O jesenjim setnjama koje su nestale i torta od kestena i cokolade

Zavidim zemljama koje imaju stanovnistvo dovoljeno razvijenog razuma da znaju da je potrebno, cak blagotvorno imati uredjene staze za setanje. Ne mislim na neke posebne staze prekrivene poslijednjim tehnoloskim cudima ne bi li mi korak bio lak, a posebni nagib malog noznog prsta povoljno utijecao na razvijanje gluteusa, vec na dio neobradjene povrsine po kojoj mogu bez sraha setati.

Dok sam prije 10 godina boravila u Cornwall-u i obilazila tamosnje znamenitosti, setnice su bile ono sto me odusevilo. Covjek moze provesti cijeli dan hodajuci po prirodi, bez da lupi nosom o neki auto-put ili sikarom zaraslu precicu. Nedostaju mi takve aktivnosti. Jer ovdje se covijek prvo mora odvesti automobilom do mjesta A ne bi li mogao hodati oznacenom trasom, te stici do tocke B. Bezveze.

Izgubio se onaj istinski osjecaj slobode, disanja punim plucima i blagotvornog umora na kraju dana. Sve je postalo isprogramirano, umjetno i liseno svake spontanosti u trajanju duljem od 15 minuta. Vjerujem da postoje ljudi i mjesta, gdje jos uvijek mozes otvoriti vrata i otici u setnju prirodom. Samo ja tamo ne zivim.

Lunjanja meni fali. Puta u nepoznato i ruksak u koji cu spremiti putem nadjeno blago. Sisarke, sareno kamenje i rimske novcice. Dobro, oni se ne nalaze na svakom koraku, ali nikad se ne zna. Ja bih kao Marianne Dashwood sanjarila na zelenim obroncima obliznjih farmi, fantazirajuci o .... bilo cemu. Ili kao Maria rasirenih ruku pozdravljala visoke obronke planina.

Kuci bih se vratila sa kosaricom gljiva (jestivih, ne ovakvih sa slike) i kestena. Hladnog nosa i pomalo promrzlih prstiju. Ali zdrava ko dren.

I onda stavila neku prastaru plocu na pucketavom gramofonu, dodala cjepanicu na oganj, udobno se smjestila na trosjed i lagano vilicom otkinula komad jeseni.

Komad u obliku jesenjeg kolaca od kestena i cokolade koji se nekim cudom stvorio na kuhinjskom stolu dok me nije bilo....Mora da su Domaci bili vrijedni....

Potrebno je:

300 gr kuhanog kestena

120 gr secera

4 jaja

100 gr margarina

100 gr cokolade tamne

1 dcl mlijeka

za kremu:

200 ml vrhnja za slag

2 zlice secera

za glazuru:

100 dkg cokolade tamne

0.5 dcl mlijeka

casica likera od narance (ja sam koristila Mozart sa narancom)

Ukljuciti pecnicu na 180C.

Skuhani kesten propasirati uz dodatak mlijeka. Bjelanjke izmiksati u snjeg, a zutanjke sa secerom. Rastopiti cokoladu sa margarinom, te kad postane svilenkasta uliti u smjesu zutanjaka. Promjesati i dodati pire od kestena. Lagano umutiti i na kraju dodati snjeg od bjelanjaka. U protvan sa pak papirom sasuti smjesu i peci je oko 25 min.

Kada je u sredini peceno, uzvaditi i pustiti da se sasvim ohladi. Prerezati na pola i premazati slagom. Poklopiti i na vrh izliti rastopljenu cokoladu.

U Portugalu se na danasnji dan jedu peceni kesteni uz Jeropigu - desertno vino, slatkastog okusa. Martinje kakvo poznajemo na Balkanu, ne postoji.  - Saude! -

O Portugalu i Brazilu i brzi kolac od kokosa

Stiglo proljece! Uskoro ce ljeto! Napokon cu skinuti cizme i preseliti se na 5.-6. mjesecni boravak u japanke, sandale....

U ljetnim danima sve je nekako lakse. Lakse se skinuti, lakse se obuci....

