Potrebno je:

500 gr ociscenih krusaka

100 gr secera

1/2 stapica cimeta

1 zvijezda anisa

sok od 1/2 limuna

korica od narance

sok od 1/2 narance

2 rebra tamne cokolade -70% kakao

Kruske nasjeci na kockice, te zajedno sa ostalim sastojcima staviti da zakuha. Kupiti pjenu koja ce se poceti stvarati, te mijesati da se ne primi za dno. Kad kruske omeksaju i sok skoro ispari, pomocu vilice ili stapnog miksera, usitniti u kasicu. Ako volite osjetiti kruske onda je bolje samo vilicom izgnjeciti. Dodati na kocke natrganu cokoladu i mijesati dok se cokolada ne rastopi. Sasuti u steriliziranu flasicu, te ostaviti da se ohladi. Kako cete je jesti - ovisi o vama. Kod mene je na zlicu ili u palacinkama.

O jesenjim setnjama koje su nestale i torta od kestena i cokolade

Zavidim zemljama koje imaju stanovnistvo dovoljeno razvijenog razuma da znaju da je potrebno, cak blagotvorno imati uredjene staze za setanje. Ne mislim na neke posebne staze prekrivene poslijednjim tehnoloskim cudima ne bi li mi korak bio lak, a posebni nagib malog noznog prsta povoljno utijecao na razvijanje gluteusa, vec na dio neobradjene povrsine po kojoj mogu bez sraha setati.

Dok sam prije 10 godina boravila u Cornwall-u i obilazila tamosnje znamenitosti, setnice su bile ono sto me odusevilo. Covjek moze provesti cijeli dan hodajuci po prirodi, bez da lupi nosom o neki auto-put ili sikarom zaraslu precicu. Nedostaju mi takve aktivnosti. Jer ovdje se covijek prvo mora odvesti automobilom do mjesta A ne bi li mogao hodati oznacenom trasom, te stici do tocke B. Bezveze.

Izgubio se onaj istinski osjecaj slobode, disanja punim plucima i blagotvornog umora na kraju dana. Sve je postalo isprogramirano, umjetno i liseno svake spontanosti u trajanju duljem od 15 minuta. Vjerujem da postoje ljudi i mjesta, gdje jos uvijek mozes otvoriti vrata i otici u setnju prirodom. Samo ja tamo ne zivim.

Lunjanja meni fali. Puta u nepoznato i ruksak u koji cu spremiti putem nadjeno blago. Sisarke, sareno kamenje i rimske novcice. Dobro, oni se ne nalaze na svakom koraku, ali nikad se ne zna. Ja bih kao Marianne Dashwood sanjarila na zelenim obroncima obliznjih farmi, fantazirajuci o .... bilo cemu. Ili kao Maria rasirenih ruku pozdravljala visoke obronke planina.

Kuci bih se vratila sa kosaricom gljiva (jestivih, ne ovakvih sa slike) i kestena. Hladnog nosa i pomalo promrzlih prstiju. Ali zdrava ko dren.

I onda stavila neku prastaru plocu na pucketavom gramofonu, dodala cjepanicu na oganj, udobno se smjestila na trosjed i lagano vilicom otkinula komad jeseni.

Komad u obliku jesenjeg kolaca od kestena i cokolade koji se nekim cudom stvorio na kuhinjskom stolu dok me nije bilo....Mora da su Domaci bili vrijedni....

Potrebno je:

300 gr kuhanog kestena

120 gr secera

4 jaja

100 gr margarina

100 gr cokolade tamne

1 dcl mlijeka

za kremu:

200 ml vrhnja za slag

2 zlice secera

za glazuru:

100 dkg cokolade tamne

0.5 dcl mlijeka

casica likera od narance (ja sam koristila Mozart sa narancom)

Ukljuciti pecnicu na 180C.

Skuhani kesten propasirati uz dodatak mlijeka. Bjelanjke izmiksati u snjeg, a zutanjke sa secerom. Rastopiti cokoladu sa margarinom, te kad postane svilenkasta uliti u smjesu zutanjaka. Promjesati i dodati pire od kestena. Lagano umutiti i na kraju dodati snjeg od bjelanjaka. U protvan sa pak papirom sasuti smjesu i peci je oko 25 min.

Kada je u sredini peceno, uzvaditi i pustiti da se sasvim ohladi. Prerezati na pola i premazati slagom. Poklopiti i na vrh izliti rastopljenu cokoladu.

