četvrtak, 3. ožujka 2011.

Vinum bonum, pax in domum





Neki dan me prijatelj iz pubertetskih dana, na "jednoj poznatoj internetskoj mrezi" pridruzio grupi nase srednje skole. Sto i ne bi bilo pazenje vrijedno, da jos netko nije na wall iste stavio knjigu omrazenog profesora iz fizike, koji vjerojantno nikome, nazalost, nije ostao u nekom lijepom sjecanju. Ne znam da li bi netko danas popio kavu sa njime. Ja sigurno ne bih. Ne iz nekog niskog razloga, tipa - durim se na tebe nakon 20 godina jer si me poslao na produznu, nego zato jer jednostavno ne znam sto bi tom covjeku danas mogla reci. Nazalost niti hvala. Ne nalazim da me nesto posebno naucio ili mi na nesto posebno ukazao. Ne nalazim da me njegov lik inspirirao da kvalitetnije zivim zivot, niti me njegova apsurdna rigidnost naucila disciplini. Stoga na njega necu trositi rijeci. Ali ta njegova zuta knjiga me podsjetila na te davne dane i jednog drugog profesora.

Osim iz fizike, u svome srednjoskolskom obrazovanju, muku sam mucila i sa latinskim jezikom.

Dvije godine zaredom sam grijala srednjoskolsku klupu na produzenoj nastavi iz latinskog. Danas gledajuci unatrag - bez nekog pravog razloga, jer imali smo fenomenalnog profesora. Jedan od onih ljudi koji su puni duha, ironicnog humora i strpljenja. Fizicki - tipicni intelektualac iz crno bijelih filmova. Naocale, uredna brada i uvijek klasicno odjeven. Kravata, pulover...tako ga ja pamtim.

Ne znam dal ga je svake 2 godine iznova hvatala glavobolja kad se morao susresti sa novim plemenom totalno izgubljenih divljaka koje puca najgori pubertet, al svakako nam to nije pokazivao. Prva lekcija : "Iliri patria nostra habitant". Pokusavao je ostaviti dojam autoriteta, no sjecam se da se svako malo slamao u toj svojoj ulozi i smijao od srca nasim pokusajima da na plavom zidu iz njegovih ledja uredno ispisemo salabahtere deklinacija...manus, manus, manui.... i tako doskocimo njegovim iznenadnim provjerama naseg ionako krhkog znanja. Bio je - lik. Lik u svakom smislu. Jedan od onih za koje mi je drago da mi se nasao na putovanju kroz zivot. To mogu napisati danas, kad imam vjerojatno onoliko godina koliko je on imao kad nas je pokusavao nauciti da zavolimo zivot. Privatno se nismo poznavali, ali ja ga dozivljavam kao jednog od onih likova koji kroz zivot lebde u svojoj genijalnosti. Njegov let nije predugo trajao, jer kako to obicno biva - oni koji vrijede nesto posebno - odlaze iznenada i dok su jos mladi.

Stoga, dragi profesore...evo sjecanje na vas iz zadnje klupe :-)), nadam se da se smijete, ma gdje gore bili.

Ovom prilikom predstavljam  Peras bebedas - ili Pijane kruske u klasicnom ne latinskom prevodu.





Potrebno je:

2 kruske
korica limuna narezana
100 gr secera
2.5 dcl crnog vina
1/2 stapica cimeta
klincic


U loncu, ne prevelikom, zagrijati secer, vino, cimet i koru 1/2 limuna. Oguliti kruske, koje trebaju biti malo tvrdje vrste, jer ako su neke brasnaste odmah se raspadnu. Ostaviti peteljku. Dodati kruske u vino i ostaviti da se lagano kuha. Kad omeksaju izvaditi i ostaviti da se ohlade. Vino ostaviti da vrije dok se ne stvori gusti sirup. Posluziti uz sladoled, sjeckane bademe ili u solo varijanti.





Ovo je ujedno i moja ulazinica za ovomjesecnu igru "Ajme, koliko nas je...", koju je davnih dana pokrenula Moonson, a ovomjesecna domacica Tina, odabrala je vino kao temu.....

Broj komentara: 10:

  1. Predivno: i post i recept i fotke!

    OdgovoriIzbriši
  2. slike i recept odlični, volim ovu poslasticu
    a sjećanjima na srednjoškolske klupe podsjetila si i mene na neke bisere :) meni su dva najomraženija predmeta koja mi nikako nisu išla bili kemija i matematika :)
    odličan post

    OdgovoriIzbriši
  3. Smijem nešto dodati?
    Najbolje kruške za ovaj dezert su one vrste Kaiser. Tko ne zna kakve su evo ovdje mogu vidjeti:
    http://www.sistemafrutta.it/prodotti.html

    OdgovoriIzbriši
  4. recept je odličan, jednostavan i voćni, a slika krušaka mi je savršena!!
    o fizici bolje nemojmo ;)

    OdgovoriIzbriši
  5. Tako su fotogenične i krasne! Volim ovakve deserte i svakako ću probati napraviti.A što se profa tiće, svi imamo neke kojih se sjetimo kao onih koji nam nisu otežavali naše gimnazijske dane, već nas čak i inspirirali, ali i onih koji su se i sami ponašali kao da su u pubertetu i zaista na ružan način koristili svoju moć.

    OdgovoriIzbriši
  6. Kakve su ti krasne fotografije! Stvarno, umjetnost! Predivno! A, mislim, sto reci za moj omiljeni blog?!

    OdgovoriIzbriši
  7. Divan recept, a prva fotka s cepovima me potpuno odusevila. Znas sto, u zadnje vrijeme uopce ne stizem pregledavati blogove i pratiti postove, i da znas da ako zbog niceg drugog da mi je zao sto ne stignem pregledati tvoj blog. ali budem...

    OdgovoriIzbriši
  8. fotke su prekrasne, kao i recept, ali je priča posebna.
    tvoj profesor latinskog je sigurno bio izvanredan lik, baš kao što je taj smiješno rigidni iz fizike bio sasvim bezuspješan u svom nastojanju da na vas prenese neko znanje. kada sa odmakom od 20 godina gledam na svoje gimnazijske profesore bude mi žao onih što nisu uspjeli na nas prenijeti ni znamje ni volju da nešto naučimo, onih što su bili sasvim bezlični i dosadni.

    OdgovoriIzbriši
  9. Hvala svima na komentarima, sjecanjima i uspomenama, malo kasnim, al nije me bilo...preporucam ovaj desert kad se gosti najave 5 do 12.

    OdgovoriIzbriši
  10. Ne znam kako mi je promakao ovaj post, ali jeste...

    Od srca si me nasmejala i ulepsala ovo divno jutro!

    Prelepa prica i odlican recept a i fotografije ne zaostaju ni malo!

    OdgovoriIzbriši