U mojoj zgradi postoji mali bar/kafic sa limitiranom ponudom kolaca. Drzi ga Z. -  Portugalac i E. - Brazilac. Nisam jos skontala u kakvoj su vezi i jesu li u vezi, ali E. je sav leprsav ko leptiric cim zasje sunce. Vidno pati na nizim temperaturama. Sav se nekako uvuce u sebe, zabunda sa 15 salova i kunja kod aparata za kavu cijeli dan. Z. je kuhar po profesiji, a E. - ne znam. Imam problem u razumijevanju brazilskog portugalskog. Vec sam mu rekla da kad pricamo mora malo usporiti i izgovarati cijele rijeci, a ne samo pocetna dva sloga, jer ga ja pola ne razumijem.

Brazilaca u Portugalu ima puno, jako puno. Neki u legali, a neki u ilegali. Costa de Caparica (predgradje Lisabona) je brazilska enklava. Vjerujem da na pocetku svog boravka ovdje gotovo svi koji dodju iz Brazila zive tamo.

Percepcija Portugalaca o Brazilu i Brazilcima, nazalost, svodi se na 3 detalja. Nogomet, tv sapunice i brazilke su kurve-prostituke, kako zelite. Brazilci su vrlo sujeveran narod, ne poznajem niti jednoga koji ne vjeruje u magicnu snagu kristala, tajne moci nekog sjemenja koje tjera uroke...stalno su u nekakvim polumeditativnim stanjima koja prestaju jedino kad grane sunce. A sve eventualne probleme i pehove vrlo jednostavno ce proglasiti poslijedicom uroka, ne daj Boze macumbe...Macumba je africko-brazilski vudu, najlakse receno. Ukljucuje ples, muziku, hranu....za one slabijeg zeluca ne preporucam da guglaju za slikama.

Brazilci su inace jako otvorena i vesela celjad. U poslijednje vrijeme po Europi su prosirili skole Capoeire, plesa koji sadrzi elemente borilackih vjestina, a koju su opet, africki robovi u 16. st. donijeli u Brazil.

Za ovaj suncani vikend uz salicu caja ili jutarnu kavu, odabrala sam jedan brazilski recept za kolac od kokosa

Potrebno je:

2 salice secera

3 jaja

150 gr maslaca

1 salica mlijeka (ja sam stavila pola kokosovog - pola normalnog)

3 salice brasna

100 gr kokosa

1/2 salice mlijeka

prasak za pecivo

malo soli

                                                            * salica je 1 cup / 250 ml

U sokovniku umutiti secer, jaja, omeksani malas i mlijeko. Prebaciti u posudu u kojoj ce se miksati i dodati brasno u koje ste dodali prasak za pecivo, kokos i 1/2 salice mlijeka, sol. Promjesati. Izliti u kalup i preci na 180C oko 60 minuta. Kad na cackalici ne ostavlja trag izvaditi i jos toplo lagano zlicom preliti ugrijanim mlijekom (oko 2 dcl) i posuti kokosom.

Uzivajte u suncanom vikendu.....

O izlozbi samostanskih delicija

Ovo je Alcobaça. Sat i po voznje autom od Lisabona. Poznata po samostanu iz 12 st. i jednoj tragicnoj ljubavnoj prici, al o njoj drugi puta.

Ovoga vikenda samostan je ugostio zanatlije i slasticare tradicionalnih kolaca i likera. Sta reci...jako dobro organizirano, ulaznica 1 euro, oko tridesetak izlagaca. Dosli smo na vrijeme da ne upadnemo u najvecu guzvu.

Kao sto sam nekoliko puta vec rekla, meni su portugalske samostanske tradicionalne slastice....hm, ajmo reci nisu mi po ceifu. Jako puno zutanjaka, secera, badema i onda opet zutanjci, pa secer... U vrijeme kad su nastajale - po samostanima, jedino su crkvenjaci imali mogucnosti da izradjuju takvu hranu, jer je ostatak puka naravno - jedva prezivljavao.

Cinjenica da vjerojatno ni jedan necu kupiti, ne sprecava me da spremim celjad i lijepo put pod noge, fotoaparat u ruke i uzivanje u novim stvarima. Ovo mi je bilo prvi puta da odlazim u Alcobaçu na izlozbu.

