Vinum bonum, pax in domum

Neki dan me prijatelj iz pubertetskih dana, na "jednoj poznatoj internetskoj mrezi" pridruzio grupi nase srednje skole. Sto i ne bi bilo pazenje vrijedno, da jos netko nije na wall iste stavio knjigu omrazenog profesora iz fizike, koji vjerojantno nikome, nazalost, nije ostao u nekom lijepom sjecanju. Ne znam da li bi netko danas popio kavu sa njime. Ja sigurno ne bih. Ne iz nekog niskog razloga, tipa - durim se na tebe nakon 20 godina jer si me poslao na produznu, nego zato jer jednostavno ne znam sto bi tom covjeku danas mogla reci. Nazalost niti hvala. Ne nalazim da me nesto posebno naucio ili mi na nesto posebno ukazao. Ne nalazim da me njegov lik inspirirao da kvalitetnije zivim zivot, niti me njegova apsurdna rigidnost naucila disciplini. Stoga na njega necu trositi rijeci. Ali ta njegova zuta knjiga me podsjetila na te davne dane i jednog drugog profesora.

Osim iz fizike, u svome srednjoskolskom obrazovanju, muku sam mucila i sa latinskim jezikom.

Dvije godine zaredom sam grijala srednjoskolsku klupu na produzenoj nastavi iz latinskog. Danas gledajuci unatrag - bez nekog pravog razloga, jer imali smo fenomenalnog profesora. Jedan od onih ljudi koji su puni duha, ironicnog humora i strpljenja. Fizicki - tipicni intelektualac iz crno bijelih filmova. Naocale, uredna brada i uvijek klasicno odjeven. Kravata, pulover...tako ga ja pamtim.

Ne znam dal ga je svake 2 godine iznova hvatala glavobolja kad se morao susresti sa novim plemenom totalno izgubljenih divljaka koje puca najgori pubertet, al svakako nam to nije pokazivao. Prva lekcija : "Iliri patria nostra habitant". Pokusavao je ostaviti dojam autoriteta, no sjecam se da se svako malo slamao u toj svojoj ulozi i smijao od srca nasim pokusajima da na plavom zidu iz njegovih ledja uredno ispisemo salabahtere deklinacija...manus, manus, manui.... i tako doskocimo njegovim iznenadnim provjerama naseg ionako krhkog znanja. Bio je - lik. Lik u svakom smislu. Jedan od onih za koje mi je drago da mi se nasao na putovanju kroz zivot. To mogu napisati danas, kad imam vjerojatno onoliko godina koliko je on imao kad nas je pokusavao nauciti da zavolimo zivot. Privatno se nismo poznavali, ali ja ga dozivljavam kao jednog od onih likova koji kroz zivot lebde u svojoj genijalnosti. Njegov let nije predugo trajao, jer kako to obicno biva - oni koji vrijede nesto posebno - odlaze iznenada i dok su jos mladi.

Stoga, dragi profesore...evo sjecanje na vas iz zadnje klupe :-)), nadam se da se smijete, ma gdje gore bili.

Ovom prilikom predstavljam  Peras bebedas - ili Pijane kruske u klasicnom ne latinskom prevodu.

Potrebno je:

2 kruske

korica limuna narezana

100 gr secera

2.5 dcl crnog vina

1/2 stapica cimeta

klincic

U loncu, ne prevelikom, zagrijati secer, vino, cimet i koru 1/2 limuna. Oguliti kruske, koje trebaju biti malo tvrdje vrste, jer ako su neke brasnaste odmah se raspadnu. Ostaviti peteljku. Dodati kruske u vino i ostaviti da se lagano kuha. Kad omeksaju izvaditi i ostaviti da se ohlade. Vino ostaviti da vrije dok se ne stvori gusti sirup. Posluziti uz sladoled, sjeckane bademe ili u solo varijanti.

Ovo je ujedno i moja ulazinica za ovomjesecnu igru "Ajme, koliko nas je...", koju je davnih dana pokrenula Moonson, a ovomjesecna domacica Tina, odabrala je vino kao temu.....