U Portugalu se na danasnji dan jedu peceni kesteni uz Jeropigu - desertno vino, slatkastog okusa. Martinje kakvo poznajemo na Balkanu, ne postoji.  - Saude! -

O carobnom svijetu Sintre i Geleia od kostica i kore dunje

Doci u Lisabon, a ne otici u Sintru - tezak je propust. Znam, nekad se dogadja i najboljima, ali to je onda jos jedan razlog za ponovni posjet.

Sintra je utociste, izletiste, masonsko okupljaliste, magicni zaklon od svakodnevnice. Ona je jednostavno - mjesto iz bajke. Nekoliko kilometara udaljena od Lisabona, svoje je vile, kucerke i palace sakrila na obroncima pokrivenim gustom sumom. Lijepa u ljeto, magicna u  jesen i ledena u zimi, Sintra se daje na dlanu.

Palacio Nacional da Pena, najvisi je zamak i svakako mjesto na koje vrijedi doci. Do njega vodi vijugava cesta kroz nestvarno lijepu sumu, koja u jesen poprima vizuru dostojnu svake bajke. I kada se popnete, ili dovezete automobilom na poklon vam se daje zamak kao iz onih kutija puzzli od 5000 komada.

Sam zamak ima dugacku povijest, od malog, drvenog samostana i svetista u 15. stoljecu, preko ljetne rezidencije kralja Ferdinanda II i poslijednjeg prenocista poslijednje portugalske kraljice Amelie, prije no sto ce krenuti u izgnanstvo 1910.

Danas je ova palaca muzej. Nazalost unutrasnjos nisam mogla slikati. Unutrasnjost je relativno mala, komparirajuci je sa vanjskim dijelom. Sastoji se od 15-tak soba. Privatne odaje, radne sobe i sale za primanja, sve su uredjene sa posebnom paznjom i namjestajem koji odgovara vremenu kada je poslijednja kraljevska obitelj u Palaci boravila. Kuhinja je restaurirana i jedino sto nedostaje jest miris nekog ujuska u zraku. Bakrene zdjele i lonci, preparirane zivotinje, zecevi i jarebice, vijerne kopije povrca....to je ono sto cete poslijednje vidjeti od unutrasnjosti.

I onda izlazite na svijetlo dana.

U sklopu Palace nalazi se i mali restoran. Popiti kavu, izolirati svoje misli, zatvoriti oci i disati....duboko distati, sve dok prohladni jesenjski zrak ne udje u sve pore. Biti sretan u jednom trenutku.

Ovdje se moze "izgubiti" cijeli dan. Ako volite detalje, ako ne prolazite ko muha bez glave, ukoliko zelite nesto sto cete ponijeti sa sobom kuci, u sjecanju naravno,  Palacio da Pena, jeste idealno mjesto za to.

Najpoznatiji detalj, osim sarenih kupola, jeste Tritonov prozor. Na kojem je u alegorijskom prikazu osvjescen Triton, grcki bog mora, sin Posejdona i Amfitrite, u trenutku dok na svojim ledjima nosi svijet. Triton sjedi u skoljci, a oko njega je rasut morski svijet.

Azulejo, tipicne keramicke plocice, kojima su optocene fasade, ovdje nadopunjuju raskos u svojoj 3 D varijanti.

I onda, polako, zadje sunce, i Sintra utone u svoj nocni ogrtac. Pametno bi bilo ne ostajati na brdu, jer sumske vile i carobna stvorenja od kojih i nisu sva dobro namjerna cekaju izgubljenog putnika da ga zaplase, otmu i tada mu se gubi svaki trag, a ime nestane sa stranica knjige zivih.

Odabrala sam ovaj cudni recept, da bude u skladu sa nesvakidasnjim okruzenjem Sintre. Geleia de marmelo, dobija se od kore i kostica dunje. Kada se radi - kotonjata - kora se moze skinuti. Ona se doda kosticama koje se inace bacaju, te se nakon kuhanja dobija ovaj zelatinozni desert koji podsjeca na med.

Potrebno je:

kora i kostice od dunja
voda
secer

Kostice i kora stave se u lonac, te prekriju vodom. Zakuha se i ostavi da kuha oko 30 minuta. U cijediljku se prebaci skuhana masa i pomocu kuhace protiskuje se sok u drugi lonac. Taj sok treba biti zelatinasti. Izmjeri se kolicina iscjedjenog i protisnutog sadrzaja i doda ista kolicina secera (1 l - 1kg). Pristavi na vatru i ostavi kuhati oko 10 minuta. Kada tekucina postane gusta (kao gusci med), makne se sa plamena i prebaci u sterilizirane flasice.

Kako se jede? To jos istrazujem. Do sada se u kombinaciji sa kruhom i putrom pokazalo odlicnim, na preprecencu takodjer, a mislim da bi dobro islo kao i zasladjivac u caj.