Pocetak izrade samostanskih kolaca datira negdje u 15.st, kada je secer na velika vrata usao u samostansku upotrebu, jer do tada se koristio med. Tada je otok Madeira koloniziran i zapocela je sadnja secerne trske iz koje se i dan danas dobija secer.

Moj susjed, ovdasnji pekar, mi je jednom u jednom nasem nadmetanju "nasi su kolaci bolji od vasih" rekao da su casne ustvari zapocele sa izradom ovih slastica ne bi li potrosile silne zutanjke koji su im ostajali nakon upotrebe bjelanjaka za glacanje i stirkanje halja. Da bi sve bilo u skladu sa pravilima crkve, slastice su dobijale imena poput "opaticin trbuh", "opatove usi"....

Ovo su cornucopie, zastitni kolac izlozbe. Lisnato tijesto punjeno kremom od zutanjaka i secera.

Samostanska kuhinja, koja danas naravno vise nije u upotrebi, al nekad se u njoj spravljala hrana za 500-700 ljudi.

Likeri razni...od eukaliptusa, meda, cimeta.... Singeverga je jedini likor u potpunosti spravljen u benediktinskom samostanu Singeverga na sjeveru Portugala. Receptura je naravno tajna, al zna se da ima safran, cimet, med, ljekovite trave i mogu vam reci da je ..mmmmmmm....finooo.

I tako...do iduce godine...dovidjenja...

O tropima i valovima - dio drugi

Sjecate li se filma "Dan velikih valova" iz *78-te, prosloga stoljeca? Da, znam da se ovdje neki tada jos nisu niti rodili...ali film je legenda jedne epohe. Vjerojatno jedan od prvih filmova, koji je istini za volju na holivudski nacin, prikazao temu surfanja na velikim valovima i surferski nacin zivota.

Portugal je raj za surfere i u ovo doba godine duz obale samo oni najhrabriji, neki bi rekli, najludji, krecu o lov na najvece valove. Garrett McNamara je jedan od najvecih surfera danasnjice i trenutno boravi ovdje u nadi da ce uloviti najvece valove ovoga mjeseca. Gledala sam sinoc emisiju sa njim i nada se valu od 20 metara, sto je ekvivalentno zgradi od 7 katova. Mada sanja o onom od 32 metra...dok je ziv, kaze, trazit ce ga. Takmicenja ce se odrzati u zoni tzv. Nazaretske brazde koja je jedna od fantasticnih prirodnih fenomena u svijetu. Sa svojih 170 km duzine i 5 km dubine, predstavlja najvecu zemljanu pukotinu na podrucju Evrope i kao takva omogucuje valovima Atlanstkog oceana nesmetan put od plaza Nazare-a. Sjeverna plaza ili Praia do Norte biti ce ovomjesecni poligon za testiranje hrabrih.

O Nazare-u sam vam vec pricala, tako da cu vam sada samo pokazati drugu stranu Nazare-a, onu valovitu, iako ne u svoj svojoj velicini, jer ja sam tamo bila prosli mjesec, kada valovi, iako veliki za obican puk nisu ni do koljena onima koji se ocekuju ovaj mjesec...

A za one kojima su surfanje i valovi poput spanskog sela, stavljam jednu jednostavnu tropsku torticu, gotovu za 30 min.




Potrebno je:

lisnato tijesto

slatko od ananasa i kokosa

puding od vanilije

ananas (svijezi ili iz konzerve)

slatko vrhnje

Lisnato tijesto razvuci na zeljenji format i staviti da se ispece. Ohladjenog premazati slatkim od ananasa i kokosa. Pripremiti puding od vanilije prema uputstvima na pakiranju i mlakog preliti preko baze. Poslagati kolutove ocijedjenog ananasa i ukrasiti slagom...i sipkom...tek toliko da dobije na boji.

