Ne mogu, a da se ne upitam poslijednjih dana. Kao sto sam napisala dragoj Tadeji, nisam tip koji pada na katastroficarske prognoze, armagedone, nisam depresivac i fatalisticar. No svako novo pomicanje lovca dok napada bijelu kulu za mene je uvod u sah mat. Previse sam tih pomicanja vidjela u zadnjem desetljecu, da bi mi oni mogli znaciti ista dobro. Ukrajinski vic kaze otprilike ovak: "Sredili se na cesti dva politicara, koja nikad nisu suradjivali. Zagrle jedan drugoga i dok su se srdacno tapsali po plecima, jedan od njih zabije noz u ledja drugoga. Fatalan. I taj drugi, dok jos ima snage prije izdaha upita ga: pa zasto si me ubio kad ti nikad nisam napravio uslugu?!"
Engleski politicari su iz usluge, zaboravili svoju tragediju u Lockerbie-u u trenutku kad im je bio bitno da svoje naftne kompanije uguraju u libijska naftna polja. Jedinog optuzenog za Lockerbie, pustaju nakon 8 godina zatvora, kuci u Libiju - jer su mu radi zdravstvenog stanja dani odbrojani, pa eto, neka ih provede sa obitelji. Bilo 2008.-te, 2011.-te, danas, zivi u svojoj obiteljskoj vili. Danas je politicki opravdano da se napadne Libija.
Svi znamo da je Irak bio cista pusiona i mazanje ociju. Ni Afganistan nije daleko od toga. O dogadjajima na Balkanu necu niti govoriti. Nemamo nafte, ali imamo nesto drugo.
I dok se sva krhkost i slabost ljudske rase vidi na tragicnom primjeru Japana...ne mogu da se ne upitam: koliko smo, kao rasa, daleko od onoga sto bi trebali biti? Sto bi mogli biti? Meni se cini - miljama svjetlosnih godina. Gledano iz nekih visina - totalno smo suvisni.
"Gledano iz nekih visina - totalno smo suvisni."
OdgovoriIzbrišiAko si zaista svjesna koliko si u pravu onda si vrlo blizu nihilizmu.
"Šalu" na stranu, ta rečenica je pogodak u sridu - mog poimanja našeg bitka.
znas kad sam navise svijesna? kad putujem avionom i iz zraka svijedocim koliko smo mali i koliko su trivijalne mnoge stvari kojima se okupiramo u zivotu. bljak!
OdgovoriIzbriši