O rupcicima i narandzi

Da, danas je Valentinovo, al sam uvela prije par godina pravilo, da se taj dan i trgovacka histerija ignoriraju. Tako da od srcedrapateljskog posta nista.....tako sam mislila odignorirati ovu cinjenicu i napokon napisati neki post, onako zbrda zdola, sa receptom koji ukljucuje narandju, limun, limetu il neki drugi citrus...no kako to obicno i biva...da nebi, malo morgen....desilo se slijedece:

Na jednom od ovdasnjih tv programa, jednog jutra, u ono vrijeme kad vrijedne kucanice taman zapocinju dinstanje luka, a one malo manje vrijedne rade neke druge sporedne stvari, procitah na dnu ekrana "lenços dos namorados" - ili ti po naski rupcici zaljubljenih. O cemu se tu radilo nemam pojma, jer je ton bio off, a ja nisam bila u prilici da narucim podebljavanje tona. I tako stojim ja ispred televizije i gledam dvije stare bakice koje gostuju u studiju i pokazuju svoje rukotvorine, tu se jos nasao i poznati voditelj, voditeljica koja mi bas i ne ulijeva povjerenje za ovakav tip programa, te nekolicina statista u pozadini. Uglavnom, jedna bakica ima 80 i kusur, druga, sestra joj par godina manje. I vezu one tradicionalne rupcice....kasnije sam dosla doma i krenula u guglanje da vidim gdje to ima za kupiti, jer bas su po mom etno ceifu. Netko bi mozda pomislio da sam jedan boljoj polovici namjerila kupit - al ne varajte se - to je za mene!

Ovako nekako ide prica....

Preko sedam gora i sedam mora u zemlji Luzitaniji koju danas nazivaju Portugalom jedna je mlada djevojka sazrijevala za udaju. Zivjela je u dalekoj sjevernoj provinciji po imenu Minho (Minjo). Jednog hladnog zimskog dana, mati joj dade da izradi komad platna, ne veci od 50 X 50 cm, te na njemu svojom rukom izveze ruze, srca, golubicu i poneku pucku rimu. Taj ce rubac ona pokloniti svome izabraniku. Mladom i naocitom sinu seoskog pekara, a on ce, uz Bozju pomoc, prihvatiti taj dar, vezati ga oko vrata i svima pokazati - da, ozenit cu, lijepu kovacevu kci.

Ukoliko se, nedo Bog, uplete zla kob, koja se ponekad zna ukazat u obliku crne ptice u maglovitim predvecerjima, i on odluci da ne stavi rubac oko vrata, vratit ce ga mladoj djevojci, sutke, kako to nalazu dobri, seoski obicaji....

- Nasa ce ljubav zavrsiti, kada ova golubica odleti - prepuna ljubavnog zanosa i vjere u buducnost zajdnickog zivota, napisala je nasa djeva, kovaceva kci....

U vrijeme puckih svecanosti, neobecane djevojke, koje su vec imale izradjen ovaj rubac, jednostavno bi ga vezale na desnu stranu svoje suknje i tako suptilno dale do znanja - OK, dota je spremna, krenimo sa pregovorima.

Prvi su rupci bili radjeni jednostavnim, crvenim koncem, tek kasnije postaju sareni i veseli. U pocetku su radjeni tehnikom - ponto cruz - , a kasnije kako se obicaj sirio na druge regije, krenula je izrada drugacijim, jednostavnijim tehnikama.

Nisam kupila rupcic, al sam nagovorila sveki da mi napravi jedan....sada samo jos moram pronaci materijal...moja sveki, naime, ima zlatne ruke, al o tome u nekom drugom javljanju.

Toliko o Valentinovu i obicajima, a sada slijedi klasicna nedjeljna prica. Ja volim vikendom imati neki suhi kolac. Nisam bas od onih koji rade kremaste kolace, ako nemam goste. Za nas se zna, smuckaj, izli i ispeci na 180C. Kako je ovaj mjesec tema citrus u nasoj igrici Ajme, koliko nas je... koju je pokrenula Monsoon, ja sam odlucila Mignone kao ovomjesecnu domacicu pocastiti jednostavnim kolacem od narandze po imenu -Upside down- kolac....

Potrebno je:

3 jaja

150 gr brasna + za kalup

30 gr skrobnog brasna

120 gr secera

140 gr maslaca/margarina + za kalup

2 velike narandze

1 prasak za pecivo

Od jedne narandze naguliti koricu i narezati je nasitno, iscjediti sok i staviti sa strane. Drugu narandzu dobro oprati (bilo bi idealno imati neprskane, ali kako ne zivim u idealnom svijetu, zadovoljila sam se potopljenom narandzom 15 minuta u vodi). Narezati na tanke ploske i posloziti na dno namascenog i brasnom posipanog kalupa. Jaja istuci sa secerom, pa dodati otopljeni maslac. Mjesati neko vrijeme da se dobije gusta smjesa. Sa strane promjesati brasno sa praskom za pecivo i onom sitno narezanom koricom od narandze. Brasno umjesati u smjesu od jaja i dodati sok od narandze. Smjesu uliti u kalup i peci na 180C cca 40 minuta. Istresti naopacke, tako da narandze budu gore.

Cica mica gotova je prica...

O kraljevskom kruhu aka Bolo Rei

U vecini portugalskih kuca, u ovo vrijeme Adventa, na stolu se uvijek moze naci -Bolo Rei -i Porto. Za domacine i iznenadne goste. Bolo Rei je traidicionalan portugalski kolac koji se jede u vrijeme Bozica, pa sve do Tri Kralja - i ima jasnu aluziju na tri kralja Gaspara, Melhiora i Baltazara.

Okrugao je sa rupom u sredini, podsjeca na krunu, a kristalizirano voce na drago kamenje. Tijesto je mekano, ispunjeno suhim vocem, pinjolima i bademima i jednim suhim bobom. Tradicija nalaze da onaj koga zapadne komad u kojem se nalazi bob - treba kupiti novi kolac, platiti veceru il sl. Nekada se u kolac sakrivao i mali poklon tipa figurica jednog od kralja, al sa ulaskom u EU to vise nije po higijenskim pravilima tako da nista od poklona - samo suhi bob.

Ovaj kolac predstavlja poklone koje su kraljvi donijeli Isusu. Kora predstavlja zlato, dok suho voce predstavlja miris, a njegova aroma - tamijan.

Popularizacija ovog kolaca svoj procvat dozivjela je u Francuskoj, za vrijeme kraljevine Luisa XIV, kada se kolac jeo u vrijeme proslave dolaska Nove godine i obiljezavanja dana Sveta tri kralja. U XIX stoljecu sin osnivaca najpoznatije i jedne od najstarijih slasticarni u Lisabonu "Confeitaria Nacional" , Baltazar Castanheira Jr., donosi iz Pariza recept za Bolo Rei, i ostalo je povijest....Njihov Bolo Rei jeo se na kraljevskom dvoru, a sigurno danas i u ovdasnjem Parlamentu. Teska, crna vremena za ovaj kolac pocela su 1910. nakon smaknuca kraljevske obitelji i ustolicenja Republike, kada ga je nova vlada pokusala ukinuti, smaknuti i zatrti mu svaki trag, iz jednostavnog razloga jer u svom nazivu ima rijec - kralj. Slasticari su promjenili naziv u "Ex Bolo Rei" i svi su zivjeli sretno do kraja zivota.

Cica mica gotova je prica!

750 gr brasna

30 gr kvasca

150 gr putra

150 gr secera

150 gr kristaliziranog voca

150 gr suhog voca

4 jaja

strugana korica limuna

strugana korica narandje

1 dcl Porta

1 zlicica soli

Narezati suho i kristalizirano voce na komadice i potopiti ga u Porto (ostavite par komada kristaliziranog za ukras). Rastopiti kvasac u mlakoj vodi (cca 1 dcl), te ga dodati jednoj salici brasna, ostaviti da se rastapa cca 15 minuta. U medjuvremenu zamjesati putar, secer, korice limuna i narandje, te jaja. Na kraju dodati brasno sa kvascem. Kada je sve sjedinjeno dodati ostatak brasna i umjesiti elasticno i glatko tijesto. Tek onda umjesiti voce koje se natapalo u Portu. Ostaviti da se dize na sobnoj temperaturi oko 5 sati. Kad je volumen udvostrucen, prebaciti tijesto na dasku i napraviti rupu u sredini i ostaviti jos sat vremena da se dize.

Nakon toga, povrsinu namazati zutanjkom, poslagati komade kristaliziranog voca i peci na 180-190C dok ne porumeni.